Странице

среда, 8. септембар 2010.

KOVANJE SREĆE

TREBA SE IZLAGATI OPASNOSTIMA


Treba se izlagati opasnostima – govorio je. Čudo života možemo istinski razumjeti jedino ako dopustimo da se dogodi nešto neočekivano.
Svakoga dana Gospod nam daruje – zajedno sa suncem – jedan trenutak kada je moguće izmjeniti sve ono što nas čini nesrećnim. Svakoga dana nastojimo da obmanemo sami sebe kako nismo prepoznali taj trenutak, kako on ne postoji, kako je današnji dan istovjetan jučerašnjem i kako će biti jednak sutrašnjem. Ali, onaj ko obrati pažnju na dan koji traje, otkriva čarobni trenutak. On može biti sakriven u času kad izjutra otključavamo vrata, u onoj kratkotrajnoj tišini koja naglo nastupi poslije ručka, u hiljadu i jednoj stvari koje nam izgledaju isto. Taj trenutak postoji – trenutak kad nas sva snaga zvijezda u momentu prožme i omogući nam da činimo čuda.
Sreća je ponekad blagoslov, ali najčešće osvajanje. Čarobni trenutak koji se javlja svakoga dana pomaže nam da se mijenjamo, navodi nas da se upustimo u potragu za svojim snovima. Patićemo, preživljavaćemo teške časove, suočićemo se s mnogim razočarenjima – ali sve je to prolazno, i ne ostavlja trag. I jednoga dana, u budućnosti, moći ćemo da se osvrnemo unazad sa ponosom i vjerom.
Jadan je onaj ko se plaši da se izloži opasnostima. Jer on se možda nikada ne vara, nikada ne razočarava, niti pati poput onih koji slijede neki svoj san. Ali kad se osvrne za sobom – a svi se mi uvijek osvrćemo za sobom – začuće glas svog srca kako mu govori: „Šta si učinio sa čudima koje je bog posijao duž tvojih dana? Šta si učinio sa sposobnostima koje ti je tvoj učitelj povjerio? Zakopao si ih duboko u neku jamu iz straha da ih ne izgubiš. Dakle, to je tvoje jedino naslijeđe: izvjesnost da si proćerdao svoj život.“
Jadan je onaj ko bude slušao takve riječi. Jer će tada povjerovati u čuda, ali uzalud. Čarobni trenuci njegovog života otišli su u nepovrat.
Paolo Koeljo„Na obali rijeke Pjedre sjedila sam i plakala.“

OBJASNI MI ŠTA JE MAŠTA


Jednom je Ćale pokušao da mi objasni šta je Mašta… Sedeli smo u čamcu, nasred Dunava, u onim starim, krutim kišnim kabanicama, riba nije htela ni da pipne i ja sam, dosađujući se, postavljao milion najgorih mogućih pitanja. Bilo mi je sedam – osam godina, i mogao je da mi odgovara i sasvim jednostavno, ali za mog starog se može stvarno reći svašta, samo ne i to da je bio jednostavan…
Neke njegove primere shvatio sam tek pod stare dane, neke nisam još, i izgleda da i neću, ali priču o jednom naročitom Ćupu zapamtio sam zauvek.
Ili sam je se možda tek sad setio? Nema veze…
Ćale mi je, uglavnom, ispričao da na svetu postoje samo Istina i Laž. Stvarnost i Snovi, još bolje. Istina je Stvarnost i tu nema šta da se priča, a Laž su Snovi…
Tu mi, verovatno, nešto nije bilo jasno, jer se sećam da mi je objašnjavao da su snovi samo male laži, a ne nešto drugo. Male, leteće, najlepše laži. Snovi su anđeli laži…
Oni koji odaberu samo istinu, ili samo snove, znaju da od toga sreće nema. Dve osnovne životne hemikalije zato se uvek mešaju, ali to je već crna magija, i kap jednog u drugom često je premalo, a dve kapi često su previše. Malo ko nalazi meru, ali svi pokušavaju i to je najvažnije.
A posebni, čarobni i nevidljivi ćup u kom se mućkaju Istine i Laži, Stvarnost i Snovi, naziva se ponekad i Mašta.
U tom Ćupu je štos…”
Đorđe Balašević – “Tri posleratna druga”

Tan Le: Uređaj koji čita misli



http://www.ted.com/talks/lang/scc/tan_le_a_headset_that_reads_your_brainwaves.html

MALI PRINC 2.


