DAVID ALBAHARI

Krivac je onaj ko se osjeća krivim.

Ponekad je ono što nam izmiče upravo ono čemu se približavamo.

Tamo gdje ima nade još ništa nije završeno.

Onaj ko ne umije da ćuti ne može da se nada da će u riječima naći utjehu.

Glas nisu riječi, glas je onomatopeja riječi. Pravi govor se ne čuje, on se izriče iznutra.

Najviša sloboda je kada nikome na pripadaš.

Ne postoji ništa gore nego kada se život zamišlja
kao niz mogućnosti, umjesto da se prihvata onako kako dolazi.

Najbolja stvar koju čovjek može da nauči u životu jeste da postoje trenuci kada ne treba postavljati pitanja.
Ćutiš i pamtiš.

Nekada da bi bio ono što jesi, moraš da budeš ono što nisi.

Mogu da se stide samo oni koji su te primorali da pomisliš na stid.

Nema ničeg strašnijeg nego biti nepokretan u stalnom mraku.

Na samo jedan način može da se čeka, a to je da se ne čeka.

Besplodna razmatranja prouzrokuju glavobolje i depresije.

Onaj ko jednom sklizne ispod granica ljudskosti uvijek će moći da sklizne još više.

Svijet je samo odraz onoga što nam je ponuđeno kao zamisao svijeta.

Ne može se beskrajno dugo živjeti okružen samo pitanjima. Postoji granica izdržljivosti kao u slučaju gladi ili žeđi i poslije nje život se pretvara u tačku.

