Bio jednom jedan veliki naučnik po imenu Dr. Satiendra Nat Boze.
Njegovo ime je bilo zaista besmrtno u svijetu nauke, ne samo u Indiji, već i u drugim zemljama. Neki ljudi su veliki, ali nisu dobri. Dr. Boze je bio i veliki i dobar. Imao je srce djeteta. Veoma je volio djecu i igrao se sa njima.
Igra koju je posebno volio zvala se “Karom”.
Bio je dobar igrač i, mada se isticao kao ugledan naučnik, volio je da se igra sa djecom, a ona su ga, sa svoje strane, prihvatala kao svog junaka.
Jednog dana je igrao tu igru sa djecom i duboko se unio u igru.
No jednom jedan sredovječan čovjek priđe da posmatra tu igru.
Nakon izvjesnog vremena, naučnik ga upita: “Šta mogu da učinim za Vas?”
Iznenađen čovjek odgovori: “Bio bih Vam zahvalan ako biste predsjedavali skupu koji se sutra održava u našoj školi.”
Veoma učtivo naučnik odgovori: “Ne, ne mogu. Žao mi je. Moraćete da nađete nekog drugog.”
Posjetilac je bio uporan: “Prijeko ste nam potrebni. Niko drugi ne može da Vas zamijeni. A i mi bismo bili veoma počastvovani ako biste baš Vi bili predsjedavajući na našem skupu.”
Krajnje učtivo, a i kategorično naučnik ponovo odgovori: “Ne mogu da dođem sutra, jer u to vrijeme treba da se igram ovdje sa svojim prijateljima. Ništa mi ne pruža toliku radost kao igranje sa djecom. Predsjedavao sam stotinama skupova i nisu mi pružili nikakvu radost. JA HOĆU RADOST! I vi hoćete radost, svi žele da budu radosni. Za mene je igra “Karom” beskrajno mnogo značajnija nego predsjedavanje na nekom skupu, jer ja znam da će tamo doći intelektualci i diskutanti i da će sa sobom donijeti svoje mozgajuće umove. Dosta mi je mozgajućih umova. Želim jedino srce, iskreno i čisto srce. Takvo srce ja nalazim ovdje, sa svojim malim prijateljima. Obećao sam im da ću sutra da se igram sa njima i to ću i učiniti. Želim da ostanem u srcu. Igrao sam se u umu, a sada se igram u srcu. ZADOVOLJSTVO JE TU, SAMO TU. MIR JE TU, SAMO TU.”
