Emocije: Osjećati jezik stanica
U višim odnosno svjesnijim životnim oblicima mozak je
razvio specijalizaciju koja je čitavoj zajednici omogućila da se
uskladi sa statusom njegovih regulatornih signala. Evolucija lim-
bičkog sustava dovela je do jedinstvenog mehanizma koji kemijske
komunikacijske signale pretvara u osjete koje potom mogu
iskusiti sve stanice u zajednici. Naš svjesni um te signale doživljava
kao osjećaje. Svjesni um ne samo da »očitava« tok staničnih
kordinacijskih signala koji sačinjavaju »um« tijela, nego može i
proizvoditi emocije, koje se manifestiraju pomoću kontroliranog
oslobađanja regulacijskih signala od strane živčanog sustava.
U isto vrijeme dok sam ja proučavao mehaniku staničnog
mozga i stjecao uvide o djelovanju ljudskog mozga, Candace Pert
je proučavala ljudski mozak i postajala svjesna mehanike staničnog
mozga. U knjizi Molekule emocija (Molecules of Emotion) Pert
je opisala kako ju je njezino proučavanje receptora za procesiranje
informacija na membranama stanica živčanog sustava dovelo
do otkrića da su isti »neuralni« receptori prisutni u većini, ako ne
i svim tjelesnim stanicama. Njezini elegantni pokusi ustanovili
su da »um« nije fokusiran u glavi, nego da je preko signalnih
molekula raspodijeljen čitavim tijelom. Ne manje važno, njezin je
rad istaknuo da osjećaji ne nastaju samo preko povratnih informacija
koje tijelo dobiva iz okoliša. Putem samosvijesti, um može
upotrijebiti mozak za stvaranje »molekula emocija« i nadvladati
sustav. Dok ispravna upotreba svijesti može bolesnom tijelu
donijeti zdravlje, neprikladno, nesvjesno upravljanje emocijama
lako može zdravo tijelo učiniti bolesnim, što je tema o kojoj ću
govoriti u šestom i sedmom poglavlju. Molekule osjećaja vrlo je
pronicljiva knjiga koja opisuje proces znanstvenog otkrića. Također,
pruža relevantne uvide o bitkama koje nastupaju kada se konzervativnoj
znanstvenoj zajednici pokušavaju predstaviti nove »ideje«, što je tema
s kojom sam više nego dobro upoznat! [Pert, 1997.].
Limbički sustav predstavljao je veliki evolucijski napredak
zbog sposobnosti da osjeti i koordinira tok bihevioralno-regulacijskih
signala unutar stanične zajednice. Kako je unutarnji
signalni sustav evoluirao, njegova veća efikasnost omogućila je
mozgu da se poveća. Višestanični organizmi imali su sve više stanica
posvećenih reagiranju na sve veći spektar signala iz vanjskog
okoliša. Pojedinačne stanice mogu odgovarati na jednostavne
osjetilne percepcije kao što su crveno, okruglo, mirisavo i slatko,
međutim dodatna snaga mozga raspoloživa kod višestaničnih
životinja omogućava im da povežu te jednostavne osjete u više
razine složenosti i percipiraju »jabuku«.
Fundamentalna refleksna ponašanja stečena tijekom evolucije
prenose se na potomstvo u obliku genetski zasnovanih instikata.
Evolucija većih mozgova, s njihovom povećanom populacijom
živčanih stanica, pružila je organizmima priliku ne samo
da se oslone na instinktivno ponašanje nego i da uče iz svojih
životnih iskustava. Učenje novih refleksnih ponašanja u biti je
proizvod uvjetovanja. Na primjer, razmotrimo klasičan primjer
Pavlovljevog dresiranja njegovih pasa da počnu sliniti kada začuju
zvuk zvona. Najprije ih je dresirao zvonjavom zvona i spajanjem
tog podražaja s nagradom to jest hranom. Nakon nekog
vremena, zazvonio bi zvonom ali ne bi ponudio hranu. Tada su
psi već bili programirani da na zvuk zvona očekuju hranu i tako
su instinktivno počeli sliniti iako hrane nije bilo. To je očito »nesvjesno«,
naučeno refleksno ponašanje.
Refleksna ponašanja mogu biti posve jednostavna, poput
spontanog pomicanja noge kada čekić udari u koljeno, ili vrlo
složena, kao, na primjer, vožnja automobila pri brzini od sto kilometara
na sat na prepunoj autocesti, a dok je vaš svjesni um
potpuno preokupiran razgovorom s putnikom. Iako bihevioralne
refleksne reakcije mogu biti neobično složene, za njih nije potrebno
razmišljanje. Putem procesa uvjetovanog učenja, neuralni
putovi između izazivanja podražaja i bihevioralnih odgovora
postaju »ukorijenjeni« kako bi osigurali opetovani uzorak. Ukorijenjeni
putovi su u stvari »navike«. Kod nižih životinja cijeli
je mozak dizajniran da proizvodi isključivo habitualne (koji se
temelje na navici; op. prev) odgovore na podražaje. Pavlovljevi
psi sline refleksno - ne svjesnom namjerom. Djelovanje podsvjesnog
uma je po svojoj prirodi refleksno i njime ne upravlja razum
ili razmišljanje. Fizički gledajući, taj um je povezan s aktivnošću
svih moždanih struktura prisutnih kod životinja koje nisu evoluirale
do samosvjesnosti.