David Albahari

Globalno vrednovanje sebe

Izvor

Još od malih nogu vaspitavani smo tako da postanemo dobri ljudi. Verovatno ste veliki broj puta u detinjstvu čuli kako vam kažu „Ako to i to uradiš dobar si dečak/devojčica” ili „Ako to i to ne uradiš, nisi dobar dečko/devojčica“. Učili su nas da se osećamo krivim kada nešto uradimo pogrešno i govorili nam da smo zbog naših loših postupaka loši ljudi. Na taj način utrli su put tendenciji od koje imamo više štete nego koristi а koja se zove globalno samovrednovanje.
Globalno samovrednovanje podrazumeva uverenje da naši postupci u potpunosti određuju našu ličnost. Dakle, na osnovu procene naših postupaka mi idemo korak dalje i sasvim pogrešno procenjujemo svoju suštinu. Na taj način skloni smo da sebe obezvređujemo zbog loših postupaka ili da sebe idealizujemo zbog svojih dobrih postupaka. Globalno vrednujući sebe nalazimo se na klackalici „idealan ja-rđav ja“.
Tendenciju globalnog samovrednovanja možemo označiti i kao etiketiranje sopstvene ličnosti. Česta posledica procene sopstvene ličnosti kao loše na osnovu lošeg ponašanja jeste osećanje krivice.
Osećanje krivice proizilazi iz negativnog etiketiranja sebe na osnovu sopstvenog ponašanja. Vaše razmišljanje odvija se po sledećem principu “Kriv sam jer sam uradio lošu stvar, to znači da sam loša osoba”. Dakle, vrednujete svoju ličnost u totalu na osnovu određenog postupka. Ako ste se poneli dobro, onda mislite za sebe da ste jedna sjajna osoba, ako ste se pak poneli loše onda mislite da ste loša osoba...
... globalno vrednovanje sebe ne samo da se ne isplati jer predstavlja čin nasilja prema sebi samom, nego nije ni logično... Ljudska ličnost je promenjiva. Ono što danas važi, sutra ne mora biti slučaj i zbog toga vam je korisnije da procenjujete samo svoje postupke ali ne i svoju ličnost u celini.
Ne samo da nije u redu da sebe globalno vrednujete nego može biti veoma opasno kada globalne ocene pripisujete drugima.
Ovakav način razmišljanja može da vas dovede do besa, mržnje i nasilja. Princip razmišljanja je isti kao i kod samoosuđivanja. Na osnovu tuđeg ponašanja koje procenjujete kao loše zaključujete da su i oni loši i pokvareni ljudi. Mehanizam je isti: dobro ponašanje=dobri ljudi, loše ponašanje=loši ljudi. Dobri i loši ljudi zapravo ne postoje! Koliko god vam to čudno zvučalo, ako racionalno promislite videćete da ako za nekoga kažemo da je suštinski dobar to onda znači da uvek čini samo dobre stvari. Ako za nekoga, sa druge strane kažemo da je rđav do svoje srži, to bi značilo da uvek čini samo loše stvari. Činjenica je da međutim ne postoje u potpunosti dobri ili loši ljudi. Postoje samo ljudi koji su po svojoj prirodi pogrešivi koji čine dobre i loše stvari, koji su nekada uspešni a nekada ne i koje ne vredi u totalu procenjivati na osnovu njihovih postupaka.
Verovatno svo nasilje na ovom svetu, ratovi, mučenja i ubistva proizilaze upravo iz ovog uverenja da postoje loši ljudi i da treba da budu kažnjeni za svoje loše postupke...
... ljudi koji se drže ove filozofije i olako zaključuju o sebi na osnovu određenih postupaka, osuđeni su da veći deo svog života provedu ili depresivni ili besni. Depresivni zato što sebe osuđuju zbog svojih grešaka a besni zato što druge osuđuju zbog njihovih grešaka. Uveravamo vas da je ovakva filozofija iracionalna zato što ljudi jesu pogrešivi i zato što je iracionalno od sebe (i drugih) očekivati da se uvek ponašamo savršeno... Teško nam je da procenjujemo samo ono što činimo, a ne i ono što jesmo. Ipak, koliko god da je teško za nas je mnogo korisnije da procenjujemo svoje postupke ali ne i svoju suštinu. Uz mnogo rada i vežbanja – i mnogo ispravnog mišljenja – često ćete (ne uvek) uspeti. Pokušajte pa vidite!
Ako zaista želite da sebi pomognete i da budete mudri i “racionalni”, odlučite da procenjujete samo svoje postupke, dela, misli, osećanja i druga ponašanja, a ne uopšte – da, ne! – sebe, svoje biće, svoju suštinu, svoju sveukupnost.
Pored toga što vas savetujemo da odustanete od procenjivanja svoje suštine smatramo da treba da odustanete i od koncepta samopoštovanja koje je zapravo veoma blisko tendenciji davanja globalnih ocena sebi na osnovu uspeha tj. neuspeha u određenim aktivnostima. Šta pod ovim podrazumevamo?
Kada imate samopoštovanje, skoro uvek verujete: “Ja sam okej ili dobar jer dobro izvodim važne zadatke i jer sam fina, voljena osoba.” Ovakvo samopoštovanje je jedna od najvećih poznatih ljudskih bolesti – jer kad ne uspete da dobro radite i kad niste veoma voljeni (što je skoro neizbežno), vraćate se osećanjima svoje bezvrednosti i pokvarenosti. Štaviše, čak i kad dobro izvodite stvari i kad ste priznati od drugih, vi ćete brinuti, brinuti, brinuti da vam se ne dogodi da ne uspevate i dalje tako – i da ne izgubite svoju vrednosti – neki sledeći put!
Kao što vidite ni samopoštovanje vam se ne isplati mnogo. Danas možete sebe da poštujete a sutra već ne. S toga vas savetujemo da bezuslovno prihvatite sebe sa svim vašim manama i vrlinama, da procenjuete koliko dobro nešto činite, koliko ste priznati i uspešni i ako procenite da možete bolje onda korigujete svoje ponašanje ali ni slučajno ne procenjujete sebe u totalu. Vi ste u isto vreme mnogo stvari i samo jedna etiketa koju sebi pripišete (bilo da je to luzer ili faca) ne može u potpunosti da odredi vašu ličnost.
“Ja sam dobra osoba zato što postojim, zato što sam živ i zato što sam odabrao da definišem sebe kao ‘dobrog’, a ne kao ‘lošeg’ i prihvatam sebe bez obzira da li nešto dobro radim i bez obzira da li sam priznat od značajnih ljudi.“
Dakle, izbor da na ovaj način potpuno prihvatite sebe biće delotvoran i oslobodiće vas nezdravih emocija kao što su depresija i bes kada naiđete na svoju i tuđu pogrešivost koja je pravilo a ne izuzetak!

Mia Popić, dipl. psihološkinja

Literatura: Vodič u razuman život, Dr Albert Elis
http://www.vaspsiholog.com/?p=28

KUGA I STRAH

Kuga je krenula ka Damasku i prošla
pored jednog karavana u pustinji.

