O SREĆI

Na podnožju brijega stoji tvoja kuća, uznosita i vedra izgleda, kao neprolazna, a mi znamo da ništa ne traje i da sve što stoji mora prije ili poslije pasti. Ali ti, koji tu kuću zoveš svojom, ne znaš to i ne pada ti na um takva pomisao. Tako ti stojiš uspravno u stalnoj mogućnosti svoga pada i traješ u jednom od oblika svoga nepostojanja. TO SE ZOVE SREĆA.Ivo Andrić

Dovoljno je srećan onaj ko nema vremena da bude nesrećan. Engleska poslovica

Sreća i nesreća kriju se u našem odnosu prema događajima, nikad u prirodi samih događaja. Anoniman

Samo je jedan put koji vodi ka sreći i spokoju duše. Zato budite uvijek spremni da njime krenete, u ranu zoru i kasno noću – okrenite se sebi i vidjećete svjetlost. Epiktet

Ne postoji put do sreće, put je sreća. Vejn Dajer

Srećom se ne može nazvati ništa što se ne može podijeliti sa prijateljem. Terencije

«Vladao sam više od pedeset godina u pobjedi ili miru», rekao je kalif Abdul-Rahman, »podanici su me voljeli, neprijatelji plašili, a saveznici poštovali. Bogatstva i počasti, moć i zadovoljstvo, sve sam to imao i nije mi nedostajao niti jedan zemaljski blagoslov. Sada sam pažljivo izbrojao dane čiste i nepomućene sreće koji su me zapali… bilo ih je četrnaest.»

Sreća je jedina stvar koja se množi kad se dijeli. Anoniman

Gdje se završava ambicija, tu počinje sreća. Mađarska poslovica

Srećnom čovjeku niko ništa ne može. Anoniman

Čijoj se sreći raduješ toga i voliš. Ruska poslovica

Dan Gilbert: Why are we happy? Why aren't we happy?

Predavanje Dana Gilberta o ’sintetičkoj’ sreći na godišnjem okupljanju TED-a i o tome kako je ogromna mogućnost izbora (materijalnih dobara pre svega) zapravo prepreka da se osećamo srećnim.

O ŽIVOTU, SREĆI...

“Bogati se prepoznaju po kezu, a srećni po osmijehu.”

“Prolaznost i različitost daju smisao svemu na našoj planeti.”

Mahatma Gandi

“Prolaznost je kantar na kome se najtačnije premjere sve ljudske laži i površnosti.”

“Mudri znaju da i gromove treba poslušati.”

“Čovječji rod udaljen je od sreće zato što stalno živi u istim pravilima i istom jednoličnom ritmu. Ko uspije da istupi iz svoje ljušture, polupa kalupe i nađe svoj put pod čivitnim nebom taj zasigurno nalazi i sreću.”

Ramakrišna

“Upozaj sebe do najsvjetlijih plamenova i najmračnijih dubina i bićeš srećan, jer ćeš znati ko si.”

“Srećan i bogat nisu ravni. Ko je srećan taj je i bogat, a ko je bogat taj ne mora biti srecan.”

PUT LJUBAVI

Čovjek umire i odlazi na nebo. Anđeli mu kažu: ”Odvešćemo te u raj, ali prvo da ti pokažemo pakao.”
Odvode ga na mjesto sa ogromnom posudom punom svakakve hrane. Oko posude okupile su se gladne i jadne osobe. Svaka od njih ima kašiku
dugačku po tri metra. Hranu mogu dohvatiti, ali je, zbog dužine, ne mogu prinijeti ustima. I tako, ove patetične osobe gladuju pored izobilja hrane.

Zatim ga anđeli odvedoše u raj.
Na njegovo iznenađenje, ugleda istu scenu. Ponovo gigantska posuda sa hranom, ponovo ljudi sa kašikama od tri metra. Samo što su ovi zadovoljni, srećni, nasmijani i zdravi.
“Zašto? U čemu je razlika da su ovi ljudi srećni i siti, a drugi gladuju?”, upitao je anđele.
“Pa zar ne vidiš?”, upitali su ga.
Kada je pažljivo pogledao primijetio je da svaka osoba hrani kašikom susjednu osobu.

“Ovdje ljudi hrane jedni druge. Oni su srećni i zadovoljni zato što su naučili put ljubavi.”

I DRVEĆE ŽELI HODATI

Od smrti njegove žene gospodinu T. svi dani su bili jednaki. Ujutro bi ustajao, sjedio na balkonu do kasno popodne, a zatim bi otišao do parka i sjeo na svoju klupicu. Sa prvim mrakom odlazio bi kući na spavanje. I tako godinama.

Gospodin T. je penzionisani službenik što za nastavak naše priče nije baš previše bitno. Večeras, poput usporenog filma, prilazi i sjeda na svoju klupicu. Njegova klupica je drvena i ugodna. No, zna se dogoditi da je njegova klupica zauzeta kad on stigne, pa baš tada gospodin T. mrzi čitav svijet. Isto tako se zna dogoditi da padaju snijeg ili kiša i tada je gospodin T. primoran gledati padavine kroz prozor svoga stana.

