Странице

петак, 22. октобар 2010.

ČOVJEK U OGLEDALU


Kada postigneš ono što si želio u borbi za sebe
I svijet te učini kraljem tog dana,
Samo priđi ogledalu, pogledaj se
I vidi šta taj čovjek ima za reći.
Jer to nije tvoj otac, majka ili žena
čije sudove moraš da prođeš;
Osoba čije mišljenje najviše znači u tvom životu
Je ona koja te gleda iz ogledala.
Neki ljudi mogu misliti da si iskren prijatelj
I smatrati te idealnom osobom,
Ali čovjek u ogledalu će reći da si samo propalica
Ako nisi u stanju da ga pogledaš ravno u oči.
Njemu treba ugoditi, ostali nisu važni.
Zato što je s tobom otvoren do kraja.
Jer prošao si svoj najteži ispit
Tek onda kada čovjek u ogledalu postane tvoj prijatelj.
Na svom životnom putu možeš varati cijeli svijet
I u prolazu će te ljudi tapšati po ramenu,
Ali ono što ćeš steći, biće samo bol srca i suze
Ako prevariš tog čovjeka u ogledalu.
Dejl Vimbrou

Elizabeth Gilbert - Jedi, moli, voli 1.



Zavisnost je odlika svake veze koja se zasniva na osećanjima. Sve počinje kada vam predmet vašeg obožavanja udeli tu opojnu, halucinogenu dozu nečeg što nikada ne bi priznali da želite - emotivnu injekciju, strasnu ljubav i neizmernu ushićenost. Ubrzo počinjete da žudite za tom silnom pažnjom, sa opsesivnom glađu svakog narkomana. Kada dejstvo ljubavne droge prođe, brzo postajete bolesni, razdražljivi i prazni (da ne spominjem ravnodušnost dilera koji vas je pre svega navukao na nju a sada odbija da vas i dalje snabdeva istom - uprkos činjenici da vi znate da ju je negde sakrio, do đavola, zato što vam ju je dotad davao besplatno). U sledećoj fazi ste mršavi i drhtite u uglu, sigurni samo u to da biste prodali dušu ili orobili svog komšiju samo da dobijete dozu, bar još jednom. U međuvremenu, predmet vašeg obožavanja počinje da vas prezire. Posmatra vas kao nekog koga nikada pre nije sreo, a ne kao osobu koju je nekada strasno voleo. Da ironija bude veća, zbog toga ne možete da ga krivite. Mislim, pogledajte se samo. Pretvorili ste se u patetičnu masu koju više ni sami ne možete da prepoznate.
I tako. Zapali ste u poslednju fazu zaljubljenosti - krajnje i nemilosrdno obezvređivanje samog sebe.
Činjenica da sada ovo mogu tako mirno da pišem moćan je dokaz da vreme leči sve, upravo zato što nisam dobro prihvatila u vreme kada mi se dešavalo...

*
Veliki islamski pesnik i filozof Rumi jednom je savetovao svoje učenike da napišu tri stvari koje najviše žele u životu. Ukoliko se neke od njih između sebe potiru, upozaravao je Rumi, onda ste osuđeni na nesreću. Bolje da živite usredsređeni na jedenu stvar, tvrdio je. Ali šta je sa blagodetima življenja u harmoniji nekoliko krajnosti? Šta ako nekako uspete da ostvarite dovoljno plodonosan život koji može da uskladi prividno nepodudarne suprotnosti u celovitu sliku sveta koji ništa ne isključuje? Moja istina je bila upravo ona koju sam saopštila vraču na Baliju - želela sam da iskusim oboje. Želela sam zemaljske užitke i božansku onostranost - dvostruko veličanstvo običnog ljudskog života. Želela sam ono što bi Grci nazvali kolos kai agatos, fantastičnu ravnotežu dobrog i lepog. I jedno i drugo mi je nedostajalo u tim teškim godinama, zato što i zadovoljstvo i duhovnost zahtevaju prostor bez stresa u kojem bih procvetala, a ja sam, nažalost, živela u ogromnom kontejneru neprekidne strepnje. A što se tiče uravnoteživanja potrebe za zadovoljstvom sa čežnjom za božanskim... pa, sigurno je postojao način da se i taj trik savlada...

Četiri noge na zemlji, glava puna cveća, posmatranje sveta kroz srce...


