Странице

четвртак, 16. септембар 2010.

PEPELJUGA - Bojan Marjanović



Čudno je raspoloženje u gradu krajem leta. Ljudi jure da uhvate svaki trenutak zabave koji su propustili zato što su radili nešto drugo. Odvratna atmosfera lažnog zabavljanja. Noć za gutljaj viskija više. Ili vinjaka. Bogovi klime su očito iznervirani kolektivnim dernekom, pa posle svih ovih lepih dana, poslednji vikend leta šalju kišu. Na ulici sam video prljavu, već izgaženu i mokru dečiju patofnu. Ne mogu da zamislim tužniju sliku. Iako je možda patofnu bacilo kroz prozor debelo doktorsko dete koje je ljuto jer ga roditelji teraju da ide na časove klavira, meni to nije palo ni na kraj pameti. Ne, ova patofna je pala sa noge deteta koji bi rado učilo da svira klavir, ali će morati da se zadovolji harmonikom zbog teške ekonomske situacije. Dete će izgrditi jer je izgubilo patofnu, iako je ona spala kada ga je otac grubo podigao i odneo ispred izloga, ne sa slatkišima ili igračkama, već izloga sa materijalima za šivenje. Dete je obožavalo da gleda končiće, sitne šare i nepravilne površine materijala, da donosi samo odluke šta je lepo, šta nije, šta je previše grubo i previše grebe, šta je nežno i meko, a onda je otac došao i odveo dete usput mu, doduše nenamerno, skinuvši patofnu. Detetu su se smejali što nije imalo jednu patofnu. Ono je imalo mnogo šta da kaže. Moglo je da opiše neverovatne boje i površine koje deca naviknuta da gledaju igračke i slatkiše razumnih cena nisu poznavali. Dete je volelo Harmsa, harmoniku, reči na h, ni samo verovatno ne znajući zašto, ali je imalo tu potrebu za plemenitošću koju debela doktorska deca i ostali mršavi i debeli, doktorski i nedoktorski zlotvori nisu razumeli. Ta patofna je ostala na ulici jer se dete nikad nije vratilo po nju, sve dok je ja nisam našao. Dete je sad devojka koja spava na fotelji na rasklapanje, duboko udiše i pomera grudi na kojima se zbog hladnoće u sobi jasno vide bradavice. Devojka ima jednu patofnu i drugu bosu nogu. Ja se pentram po njenim snovima i držeći patofnu u ruci izlazim iz njene glave, padam na tepih, šunjam se do dna kreveta i stavljam joj patofnu na bosu nogu. Ljubim joj kuk koji je malo izvirio iznad donjeg dela pidžame, to je bio odvuek deo tela koji sam najviše voleo, koji je najviše prizivao moje prste da ga pipam, kao da tu leži sva lepota sveta. Ljubeći kuk zavoleo sam Harmsa, iako sam ga prilično malo čitao u životu. Zavoleo sam harmoniku i reči na h. Hleb. Helikopter. Hrana. Hotel. Harison Ford. Bez Ford, samo Harison. Hotlajn. Himen. Hi Men. Huk. Heftalica. Sedim na podu i nabrajam reči na h, potpuno bez ikakvog smisla i ikakvog reda, ali mi se čini da bi se devojci koja spava to jako dopalo. Doktore, imam problem, moj brat misli  da je kokoška. Pa što ga niste doveli kod mene u ordinaciju? Pa znate, nisam mogao,  trebaju mi jaja. To je ono što ja u osnovi mislim o vezama. Potpuno su iracionalne i često sulude, ali izgleda da nam svima trebaju ta jaja. Zašto bi išta imalo smisla? Devojka iz čijih snova sam skočio u sobu misli da je duša gasovita stvar koja se nalazi u grudima, malo iznad srca. Gas je teško uhvatljiv. U ovoj sobi su se ukrstila dva gasa koja lebde po sobi i komentarišu da su tela koja leže, jedno na krevetu, drugo na podu, vrlo patetična, ali opet vrlo ljudska. Biti čovek znači biti patetičan. Nije patetičnost kada neko voli balade Scorpionsa. To je samo nedostatak ukusa. Druga duša prokomentariše da bajke nisu šta su nekad bile. Nisu ni duše što su nekad bile, ali neka im. Gasovi se opet vraćaju u grudi. Ležim na podu, a ona se polako budi. Umesto staklene cipelice ima patofnu. Umesto prinčevog imanja ima samopouzdanje. Nisu bajke kakve su bile, teško bi bilo reći da će živeti do kraja života srećno i zadovoljno. Gasovi u grudima se nadaju tome, ali bogami i rade na ispunjenju forme klasične bajke. Ono što zasigurno znam je da će ona moći opet da mi priča o bojama i šarama koje je ona videla, a ja nisam ili nisam na taj način. I znam da je meni jasno da je bačena patofna sigurno najtužnija stvar koja postoji.
Bojan Marjanović

