ŽIVOT POTROŠEN UZALUD

Bio jednom jedan splavar koji je prevozio ljude splavom preko rijeke.

Jednom tako naiđe i učitelj, neki čangrizav čovjek.

Kad su prelazili preko široke rijeke i tek što su se otisnuli od obale, a učen čovjek ga upita:

“Bijaše li tako, da je bilo, da si doživio nevrijeme za vrijeme vožnje splavom?”

“Ne razumijem ti ja tako zamršena pitanja.“, reče splavar.

“Zar nisi nikada učio jezika u školi?”

“Nisam“, odgovori splavar.

“Tada si pola svoga života potrošio uzalud.”

Na to je splavar ćutio.

Ali ne prođe dugo i naiđe strašno nevrijeme.

Udariše gromovi i kiša kao iz kabla, a splav mali poput orahove ljuske.

Na to se splavar nagnu saputniku pa ga upita:

“Jesi li ikad učio plivati?”

“Ne”, reče učen čovjek.

“E učitelju tada si potrošio čitav svoj život uzalud, jer mi upravo tonemo.”

http://www.mudremisli.com/2009/08/zivot-potrosen-uzalud-2/

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 21.

Magnified 400 times, this is a 2-Photon fluorescence image of glial cells in the cerebellum. Glial cells provide support for the brain's neurons. This image was made by Thomas Deerinck of the National Center for Microscopy and Imaging Research, University of California, San Diego. (Courtesy of Nikon Small World)

Kada pozitivno razmišljanje krene po zlu

Prije nego što krenem razmatrati nevjerojatnu moć naših

umova i to kako su moja istraživanja stanica pružila uvid u djelovanje

tjelesnih putova um-tijelo, moram vrlo jasno istaknuti

kako ne smatram da jednostavno mišljenje pozitivnih misli uvijek

vodi do fizičkog izlječenja. Potrebno vam je više od »pozitivnog

razmišljanja« da biste stekli kontrolu nad svojim tijelom

i svojim životom. Preusmjeravanje energije našeg uma na pozitivne,

životno podržavajuće misli i iskorjenjivanje sveprisutnih

negativnih misli, koje nam iscrpljuju energiju i slabe nas, jest važno

za naše zdravlje i blagostanje. Ali, i snažno ističem to »ALI«,

puko mišljenje pozitivnih misli ne mora nužno imati bilo kakav

utjecaj na naše živote! U stvari, ponekad ljudi koji »padnu na

ispitu« pozitivnog razmišljanja postanu još više oslabljeni jer je

sada njihovo stanje beznadno - vjeruju da su iscrpili sva sredstva

tijela i uma.

Ono što takvi neuspjeli »pozitivni mislioci« ne razumiju je

to da su prividno »odijeljena« područja uma koje zovemo svjesno

i podsvjesno međusobno zavisni. Svjesni um je kreativni dio, dio

koji sastavlja »pozitivne misli«. S druge strane, podsvjesni um je

skladište zapisa podražaj-reakcija dobivenih iz instikata i naučenih

iskustava. Podsvjesni um isključivo je proizvod navike; uvijek

iznova proizvodit će, na našu veliku žalost, iste bihevioralne

odgovore na životne signale. Koliko ste se puta našli kako »poludite«

zbog neke tričarije kao što je, na primjer, otvorena pasta za

zube? Od djetinjstva su vas učili da pažljivo zavrnete poklopac na

tubi. Kada pronađete otvorenu tubu, u vama »nešto klikne« i automatski

vas obuzme bijes. Radi se samo o tome da ste doživjeli

jednostavni podražaj-odgovor programa ponašanja pohranjenog

u vašem podsvjesnom umu.

Kada govorimo o pukom neurološkom procesiranju, podsvjesni

um je na milijune puta moćniji od svjesnog uma. Ukoliko

su želje svjesnog uma u sukobu s programima podsvjesnog

uma, što mislite, koji »um« će pobijediti? Možete do besvijesti

ponavljati vašu pozitivnu afirmaciju da ste voljeni ili da će vam

se maligni tumor smanjiti. No, ako ste kao dijete neprestano slušali

da ste bezvrijedni i bolesni, te poruke programirane u vaš

podsvjesni um potkopat će vaša najbolja svjesna nastojanja da

promijenite svoj život. Sjetite se kako je brzo vaša zadnja novogodišnja

odluka da manje jedete ustuknula pred mirisom purice

u pećnici? O izvorima samosabotiranja podsvjesnog programiranja

i tome kako ih brzo preoblikovati više ćemo naučiti u sedmom

poglavlju - Svjesno roditeljstvo. No, zasada samo znajte da

ima nade čak i za one koji su upotrijebili pozitivno razmišljanje i

doživjeli težak neuspjeh.