Izvodi iz knjige Elizabeth Gilbert - Jedi, moli, voli

ŽABINA MOLITVA


Jedne večeri, sveštenik Sinon utonuo je u molitvu. Najednom, uznemiri ga kreketanje žabe. Međutim koliko god da se trudio, nije mogao a da ne čuje taj zvuk, tako da se na kraju nagnuo kroz prozor i viknuo: “Tišina! Sad se molim!”
On je bio svetac, i sve je smjesta poslušalo njegovu naredbu. Sva živa bića su ućutala, da bi stvorila tišinu i mir neophodan njegovoj molitvi.
Međutim, Sinon je ponovo bio prekinut, ovog puta unutrašnjim glasom koji mu je rekao: “Možda je kreket te žabe bio jednako ugodan Bogu kao i psalmi koje izgovaraš.”
“Šta bi to lijepo mogle da čuju Božije uši u kreketu jedne žabe?!” – uzvratio je Sinon.
Ali glas je produžio: “Zašto bi onda Bog uopšte izmislio taj zvuk?”
Sinon je riješio da to sam utvrdi. Ponovo se nagnuo kroz prozor i viknuo: “Pjevaj!”
Vazduh se smjesta ispuni ritmičnim kreketanjem žabe, uz podršku svih žaba u okolini. Sinon je dugo pažljivo slušao i ubrzo više nije čuo nikakvu larmu. Jer, kad su ovi glasovi prestali da ga razdražuju, otkrio je da oni, u stvari, pojačavaju tišinu noći.
Zahvaljujući ovom otkriću, sveštenikovo srce stopilo se u harmoniju sa čitavim svijetom i, prvi put u svom životu, shvatio je značenje molitve.
Antoni de Melo

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 15.

Freedom dance. Photo: Bhaskar Banerji
Poglavlje
4

NOVA FIZIKA: STAJATI S OBJE NOGE ČVRSTO
NA NIČEMU

Kada sam bio mlad, ambiciozan student biologije šezdeset-
ih godina prošlog stoljeća, znao sam kako - da bih imao
minimalne šanse da se upišem na neki prestižni fakultet
- moram upisati kolegij fizike. Moj koledž nudio je temeljni,
uvodni kolegij, nešto poput »Uvoda u fiziku«, koji je pokrivao
osnovne teme, poput gravitacije elektromagnetizma, akustike,
kolotura i kosina, na način da ih mogu lako razumjeti studenti
kojima fizika nije glavni predmet. Postojao je također još jedan
kolegij koji se zvao Kvantna fizika, međutim gotovo svi moji kolege
izbjegavali su ga kao da je okužen. Kvantna fizika bila je obavijena
velom tajne - mi studenti biologije bili smo uvjereni da je
to vrlo, vrlo »čudna« znanost. Smatrali smo da bi samo studenti
fizike, mazohisti i potpune budale riskirali pet bodova na kolegij
čija je osnovna postavka - »sad ga vidiš, sad ga ne vidiš.«
Tih je dana jedini razlog za upisivanje kolegija kvantne fizike
koji sam mogao smisliti bio taj da bi mi to moglo poslužiti
kao odličan šlagvort za započinjanje razgovora na studentskim
zabavama. U doba Sonnyja i Cher bilo je tres chic reći: »Hej mala,
ja se bavim kvantnom fizikom - koji si znak?« S druge strane,
vjerojatno čak ni to nije točno - nikad nisam vidio kvantne fizičare
na zabavama niti, u stvari, igdje drugdje. Imam dojam da
nisu mnogo izlazili.
Tako sam pregledao svoje potvrde o odslušanim predmetima
i položenim ispitima, odvagnuo prednosti i nedostatke te
se odlučio za liniju manjeg otpora i upisao Uvod u fiziku. Bio
sam usredotočen na to da postanem biolog. Nisam želio da moje
karijerne aspiracije ovise o nekom uvrnutom fizičaru koji pjevuši
fraze o efemernim bozonima i kvarkovima. Ja i praktički svi
drugi studenti biologije tijekom svog studija životnih znanosti kvantnoj
smo fizici ili poklanjali malo pozornosti ili smo je potpuno ignorirali.