Vođa ju je upitao: «Kuda tako žuriš?»

«U Damask, da uzmem bar hiljadu
ljudskih života».

Pri povratku, kuga se ponovo mimoišla
sa karavanom, a vođa joj je rekao:
»Uzela si pedeset hiljada, a rekla si hiljadu»
«Ne», odgovorila je kuga «uzela sam samo
hiljadu, a ostale je pokupio strah»


http://www.mudremisli.com/2009/02/strah-2/

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 20.

Izvor

Poglavlje

5

BIOLOGIJA I VJEROVANJE

Godine 1952. jedan mladi britanski liječnik napravio je pogrešku.

To je bila pogreška koja će dr. Albertu Masonu donijeti

kratkotrajnu znanstvenu slavu. Mason je pokušao bradavice

kod petnaestogodišnjeg dječaka izliječiti hipnozom. On i drugi

liječnici uspješno su primjenjivali hipnozu u liječenju bradavica,

međutim ovo je bio posebno tvrdokoran slučaj. Dječakova koža

bila je toliko gruba da je više nalikovala slonovskoj nego ljudskoj,

izuzev na prsima, gdje je imao normalnu kožu.

Masonova prva hipnotička seansa bila je usredotočena na

jednu ruku. Nakon što je dječak ušao u hipnotički trans, Mason

mu je rekao da će se koža na toj ruci izliječiti i pretvoriti

se u zdravu, ružičastu kožu. Kada se dječak vratio nakon tjedan

dana, Mason je bio zadovoljan vidjevši da ruka izgleda zdravo.

No, kada je Mason doveo dječaka do kirurga koji ga je ranije

neuspješno pokušao izliječiti presađivanjem kože, saznao je da je

počinio medicinsku pogrešku. Ugledavši dječakovu ruku, kirurg

je razrogačio oči od zaprepaštenja. Tada je rekao Masonu da dječak

ne boluje od bradavica, nego od smrtonosne genetske bolesti

zvane kongenitalna (prirođena, op. prev.) ihtioza. Suzbivši simptome

bolesti koristeći »samo« snagu uma, Mason i dječak postigli

su ono što se dotada smatralo nemogućim. Mason je nastavio s

hipnotičkim seansama i to sa zapanjujućim rezultatom - veći dio

dječakove kože s vremenom je izgledao kao dječakova zdrava,

ružičasta ruka nakon prve hipnotičke seanse. Dječak, kojeg su u

školi ranije nemilosrdno zadirkivali zbog kože grotesknog izgleda,

počeo je voditi normalan život.

Nakon što je 1952. godine u British Medical Journalu Mason

opisao svoje zapanjujuće liječenje ihtioze, njegov članak proizveo

je senzaciju. [Mason, 1952.] Mason je bio slavljen u medijima i

postao je magnet za pacijente koji su patili od te rijetke, smrtonosne

bolesti koju nikad prije nitko nije uspio izliječiti. Međutim,

ispostavilo se da hipnoza nije čudotvorni lijek za sve. Mason ju

je isprobao na mnogo drugih pacijenata oboljelih od ihtioze, među-

tim nikada mu nije pošlo za rukom ponoviti rezultate koje je

ostvario s dječakom. Mason je svoj neuspjeh pripisao vlastitom

vjerovanju u terapiju. Kada je Mason liječio druge pacijente, nije

mogao ponoviti samouvjereni stav što ga je imao kao mladi liječnik

koji je mislio da liječi težak slučaj bradavica. Poslije tog prvog

pacijenta, Mason je bio potpuno svjestan da liječi ono za što su

svi u medicinskom establishmentu znali da je prirođena, »neizlječiva«

bolest. Pokušao se pretvarati da je optimističan u pogledu prognoza,

međutim na Discovery Health Channelu kasnije je priznao:

»Glumio sam.« [Discovery Health Channel, 2003.]

Kako je moguće da um može nadjačati genetsko programiranje,

kao što se dogodilo u gornjem slučaju? I, kako je Masonovo

vjerovanje o liječenju moglo utjecati na njegov ishod? Nova biologija

sugerira neke odgovore. U prošlom poglavlju vidjeli smo

da su materija i energija isprepleteni. Logična posljedica je da su

um (energija) i tijelo (materija) na sličan način povezani, iako ih

je Zapadna medicina stotinama godina pokušavala nasilno odvojiti.

