Странице

субота, 13. новембар 2010.

Sreća u nesreći


IGRA NADMOĆNOSTI


Neću da joj pomognem, neka se otkrije sama, to je i smisao ove igre u kojoj se uspostavlja naš odnos. Pomalo sam nadmoćan, jer vidim da se ne brani, ali osjećam da nije slučajno stala na moj put: nešto će se desiti među nama. Čini mi se da to znamo i ona i ja, tražimo se i čekamo. I uvijek sve odgađamo, kao u strahu od rješenja. Ovako je mogućnost, cvjetanje, prostranstvo želje. Sve je tu moguće, sve je pred nama.
A kad pređemo tu granicu, naći ćemo se na čvrstom tlu tačno određenog odnosa i obaveza kojih se bojim. Samo ona i ja, u uskom kavezu moguće ali nedovoljne nježnosti, omeđeni sobom i osjećanjima koja bi se mogla zaviti, ili koja bismo pokazivali da ne bude sasvim mučno. Samo ona i ja, bez svjetla, bez neomeđenih širina, koje nas draže kao mogućnost…
I ne znam šta je jače, šta je važnije, i zato se ispitujemo i čekamo. Bez ikakve logike, dirnut sam što osjećam da sam joj potreban i što me gleda drukčije nego ikoga drugog, a baš toga se bojim. Žao bi mi bilo da joj nanesem bol, a sigurno bi tako bilo. Ili vrlo vjerovatno. Užasavaju me obaveze, mogle bi da budu mučne, a privlači me što ih ona nudi. To rađa nadmoćnost, koja može da bude surova, ali i velikodušna: čuvam se i jednog i drugog…
Meša Selimović – Tišine

Sebastian Seung: I am my connectome


http://www.ted.com/talks/lang/scr/sebastian_seung.html

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 33.




Podsvjesni um:
Stalno zovem, a nitko se ne javlja

Dok »razmišljajuća« priroda svjesnog uma evocira slike
»duha u stroju«, u podsvjesnom umu ne djeluje nikakva slična
svijest o sebi. Ovaj drugi mehanizam sličniji je džuboksu napunjenom
programima ponašanja, od kojih je svaki spreman zasvirati
čim se pojavi odgovarajući signal iz okoline i pritisne dugme
za izbor pjesme. Ako nam se ne sviđa neka pjesma u džuboksu,
koliko treba vikati i svađati se sa strojem da bi on reprogramirao
svoju listu pjesama? U svojim studentskim danima viđao sam
mnoge pijane studente kako uzalud proklinju i nogom udaraju
džubokse koji nisu odgovarali na njihove zahtjeve. Slično tome,
moramo shvatiti da nikakva količina vikanja ili nagovaranja od
strane svjesnog uma nikada ne može promijeniti »ploče« ponašanja
programirane u podsvjesnom umu. Kada shvatimo nedjelotvornost
ove taktike, možemo se prestati upuštati u bitke s podsvjesnim umom
i prihvatiti klinički pristup njegovom reprogramiranju. Vođenje bitaka
s podsviješću jednako je besmisleno kao šutiranje džuboksa u nadi da
će reprogramirati svoju listu pjesama.
Uzaludnost borbe s podsvjesnim umom poruka je koju ljudi
teško prihvaćaju, jer je jedan od programa koji je većina nas
usvojila dok smo bili mladi da je »snaga volje vrijedna divljenja«.
Tako uvijek iznova pokušavamo zaobići podsvjesni program.
Obično takvi napori nailaze na razne stupnjeve otpora, jer su stanice
prisiljene držati se podsvjesnog programa.
Napetosti između svjesne snage volje i podsvjesnih programa
mogu dovesti do ozbiljnih neuroloških poremećaja. Po meni,
dojmljiva slika razloga zašto se ne bismo smjeli suprotstavljati
podsvijesti dolazi iz filma 'Sjaj'. U tom filmu, snimljenom prema
istinitoj priči, australski koncertni pijanist David Helfgott prkosi
svom ocu tako što odlazi studirati glazbu u London. Helfgottov
otac, koji je preživio Holokaust, programirao je podsvjesni um svoga
sina vjerovanjem da je svijet opasno mjesto i da »isticanje« može biti
opasno po život. Njegov otac insistirao je na tome da će sin biti
siguran samo ako ostane vezan za svoju obitelj. Usprkos očevom
neumoljivom programiranju, Helfgott je znao da je pijanist svjetske
klase i da se mora odvojiti od oca kako bi ostvario svoj san.
U Londonu, Helfgott je na natjecanju odsvirao zloglasno
teški Rahmanjinovljev 'Treći klavirski koncert'. Film prikazuje
sukob između njegovog svjesnog uma koji želi uspjeh i njegovog
podsvjesnog uma zabrinutog zato što je biti vidljiv, biti međunarodno
priznat, opasno po život. Za vrijeme teškog koncerta,d ok mu se znoj
slijeva niz čelo, Helfgottov svjesni um pokušava zadržati nadzor,
dok njegov podsvjesni um, bojeći se pobjede, nastoji preuzeti kontrolu
nad njegovim tijelom. Helfgott se svjesno prisiljava da za koncerta
zadrži kontrolu sve dok nije odsvirao posljednju notu. Tada pada u
nesvijest, shrvan energijom koja je bila potrebna za borbu s njegovim
podsvjesnim programiranjem. Za tu »pobjedu« nad podsviješću platio
je visoku cijenu - kada je došao k svijesti, bio je lud.
Većina nas upušta se u manje dramatične bitke s podsvjesnim
umom dok pokušavamo poništiti programiranje koje smo
primili kao djeca. Pogledajte našu sposobnost da neprestano tražimo
poslove u kojima smo neuspješni ili ostajemo na poslu koji
mrzimo zato što ne »zaslužujemo« bolji život.
Konvencionalne metode suzbijanja destruktivnog ponašanja
uključuju lijekove i terapiju razgovorom. Noviji pristupi obećavaju
da će promijeniti naše programiranje, priznajući da nema
smisla »uvjeravati« podsvjesni gramofon. Te metode koriste otkrića
kvantne fizike koja povezuju energiju i misli. U stvari, te
metode koje reprogramiraju ranije naučena ponašanja mogu se
zajedničkim imenom nazvati »energetska psihologija« - područje
koje je zasnovano na Novoj biologiji.
Ali, koliko bi bilo lakše da smo od početka života odgajani
tako da možemo ostvariti svoje genetske i kreativne potencijale.
Koliko bi bolje bilo postati osviješten roditelj, kako bi naša djeca
i njihova djeca bila osviješteni roditelji, čineći reprogramiranje
nepotrebnim i stvarajući sretniji, mirniji planet!

