Странице

четвртак, 20. мај 2010.

TRAŽEĆI OSMEH

Hteo bih pesmu da napišem
U pesmu tebe da stavim

Ali stihovi su krhki
Za tvoj pogled
I sve bi se rime izgubile
U tvojim snenim očima

Zato – pred njima ćutim
Tražeći osmeh
U vatri što u zenicama gori
I po mojim usnama piše
Sonet o nemiru.

Anđelko Zablaćanski

ŠEVA


Bio jednom jedan stari isposnik i živio je u šumi samo u društvu ptice, koja se zove ševa. Jednog dana dođoše mu dva izaslanika i pozvaše ga da pođe sa njima u zamak njihovog gospodara, koji je ležao teško bolestan.
Starac, u pratnji ševe, pođe sa izaslanicima i odmah bi uveden u bolesnikovu sobu.
Tamo su četiri doktora odmahivala glavama, šapćući nešto među sobom.
- Ne može više ništa da se učini – promrmlja naizgled najugledniji od njih. – Nažalost, on umire.
- Ozdraviće – reče tada isposnik.
- Ma, odakle ovaj prostak može da tvrdi tako nešto! – uzviknuše doktori u jedan glas.
Umirući otvori oči i ugleda ševu koja je zurila u njega, te pokuša da se nasmije.
Malo-pomalo, obrazi mu se ponovo zarumeniše, vrati mu se snaga, i na opšte zaprepašćenje prisutnih, on reče:
- Osjećam se malo bolje.
Poslije nekog vremena, gospodar zamka, već sasvim oporavljen, otide u šumu da se zahvali starom čudotvorcu.
- Nemoj meni da se zahvaljuješ – reče isposnik. – Ova ptica je učinila da ozdraviš. Ševa, – dodade – je vrlo osjetljiva ptica: kada se nađe pred bolesnikom, ako ga ne gleda i okreće glavu na drugu stranu, to znači da više nema nade; ako ga, međutim, gleda, kao što je uradila pred tobom, to znači da bolesnik neće umrijeti. Štaviše, ševa mu svojim pogledom pomaže da se oporavi.

Kao osjetljiva ševa, tako i ljubav prema vrlini ne gleda ružne i tužne stvari, već se saživljava sa onim plemenitim i čestitim. Pticama je dom u šumi, a vrlini je dom u nježnom srcu.
Prava ljubav se pokazuje u nevoljama. Ona je kao svjetlost koja više sija što je noć tamnija.

Leonardo da Vinči

RAZMAŽENI KRALJ


Jednim kraljevstvom vladao je vrlo glup
i razmažen kralj. A posebno su ga ljutile
neravnine na cestama njegovog kraljevstva. Ranjavale su mu noge svaki put kad bi krenuo da pješači. I baš iz tog razloga naredio je da se svi putevi u kraljevstvu prekriju udobnim i mekanim životinjskim krznom. Kad je to čula dvorska luda, obuzeo ju je grohotan smijeh.
Bez imalo bojazni posavjetova kralja:
“Dragi kralju, pa to je nemoguće! A i čemu trošiti toliko bogatstvo? Bolje uzmite dva komada krzna pa ih pričvrstite na svoja stopala.“

Kralju se svidje savjet dvorske lude. On učini tako i nastadoše prve cipele.

***

Dio svijeta koji trebaš promijeniti je tvoje srce.

Nepoznati autor

LJUBAV


Volim te

Ne samo zbog toga što ti jesi
Nego i zbog toga što sam ja
Kad sam s tobom.

Volim te

Ne samo zbog onog
Što si učinila od sebe,
Nego i zbog toga
Što činiš od mene.

Volim te

Zbog onog dijela mene
Koji ti iznosiš na vidjelo;

Volim te

Jer stavljaš ruku
Na moje, brigama pretrpano srce,
I prelaziš preko
Svih ludosti i slabosti
Kojima ne možeš pomoći,
A čame ondje u magli,
Pa ih izvodiš
Na svjetlo.
Sva ta moja predivna imovina
U koju se niko prije nije
Bio dovoljno daleko zagledao
Da je pronađe.