U sedamnaestom stoljeću Rene Descartes odbacio je ideju

da um ima utjecaja na fizičku prirodu tijela. Descartesova ideja

bila je da je fizičko tijelo sačinjeno od materije, a um od neidentificirane

ali očito nematerijalne supstance. Kako nije mogao identificirati prirodu

uma, Descartes je iza sebe ostavio nerješivu filozofsku zagonetku:

budući da samo materija može utjecati na materiju, kako nematerijalni

um može biti povezan s materijalnim tijelom? Nefizički um što ga je

zamislio Descartes u knjizi Gilberta Ryla pod naslovom Koncept uma

(Tho Concept of Mind), objavljenoj prije pedeset godina, popularno je

opisan kao »Duh u stroju«. [Ryle 1949.] Tradicionalna biomedicina,

znanost zasnovana na njutnovskom, isključivo materijalnom svemiru,

prigrlila je Descartesovo odvajanje uma od tijela. Medicinski govoreći,

bilo je lakše usredotočiti se na mehaničko tijelo bez da se

mora baviti njegovim nametljivim »duhom«.

Činjenica kvantne fizike nanovo spaja ono što je Descartes

razdvojio. Da, um (energija) proistječe iz fizičkog tijela, baš kao

što je Descartes mislio. Međutim, naše novo razumijevanje mehanike

svemira otkriva nam da se na fizičko tijelo može utjecati

nematerijalnim umom. Misli, energija uma, izravno utječu na način

na koji fizički mozak upravlja tjelesnom fiziologijom. Misaona

»energija« može preko mehanike konstruktivne ili destruktivne

interferencije, kao što je opisano u prethodnom poglavlju,

aktivirati ili potisnuti djelovanje različitih staničnih proteina. Iz

tog razloga sam, kada sam poduzeo prvi korak u mijenjanju svog

života, pažljivo pratio na što trošim energiju svog mozga. Morao

sam istražiti posljedice energije koju sam ulagao u svoje misli

jednako pomno kao što sam ispitivao utroške energije koju sam

koristio za pokretanje svog fizičkog tijela.

Usprkos otkrićima kvantne fizike, u Zapadnoj medicini i dalje

prevladava rascjep između uma i tijela. Znanstvenike se uči da

primjere kao što je gore opisani slučaj dječaka, koji je pomoću

uma izliječio genetski »određenu« bolest, odbacuju kao neobične

anomalije. Nasuprot tome, osobno smatram da znanstvenici

te anomalije trebaju prihvatiti i dati se na njihovo istraživanje.

U jedinstvenim slučajevima kriju se korijeni dubljeg, snažnijeg

razumijevanja prirode života - »snažnijeg«, jer načela na kojima

počivaju te iznimke nadjačavaju opće prihvaćene »istine«. Činjenica

je da iskorištavanje energije uma može biti djelotvornije od lijekova 

za koje ste programirani vjerovati da su vam potrebni. Istraživanja 

o kojima sam govorio u prethodnom poglavlju pokazala su da je 

energija djelotvornije sredstvo za djelovanje na materiju od kemikalija.

Nažalost, znanstvenici najčešće niječu iznimke umjesto da ih

prihvaćaju. Moj omiljeni primjer znanstvenog poricanja stvarnosti

interakcija između uma i tijela odnosi se na članak u časopisu

Science o Robertu Kochu, njemačkom liječniku iz devetnaestog

stoljeća, koji je zajedno s Pasteurom sastavio Teoriju o mikrobima.

Teorija o mikrobima polazi od toga da su uzrok bolesti

bakterije i virusi. Ta je teorija danas opće prihvaćena, međutim u

Kochovo vrijeme bila je jako kontroverzna. Jedan od Kochovih

kritičara bio je toliko uvjeren da je Teorija o mikrobima pogrešna

da je drsko iskapio čašu vode u koju je bila umiješana dodana

vibrio cholerae, bakterija za koju je Koch smatrao da uzrokuje

koleru. Na opće zaprepaštenje, čovjek nije ostao pogođen viru-

lentnim patogenom. U članku u časopisu Science koji je opisivao

taj incident stajalo je: »Zbog nepoznatih razloga, nije pokazivao

simptome kolere, no svejedno, bio je u krivu.« [DiRita, 2000.]