MUZIKA

Žene koje se zaljubljuju u narcise/psihopate/ženomrsce


Danas često čujemo o ženama koje se nalaze u partnerskom odnosu koji im zadaje više muke nego radosti. Kada ih pitamo zašto trpe loš tretman svojih partnera, one često kažu „zato što ga volim“, ili „zato što se plašim da ga napustim“, neke jednostavno odgovore „šta trpim?“ pokazujući na taj način da svoje nezadovoljstvo ne dovode ni u kakvu vezu sa partnerovim ponašanjem. Ove žene najčešće su upletene u odnos sa veoma problematičnim muškarcem čije ponašanje može da se svrsta u kategoriju narcisa, psihopate i ženomrsca. Oni sa sobom u vezu unose niz problema kao što su alkoholizam, narkomanija, kockanje, novčani problemi itd.
Psihološki profil ovih muškaraca već smo detaljno opisali i on mahom ukazuje na potrebu da se žena podredi sebi i sopstvenim potrebama bez uvida u to da je ona biće za sebe sa svojim željama i potrebama. Veza sa ovakvim muškarcem za ženu može biti vrlo zbunjujuća. Veoma snažne emocije upletene su u odnos ovog tipa što ženu čini podložnom da toleriše partnerovo loše ponašanje. U narednom delu teksta pokušaćemo da opišemo psihološki profil žene koja je sklona da se vezuje za problematične muškarce kao i da ukažemo na neke razloge koji stoje u osnovi njenog izbora. Napravićemo osvrt na psihološke mehanizme koji doprinose tome da ona ostane u odnosu koji je poguban po nju a nastojaćemo da osvetlimo i porodično poreklo ženske sklonosti da bira pogrešne muškarce.

Zavisna ljubav

Ono što objašnjava težnju žene da ostane u odnosu u kome doživljava više patnje nego radosti jeste takozvana zavisna ljubav. Ova vrsta zavisnosti funkcioniše kao i svaka druga zavisnost, bilo od alkohola, droga, kockanja ili hrane. Osećamo prinudnu, nagonsku potrebu za drugom osobom. Žena koja se nalazi u zavisnoj ljubavnoj vezi, oseća snažan bol i patnju kada je lišena svog partnera, oseća da ne može da živi bez njega. Veza joj daje osećaj smirenosti i da bi imala tu smirenost ona će tolerisati mnoga maltretiranja. Dakle, što više partnera doživljava kao jedini izvor lepih osećanja, to će osećati veću potrebu za njim kao središtem svog života.