Volim te

Jer mi pomažeš
Da iz nabacane hrpe svojeg života
Izgradim
Ne krčmu,
Već hram;
Da u djelima svakodnevnim
Ne slušam prijekor
Već pjesmu.

Volim te

Jer si učinila više
No što bi me ikoji credo
Ikada mogao
Učiniti dobrim,
Više, nego što bi me ma koji usud
Mogao usrećiti.

Bez riječi,
Bez dodira,
Bez znaka.

Učinila si sve
Naprosto,
Bivajući onim što jesi.

Možda to, na koncu,
I jest ono
Što znači – biti prijatelj.

Roj Kroft

DAROVAĆU TI SVOJA KOLJENA











U plavoj ponornici svemira
Na rubovima iščezlih svijetova
Ljiljane ću ti u kosi sanjati

Odjeven u bespuća budućeg
Pokloniću ti moje oči

Nek’ se u tamne duplje smjeste
Zvijezde blizankinje
Koje će umrijeti od stida
Kad čednost pobjedi

Darovaću ti moja koljenja
Ne kao zabludu vjerenika
Već onog koji se odriče
U ime Tvorca tvoga savršenstva

Moja će te pjesma iznijeti
Iz zatrovanih cvjetova
U kojima su masovno stradala
Jata poslednjih leptira

Budi izdržljiva, pratiće nas
Eho detonacija iz predhodnih života
Kanonadom umirućih zvijezda
Osvijetljavaće nam puteve

Na kojima ćemo sretati sanjare

U tuđim životima i svojim zabludama
Treba dostojanstveno koračati kroz snove

Halil Džananović-Drinski

Predeo slikan čajem


Moja duša je devica koja je rodila moje telo. I moj glas u njemu. Taj glas umivam svakog jutra kao što se umivam svakog jutra kao što se umiva hleb i lice. Taj glas, kao hleb, ima svoje telo na nebu, a ja, kao svako lice, imam svoj nebeski pralik. Moju reč neko je već izgovorio negde gore pre mene, moja reč samo sledi svoj nedostižni uzor. I ja žudim da se pesmom približim tom Nepoznatom. Jer svaka poznata stvar ovoga sveta samo je polovina stvari i uči o svojoj drugoj, nevidljivoj božanskoj polovini, onoj koja nam je nedostupna i nespoznatljiva. Zato je moja reč i moj glas samo polovina Reči i polovina Pesme i uči me o svojoj drugoj polovini kad god imam njenu naklonost. Jer, Duh diše kad hoće i na koga hoće. Inače, zašto bi moja pesma i pamet imala dane potpune tupavosti i dane velikih pronicavosti i nadahnuća. Zašto je čovek sredom glup i za utornik, a petkom mudar i za sredu?
Ali, moja veza sa tom nebeskom stranom moje prirode prekinula se. Posle pada u greh meni više nije čitljiva nebeska polovina mog glasa, onostrana knjiga moje sudbine. Ta knjiga za mene je sad sklopljena i nema zauvek. A od jedine ljubavi mog života ostadoše samo brkovi o koje možeš da očistiš zube.
Zato ja trazim Onog ko će mi umesto mene pročitati i tumačiti knjigu moje sudbine. Ko će mi opet otvoriti put do druge polovine mog glasa, do nebeskog uzora moje pesme. On mora da postoji kao što nad svakim stoletnim hladom mora stajati isto tako stoletna lipa.
Ali, ako ja na nebu imam svog nebeskog brata prema kojem je oblikovana moja dusa, onda neminovno postoji i ona Druga strana medalje, donja strana odjeka; ako svaka stvar na zemlji ima svoje uzore u idejama neba, onda tamna strana njihove prirode (jer ovde su sve takva bića što imaju i tamnu stranu, i sama ja imam tamnu stranu svoje prirode i svog glasa) onda ta tamna strana moje pesme nema i ne može imati prototip na nebu, nego u podzemlju; tamo u Paklu, postoji moj drugi, moj crni ljubavnik, tamo se iz parnog ogledala moja desna ruka pretvara opet u levu, kao što oči gledaju zajedno, a svako je slepo za svoj račun. Dakle, ako ja, i moja pesma (kao i sve drugo što ovde postoji i može se spoznati na ovom svetu) učim o nevidljivim nebeskim stvarima jednim delom svoje naravi, onda drugim delom svoje prirode ja predstavljam takođe simbol i učim o nevidljivim stvarima pakla, o podzemnom odjeku moje duše. Moj nebeski ljubavnik meri: šta su drugi nama nažao učinili, a tamni ljubavnik moje pesme meri: šta smo mi drugima nažao učinili. Ako me ka nebu vuče moj nebeski ljubavnik kojeg naslućujem nad sobom dok pevam i od kojeg zavisi moj život, onda mora postojati i onaj drugi, crni ljubavnik moje duše, knez oblasti noćne, ubica mog glasa, koji će se neminovno jednom pojaviti da me odvuče u podzemlje, u ćutanje i smrt. Zato sam želela da nađem onog prvog pre no što me nađe drugi.”