Ljudi i nekolicina drugih viših sisavaca razvili su specijalizirano
područje mozga povezano s razmišljanjem, planiranjem i donošenjem
odluka koje se zove prefrontalni korteks. Taj dio prednjeg mozga
očigledno je sjedište »samo-svjesnog« mentalnog procesiranja. Um
koji je svjestan samog sebe je samorefleksivan; to je novorazvijeni
»osjetilni organ« koji opaža naša vlastita ponašanja i emocije.
Također, um svjestan samog sebe ima pristup većini podataka
pohranjenih u našoj banci dugoročnog pamćenja. To je krajnje važna
značajka koja nam omogućava da na temelju promišljanja povijesti
svojeg života svjesno planiramo svoju budućnost.
Obdaren sposobnošću da bude samorefieksivan, um svjestan
samog sebe izrazito je moćan. Može opažati bilo koje programirano
ponašanje u koje smo se upustili, vrednovati to ponašanje
i svjesno odlučiti da promijeni program. Možemo aktivno
birati kako da odgovorimo na većinu signala iz okoliša, pa čak i
želimo li uopće odgovoriti na njih. Sposobnost svjesnog uma da
nadjača preprogramirana ponašanja podsvjesnog uma osnova je
slobodne volje.
Pa ipak, naš poseban dar donosi i posebnu zamku. Dok većina
organizama u stvari podražaj života mora iskusiti iz prve ruke,
sposobnost ljudskog mozga da »uči« percepcije toliko je napredna
da percepcije u stvari možemo steći i indirektnim putem, od
učitelja. Jednom kada percepcije drugih prihvatimo kao »istine«,
njihove percepcije postanu ukorijenjene u našim vlastitim moz
govima i pretvore se u naše »istine«. Evo gdje nastaje problem:
što ako su percepcije naših učitelja netočne? U tim slučajevima
naši se mozgovi pune pogrešnim percepcijama. Podsvjesni je um
isključivo uređaj za reprodukciju odgovora na određeni podražaj;
u tom dijelu »stroja« ne postoji »duh« koji bi promišljao o
dugoročnim posljedicama programa koje pokrećemo. Podsvjesno
djeluje samo u »sada«. Stoga programirane pogrešne percepcije
u našem podsvjesnom umu nisu »nadzirane« i po navici će
nas uvlačiti u neprikladna i ograničavajuća ponašanja.
Da sam kao dodatak u ovo poglavlje uključio sklizavu zmiju
koja iskače iz ove stranice upravo sada, većina vas bi pobjegla iz
sobe ili izbacila knjigu iz kuće. Tkogod vas je »upoznao« s vašom
prvom zmijom možda se ponašao na slično neugodan način kako
bi vašem umu otvorenom za dojmove dao važnu životnu lekciju:
Vidi zmiju... zmija loooša! Podsvjesni sustav sjećanja vrlo je
sklon brzo pohranjivati i naglašavati percepcije što se tiču stvari
koje su prijetnja za vaš život i tijelo. Ako su vas učili da su zmije
opasne, svaki put kada se zmija nađe u vašoj blizini vi refleksno
(nesvjesno) uključujete zaštitnu reakciju.
No, što da je herpetolog čitao ovu knjigu i da je zmija iskočila?
Bez sumnje, herpetologe bi zmija ne samo zaintrigirala, nego
bi bili oduševljeni kada bi otkrili da je knjiška zmija bezopasna.
Tada bi je primili u ruke i s užitkom promatrali njezino ponašanje.
Smatrali bi da je vaša programirana reakcija iracionalna jer
nisu sve zmije opasne. Štoviše, ožalostila bi ih činjenica što je toliko
mnogo ljudi lišeno užitka proučavanja tako zanimljivih bića.
Ista zmija, isti podražaj, pa ipak jako različite reakcije.
Našim reakcijama na podražaje iz okoliša doista upravljaju
naše percepcije, međutim nisu sve naše naučene percepcije točne.
Nisu sve zmije opasne! Da, percepcija »upravlja« biologijom,
ali, kao što smo vidjeli, percepcije mogu biti točne ili netočne.
Zato bi bilo preciznije da te upravljačke percepcije zovemo vjerovanja.
Vjerovanja upravljaju biologijom!
Promislite o važnosti tog podatka. Posjedujemo sposobnost
svjesnog vrednovanja naših odgovora na podražaje iz okoliša
i mijenjanja starih odgovora kad god to poželimo - ... jednom
kada izađemo na kraj s moćnim podsvjesnim umom, kojeg ću
podrobnije obraditi u sedmom poglavlju. Nismo zaglavili sa svojim
genima ni samoporažavajućim ponašanjima!