Osećanje neadekvatnosti

Žene koje su sklone da se vezuju za problematične muškarce imaju duboko ukorenjen osećaj neadekvatnosti koji nastoje kompenzovati kroz ljubav partnera. Kod njih je prisutan specifičan pogled na ljubav koji podrazumeva da ukoliko nemaju ljubav, život nije vredan življenja. Razmišljajući na ovaj način, gubitak ljubavi znači i gubitak životnog smisla zbog čega je žena spremna da pređe preko svega samo da bi zadržala partnerski odnos.
Nije retkost da su veoma jake žene upletene u ovaj tip zavisnog odnosa. Paradoks jake žene ogleda se upravo u tome da je ona veoma nezavisna u drugim oblastima života. Ona je često veoma uspešna poslovna žena koja se međutim u partnerskom odnosu oseća bespomoćno i zavisno od svog partnera. S obzirom da jedino ljubav dovodi u vezu sa doživljajem sopstvene adekvatnosti i vrednosti, ona veruje da ne može emocionalno opstati bez partnerove ljubavi. Osećanje sopstvene vrednosti vezano je za njegovo mišljenje o njoj, bez obzira na uspehe koje postiže u drugim sferama života.

Promenjivo raspoloženje partnera - od ljubavi do zlostavljanja

Iako bi zdravorazumski mogli reći da je sasvim očekivano da će se žena prema kojoj partner loše postupa otrgnuti od njega, to se vrlo retko desi. Ono što stvara najveću zavisnost žene od muškarca jeste njegovo promenjivo ponašanje - od ljubavi do zlostavljanja. Partnerski odnos na ovaj način poprima oblik igranja na sreću na nekom od onih aparata koje viđamo u kockarnicama. Razlog zašto se tako lako navučemo na ove igre jeste verovanje da ćemo svakog časa dobiti zgoditak. Iščekivanje stvara napetost i donosi nam uzbuđenje. Nagrada dolazi neredovno i u različitim sumama i drži nas prikovane za igru u nadi da ćemo svakog časa dobiti. Sličan mehanizam primećujemo u vezama u kojima muškarac demonstrira čas ljubazno čas distancirano ili čak nasilno ponašanje. Na taj način žena se nalazi u klopci i neizvesnosti, nadajući se da će nakon lošeg perioda nastupiti dobar. Ovakvo muškarčevo promenjivo ponašanje može kod žene stvoriti uverenje da ona treba da popravi ono što ne valja. Na taj način ona ulazi u trampu za partnerovu ljubav, stalno pokušavajući da pronađe ono ponašanje kojim će on biti zadovoljan. S obzirom da u njegovoj ljubavi vidi potvrdu svoje vrednosti, ona se upušta u eksperimentisanje sa sopstvenim ponašanjem koje nastoji da podesi tako da maksimalno odgovara njemu. Ono što međutim ne shvata jeste da njegovo promenjivo ponašanje ima veze sa njegovom patologijom a ne sa bilo čim što ona uradi ili ne uradi.

Strah od samoće

Za ovaj tip žene, samoća predstavlja stanje koje je užasava. Na samu pomisao o samoći ona se uspaniči. Kada misli o usamljenosti, ona ne računa prijatelje, kolege, rodbinu i druge bliske ljude. Izvor panike je pre svega u neizvesnosti hoće li ikada naći drugog partnera. Obuzeta ovakvim strahom, ona će ostajati u vezi kojom možda i nije zadovoljna jer gubitak ljubavi doživljava kao put ka samoći za koju veruje da je nepodnošljiva.
Pošto joj je njegova ljubav tako važna da bi se osećala potpunom, kada joj on uskrati ljubav njen ceo svet je uzdrman. Fizički i emocionalni bol u koji žena zapadne zbog partnerovog nezadovoljstva može biti tako jak da će ona biti spremna da učini sve da bi ga izbegla, pa tako i da trpi partnerovo nerazumno ponašanje.
Obzirom da samoću doživljava kao nepodnošljivo stanje ni njen izbor partnera ne predstavlja slobodan izbor već u partneru ona vidi pojas za spasavanje od samoće. Ukratko, ona je uverena da mora da ostane sa njim jer bi u suprotnom bila sama. Stoga ona je spremna da trpi i maltretiranje jer je i to bolje od samoće.