Milorad Pavić

INTERNACIONALIZACIJA AMAZONA


Za vrijeme debate na jednom američkom univerzitetu, brazilskog ministra prosvjete Cristovama Buarquea su studenti pitali šta misli o internacionalizaciji Amazonije. Američki student je postavio svoje pitanje uz primjedbu da očekuje odgovor humaniste, a ne Brazilca.

Evo šta je odgovorio G. Cristovam Buarque:”Naravno, kao Brazilac se jednostavno protivim internacionalizaciji Amazonije. Kolika god bila nebriga naših vlada za to bogatstvo, ono je naše.

Kao humanista, svjestan opasnosti koja prijeti degradaciji predijela Amazonije, mogao bih zamisliti da Amazonija bude internacionalizovana, kao uostalom i sve drugo važno za čovječanstvo.

Ako bismo, u ime humanističke etike, morali da interncionalizujemo Amazoniju, onda bismo morali internacionalizovati i naftne rezerve cijelog svijeta. Nafta je isto toliko važna za budućnost čovječanstva koliko i Amazonija. Ali uprkos tome, gospodari naftnih rezervi smatraju da imaju pravo povećati ili sniziti njenu cijenu ili proizvodnju. Isto tako bi trebalo internacionalizovati finansijski kapital bogatih zemalja. Ako je Amazonija rezerva za cijelo čovječanstvo, nju ne smijemo spaljivati voljom jednog vlasnika ili jedne zemlje. Spaljivati Amazoniju je isto tako ozbiljno kao i nezaposlenost koju su izazvali špekulanti globalne ekonomije. Ne smijemo dopustiti da samovolja špekulanata upropasti finansijske rezerve čitavih zemalja.

