Странице

среда, 28. јул 2010.

Dan Gilbert o našim pogrešnim očekivanjima

BRAJAN TREJSI


Sve se dešava sa nekim razlogom; jer za svaku
posljedicu ili rezultat postoji određen uzrok.

U šta god istinski vjerujete svim srcem
to postaje vaša stvarnost.

Ako želite da promijenite ili poboljšate nešto
u svom životu, morate da počnete tako što
ćete mijenjati unutrašnje aspekte vašeg uma.

Stvar je u tome da ne možete postići cilj izvan
vas sve dok to prvo ne kreirate unutar vas.

Nivo do kojeg ćete napredovati određen je,
uglavnom, nivoom do kojeg želite da se penjete.

Vi postajete nepopravljivi optimista kada
stvarate navike optimizma!

Šta god očekujete sa potpunom sigurnošću,
to postaje vaše sopstveno proročanstvo
koje ćete sami ispuniti.

Svako veliko finansijsko dostignuće predstavlja
zbir više stotina manjih napora ili žrtvi,
koje niko nikada ne vidi, niti cijeni.

Tužno je, ali istinito, da ako samo štedite za kišne dane,
budite sigurni da će kiša uskoro početi da pada.
Ako štedite sa namjerom da potrošite taj novac čim vam
bude potreban, nećete biti ni svjesni kako će vam brzo biti potreban.

Žrtva koju podnosite u kratkoročnom smislu,
jeste cijena koju plaćate da biste obezbijedili
sigurnost u dugoročnom smislu.

Vi ste kao živi magnet; u vaš život stalno privlačite ljude,
situacije i okolnosti koje su u skladu sa vašim dominantnim mislima.

Ne postoji uspjeh bez privremenog neuspjeha.
Prepreke i razočarenja su neminovni i neizbježni.
Vaša sposobnost da pozitivno i kostruktivno
odgovorite na nevolju će pokazati kakva ste vi,
u stvari, osoba.

VIŠE OD PUTA KOJIM SE REĐE IDE 10.

LIČNI IZBOR

Život nije nimalo jednostavan delimično i zbog toga što smo mi u isto vreme pojedinačne ličnosti, članovi porodica i radnih organizacija, kao i članovi društva. Te kategorije prosto su nerazdvojive. Ponekad je, posebno ako želimo nešto od toga detaljnije i dublje da obradimo, potrebno da izvedemo izvesnu proizvoljnu kategorizaciju. Zato mi dopustite da najpre iznesem ono što mislim da je najbitnije za mnogobrojne odluke koje srcem i umom donosimo kao pojedinci.
Kao i uvek, svesnost prethodi odluci, jer bez nje odluke ne bi ni bilo. Prema tome, najvažnija odluka koju donosimo u životu jeste odluka da stalno povećavamo svoju svesnost. Svesnost, međutim, ne olakšava donošenje odluka. Ona, sasvim suprotno tome, samo umnožava mogućnosti.
Da biste na primeru sagledali težinu procesa odlučivanja, razmislite šta bismo mogli da učinimo sa svojim gnevom. U srednjem mozgu nalaze se skupovi nervnih ćelija ili centara koji ne samo da upravljaju našim jakim emocijama već ih i stvaraju. Jedan od njih je i centar za gnev. U knjizi Dalje putem kojim se ređe ide naveo sam da centar za gnev kod ljudi funkcioniše na potpuno isti način kao i kod ostalih živih bića. On je u osnovi granični mehanizam i izbacuje svako drugo biće koje upadne na našu teritoriju. Nimalo se ne razlikujemo od psa koji se bori s drugim psom zalutalim na njegovu teritoriju, osim što je za ljudska bića definicija teritorije ili granice veoma složena i višeznačna.
Mi posedujemo određenu „geografsku teritoriju“ i razgnevimo se kada neko nepozvan uđe na naše imanje i počne da bere cveće. Međutim, mi imamo i „psihološku teritoriju“ i razgnevimo se kad god nas neko kritikuje. Imamo i „teološku“ ili „ideološku“ teritoriju i spremni smo da se razgnevimo kada neko kleveta naš sistem ubeđenja, čak i kada nam je osoba koja o tome prosuđuje potpuno nepoznata i govori u mikrofon na daljini od nekoliko hiljada milja.
Pošto se naš centar za gnev stalno pali, premda često potpuno nepotrebno – ponekad na osnovu zamišljene, a ne stvarne povrede prostora – treba da budemo prilagodljiviji po pitanju situacija koje lako provociraju našu ljutnju. Moramo da naučimo kako sve možemo da savladamo gnev. Ponekad treba da pomislimo: „Stvarno se ljutim zbog gluposti. Pogrešio sam.“ Ponekad bi, opet, trebalo da zaključimo: „Ova osoba zalutala je na moju teritoriju, ali to je bilo sasvim slučajno, pa nema nikakvog razloga da se zbog toga bunim.“ Ili: „Povredila je moju teritoriju, ali to nije ništa. Ne zavređuje moj bes.“ Ipak, može da se dogodi da tek nakoliko dana kasnije shvatimo da je neko zaista ozbiljno povredio naš prostor. Tada bi možda trebalo da odete kod te osobe i kažete joj: „Slušaj, moramo ovo ozbiljno da raspravimo.“ Ponekad, opet, treba odmah da se razgnevite i izgrdite tu osobu na licu mesta.
Kao što vidite, ima najmanje pet načina na koje možete da reagujete kad ste ljuti. Ne samo da treba da ih upoznamo već moramo da naučimo koja je reakcija najprimerenija datoj situaciji. To zahteva izuzetnu svesnost o onome što se dešava i u nama i van nas. Nije nikakvo čudo što ljudi retko nauče kako da usmere gnev pre tridesetih ili četrdesetih godina, a mnogi nikada ni ne nauče da ga konstruktivno usmere.
U stvari, prava je sposobnost naučiti kako se rešavaju svi problemi i životni izazovi na konstruktivan način, a to je neophodno za duhovni razvoj. Oni koji ne žele da napreduju, u krajnjem slučaju, samodestruktivni su.