Terapijska moć ljubavi

Žena koja ostaje u vezi sa muškarcem koji je po nju loš, vodi se idejom da će kroz snagu svoje ljubavi uspeti da ga promeni. Njeno shvatanje ljubavi može se sažeti u rečenici: „Ljubav čini čoveka boljom i kvalitetnijom osobom“. U skladu sa ovom ljubavnom formulom, ona je sklona da bira upravo problematične muškarce na koje će gledati kao na projekat koji treba da dovede u red. Ulazeći u ovaj tip odnosa ona sebe vidi kao boginju, isceliteljku i majku i kroz ove funkcije stiče osećanje adekvatnosti i kompetentnosti.
Kada naiđe na neuspeh u izmeni njegovog karaktera ona se nada da će se nešto dogoditi i da će se on promeniti. Ona mašta da će je on jednog dana zagrliti i reći: „Znam da sam bio odvratan prema tebi, oprosti mi. Obećavam da ću se promeniti, od sada će sve biti drugačije.“ Na žalost, ova obećanja se nikada ne obistine i ona se posle izvesnog vremena uveri da ne postoji ta snaga ljubavi koja nekoga može učiniti sasvim drugačijom osobom.

Obrasci razmišljanja

Tipični stavovi svojstveni ovom tipu žene koji je onemogućavaju da se istrgne iz destruktivnog odnosa u kome se nalazi su sledeći:

Nikada neću naći nekoga ko će me voleti.
Ne mogu živeti bez muškarca.
Uvek ću ostati sama, a od toga nema goreg na svetu.
Svi će me smatrati promašenim čovekom zato što sam raskinula vezu.
Suviše sam stara da bih ponovo privukla muškarca.

Psihički manevri

Žena koja ostaje u odnosu sa muškarcem koji je ponižava ili maltretira pribegava određenim mehanizmima kako bi opravdala svoj izbor. Najčešće ona racionalizuje njegovo ponašanje. Pod tim podrazumevamo da ona daje opravdanja za njegovo grubo ponašanje tipa „Uplašila sam se kada se drao na mene ali ipak je pod velikim pritiskom zbog poslovnih problema“, ili „Ne mogu mu zameriti što se ljuti na mene kada je imao tako nesrećno detinjstvo“.
Nije retkost ni da ona počne da preuzima krivicu na sebe kada se on prema njoj ponaša grubo objašnjavajući sebi da on na taj način pokušava od nje da napravi boljeg čoveka. Ovaj stav samo je na korak od uverenja da je on dobar a ona rđava i da stoga svaka njegova kritika predstavlja zapravo njegov pokušaj da je popravi. Ovaj fenomen u psihologiji poznat je kao stokholmski sindrom koji je ustanovljen da bi opisao ponašanje taoca koji su bili zarobljeni u pljački jedne banke i koji su posle izvesnog vremena počeli da brane kriminalce. Pripisivanje pozitivnih namera onima koji nas zlostavljaju predstavlja način da se obezbedi sigurnost u neprijateljskoj, po život opasnoj situaciji. Vrlo verovatno da se sličan sindrom razvija i kod žena koje se nalaze u destruktivnom partnerskom odnosu. Posle dužeg vremena u kome su izložene psihičkom zlostavljanju kod njih se kao vid odbrambenog mehanizma razvija uverenje da njihov partner ipak zna najbolje. Na taj način se stvara potajni sporazum između njih dvoje koji je naravno na njenu štetu.

