Napravljeni smo na sliku svemira
Tog ranog jutra na Karibima shvatio sam da su čak i »pobjednici«
u našem darvinovskom svijetu gubitnici, jer mi smo jedno s većim
svemirom/Bogom. Stanica se upušta u određeno ponašanje kada njezin
mozak, stanična membrana, odgovori na signale iz okoliša. U stvari,
svaki funkcionalni protein u našem tijelu je napravljen kao komplementarna
»slika« određenog signala iz okoliša. Da protein nema komplementarni
signal s kojim će se spariti, ne bi imao funkciju. To znači, kao što sam
zaključio u tom »aha!« trenutku, da je svaki protein u našim tijelima
fizička/elektromagnetska nadopuna nečemu u našem okolišu. Budući da
smo mi strojevi sačinjeni od proteina, mi smo po definiciji napravljeni
na sliku okoliša, pri čemu je okoliš svemir, ili, za mnoge, Bog.
Vratimo se na pobjednike i gubitnike. Budući da su ljudi evoluirali
kao nadopune odnosno komplementi okoliša koji ih okružuje, ako previše
promijenimo taj okoliš, više nećemo biti komplementarni s njim...
nećemo se »uklapati«. Danas ljudi mijenjaju planet tako dramatično
da smo doveli u opasnost vlastiti opstanak kao i opstanak drugih
organizama, koji sve više nestaju. Ta opasnost uključuje kako vozače
Hummera i mogule brze hrane s mnogo novca, »pobjednike«, tako i
siromašne radnike, »gubitnike« u tom natjecanju za preživljavanje. Iz tog
škripca postoje dva izlaza: umrijeti ili mutirati. Mislim da biste trebali
ozbiljno promisliti o ovome dok nas potreba za prodajom Big Macova
dovodi do desetkovanja kišnih šuma; dok zapanjujuće mnoštvo
automobila »gutača goriva« zagađuje atmosferu; ili dok petrokemijske
industrije podrivaju Zemlju i zagađuju vodu. Priroda nas je dizajnirala
da se uklopimo u okoliš, ali ne u okoliš kakav sada stvaramo.
Od stanica sam naučio da smo dio cjeline i da smo to zaboravili, na
vlastitu opasnost. No, spoznao sam i da svatko od nas posjeduje
jedinstven, biološki identitet. Zašto? Što staničnu zajednicu svake
osobe čini jedinstvenom? Na površini naših stanica nalazi se porodica
identifikacijskih receptora koji jednog pojedinca čine različitim od
drugoga. Dobro proučena podskupina tih receptora, zvana receptori
identiteta (eng. self receptors) odnosno humani leukocitni antigeni
(HLA), povezana je s funkcijama imunološkog sustava. Da se vaši
receptori identiteta odstrane, vaše stanice više ne bi odražavale
vaš identitet. Te stanice bez receptora identiteta bi i dalje bile ljudske
stanice, međutim bez identiteta bi jednostavno bile generičke ljudske
stanice. Stavite svoju skupinu receptora identiteta natrag na stanice
i one će ponovno odražavati vaš identitet.
Kada darujete organ, što se vaš set receptora identiteta više poklapa
s receptorima osobe koja će primiti organ, to će manje agresivna biti
reakcija odbacivanja koju će pokrenuti primateljev imunološki sustav.
Na primjer, recimo da vas kao pojedinca identificira skupina od sto
različitih receptora identiteta na površini svake stanice. Da biste
preživjeli, nužno vam je presađivanje organa. Kada se moj set od sto
receptora identiteta usporedi s vašim receptorima identiteta, ispostavlja
se da imamo samo deset receptora koji se poklapaju. Ne bih bio dobar
davatelj organa za vas. Vrlo različit karakter naših receptora identiteta
otkriva da su naši identiteti vrlo različiti. Golema razlika u
membranskim receptorima mobilizirala bi vaš imunološki sustav te
ga prebacila u hiper-pogon kako bi eliminirao strane, to jest neidentične
presađene stanice. Kada biste pronašli davatelja čiji se receptori
identiteta bolje slažu s onima na vašim stanicama, imali biste veće
šanse za uspjeh.
Međutim, u vašoj potrazi za boljim davateljem nikad nećete pronaći
savršeno, stopostotno poklapanje. Zasada znanstvenici još nijedanput
nisu pronašli dvije osobe koje su biološki jednake. Ipak, teoretski je
moguće proizvesti univerzalna donorska tkiva i to uklanjanjem staničnih
receptora identiteta, premda znanstvenici tek trebaju provesti takav pokus.
U takvom pokusu, stanice bi izgubile svoj identitet. Takve stanice bez
receptora identiteta ne bi bile odbačene. Dok su znanstvenici usredotočeni
na prirodu tih imunoloških receptora, važno je uočiti da pojedincima njihov
identitet ne daju proteinski receptori, nego ono što aktivira te receptore.
Jedinstveni set identifikacijskih receptora svake stanice smješteni su na
vanjskoj površini membrane, gdje funkcioniraju kao »antene« preuzimaju
komplementarne signale iz okoliša. Ti identifikacijski receptori očitavaju
signal »identiteta« koji ne postoji unutar stanice, nego dolazi iz vanjskog
okoliša.
Zamislite da je ljudsko tijelo televizijski prijamnik. Vi ste slika na ekranu.