Mudra nasuprot glupoj sebičnosti

Da bismo se razvijali, moramo da naučimo da razlikujemo (samo)konstruktivno od (samo)destruktivnog. Svojim pacijentima, dok sam se bavio praksom, zabranjivao sam da posle pete seanse koriste reč „nesebičan“. Iz toga bi zaključili da sam ja krajnje sebičan čovek koji nikome nikada nije ništa učinio. Dok sam zalivao cveće, nikada mu nisam govorio: „Gledaj, cveće, šta za tebe radim. Moraš da mi budeš zahvalno.“ Zalivao bih ga samo zato što volim lepo cveće. Na isti način, ako nešto uradim za svoje dete, to je zato što želim sliku o sebi kao dobrom ocu i poštenom čoveku. Pošto želim da sačuvam te dve slike jednu pored druge, veoma često moram da radim i ono za šta možda nisam raspoložen. Pored toga, mnogo volim slatku decu.
Tačno je da mi retko radimo nešto od čega nemamo neku ličnu korist, bez obzira koliko malu ili beznačajnu. Davanje priloga za sirotište pomaže mi da se dobro osećam. Neko ko izjavljuje da se „žrtvovao“ i napustio dobro plaćen posao sa srednjom školom da bi studirao prava i tako postao „korisniji društvu“ i sam ima koristi od toga. Žena koja se „žrtvuje“ i ostaje kod kuće da bi podizala decu zato što „veruje u porodicu“, ima i neku ličnu korist od te odluke. Kad pogledamo kaluđere i kaluđerice, možemo da pomislimo: „Bože, kako su nesebični. Čega su se oni sve odrekli: seksa, porodičnog života, privatne imovine, pa čak, na neki način, i upravljanja nad svojim životom.“ Međutim, oni su u manastirima iz čisto ljudskih sebičnih razloga, Oni su odlučili da je za njih to najbolji put ka radosti.
Prema tome, sebičnost nije uvek jednostavna stvar. Obično sam od pacijenata tražio da mi objasne razliku između puta mudre sebičnosti i puta glupe sebičnosti. Na putu glupe sebičnosti čovek pokušava da izbegne svaki bol. Na putu mudre sebičnosti čovek pokušava da razluči koji su bol ili patnja, posebno emocionalna, delatni, a koji razarajući. Budući da mnogo pišem o bolu, patnji i disciplini, može se pomisliti da sam osoba koja obožava bol. To nije tačno. Ja obožavam radost. Ne vidim nikakvu vrednost u razarajućoj patnji. Ako imam glavobolju, obično najpre uzmem aspirin. Za mene bol nema nikakvu vrlinu. Ne vidim nikakvu vrednost u razarajućoj patnji. S druge strane, u životu ima i onih vrsta patnji koje mogu da nas nauče mnogim konstruktivnim stvarima.
Više mi se dopada da umesto reči „konstruktivan“ i „nekonstruktivan“ koristim reči „egzistencijalan“ i „neurotičan“. Egzistencijalna patnja sastavni je deo života i ne može lako da se izbegne. Tu recimo spadaju patnja koju sobom nose odrastanje i učenje da bi se postalo nezavisna ličnost; patnja koja prati učenje kako da ostanemo nezavisni među tolikim uslovljenostima; patnja vezana za gubitak i odustajanje; patnja vezana za starost i umiranje. Iz svih tih patnji možemo puno da naučimo. Neurotska patnja je emocionalna patnja koja nije sastavni deo postojanja. Razarajuća je i nepotrebna. Ne samo da ne podstiče naše postojanje već ga otežava. Neurotske patnje moramo što pre da se oslobodimo. Ona predstavlja ogroman višak prtljaga... Pre pedeset godina, kada su Frojdove teorije doprle do inteligencije (i pogrešno protumačene, što se tako često dešava), bilo je mnogo avangardnih roditelja koji su, saznavši da osećanje krivice ima veze s neurozom, odlučili da gaje decu potpuno oslobođenu osećanja bilo kakve krivice. Takvo vaspitanje jako je loše za dete. Naši zatvori prepuni su ljudi koji su u njih dospeli zato što nemaju osećanje krivice, ili ga bar nemaju u dovoljnoj meri. Za život u društvu neophodno je izvesno osećanje krivice, i njega zovem esencijalna krivica. Moram da naglasim da preveliko osećanje krivice ne samo da ne podstiče naše bitisanje već ga i otežava. Neurotska krivica potpuno je nepotrebna i samo nam uskraćuje radost i vedrinu.