Porodično poreklo

U porodičnoj istoriji žena koje se vezuju za problematične muškarce najčešće postoji već ustanovljen obrazac odnosa koji podrazumeva da žena trpi muškarcu čitav niz problematičnih ponašanja. Ukoliko je porodična sredina u kojoj je odrasla neprijatna i bolna, ona će verovatno sebi da obeća da kada odraste, stvari će postaviti bolje od njenih roditelja. Međutim, pošto nam je poznato ono što smo naučili kao deca, kada odrastemo mi tragamo za odnosima koji nam pružaju sigurnost poznatog. Tako, uprkos našim zaklinjanjima da ćemo „mi to drugačije“, često završimo kopirajući situacije i odnose iz detinjstva. Dobar primer toga je žena, čiji otac je alkoholičar, koja završi u braku sa alkoholičarem. Ona ponovo proživljava ono što joj je poznato. Pokušava sada, kada je odrasla, da dokaže da može da prekroji staru porodičnu istoriju dopisujući joj srećan ishod. Nekada je patila zato što joj je zbog pića uskraćena očeva ljubav i sada pokušava da se izbori za tu istu ljubav od muškarca koji pije.
Nagon da se ponovi poznato, udružen sa nagonom da se sve učini bolje, stvara klopku u koju upadaju mnoge žene koje završe sa muškarcima koji se bore sa sličnim problemima sa kojima su se borili njihovi očevi. Ovo naravno ne mora biti pravilo i nije tačno da će svaka žena koja je imala oca alkoholičara ili nasilnika nužno birati i takvog partnera. Ipak, postojeća literatura koja se bavi ovom problematikom zaista ukazuje da se veliki broj terapeuta u praksi sreće sa ženama koje ponavljaju određene roditeljske odnose.

Na koji način izaći iz destruktivnog partnerskog odnosa

Prvi korak u nastojanju da se izađe iz destruktivnog odnosa jeste osvešćivanje odbrambenih mehanizama kojima pribegavamo da bi ostali u vezi. Dakle, važno je uvideti problematično ponašanje partnera i shvatiti da ono nema nikakve veze sa nama već isključivo sa njegovom problematičnom prirodom. Njegove kritike i ponižavanja nisu pokušaji da od žene napravi boljeg čoveka već predstavljaju načine kojima on pokušava da uruši njeno samopuzdanje i na taj način osigura da ga ona nikada neće ostaviti. Više o taktikama kojima se koristi kako bi svoju partnerku potpuno vezao za sebe možete da pročitate u tekstu Muškarci koji mrze žene. Dakle, prvi i najvažniji korak jeste sticanje uvida u to da je njegovo ponašanje problematično zbog njega a ne zbog bilo čega što žena radi ili ne radi!
Kao što muškarac pokušava kroz ubijanje ženinog samopuzdanja da je uveri da je on jedini koji će da je trpi i da joj je stoga bolje da ostane uz njega, tako je i žena sklona da bira muškarca kome će biti potrebna kako bi se osigurala da je on neće ostaviti. Iz tog razloga ona bira problematične muškarce kojima će njena briga biti potrebna. Ona ne pravi razliku između toga da nekome bude potrebna i da bude voljena. Zbog toga je veoma važno da uvidi da ona sama iz straha da ne ostane sama bira muškarce sa problemima, bilo da su to psihički problemi ili problemi praktične prirode (finansijski i poslovni problemi) zbog kojih će mu ona biti potrebna pružajući mu pomoć i podršku. Važno je da shvati da je nemoguće spasiti neuravnotežene, neodgovorne ljude. Oni uvek iznova prave promašaje i na kraju počnu da mrze i svoje izbavitelje jer se zbog njih osećaju još slabijim.
Jedan od ključnih preduslova da se izađe iz zavisnog partnerskog odnosa jeste prihvatanje sebe i tolerisanje samoće. Veliki broj žena koje strahuju od samoće sklone su da iz jedne veze ulaze u drugu nastojeći na taj način da izbegnu užas usamljenosti. Mnoge od njih nikada i nisu bile same pa samim tim i ne znaju da li to čega se toliko plaše zaista jeste toliko grozno. Ako nikada nismo bili sami, kako uopšte znamo da je samoća nepodnošljiva?! Možda mislimo da bi to bilo strašno ali misli nisu činjenice! To što mislimo da je samoća strašna stvar ne znači da to u stvarnosti i jeste tako.
Erica Jong je u svom romanu o opsesiji Sveženski bluz na vrlo slikovit način opisala kako izgleda destruktivan zavisni odnos između muškarca i žene. U ovoj knjizi ona je ukazala i na neke stavove koje je važno da žena izgradi kako bi se oslobodila sklonosti da se vezuje za pogrešne muškarce.
Ako sama sebi postaneš središte vlastitog života, ako prestaneš davati svoju snagu, privući ćeš drugačije muškarce - sebi jednake, a ne dominantne ili mekušce. (Erica Jong, Sveženski bluz).


Mia Popić, dipl. psihološkinja

Literatura: Muškarci koji mrze žene i žene koje ih vole, Dr Suzan Forvard
http://www.vaspsiholog.com/2010/09/zene-koje-se-zaljubljuju-u-psihopate/