OBARANJE POSTOJEĆEG U IME NEČEG BOLJEG
To je naposljetku samoća: umotati se u svilu sopstvene duše, učauriti se i čekati metamorfozu, jer ona neće izostati. Čovjek u međuvremenu živi od svojih doživljaja i telepatski proživljava tuđe živote…
Najzad, čovjek sam ovlada svojom ličnošću. Ničije misli ne kontrolišu moje; ničiji me stavovi, hirovi ne pritiskaju. Sada duša počinje da raste u novostečenoj slobodi, čovjek iskopava neizmjeran unutrašnji mir, tihu radost i osjećanje sigurnosti i odgovornosti prema samom sebi.”
Avgust Strindberg
Što se, pak, tiče moje diobe ljudi na obične i neobične, priznajem da je ona unekoliko proizvoljna, ali ja i ne insistiram na tačnim brojčanim podacima… Ja samo vjerujem u svoju glavnu misao. A ona se sastoji u tome da se ljudi već po prirodnom zakonu uopšte dijele na dvije kategorije: na nižu (na obične), to jest, tako reći na materijal koji služi samo za rađanje sebi sličnih, i na ljude u pravom smislu, to jest ljude koji imaju dara ili talenta da u svojoj sredini kažu novu riječ.
Tu, razumije se, postoji beskonačno mnogo podjela, ali osobne crte obiju kategorija su dovoljno izrazite: prvu kategoriju, to jest materijal, uopšteno govoreći, čine ljudi koji su po svojoj prirodi konzervativni, uljudni, ljudi koji žive u poslušnosti i vole slušati.
Po mom mišljenju, oni su i obavezani biti poslušni, jer to je njihova namjena i u tome nema apsolutno ništa što bi ih ponižavalo. Čitava druga kategorija gazi zakon, to su rušitelji, ili su, sudeći po njihovim sposobnostima, naklonjeni rušenju. Zločini tih ljudi su, razumije se, relativni i vrlo različiti; u većini slučajeva, u veoma raznolikim izjavama, oni traže obaranje postojećeg u ime nečeg boljeg. Ali ako je jednom od tih ljudi potrebno zbog svoje ideje pregaziti i preko mrtvog tijela i krvi, po mom mišljenju, on sam sebi to može dopustiti – uostalom, sve u zavisnosti od njegove ideje i njenih razmjera – to imajte u vidu…
Prva kategorija je uvijek – gospodar svog vremena, a druga – gospodar budućnosti. Prvi održavaju svijet i brojčano ga umnožavaju; drugi pokreću svijet i vode ga ka cilju. I jedni i drugi imaju potpuno ista prava na postojanje.
Dostojevski
Vremenom je počeo da se prepušta jedinom zadovoljstvu koje je ranije sebi uskraćivao: onima koji su dolazili da ga obiđu pripovijedao je o svojim putovanjima. Slušajući ga ljudi iz Lavildjea upoznavali su svijet, a djeca otkrivala čudesa. On bi pripovijedao polako, posmatrajući u vazduhu stvari koje drugi nisu vidjeli… Kad bi mu usamljenost okovala dušu, odlazio bi na groblje, da razgovara sa Elen. Ostatak svog vremena prepuštao se liturgiji navika koje su mu pomagale da odagna tužne misli. Povremeno, za vjetrovitih dana, spuštao bi se do jezera i provodio sate posmatrajući ga, jer mu se činilo da pred sobom vidi, ispisan na vodi, neobjašnjiv prizor, blag, koji bješe njegov život.
Alesandro Bariko