Čovjek je preživio, a časopis Science je, odražavajući jednodušnost

mišljenja o Teoriji o mikrobima, imao smjelosti reći da

je njegova kritika teorije bila pogrešna? Ako se tvrdi da je ta bakterija

uzrok kolere, a čovjek demonstrira da virusi na njega nisu

djelovali - kako on može biti »u krivu«? Umjesto da pokušaju

shvatiti kako je čovjek izbjegao bolest koja ulijeva strah, znanstvenici

su bezbrižno odbacili tu kao i druge neugodne i »neuredne« iznimke 

koje kvare njihove teorije. Sjećate li se »dogme« da geni upravljaju 

biologijom? Ovo je još jedan primjer u kojem znanstvenici, skloni 

ustanovljivanju valjanosti njihove istine, ignoriraju neugodne iznimke. 

Problem je u tome što teorija ne može imati iznimaka; iznimke 

jednostavno znače da teorija nije potpuno točna.

Aktualni primjer stvarnosti koji prkosi etabliranim znanstvenim

vjerovanjima tiče se drevne vjerske prakse hodanja po

vatri. Aspiranti se svakodnevno okupljaju kako bi proširili područje

konvencionalne svijesti hodanjem po stazi od užarenog

ugljena. Temperature ugljena i trajanje izloženosti dovoljni su da

izazovu medicinski relevantne opekline na stopalima, no ipak tisuće

sudionika prođu taj proces potpuno neozlijeđeni. Prije nego

što naprečac zaključite da ugljen u stvari nije toliko vruć, uzmite

u obzir brojne sudionike koji se pokolebaju u svojim vjerovanjima

i opeku se tijekom hodanja po istom tom sloju ugljena.

Slično tome, znanost je nedvosmislena u svojoj tvrdnji da

virus HIV uzrokuje AIDS. Međutim, nema predodžbe o tome

kako to velik broj pojedinaca koji su se zarazili tim virusom desecima

godina ne pokazuju znakove bolesti? Još više zbunjuje primjer pacijenata

u posljednjem stadiju raka koji se oporave putem spontane remisije.

Budući da su takve remisije izvan granica konvencionalne teorije,

znanost potpuno ignorira činjenicu da uopće postoje. Spontane remisije

se odbacuju kao neobjašnjivi izuzeci iz naših trenutnih istina ili,

jednostavno, kao pogrešne dijagnoze.

Pawan Sinha objašnjava kako mozak uči vidjeti

http://www.ted.com/talks/lang/scr/pawan_sinha_on_how_brains_learn_to_see.html

POSLOVICE IZ CIJELOG SVIJETA

Nemoj se ljutiti što ružin grm nosi trnje,

nego se raduj što trnov grm nosi ruže. Arapska

Mane bogataša rijetko ko zapaža,

vrline siromaha rijetko ko vidi. Poljska

Dok god je čovjeku glava na ramenima,

ništa nije izgubljeno. Vijetnamska

Ako nema ogledala, svijet može

poslužiti umjesto njega. Gruzijska

Sreća leži na vrhu tvog jezika: na njemu su

i prijatelji i neprijatelji, i život i smrt. Indijska

Veseo je čovjek kao sunce,

kud god ide osvjetljava. Turska

Da biste uspjeli, potrebni su vam prijatelji.

Da biste veoma uspjeli, potrebni su vam neprijatelji. Grčka

Što se prećuti može da se kaže,

što se kaže ne može da se prećuti. Danska

Vaspitaj dijete prvih sedam godina,

a kasnije radi s njim šta hoćeš. Engleska

Što silazi s jezika, treba da bude

čistije od zuba. Etiopijska

Dalje dopiru uzdasi nego krikovi. Irska

Gdje se razum ne čuje,

budala je onaj ko ne ćuti. Portugalska

Brahman za prijatelja i govedinu jede. Avganistanska

Tihe vode su duboke. Austrijska

Ako hoćeš nekoga da upoznaš,

pitaj ga šta misli o sebi. Latinska

Kad bi batine mogle nekoga naučiti pameti
najpametniji bi bili volovi. Madagaskarska

http://www.mudremisli.com/2009/11/razne-poslovice/