Uzmimo još jedno bolno osećanje: brigu. Iako može da nanese bol, ona nam je u određenoj količini neophodna za pravilno bivstvovanje. Recimo, ako treba da održim govor u Njujorku, mogu da brinem kako do tamo da stignem, pa će me moja zabrinutost naterati da pogledam geografsku kartu. Kad ne bih bio zabrinut, možda bih tek tako krenuo i stigao u Kvebek. U međuvremenu bi u Njujorku stotinu ljudi čekalo da čuje moj govor. Prema tome, za dobro bitisanje, potrebna nam je izvesna zabrinutost – i to ona vrsta koja nas tera da pogledamo u geografske karte.
Moram još jednom da naglasim da briga može da bude preterana i da tada koči naš razvoj. Recimo, mogao bih da pomislim: „Mogla bi da mi pukne guma ili da doživim saobraćajnu nesreću. Po putevima oko Njujorka vozi se neverovatno brzo. Čak i da uspem da stignem do mesta na kome treba da održim predavanje, verovatno neću moći da nađem mesto za parkiranje. „Ljudi u Njujorku, žao mi je, ali u pitanju je viša sila.“ Ovakva vrsta fobične zabrinutosti, koja samo ograničava nečiji razvoj očito je neurotska.
Mi smo po svojoj prirodi bića koja izbegavaju bol. Koliko bi bilo glupo da se radujemo svakoj patnji, isto toliko je glupo i da pokušavamo da izbegnemo svaku patnju. Jedan od osnovnih izbora u životu jeste izbor između mudre sebičnosti i pokušaja da se izbegnu svi problemi, odnosno glupe sebičnosti. Da bismo mogli da se odlučimo za jedan od tih dvaju puteva, moramo da sagledamo razliku između neurotske i egzistencijalne patnje.
Kako sam napisao u Putu kojim se ređe ide, život je težak zato što se sastoji od niza problema, a suočavanje s problemima i njihovo rešavanje bolan je proces. Problemi, u zavisnosti od prirode, u nama izazivaju mnogobrojna neprijatna osećanja: frustraciju, žaljenje, tugu, usamljenost, krivicu, gnev, strah, zabrinutost, teskobu ili beznađe. Bol izazvan takvim osećanjima može da bude jak koliko i fizički bol. Zapravo, upravo zbog tog bola koji nam nanose događaj ili prilika, mi ih i nazivamo problemima. Problemi zahtevaju hrabrost i mudrost. Problemi su sečivo kojim se pravi razlika između uspeha i neuspeha. Mi se duhovno i razvijamo samo zahvaljujući problemima.
Izbor – nezadovoljavanje životnih potreba po cenu samog života – podrazumeva da ćemo najčešće gubiti. Većina ljudi pokušava da zaobiđe probleme umesto da prođe kroz patnju. Težnja ka izbegavanju problema i emocionalne patnje koja ih prati jeste primarni uzrok svih psihičkih bolesti. A, pošto su svi ljudi skloni da to rade, u manjem ili većem obimu, većina i nije potpuno mentalno zdrava. Oni najzdraviji spoznaju da ne treba da se plaše problema i da im se, takoreći, raduju. Premda niko ne može da nam sigura da ćemo pobediti svaki put kad naiđemo na problem u životu, mudri znaju da samo kroz bol u suočavanju s problemom i njegovim rešavanjem dolaze do spoznaje i razvijaju se.