S njegove klupice se pruža sjajan pogled na ostatak parka i na sva 32 drveta u njemu. Gospodin T. voli baš to drveće i često razmišlja o njemu. Čudno mu je kako je drveće neambiciozno. Već godinama stoji na istom mjestu i tek s vremena na vrijeme promijeni svoju odjeću.

Da je gospodin T. kojim slučajem drvo (zbog neostvarivosti te ideje, mi si smijemo dopustiti tu slobodu), on bi sasvim sigurno isčupao svoje korijene i pošao u šetnju. Ne bi ostao ukočen, već bi vodio raznolik i svestran život i baš bi ga bilo briga što misli ostalo drveće o njemu.

Tu svoju ideju gospodin T. je već nekoliko puta htio izložiti nekom drvetu, ali uvijek mu ponestane hrabrosti. Da ga neko vidi kako razgovara s drvetom, mogao bi pomisliti da je gospodin T. luckast, a jedan penzionisani službenik si ne može dopustiti takav luksuz.

I evo, dok smo se mi zapričali, pao je prvi mrak i gospodin T. mora kući na spavanje. I tako još godinama.

Mario Kovač * Baršunasto podzemlje

TETOVIRANA JESEN

1.

Ti ne znaš kako je čarobno
znati da negdje postojiš
jednako draga i krhka
i na poludjelom moru
u ovu tetoviranu jesen
koje se sve manje bojiš
u svijetu u kojem leptiri
i ne dočekaju zoru.

Sakriven u tvojim venama
ja sam kap što ne otiče,
ma kako bili daleko,
ma kako izgledali tuđi.
Srećom ne gube klovnovi
na kraju svake priče
mada iz nje izlaze
bar za milimetar luđi.

A ti, ti si zvijezda
zaspala na mom dlanu
i ja te čuvam i ne dam
i nemoj da se bojiš.
A ako već budeš bodež
i napraviš nekakvu ranu
i tad ću da budem sretan
što još uvijek negdje postojiš.

2.

Te jeseni je u mojoj ušećerenoj krvi
zaspalo Ciganče modrozelenih očiju
i dvije ranjene srne iz neke daleke basne.
Sjećaš se… bio sam kočijaš
zaljubljen u svoju kočiju
i u svjetlost naše zvijezde koja polako gasne.
Suton… iz mene izlaze klovnovi ulicom koja ne postoji
i hiljade svitaca donose svijeće
našem nerođenom sinu.
Oprosti.
Na nebu je uštap i moja se sjenka boji
trubadura koji uglavnom razbija mandolinu.
Sad… nemam ništa sem rima
a i njih bi’ najradije da vratim
nekoj dalekoj zvijezdi sa koje sam sišao ranjiv.
Neću ti reći hvala, a neću ni da ti platim
jer si najveći krivac što sam nježan i ranjiv.

3.

Te jeseni mi je ostao osmijeh,
a i njega sam ubrzo izgubio.

4.

A kada ostavim zvijezde
hoću da budeš kraj mene
jer mogle bi i one
začas da odu vragu.
duboko ispod vode.
mutno ogledalo.
Bar zbog najljepših tajni
kojima smo bili na tragu
ostani koji trenutak.
ostani
samo
još
malo.
Jer kada odeš iz rime
u noć jezivo strašnu
ja ću manirom klovna
staviti šešir od slame,
poderan kaput
i trošnu krvavu leptir mašnu
i svojim sanjivim rukama
ogroman mjesec na rame.

5.

Kiša i nebo mutno do plača.
San je posljednja mogućnost
da se sačuva
ono što mora da ode.
Ne budi me
U očima pijanog svirača
jutros je previše vode
nemir, i jedna jesen daleka.
Ni slavuji ne zvižduću pjesmu
koju znaju sve ptice.
Pusti.
u praskozorje između smreka
naći će uplašene zvijezde
i upaljene svijeće.
veče, i jedan komadić bola.
Riječi će uvijek reći
manje
nego što govore oči.
Ne okreći se.
Čaše su na kraju stola
al više nikog nema
da ih natoči.

6.

TAJNA JE SAMO TAJNA AKO JE PRIHVATI ZORA
Možda zvijezde večeras namjerno na pčelinjak liče
dok svjetlost klizi niz lice i zvjezdane kapi bodu.
Ti znaš da postoje i dobre i loše priče,
al ne znaš kada dođu, još manje kada odu.
VALOVI SE PONEKAD I BEZ OSEKE IZNENADA POVUKU
Zamisli rijeku koju mjesec dijeli na pola
i nad njom bijelog galeba koji je zaboravio da leti.
Slikar je po najdražem platnu prosuo mrvicu bola
u vidu kapi krvi, a dalje, ko zna kada će smjeti.
MIRIS ODLASKA NOSI U SEBI VIšE SOLI OD MIRISA MORA
Ne budi me, u snovima je nedostižno malo tuge.
Smijući se mi igramo jednako komičnu rolu,
a oni koji se provuku u praskozorje ispod duge
možda će u drugu jesen s anđelima ići u školu.
I LAĐE KAD POTONU JOš DUGO SANJAJU LUKU
Sad uzmi tetoviranu jesen i kao bumerang zavrti.
Volim te kao što pčela voli dunju u cvatu.
Mi smo sve bajke vječno krali od smrti,
a da nismo ni znali da su nam duše u matu.
Jer, tajna je samo tajna ako je prihvati zora,
valovi se ponekad i bez oseke iznenada povuku,
miris odlaska nosi u sebi više soli od mirisa mora,
i lađe kad potonu još dugo sanjaju luku.