Um iznad tijela

Ponovimo što znamo o stanicama. U prethodnom poglavlju

naučili smo da funkcioniranje stanica izravno proistječe iz pokreta

njihovih proteinskih »zupčanika«. Kretanje što ga stvaraju

sklopovi proteina daje energiju fiziološkim funkcijama koje omogućavaju

život. Proteini su fizički građevni blokovi, međutim za

animiranje njihovog kretanja potrebni su komplementarni signali

iz okoliša. Sučelje između okolišnih signala i citoplazmatskih proteina

što proizvode ponašanje je stanična membrana. Membrana

prima podražaje i zatim pokreće prikladne, životno podržavajuće

stanične odgovore. Stanična membrana djeluje kao »mozak«

stanice. Prema funkcionalnoj definiciji, ti proteinski kompleksi

su »perceptivni« prekidači koji povezuju primanje podražaja iz

okoliša s proteinskim putovima koji proizvode odgovor...

Za temeljne ljudske signalne molekule (npr. hormoni, neuropeptidi,

citokini, faktori rasta) koji reguliraju naše vlastite stanične zajednice

nekada se mislilo da su nastali s pojavom složenih višestaničnih oblika

života. Međutim, novija istraživanja su pokazala da te »ljudske« signalne

molekule koriste već primitivni jednostanični organizmi, organizmi u

ranijim stadijima evolucije.

Tijekom evolucije stanice su povećale broj integralnih membranskih

proteina »svjesnosti« do maksimuma koji njihove membrane mogu

sadržavati. Da bi stekle više svijesti, a stoga i povećale vjerojatnost

preživljavanja, stanice su se počele okupljati, najprije u jednostavne,

a kasnije u vrlo organizirane stanične zajednice...

Tek prije 700 milijuna godina, što je u vremenskom okviru

života na ovom planetu nedavno, pojedinačne stanice otkrile su

da je korisno udružiti se u zbijene višestanične zajednice, uređenja

koja poznajemo kao biljke i životinje. Iste koordinacijske

signalne molekule što su ih upotrebljavale samostalne stanice

upotrebljavaju se i u tim novorazvijenim zatvorenim zajednicama.

Strogom regulacijom oslobađanja i distribucije tih signalnih

molekula što upravljanju različitim funkcijama, zajednice stanica

uspjele su uskladiti svoje funkcije i ponašati se kao pojedinačni

oblik života. Kod primitivnijih višestaničnih organizama, onih

bez specijaliziranog živčanog sustava, tok t ih signalnih molekula

unutar zajednice osigurao je elementarni »um« koji se očitovao u

usklađenim informacijama koje je dijelila svaka stanica. U takvim

organizmima svaka stanica neposredno čita naznake iz okoliša i

sama prilagođava vlastito ponašanje.

Međutim, kada su se stanice okupile u zajednici, morala se

uvesti nova politika. U zajednici svaka stanica ne može djelovati

kao nezavisna jedinica i činiti što želi. Izraz »zajednica« implicira

da se svi njezini pripadnici posvete zajedničkom planu djelovanja.

Kod višestaničnih životinja, pojedinačne stanice moraju »vidjeti«

lokalni okoliš izvan svoje »kože«, međutim nemaju nužno

svjesnost o tome što se zbiva u udaljenijim okolišima, posebno

onima što se nalaze izvan čitavog organizma. Može li stanica jetre

zakopana u vašoj utrobi, odgovarajući na signale iz njezina lokalnog

okoliša, proizvesti upućenu reakciju na uličnog pljačkaša

koji uskoči u vaš okoliš? Složene kontrole ponašanja potrebne

da se osigura preživljavanje višestaničnog organizma ugrađene

su unutar njegovog centraliziranog sustava za procesiranje informacija.

Kako su životinje postajale sve složenije, posao nadzora i

uređivanja toka signalnih molekula što reguliraju ponašanje preuzele

su specijalizirane stanice. Te stanice izgradile su razgranatu

mrežu živaca i središnji procesor informacija - mozak. Funkcija

mozga je usklađivanje dijaloga signalnih molekula unutar za-

jednice. Stoga u zajednici stanica svaka stanica mora donošenje

upućenih odluka prepustiti svom autoritetu po svjesnosti, mozgu.