Skot Pek

BUDI NAJBOLJI ŠTO MOŽEŠ BITI



Ako ne možeš da budeš bor na vrhu brijega,
ti budi žbun na dnu doline,
ali budi onda najljepši žbun na dnu doline.
Budi žbun ako ne možeš biti drvo.

Ako ne možeš biti žbun, budi trava,
budi put i usreći nekoga.
Ako ne možeš biti štuka, budi grgeč.
Ali budi najživlji grgeč u jezeru.

Ne možemo svi biti kapetani,
neko mora biti i posada.
Postoji težak i postoji lak posao.
Ali svi moramo izvršavati svoje zadatke.

Ako ne možeš biti autoput, budi puteljak,
Ako ne možeš biti sunce, budi zvijezda.
Nije veličina ono zbog čega pobjeđujemo ili gubimo.
Već smo veliki ako smo najbolji što možemo biti.

Daglas Malok

LEGENDA O TRI MUŠKARCA


Jedna legenda govori o tri muškarca, koji su nosili svaki po dvije vreće. Ali teret nisu osjećali jednako. Vreće su im, jedna sprijeda a druga straga, visile obješene na drvenoj motki na ramenu.
Upitali prvog čovjeka šta ima u vrećama. Odgovorio je: – Svi moji uspjesi, sva dobra djela mojih prijatelja, sve životne radosti – u vreći su straga. Skriveni od pogleda, završeni, prekriveni lišćem, ne smetaju mi mnogo. U vreći sprijeda imam sve loše i ružne stvari koje su mi se dogodile. Hodam, zastanem često, vadim ih, posmatram, proučavam, mislim šta ću. Stalno sam s njima, i mislima i osjećajima. Stalno radim na njima.
Taj se čovjek često zaustavljao, gledao unazad, mučio se nad sobom i napredovao malo i vrlo sporo.
I drugog su čovjeka upitali isto. Rekao je: -U vreći sprijeda nosim moja dobra djela, spoznaje o vrlinama. Često ih gledam, vadim i pokazujem drugima. Vreća na leđima sadrži moje greške i moje slabosti. Ponesem ih sa sobom kuda god krenem, jer one su moje i ne mogu ih tek tako odložiti na stranu. Usporavaju me, ponekad su veoma teške.
Treći muškarac je odgovorio: – Na prednjoj vreći napisao sam riječ “dobrota”. Prepuna je pozitivnih misli, dobrih ljudskih djela, svih dobrih stvari koje sam imao i učinio u životu, misli o mojoj snazi. Ta mi vreća nije teška. Naprotiv, poput brodskih jedara, pomaže mi u kretanju naprijed. A vreća na leđima ima natpis “loša sjećanja” i prazna je, jer sam joj odrezao dno. O svemu što mi se loše dogodilo, o lošim mislima koje ponekad o sebi imam, o zlu koje od drugih čujem, malo razmislim i bacim ih u tu vreću. Kroz rupu to ode zauvijek. Ja sam slobodan. Ja nemam tereta koji bi me usporavao u hodu.