BRAK


Uspje
šan brak zahtijeva da se zaljubljujemo
vi
še puta, i to uvijek u istu osobu.
Meklaflin

Upamti
 da se uspješan brak sastoji iz dvije stvari:
1. na
ći pravu osobu i
2. biti
 prava osoba.
Anoniman

Neki
 ljudi se tokom cijelog svog života trude da razumiju ženu. Drugi se pak bave puno lakšim stvarima kao što je npr. teorija relativiteta.
Ajnštajn

Brak
 bez ćutanja je kao auto bez kočnica.
Šarl Aznavur

Brak
 se mora neprestano boriti protiv nemani
koja
 sve proždire – protiv navike.
Balzak

U braku se više traži strpljenje nego logika.

Irvin Stoun

Dobro otvori oči kad se ženiš/udaješ.
A poslije ih zatvori.

Šekspir

Srećan brak je svaki brak u kojem je žena
malo slijepa, a čovjek malo gluv.

Gordon Din

U životu je dovoljno biti pametan samo dva puta:
kad birate zanimanje i bračnog druga. 
Ko oba puta promaši, mora biti pametan cijeloga života.
Dušan Radović

Nije nedostatak ljubavi ono što uništava brakove,
već nedostatak prijateljstva. 
Fridrih Niče

Ljubav je svjetlo u životu,
a brak je račun za struju.

Anoniman

Brak je trijumf mašte nad inteligencijom.

Oskar Vajld

Nikad ne liježi u krevet bijesan/na… Ostani
na nogama i bori se.

Filis Diler

Brak iz računa je zajednica dvoje ljudi koji 

nikada ne mogu računati jedno na drugo. 
O Henri

Ne udaješ/ženiš se za nekog s kim možeš živjeti, već za
nekog bez koga ne možeš živjeti.

Anoniman

IMA IH KOJI SU UMRLI LJUBEĆI SE


Ima ih koji umiru, ali smrt ne prepoznaju
i to se ponavlja svakoga dana postajući neprimjetno,
zaboravljeno, izgubljeno.
Ima ih koje je smrt zatekla kako se smiju,
kako se smiju do suza, ali smijeh se skupio
u neodlučnu boru na obali usana
i ostala je samo voda, topla i vlažna.
Ima ih koji umiru samo za sebe, u njima
svi žive, u njima svi traže svoju smrt
i nalaze je u svemu što im pripada.
Ima ih koji umiru samo za druge, u njima umiru svi,
sve u njima umire do njih samih.
U kutu svoga tijela oni dišu i plaču.
Ima ih koji su samo uzdahnuli
poput zvona u kome svaki udarac srca
odjekuje kao udarac groma.
Ima ih koji se opraštaju, ne znajući kamo idu,
ni kome pružaju ruku.
Njihova se sudbina ostvaruje
ispisujući magične znakove na krilu ptice.
Ima ih koje je smrt zatekla ljubeći se.
O njima bih mogao govoriti da su riječi prazne
kao koža gusjenice iz koje se rađa prekrasan leptir.
Ima ih koji su umrli grleći se. Zar ima ljepše smrti
od plamena koji svoje oštre zube
odmara na grlu koje jeca?
Ima ih koji su smrt dočekali kao ženu,
kao ljubavnici spremni da vladaju, da budu pobijeđeni,
i ne znaju gdje počinje poraz i gdje pobjeda prestaje.
Ima ih koji su umrli, ali ni to nije bilo dovoljno
i oni su ponavljali svoju smrt
kao dijete koje ponavlja stihove.
Ima nespretnih, zbunjenih, uplašenih i uznemirenih.
O njima vjetar pjeva dok valja svoje teško tijelo
u sporom koritu mora.
Ima i onih koji su umirući psovali život
riječima u kojima bijaše gorčine
poput trnja što jeca iza svake ruže.
I konačno, ima ih koji su umrli odjednom,
bačeni poput kamena visoko u nebo.
Ni smrt ih nije zaustavila
u letu koji još traje.
Zvonimir Golob

ŠTA JOŠ MOŽE LJUBAV?