Mozak upravlja ponašanjem stanica u tijelu. To je vrlo važna

stvar na koju treba obratiti pozornost, budući da za zdravstvene

teškoće koje iskusimo redovito krivimo stanice naših organa i tkiva.

Džil Bolte Tejlor i njen snažni udar uvida

http://www.ted.com/talks/lang/scc/jill_bolte_taylor_s_powerful_stroke_of_insight.html

Elizabeth Gilbert - Jedi, moli, voli 5.

Joga na sanskrtu može da se prevede kao "jedinstvo". Originalno vodi poreklo iz korena reči juj što znači "posvetiti se", prionuti na zadatak pred sobom sa volovskom disciplinom. I zadatak joge je da pronađemo to jednistvo - između uma i tela, između pojedinca i boga, između misli i izvora tih misli, između učitelja i učenika, i između sebe i svog ponekad teško savitljivog bližnjeg. Na zapadu obično upoznajemo jogu kroz poznate vežbe za telo, međutim to je samo hata-joga, jedan vid filozofije. Stari učitelji su razvili ove fizičke vežbe ne radi lične kondicije već da bi opustili svoj um i mišiće u cilju pripreme za meditaciju. Uostalom, teško je satima sedeti u jednom položaju, naročito ako vas boli kuk...
Elem, joga takođe može da znači pokušaj pronalaženja boga kroz meditaciju, kroz naučno istraživanje, kroz zavet ćutanja, kroz božansku službu ili mantru - ponavljanje svetih reči na sanskrtu...
Suština joge je poboljšanje fizičke kondicije, koje ću ovde banalno da definišem kao nemogućnost zadržavanja zadovoljstva. Različite škole su vekovima davale različita objašnjenja za čovečju iskonsku nesavršenost. Taoizam to zove disharmonijom, budizam to smatra neukošću, islam za to krivi naše stradanje zbog otuđenosti od boga dok judeo-hrišćanska vera uzrok sve naše patnje nalazi u praroditeljskom grehu. Frojdisti tvrde da je nesreća neminovan rezultat sukoba naših prirodnih poriva i civilizacijskih potreba. (Kao što moja prijateljica Debora kao psiholog objašnjava: "Želja je mana kreacije.") Jogisti, međutim smatraju da je ljudsko nezadovoljstvo jednostavno slučaj zamenjenog identiteta. Nesrećni smo jer mislimo da smo samo pojedinci, sami sa svojim strahovima, manama, odbačenošću i smrtnošću. Pogrešno verujemo da naš mali, limitirani ego čini svu našu prirodu. Ne uspevamo da prepoznamo svoj dublji, božanski karakter...
... Joga je samousavršavanje i posvećeni napor da se skrene pažnja sa beskrajnog razmišljanja o prošlosti i neprekidnoj brizi o budućnosti kako bismo bili u stanju da tragamo za večnim prisustvom, a pomoću koga ćemo moći da kontrolišemo sebe i svoje okruženje. Samo iz tačke usklađenosti tela i uma otkriće nam se istinska strana sveta...
Veliki jogi je svako ko je dostigao stalno stanje prosvetljenosti. Guru je veliki jogi koji može bukvalno da prenese to stanje na druge. Reč guru je sastavljena iz dva sanskrtska sloga. Prvi označava tamu, a drugi svetlost. Iz tame u svetlost. Ono što učitelj prenosi na svoje učenike zove se matravirja: "Sposobnost prosvetljenja svesti"...
Klasične indijske sage pišu da postoje tri faktora koja ukazuju na to da li je duša blagoslovena uzvišenošću i blagostanjem univerzuma:

1. Rođenje kao ljudskog bića, sposobnog da istražuje svest.
2. Rođenje sa - ili naknadno razvijanje - želje za razumevanjem prirode univerzuma.
3. Pronalaženje živog duhovnog vođe.

Postoji teorija da ukoliko iskreno žudite za bogom, onda ćete ga i naći. Univerzum će se pomeriti, sudbinski molekuli će se organizovati i vaš put će se uskoro ukrstiti sa putem učitelja koji vam je potreban...