Prije internacionalizacije Amazonije želio bih da budem svjedok internacionalizacije svih muzeja svijeta. Louvre ne treba da pripada samo Francuskoj. Svaki muzej na svijetu je čuvar najljepših djela ljudske genijalnosti. Ne smijemo ostaviti da tim kulturnim bogatstvom, isto kao ni prirodnim bogatstvom Amazonije, manipuliše ili ga uništi jedan vlasnik ili jedna zemlja. Prije izvjesnog vremena je jedan japanski milioner odlučio da sa sobom sahrani sliku velikog majstora. Prije nego što se to dogodi, trebalo bi internacionalizovati tu sliku.
Dok se odvija naš susret, Ujedinjene nacije organizuju Forum Milenijuma, ali su neki predsjednici država imali poteškoća da stignu na Forum, zbog problema na granici Sjedinjenih Država. Mislim dakle da bi Njujork, sjedište Ujedinjenih nacija, trebalo internacionalizovati.
Makar bi Manhatan morao pripadati cijelom čovječanstvu. Kao uostalom i Pariz, Venecija, Rim, London, Rio de Ženeiro, Brazilija, svaki grad sa svojom posebnom ljepotom i svojom istorijom bi trebao pripadati cijelom svijetu.
Ako Sjedinjene države hoće internacionalizovati Amazoniju zbog toga što misle da je opasno nju ostaviti u rukama Brazilaca, hajde da onda internacionalizujemo i nuklearni arsenal Sjedinjenih država jer su SAD u stanju da se posluže njime, što bi izazvalo razaranja daleko obimnija od požara u Amazoniji, koji su inače za žaljenje.
U toku rasprava između američkih predsjedničkih kandidata, oni su zastupali internacionalizaciju šumskih rezervi svijeta s tim da se za uzvrat izbrišu dugovi siromašnih zemalja.

Počnimo dakle s tim da upotrijebimo iznos tog duga da osiguramo svoj djeci svijeta da se hrane i da idu u školu. Internacionalizujmo djecu, i postupajmo prema njima, gdje god se rodila, kao prema bogatstvu koje zasluzuje pažnju cijelog svijeta, daleko više od Amazonije.

Kad svi rukovodioci svijeta budu postupali prema siromašnoj djeci kao ljudskoj baštini, neće ih pustiti da rade umjesto da idu u školu, niti da umiru, kada treba da žive.

Kao humanista, pristajem da zastupam ideju internacionalizacije Svijeta. Ali dok mene Svijet smatra Brazilcem, boriću se da Amazonija ostane naša. I samo naša!”

Project ReEvolution - F. Sondelli & Capone BungtBangt

GPM - Valle Giulia - Sintesi 2 - "Energy Re-Evolution"

TURIZAM I EMIGRACIJA


Jedan čovjek je umro i dospio u raj. Međutim, u raju mu je ubrzo postalo dosadno. Anđeli su neprestano pjevali, svirali na harfama, sve je to bilo lijepo i krasno, ali on je oduvijek bio čovjek od akcije. Zato se obratio Svetom Petru i zamolio ga za premještaj.
“Gdje si to mislio da odeš?” rekao je Sveti Petar.
“Osim ako nećeš u pakao? Ne bih ti to preporučio.”

“Može li bar na kratko?” zamolio ga je čovjek.

“To se nikad nije radilo, ali napraviću izuzetak – pustiću te na mjesec dana.” I Sveti Petar mu je otvorio vrata pakla.

Čovjeka je na ulazu sačekala limuzina koja ga je odvezla do jahte. Uslijedilo je putovanje kakvo nikad nije doživio, uz obilje najdivnijih jela, najboljih pića, prelijepih djevojaka, noćni ribolov itd. Mjesec dana prošlo je kao u snu.

Po povratku u raj, čovjeku je bilo još dosadnije nego prije. Ubrzo se ponovo obratio Svetom Petru i zamolio da ga opet malo pusti u pakao.

“Takve šetnje tamo-amo nikad nisu praktikovane. Ako toliko želiš u pakao, možeš da odeš, ali bez mogućnosti povratka.”

“Pristajem!” uskliknuo je čovjek, već se naslađujući onim što ga je čekalo tamo.

Ali avaj! Čim su se teška vrata pakla muklo zalupila iza njega, čovjek je počeo da propada u ponor na čijem dnu je ugledao gomilu užasnih đavola, koji su čekali da ga kukama ubace u ogroman lonac u kome se već kuvala gomila nesrećnika čiji su jauci sve glasnije dopirali do njega.

“Šta je ovo!?” kriknuo je.
“Pakao, brate” odgovorio je jedan đavo. “Ti izgleda ne razlikuješ turizam od emigracije.”