II poglavlje

Tako sam ziveo sam, bez igde ikoga s kime bih mogao istinski da porazgovaram, sve dok mi se, pre sest godina, nije desio kvar na motoru u pustinji Sahari. Nesto se bilo slomilo u mom motoru. A kako nisam vodio ni mehanicara ni putnike, spremao sam se da pokusam da sasvim sam izvrsim jednu tesku opravku. To je za mene bilo pitanje zivota ili smrti. Imao sam pijace vode jedva za osam dana.
Prve veceri zaspao sam na pesku hiljadu milja daleko od naseljenog mesta. Bio sam usamljeniji od ma kog brodolomnika na splavu nasred okeana. Mozete onda zamisliti moje iznenadenje kad me je u zori probudio neki cudan glasic. Govorio je:
Molim vas... nacrtaj mi ovcu!
-A!
-Nacrtaj mi ovcu....
Skocio sam na noge kao gromom pogodjen. Dobro sam protrljao oci. Dobro sam pogledao. I video sam sasvim neobicnog coveculjka koji me je ozbiljno posmatrao. Evo njegovog najboljeg portreta koji sam, kasnije, uspeo da nacrtam.



Ali moj crtez nije, naravno, ni izdaleka tako zanosan kao sam uzor. To nije moja greska. Odrasle osobe su me, kada mi je bilo sest godina, obeshrabrile u mom slikarskom pozivu, te tako nisam nista naucio da nacrtam, sem zmijskog cara spolja i iznutra.
Gledao sam, dakle, ovo prividjenje sirom otvorenih ociju. Ne zaboravite da sam se nalazio hiljadu milja daleko od bilo kog naselja. A moj coveculjak nije mi izgledao ni zalutao, ni mrtav umoran, ni mrtav gladan, ni mrtav zedan, ni smrtno uplasen. Nije nimalo licio na dete izgubljeno usred pustinje, hiljadu milja daleko od bilo kog naselja. Kada sam najzad uspeo da progovorim, rekao sam mu:
-Ali... sta ti radis ovde?
On mi tada ponovi, sasvim tiho, kao nesto veoma ozbiljno:
-Molim vas.. nacrtaj mi jednu ovcu...
Kada tajanstvenost deluje suvise snazno, covek se ne usuduje da ne poslusa. Ma koliko sve to izgledalo besmisleno hiljadama milja daleko od nastanjenog mesta i u smrtnoj opasnosti, izvadio sam iz dzepa hartiju i naliv-pero. Ali tada se setih da sam u zivotu pre svega ucio geografiju, istoriju, racun i gramatiku, te rekoh coveculjku (malo mrzovoljno) da ne znam da crtam. On mi odgovori:
-Ne mari, nacrtaj mi ovcu.
Kako nikad nisam nacrtao ovcu, napravio sam za njega ponovo jedan od ona dva crteza, koja sam jedina bio u stanju da nacrtam. Onaj sto predstavlja zmijskog cara spolja. I bio sam prenerazen kad sam cuo kako mi coveculjak odgovara:
-Ne! Ne! Ja necu slona u zmijskom caru. Zmijski car je vrlo opasan, a slon je vrlo glomazan. Kod mene je sve tako malo. Treba mi ovca. Nacrtaj mi ovcu.
Tada sam poceo da crtam.
On je pazljivo posmatrao, a zatim rece:



-Ne! Ta je vec sasvim bolesna. Nacrtaj mi neku drugu.
Crtao sam dalje.



Moj prijatelj se nasmesi umiljato, sa blagonaklonoscu:
-Vidis dobro i sam... to nije ovca, to je ovan. Ima rogove...
Ponovih dakle jos jednom svoj crtez.
Ali i on je bio odbijen, kao i prethodni:



-Ta je opet suvise stara. Ja hocu ovcu koja dugo zivi.
Tada, nemajuci vise strpljenja, posto sam se zurio da rasklopim svoj motor, nazvrljah crtez.
I dobacih:
-Ovo je kutija. Ovca koju zelis je unutra.



Bio sam vrlo iznenadjen kad sam video da se lice mog malog sudije ozarilo:
-To je upravo ono sto sam hteo! Mislis li da ce toj ovci biti potrebno mnogo trave?
-Zasto?
-Zato sto je kod mene sve tako malo...
-To ce joj sigurno biti dovoljno. Dao sam ti jednu sasvim malu ovcu.
On se nagnu nad crtez:
-Nije bas tako mala... Gle! Zaspala je...
Eto, tako sam se upoznao sa malim princom.


Antoan de Sent Egziperi