*

Svaka religija na svetu ima svoje sledbenike koji tragaju za direktnim, transcendentalnim iskustvom sa bogom, izuzimajući se iz  fundamentalnog biblijskog ili dogmatskog učenja radi ličnog doživljaja božanskog. Zanimljiva stvar u vezi sa ovom mistikom je da prilikom opisa svojih iskustava, svi na kraju ispričaju isti doživljaj. Uopšte, njihovo sjedinjenje s bogom događa se u meditativnom stanju i pojavljuje se kroz energetski izvor koji celo telo ispunjava euforičnom, ekstatičnom svetlošću. Japanci ovu energiju zovu ki, kineski budisti je zovu či, indonežani je zovu taksu, hrišćani je zovu Sveti duh, kalaharijski bušmani je zovu n/um (njihov sveti čovek je opisuje kao zmijoliku silu koja se penje uz kičmu i pravi rupu u glavi kroz koju potom ulaze bogovi). Islamski mistici je smatraju božjom energijom voljenog, o kojoj su napisali božanske pesme. Australijski Aboridžini opisuju zmiju na nebu koja silazi u vrača i daje mu snagu ili nadljudsku moć. U jevrejskoj tradiciji kabale, ovo sjedinjenje s božanskim se postiže kroz stanja duhovnog uzdizanja, s energijom koja protiče kroz kičmu zajedno sa nizom nevidljivih meridijana.

Majka Tereza, najmističnija katolička figura novijeg doba, opisuje svoje jedinstvo s bogom kao fizičko uzdizanje svetlosti kroz sedam unutrašnjih nivoa njenog bića, posle kojih bi joj se ukazao bog. Za života je padala u meditativne transove, tako duboke da ostale monahinje nisu mogle da joj osete puls...

U tradiciji indijske joge, božanska tajna se zove kundalini šakti i opisuje se kao zmija koja leži sklupčana u podnožju kičme sve dok je ne oslobodi dodir gospodara ili neko čudo i koja se potom penje kroz sedam čakri, ili krugova (koje takođe možete zvati i sedam kuća duše) i konačno kroz glavu, eksplodirajući u savršenom sjedinjenju sa bogom...

Volim kada nauka i religija nađu mesto preseka. Nedavno sam u Njujork tajmsu pronašla članak o timu neurologa koji je izvršio snimanje rada mozga jednog tibetanskog monaha na dobrovoljnoj osnovi. Želeli su da vide šta se događa u transcendentnom umu, s naučne tačke gledišta, u trenucima prosvetljenosti. U umu normalne osobe, električna oluja sačinjena od misli i impulsa neprestano kruži, što skener mozga registruje u vidu žutih i crvenih svetlećih tačaka. Što se ispitivana osoba više uzrujava, to tačke postaju jače i svetlije. Međutim, mistici svih vremena i kultura su opisivali smirenost uma tokom meditacije, tvrdeći da je krajnje jedinstvo s bogom plava svetlost koju mogu da osete kako zrači iz samog centra njihove glave. U jogističkoj tradiciji, ovo se zove "plavi biser" i predstavlja cilj svakog ko za njim traga. Naravno, tibetanski monah čiji mozak je snimljen tokom meditacije, uspeo je toliko da umiri svoj um da na skeneru nije bilo nijedne žute ili crvene tačkice. U stvari, sva neurološka energija dotičnog ispitanika bila je koncentrisana u sam centar njegovog mozga - što je monitor jasno zabeležio - u vidu malog, plavog, svetlucavog bisera. Baš kao što su jogisti oduvek opisivali.

Ova destinacija zove se kundalini šakti.

Izvodi iz knjige Elizabeth Gilbert - Jedi, moli, voli

OSUĐEN NA SMRT

U drevnoj Indiji, jedan čovjek osuđen je na smrt.
Kada je kazna izrečena, pao je pred noge svog kralja i zatražio milost.

“Gospodaru, ako mi poštedite život”, rekao je uvjerljivo,
“u roku od godinu dana naučiću vašeg konja da leti!”

“Privremeno si slobodan”, rekao je kralj.
“Ali ako u roku od godinu dana konj ne poleti, presuda će biti izvršena.”

Kada su ga kasnije članovi porodice zabrinuto upitali kako misli da ostvari
svoje obećanje, čovjek je spokojno odgovorio: “Za godinu dana
može da umre kralj, ili da umre konj, ili da umrem ja,
a na kraju krajeva, možda taj konj stvarno i poleti!”

***

I kad više ne bude bilo nade,
i kad ti se bude bližio kraj,
ti izmisli još nešto da produžiš svoje nadanje,
jer možda u tom “izmišljanju” i leži tvoj spas.
                                                  
                                                                    Anoniman
http://www.mudremisli.com/2010/10/osuden-na-smrt/