Ako je već reklamiramo, dobro bi bilo istaći da je ona polazište građanskih vrlina. Ne možete nekog voleti bez uživljavanja, bez pokušaja da svet sagledate sa drugog stanovišta. Ne možete biti dobar ljubavnik, dobar umetnik, ili dobar političar bez ove sposobnosti. Možete se provući, ali nisam na to mislio. Recite mi koji su to tirani bili veliki ljubavnici? …
U Velikoj Britaniji, gde su političari mahom muškarci, u Konzervativnoj partiji postoji tradicija da se pozovu na razgovor supruge potencijalnih kandidata. U pitanju je, naravno, ponižavajuća prigoda, pri čemu lokalni članovi ispituju koliko je supruga normalna. Je li zdravog razuma? Je li pouzdana? Je li odgovarajuće boje? Ima li ispravne stavove? Je li droca? Hoće li dobro izgledati na fotografijama? Možemo li da je pošaljemo da agituje? Tim suprugama koje se poslušno jedna sa drugom nadmeću, podržavajući muževe nezanimljivošću, postavljaju mnoga pitanja, a supruge se svečano zaklinju da su sve skupa odane atomskom oružju i svetosti porodice.
Ali ne postavljaju im najvažnije pitanje: da li vas muž voli?
Pitanje ne treba shvatiti kao čisto praktično (da li vam je brak lišen skandala?) ili sentimentalno. U pitanju je precizno raspravljanje o kandidatovoj sposobnosti da predstavlja druge. To je provera njegove moći uživljavanja.
Džulijan Barns ”Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja”

MALI PRINC 10.

X poglavlje

On se nalazio u podrucju asteroida 325, 326, 327, 328, 329 i 330. Poceo je dakle da ih obilazi da bi tamo potrazio neko zanimanje i upotpunio svoje znanje.
Na prvom je stanovao neki kralj. On je zasedao, odeven u purpur i hermelin, na jednom vrlo jednostavnom pa ipak velicanstvenom prestolu.