S obzirom na taj naš stav, nije iznenađujuće da mi studenti
biologije nismo mnogo znali o fizici, onome sa svim tim jednadžbama,
i matematici. Znao sam za gravitaciju - teške stvari sklone
su završiti na dnu, a lakše stvari na vrhu. Znao sam ponešto o
svjetlosti - biljni pigmenti, kao što je klorofil, i životinjski vidni
pigmenti, kao što je rodopsin u mrežnici oka, upijaju određene
boje svjetlosti, a »slijepi« su za druge. Čak sam znao nešto malo
i o temperaturi - visoke temperature onesposobljuju biološke
molekule i uzrokuju da se »rastope«, dok niske temperature zamrznu
i očuvaju molekule. Dakako, pretjerujem da bih istaknuo
činjenicu da biolozi tradicionalno ne znaju mnogo o fizici.
Moja podloga lišena znanja o kvantnoj fizici objašnjava zašto
čak i kada sam odbacio biologiju usmjerenu na jezgru i okrenuo
se membrani i dalje nisam razumio sve implikacije tog pomaka.
Znao sam da se integralni membranski proteini vežu s okolišnim
signalima i tako pokreću stanicu. No, budući da nisam znao ništa
o kvantnom svemiru, nisam dokraja uvažio prirodu signala iz
okoliša koji započinju taj proces.
Tek sam 1982. godine, više od desetljeća po završetku fakulteta,
napokon otkrio koliko sam propustio kada nisam upisao
kolegij iz kvantne fizike na koledžu. Da sam se upoznao s
kvantnim svijetom tijekom studija, mislim da bih se mnogo ranije
prometnuo u biološkog odmetnika. Međutim, tog dana 1982.
godine sjedio sam na podu skladišta u Berkeleyju u Kaliforniji,
2.400 kilometara od doma, i jadikovao nad činjenicom da sam
ozbiljno kompromitirao svoju znanstvenu karijeru zbog neuspjelog
pokušaja da produciram rock'n'roll show. Ekipa i ja smo zaglavili
- nakon šest predstava ponestalo nam je novca. Nisam imao
gotovine, a kad god bih poželio platiti svojom kreditom karticom,
trgovčev uređaj za odobravanje kartica prikazao bi lubanju
s prekriženim kostima. Živjeli smo na kavi i na krafnama, i zbog
smrti našeg showa prolazili kroz svih pet stupnjeva tugovanja po
Elisabeth Kubler-Ross: poricanje, ljutnja, pogađanje, depresija i,
naposljetku, prihvaćanje. Međutim, u tom trenutku prihvaćanja,
tišinu u toj tamnoj, betonskoj grobnici od skladišta prekinuo je prodoran,
pištav elektronski zvuk telefona.
Usprkos njegovoj upornoj, iritantnoj zvonjavi, ekipa i ja ignorirali
smo pozivatelja. Poziv nije bio za nas - nitko nije znao da smo tu.
Naposljetku je voditelj skladišta podigao slušalicu i nanovo
uspostavio blaženu tišinu. U tom tihom, mirnom ozračju čuo
sam kako voditelj skladišta odgovara: »Da, tu je.« U tom trenutku
dignuo sam glavu, iz najcrnje tame svog života, i vidio kako se
telefon pruža prema meni. To je bio Medicinski fakultet s Kariba
što me je bio zaposlio dvije godine ranije. Dekan fakulteta
utrošio je dva dana prateći moj nepravilni trag od Winsconsina
do Kalifornije da bi me pitao jesam li zainteresiran da ponovno
poučavam anatomiju.
...
Sada se već nesumnjivo pitate kakve veze ima moja propala
rock'n'roll karijera s kvantnom fizikom - dobrodošli u moj neortodoksni
stil predavanja! Za linearno nastrojene, službeno smo se
vratili na kvantnu fiziku koja me oduševila, pomogavši mi spoznati
da znanstvenici ne mogu razumjeti tajne svemira koristeći
isključivo linearno razmišljanje.