7.

Ja više nemam za čim da žalim ni kome da praštam,
sem maloj krpici svjetla što me pokatkad dodirne i razbudi
i da vjerujem i da ne vjerujem
i da sanjam i ne sanjam,
isto se vraćam i isto krvarim
i isti me trag vodi u uzalud kao slikara
koji bi ponovio svoju najbolju sliku
na komadu bijeloga zlata
a život teče dalje.
Ti i ne znaš
da već danima sanjam istog leptira,
samo svjetiljke nisu iste ili se bar budim s nadom da nisu.
On nema lica i nema ništa po čemu bi’ ga prepoznao
sem malog ožiljka na lijevom krilu,
a meni je i to dovoljno.
Znam,
trebalo je da bude proljeće,
a bila je jesen na splavu meduza
i nije bilo sjaja u travi.
Ne, ne boj se.
Moje rime sem što me nikad ne ostavljaju samog
ponekad znaju tako divno da ćute.
Sve je istetovirano i izgubljeno.
I ova jesen je istetovirana i izgubljena
mada još uvijek mogu sam sebe da ubijedim da sam
sve sanjao.
A ti?
Šta ćeš ti?

8.

Da li se ponekad sjeti gledajući kroz tuđa okna
niz ulice puste i kišne, da l’ je bar malo zaboli?
Meni je sasvim dovoljno ako joj zadrhti lokna
pa makar nikad ne rekla da me još uvijek voli.
Ona ne zna koliko boli ono što se nikad ne vrati
kao noći koje se čuvaju u očima što dvostruko gore.
Sve nema svoju cijenu, ali ipak sve se plati
jednim sanjivim vriskom mjeseca što pada u more.
Ja sam najljepšu pjesmu zaključao u njenoj kosi
i sve sam svoje osmijehe sakrio u zavjesu kiše,
a ona je predobro znala šta ta jesen nosi
ali nije htjela da prizna i nije nas bilo više.
Ko zna… možda joj noćas neke slike ponovo znače,
možda se zaista voli samo jednom u životu.
A ja sam samo klovn koga su natjerali da plače
sa željom da samog sebe igra za bijednu svotu.
DA LI SE PONEKAD SJETI GLEDAJUĆI KROZ TUĐA OKNA
NIZ ULICE PUSTE I KIŠNE, DA L’ JE BAR MALO ZABOLI?
MENI JE SASVIM DOVOLJNO AKO JOJ ZADRHTI LOKNA
PA MAKAR NIKAD NE REKLA DA ME JOŠ UVIJEK VOLI.

9.

Milion svetionika u noći i nebo od pečene gline
i tvoje ruke i usne, sočnije od zreloga nara,
u očima usnula kiša i oblak vrele tišine
i jedno platno za sliku pomalo nespretnog slikara.
Krvario je u vodi mjesec zaklan do pola,
nad tvojim polu-zbogom noć se sklopila crna.
Sjećam se bila si zvijezda veća od Velikih kola,
sjeti se bio sam svitac manji od makova zrna.
I onda sam do obale s očima što ne drže plimu,
težak kao bura, lagan kao jugo.
Ko zna ko noćas gubi: vatra što gori u dimu
ili dim iz te vatre, ili možda i jedno i drugo.
Ah, da, jednom davno, skoro se ne sjećam više
sa druge strane svjetla tetovirano sanjiv do zore
jedan je klovn kroz suze sanjao ostrvo kiše
kao što mrtav delfin zamišlja usnulo more.
Iznad pepela najdraže slike našli su dušu slikara
valovi što u zoru uguše sve što se olako žari.
Kad jednom kroz miris mora osjetiš miris nara
povjeruj da negdje za mnom mjesec zaklan krvari.

Miladin Berić

DO GOLE KOŽE

Jednom se tako naslonila na dovratak, prekrstila ruke i potražila me dugim, tajanstvenim pogledom. Zamislio sam je kako pegla male dečije stvari, video sam sebe sa novinama otvorenim na sportskoj strani, i čuo sam radio sa večernjim željama slušalaca…
Znam, nije to idealna slika, štaviše, feministkinje bi je rado iscepkale u paramparčad, ali ja je nisam spomenuo misleći da je idealna. Nipošto. Hteo sam da objasnim šta se događalo sa mnom. Dotad sam devojke, razmišljajuci o njima, uglavnom svlačio do gole kože. U mojim malim noćnim fantazijama bile su postrojene kao na sistematskom pregledu, i retko koja je uspela da sačuva na sebi par crnih čarapa, ili neku sličnu perverznu krpicu.
Ona je bila prva koju sam obukao u nešto…

Đorđe Balašević