-Ah! Evo jednog podanika, uzviknu kralj kad je primetio malog princa.
A mali princ se zapita:
"Kako me je mogao poznati kad me jos nikad nije video?"
Nije znao da je za kraljeve svet vrlo uproscen. Svi ljudi za njih su podanici.
-Priblizi se da te bolje vidim, rece mu kralj koji je bio vrlo gord da nekome bude kralj.
Mali princ potrazi ocima gde bi seo, ali je cela planeta bila zakrcena velicanstvenim plastom od hermelina. Ostao je dakle stojeci, i kako je bio umoran, zevao je.
-Zevati u prisustvu kralja protivi se dvorskim propisima, rece mu vladar. Zabranjujem ti da zevas.
-Ne mogu da se uzdrzim, odgovori mali princ sav zbunjen. Dugo sam putovao i nisam spavao...
-U tom slucaju, rece mu kralj, zapovedam ti da zevas. Godinama vec nisam video nekoga kako zeva. Zevanje je za mene retka stvar. Hajde! Zevaj jos! To je naredba.
-To me je uplasilo... ne mogu vise... rece mali princ porumenevsi.
-Hm! Hm! odgovori kralj. Onda ti... naredujem da cas zevas a cas...
Promrmljao je nesto i izgledao je zlovoljan.
Jer kralj je mnogo drzao do toga da njegov ugled bude postovan. Nije trpeo neposlusnost. Bio je to apsolutni vladar. Ali, kako je bio vrlo dobar, davao je razumne naredbe.
"Kad bih naredio, govorio je obicno, kad bih nekom generalu naredio da se pretvori u morsku pticu, i kad general ne bi poslusao, to ne bi bila njegova greska. Bila bi to moja greska."
-Mogu li da sednem? raspitivao se bojazljivo mali princ.
-Naredujem ti da sednes, odgovori mu kralj, koji dostojanstveno privuce skut svog hermelinskog plasta.
Ali se mali princ iznenadio. Planeta je bila vrlo mala. Nad kim li je kralj vladao?
-Gospodaru, rece mu on... Molim vas da mi oprostite sto cu nesto da vas pitam...
-Naredjujem ti da me pitas, pozuri se da kaze kralj.
-Gospodaru... nad kim vi vladate?
-Nad svim, odgovori kralj, sa najvecom jednostavnoscu.
-Nad svim?
Uzdrzljivim pokretom kralj pokaza na svoju planetu, na druge planete i zvezde.
-Nad svim tim? rece mali princ.
-Nad svim tim... odgovori kralj.
Jer ne samo da je bio apsolutni vladar, vec i vaseljenski vladar.
-I zvezde vas slusaju?
-Naravno, rece mu kralj. Slusaju na rec. Ja ne trpim neposlusnost.
Tolika moc zadivi malog princa. Kad bi je on imao, mogao bi da posmatra ne cetrdeset cetiri, vec sedamdeset dva ili cak sto, ili cak dvesta zalazaka sunca u jednom istom danu, a da nikad ne pomakne svoju stolicu. I kako je bio pomalo tuzan secajuci se svoje male napustene planete, usudi se da zatrazi od kralja jednu milost:
-Hteo bih da vidim zalazak sunca... Ucinite mi ti zadovoljstvo... Naredite suncu da zadje...
-Kad bih naredio nekom generalu da leti od cveta do cveta kao leptir, ili da napise tragediju, ili da se pretvori u morsku pticu, a general ne izvrsi primljenu zapovest, cija bi to bila krivica, moja ili njegova?
-Vasa, odgovori odlucno mali princ.
-Tacno. Od svakog treba zahtevati ono sto on moze da pruzi, nastavi kralj. Ugled na prvom mestu pociva na razumu. Kad bih naredio svom narodu da se baci u more, on bi se pobunio. Ja imam prava da zahtevam poslusnost, jer su moje zapovedi razumne.
-A moj zalazak sunca? potseti ga mali princ koji nikada nije zaboravljao pitanje koje bi jednom postavio.
-Imaces svoj zalazak sunca. Zahtevacu ga. Ali, cekacu po mojoj nauci o vladanju, da za to budu potrebni uslovi.
-Kad ce to biti? raspitivao se mali princ.
-Hm! Hm! odgovori mu kralj koji najpre pogleda u jedan veliki kalendar, hm! hm! to ce biti, oko... oko... to ce biti veceras oko dvadeset do osam. I videces da me zbilja slusaju.
Mali princ poce da zeva. Zalio je sto nije dobio svoj zalazak sunca. A zatim, bilo mu je vec pomalo dosadno:
-Nemam sta da radim ovde, rece on kralju. Odlazim!
-Nemoj da ides, odgovori kralj koji je bio vrlo gord sto ima jednog podanika. Nemoj da ides, nacinicu te ministrom!
-Ministrom cega?
-Pa... pravde!
-Ali nemam kome da sudim!
-Ne zna se, rece mu kralj. Jos nisam obisao svoju kraljevinu. Veoma sam star, nemam mesta za kocije, a strasno me zamara da idem peske.
-Ah! Ali ja sam vec video, rece mali princ i naze se da baci jedan pogled na drugu stranu planete. Ni tamo nema nikoga.
-Onda ces suditi sam sebi, odgovori mu kralj. To je ono najteze. Mnogo je teze suditi samom sebi, nego drugima. Ako uspes sebi dobro da sudis, znaci da si istinski mudrac.
-Sebi mogu suditi gde bilo, rece mali princ. Nije potrebno da zivim ovde.
-Hm! Hm! rece kralj, ubedjen sam da negde na mojoj planeti postoji jedan stari pacov. Cujem ga nocu. Mozes suditi tom pacovu. S vremena na vreme osudices ga na smrt. Tako ce njegov zivot zavisiti od tvoje pravde. Ali ces ga svaki put pomilovati, da bi ga sacuvao. On je ovde jedini.
-Ali, odgovori mu mali princ, ja ne volim da izricem smrtne presude i zbilja hocu da odem.
-Ne, rece kralj.
Ali mali princ, posto je zavrsio svoje pripreme, nije niposto hteo da ozalosti starog vladara:
-Ako Vase Velicanstvo zeli da ga poslusam bez pogovora, neka mi izda razumnu naredbu. Neka mi na primer naredi da otputujem za pun minut. Cini mi se da su uslovi povoljni...
Posto kralj nista ne odgovori, mali princ oklevase nekoliko trenutaka, a zatim uzdahnu i krenu.
-Imenujem te svojim ambasadorom, pozuri se da mu dovikne kralj.
Izgledao je vrlo strog.
"Odrasli su zbilja vrlo cudni", rece mali princ u sebi dok je putovao.

Antoan de Sent Egziperi