Slušanje unutarnjeg glasa


Dok sam čekao na svoj let, iznenada sam shvatio da nisam
imao ništa za čitanje tijekom pet sati koliko ću provesti privezan
za sjedalo. Nekoliko trenutaka prije nego što su se vrata trebala
zatvoriti, napustio sam red i otrčao niz središnju aerodromsku
dvoranu do knjižare. Posao biranja jedne knjige između stotina
koje su bile na izboru dok sam istovremeno pred očima vizualizirao
mogućnost da se vrata mog zrakoplova zatvore i ostave
me - gotovo me paralizirala. U tom stanju zbunjenosti u oči
mi je upala jedna knjiga, Kozmički kod: Kvantna fizika kao jezik
prirode od fizičara Heinza R. Pagelsa. [Pagels, 1982.] Na brzinu
sam pregledao korice i otkrio da se radi o štivu o kvantnoj fizici
napisanom za laičko čitateljstvo. Tvrdoglavo ustrajući u fobiji od
kvantne fizike koju sam imao od koledža, odmah sam odložio tu
knjigu i počeo tražiti nešto laganije.
Kada je druga kazaljka na mojoj mentalnoj štoperici ušla na
crveno područje, uzeo sam neki samoproglašeni bestseler i otrčao
na blagajnu. Dok se blagajnik spremao blokirati bestseler, podigao
sam pogled i ugledao još jedan primjerak Pagelsove knjige
koji je stajao na polici iza blagajnika. Usred procesa naplaćivanja
i dok mi je vrijeme za ukrcaj istjecalo, napokon sam raskrstio sa
svojom averzijom prema kvantnoj fizici i zamolio blagajnika da
doda i primjerak Kozmičkog koda.
Nakon što sam se ukrcao u zrakoplov, smirio sam se od
svog adrenalinom ispunjenog puta do knjižare, rješavao križaljku
i zatim napokon krenuo čitati Pagelsovu knjigu. Našao sam se
kako, iako sam se morao stalno vraćati natrag i ponovno čitati
određene odlomke, gutam stranicu za stranicom. Čitao sam je za
trajanja čitavog leta, tri sata za vrijeme presjedanja u Miamiju i dodatnih
pet sati leta do svog otočnog raja. Pagels me je potpuno opčinio!
Prije no što sam se ukrcao na avion u Chicagu, nisam imao
pojma da je kvantna fizika na bilo koji način relevantna za biologiju,
znanost o živim organizmima. Kada je avion stigao u Raj, bio
sam u stanju intelektualnog šoka. Shvatio sam da kvantna fizika
jest važna za biologiju i da biolozi, ignorirajući njezine zakone,
čine golemu znanstvenu pogrešku. Fizika je, naposljetku, temelj
svih znanosti, a mi biolozi ipak se oslanjamo na zastarjelu, mada
uredniju, njutnovsku verziju funkcioniranja svijeta. Držimo se
Newtonovog fizičkog svijeta i ignoriramo Einsteinov nevidljivi
kvantni svijet, u kojem je materija u stvari sačinjena od energije
i u kojem ne postoji apsolutno. Na atomskoj razini ne može se
sa sigurnošću reći čak ni da materija postoji; postoji samo kao
tendencija postojanja! Sva moja uvjerenja o biologiji i fizici bila
su ozbiljno poljuljana!
Gledano unatrag, meni i drugim biolozima trebalo je biti
očito da njutnovska fizika, elegantna i umirujuća za hiper-racionalne
znanstvenike kakva već jest, ne može pružiti cijelu istinu
o ljudskom tijelu, a kamoli o svemiru. Medicinska znanost
stalno napreduje, međutim živi organizmi se tvrdoglavo odbijaju
kvantificirati. Otkriće za otkrićem o mehanici kemijskih signala,
uključujući hormone, citokine (hormone koji upravljaju imunološkim
sustavom), faktore rasta i potiskivače tumora, ne može
objasniti paranormalne pojave. Spontana ozdravljenja, telepatija
i drugi psihički fenomeni, zapanjujuće sposobnosti poput ekstremne
snage i izdržljivosti, sposobnost da se hoda po užarenom
ugljenu a da se ne opeče, sposobnost akupunkture da ublaži bol
pomičući »CHI« po tijelu i mnogi drugi paranormalni fenomeni
prkose njutnovskoj biologiji.
Naravno, dok sam bio na Medicinskim fakultetima nisam
razmišljao ni o jednoj od tih stvari. Moji kolege i ja učili smo
svoje studente da odbacuju tvrdnje o ozdravljenjima pripisanim
akupunkturi, kiropraktici, masažnoj terapiji, molitvi i tako dalje.
U stvari, išli smo i dalje. Prokazivali smo te prakse kao šarlatanske
jer smo bili vezani za vjerovanje u staromodnu, njutnovsku
fiziku. Svi oblici liječenja koje sam maloprije spomenuo zasnovani
su na vjerovanju da energetska polja imaju utjecaj na našu
fiziologiju i naše zdravlje, te da njima upravljaju.

Vilajanur Ramačandran o umu


http://www.ted.com/talks/lang/scc/vilayanur_ramachandran_on_your_mind.html

VS Ramachandran: Živčane stanice koje su oblikovale civilizaciju


http://www.ted.com/talks/lang/scr/vs_ramachandran_the_neurons_that_shaped_civilization.html

ĆUTANJE


Niko nije sasvim obrazovan prije nego što nauči da ćuti. Horacije
Ma koliko čovjek dobro govori, kad previše govori on uvijek na kraju neku glupost kaže. Dikens
Smijemo se i smijaćemo se, jer je ozbiljnost uvijek bila prijateljica licemerja. Foskoto
Zlatno je pravilo da nema zlatnog pravila. Bernard Šo
Ko ne zna da se pretvara, ne zna ni da vlada. Luj XIV
Pred svima nama je samo jedan put: nije ga teško naći, ali je veoma teško održati se na njemu. Ostrovski
Prema velikim ljudima treba se odnositi kao prema vatri: ni suviše blizu, da se ne bismo oparili, ni suviše daleko da se ne bismo smrzli. Molnar
Dan hvali poslije zalaska sunca, mač poslije bitke, ženu poslije smrti, kolač poslije probanja, a psa uvijek. London
Javno isticanje svoje skromnosti najnepodnošljivija je od svih sujeta. Ostrovski
Fanatizam možemo iskorijeniti samo ako ga uspavamo. Klauzevic
Čovjek se loše smije drugima, ako ne umije da se smije samom sebi. Njumen
Ko ćuti, neka ga ne more brige: čovjek ostaje skriven pod jezikom. Gete