Međutim, slika nije došla iz unutrašnjosti televizora. Vaš identitet je emisija,
odašiljanje koje se širi okolišem i primljeno je preko antene. Jednog dana
uključili ste televizor i njegova katodna cijev je pregorjela. Vaša prva
reakcija bila bi, »O, #*$?!! Televizor je krepao.« No, je li i slika »krepala«
zajedno s televizijskim prijamnikom? Da biste odgovorili na to pitanje,
nabavljate drugi televizijski prijemnik, ukopčate ga u struju i podesite
na postaju koju ste gledali prije nego što je katodna cijev pregorjela. Ta
vježba će pokazati da je emitirana slika i dalje u zraku, iako je vaš prvi
televizor »krepao«. Smrt televizora kao prijemnika nije ni na koji način
ubila identitet emisije koja dolazi iz okoliša.
U ovoj analogiji fizički televizor je ekvivalent stanice. Televizijska antena,
koja preuzima emisiju, predstavlja cjelokupni set naših identifikacijskih
receptora, a emitirani program signal iz okoliša. Zbog naše njutnovske
zaokupljenosti materijalnim tvarima, isprva bismo mogli zaključiti da su
stanični proteinski receptori »identitet«. Međutim, to bi bilo jednako
vjerovanju da je antena televizora izvor emitiranja. Stanični receptori nisu
izvor njezina identiteta nego sredstvo pomoću kojeg se identitet stanice
preuzima iz okoliša.
Kada sam dokraja razumio taj odnos, shvatio sam da moj identitet, moje
»ja«, egzistira u okolišu bez obzira na to je li moje tijelo ovdje ili ne.
Jednako kao u televizijskoj analogiji, umre li moje tijelo i u budućnosti
se rodi novi pojedinac (biološki »TV prijemnik«) koji posjeduje potpuno
jednaki set receptora identiteta, taj novi pojedinac će preuzimati »mene«.
Bit ću još jednom prisutan u ovom svijetu. Nakon što moje fizičko tijelo
umre, emisija je još uvijek prisutna. Moj identitet je složeni signal sadržan
u golemom moru informacija koji sačinjavaju naš okoliš.
Dokazi koji podupiru moje stanovište da je emisija osobe prisutna u okolišu
i nakon smrti dolaze od pacijenata s transplantiranim organima koji
izvještavaju da su zajedno sa svojim novim organima došle i psihološke
promjene. Jedna konzervativna, zdravstveno osviještena žena iz Nove
Engleske, Claire Sylvia, bila je zapanjena kada je nakon transplantacije srca
i pluća zavoljela pivo, pečene kobasice i motocikle. Sylvia je razgovarala
s davateljevom obitelji i saznala da je u njoj srce osamnaestogodišnjeg
motociklističkog entuzijasta koji je volio pečene kobasice i pivo. U svojoj
knjizi pod naslovom Change of Heart (Engleska fraza »change of heart«
doslovno prevedeno »promjena srca« znači predomisliti se, promijeniti
mišljenje, vjerovanje ili odluku.) Sylvia opisuje svoje iskustvo osobne
preobrazbe, kao i slična iskustva drugih pacijenata u svojoj skupini podrške
za pacijente s presađenim organima. [Sylvia and Novak.]
Paul P. Pearsall u svojoj knjizi Kod srca: Iskorištavanje mudrosti i snage
energije našeg srca (The Heart 's Code: Tapping the Wisdom and Power
of Our Heart Energy) iznosi brojne druge takve priče. [Pearsall, 1998.]
Točnost sjećanja koja prate te presađene organe nadilazi bilo kakvu slučajnost.
Jedna djevojčica ja nakon presađivanja srca počela imati noćne more koje su
uključivale ubojstvo. Snovi su joj bili tako živopisni da su doveli do uhićenja
ubojice koji je ubio njezinog davatelja.
Jedna od teorija što objašnjava kako su se ta nova ponašanja usadila u
primatelje transplantata zajedno s presađenim organom je teorija »staničnog
sjećanja«, tj. ideja da su sjećanja nekako uklopljena u stanice. Vi znate kakvo
ja golemo poštovanje gajim prema inteligenciji pojedinačnih stanica, međutim
ovdje povlačim liniju. Da, stanice mogu »pamtiti« da su mišićne stanice ili
stanice jetre, međutim postoji ograničenje njihove inteligencije. Ne smatram
da su stanice fizički obdarene perceptivnim mehanizmima koji mogu
razlikovati i pamtiti okus pečenih kobasica!
Psihološko i bihevioralno pamćenje ima smisla ukoliko shvatimo da
transplantirani organi i dalje nose svoje izvorne receptore identiteta davatelja
te da oni očito i dalje preuzimaju iste informacije iz okoliša. Čak i ako su
tijela pojedinaca koji su darovali organe mrtva, njihova emisija i dalje traje.
Oni su, kao što sam spoznao u svojem bljesku spoznaje dok sam mozgao o
mehanici stanične membrane - besmrtni, baš kao, mišljenja sam, i svi mi.
Stanice i presađivanja organa pružaju model ne samo za besmrtnost nego
i za reinkarnaciju. Razmislite o mogućnosti da embrio u budućnosti pokazuje
isti set receptora identiteta koji ja sada posjedujem. Taj embrio bi bio podešen
na moje »jastvo.« Moj identitet je ponovno u igri, ali ovaj put djelujući kroz
drugo tijelo. Seksizam i rasizam postaju smiješni kao i nemoralni kada
shvatite da bi vaši receptori mogli završiti na bijeloj osobi, crnoj osobi, Azijcu,
muškom ili ženskom. Budući da okoliš predstavlja »sve što postoji« (Bog),
a naše receptorske antene preuzimaju samo vrlo malo područje cjelokupnog
spektra, svi mi predstavljamo mali dio cjeline - mali dio Boga.
