Странице

недеља, 19. септембар 2010.

POTREBNO MI JE


Potrebno mi je mnogo sunca,
i to noću, jedno da me susreće,
jedno da za mnom svetlost baca,
u ponoru jednom dubokom,
jedno da nosim u ruci
kad od jada ne vidim prst pred sobom.
Potrebno mi je mnogo nežnosti,
i to svakog dana, i mnogo od milošte reči,
potrebno mi je primirje
između srca i sećanja
između neba
i bola koji pred njim kleči.
Potrebna su mi dobrodošlicom ozarena
lica mnoga,
i to svakog trena,
potreban mi je prijatelj i to što veći,
potrebni su mi mostovi viseći
preko mržnje,
preko nesporazuma nepremostivoga.
Desanka Maksimović

MALI PRINC 13.

XIII poglavlje

Na cetvrtoj planeti ziveo je poslovan covek. Taj je bio toliko zauzet da cak ni glavu nije podigao kada je mali princ stigao.

-Dobar dan, rece mu ovaj. Vasa cigareta se ugasila.
-Tri i dva su pet. Pet i sedam su dvanaest. Dvanaest i tri petnaest. Dobar dan. Petnaest i sedam su dvadeset dva. Dvadeset i dva i sest dvadeset osam. Nemam vremena da je ponovo zapalim. Dvadeset i sest i pet su trideset i jedan. Uf! To dakle cini pet stotina jedan milion sest stotina dvadeset i dve hiljade sedam stotina trideset i jedan.
-Pet stotina miliona cega?
-Sta? jos uvek si tu? Pet stotina jedan milion... ne znam vise... Imam toliko posla! Ja sam ozbiljan covek i ne bavim se budalastinama. Dva i pet su sedam...
-Pet stotina jedan milion cega? ponovi mali princ koji nikada u svom zivotu nije odustajao od pitanja koje bi jednom postavio.
Poslovni covek dize glavu:
-Za pedeset cetiri godine koliko stanujem na ovoj planeti, uznemirili su me samo tri puta. Prvi put je to bilo pre dvadeset dve godine, kad je neki gundelj pao bogzna otkuda. Pravio je strasnu buku i ja sam cetiri puta pogresio u sabiranju. Drugi put je to bilo pre jedanaest godina, kada sam oboleo od reume. Nedovoljno se krecem. Nemam vremena da tumaram. Ja sam ozbiljan covek. Treci put... eto sada! Rekao sam dakle pet stotina jedan milion...
-Milion cega?
Poslovni covek najzad shvati da nema nade da ce ga ostaviti na miru:
-Miliona tih stvarcica koje se ponekad vide na nebu.
-Musica?
-Ma ne, stvarcica koje blistaju.
-Pcela?
-Ama ne. Zlatnih stvarcica nad kojima sanjare dangube. Ali ja sam ozbiljan covek! Ja nemam vremena za sanjarenje.
-Ah! Zvezda?
-Da, tako je. Zvezda.
-I, sta ti radis sa pet stotina miliona zvezda?
-Pet stotina jedan milion sest stotina dvadeset dve hiljade sedam stotina trideset i jedan. Ja sam ozbiljan covek, i tacan.
-I sta radis s tim zvezdama?
-Sta radim sa njima?
-Da.
-Nista. One su moje.
-Zvezde su tvoje?
-Da.
-Ali ja sam vec video jednog kralja koji...
-Kraljevi nemaju svojine. Oni "vladaju" nad necim. A to je velika razlika.
-Cemu ti to sluzi sto su zvezde tvoje?
-To me cini bogatim.
-A cemu ti sluzi sto si bogat?
-Da kupim druge zvezde, ako ih neko pronadje.
"Ovaj ovde, rece u sebi mali princ, rasuduje pomalo kao pijanica."
Medutim, on mu postavi jos neka pitanja:
-Kako zvezde mogu biti necije?
-Pa cije su one? odgovori mrzovoljno poslovni covek.
-Ne znam. Nicije.
-Onda su moje, posto sam ja prvi na njih pomislio.
-Zar je to dovoljno?
-Naravno. Kad nadjes dijamant koji nije niciji, on je tvoj. Kad pronades ostrvo koje nije nicije, ono je tvoje. Kad ti nesto prvom padne na pamet, ti svoju misao patentiras: ona je tvoja. A ja, ja sam prisvojio zvezde zato sto nikome pre mene nije palo na pamet da ih prisvoji.
-To je istina, rece mali princ. I sta radis s njima?
-Upravljam. Brojim ih i prebrojavam, rece poslovni covek. To je tesko. Ali ja sam ozbiljan covek!
Mali princ jos nije bio zadovoljan.
-Ali ako ja imam sal, mogu ga staviti oko vrata i odneti ga. Ako imam cvet, mogu ga uzbrati i odneti. A ti ne mozes da uzaberes zvezde.
-Ne, ali mogu da ih stavim u banku.
-Sta to znaci?
-Znaci da napisem na parcetu hartije broj mojih zvezda. Zatim tu hartiju zakljucam u fioku.
-I to je sve?
-To je dovoljno!
-To je zanimljivo, pomisli mali princ. To je cak pesnicki. Ali to nije sasvim ozbiljno.
Mali princ je o ozbiljnim stvarim mislio sasvim drukcije nego odrasle osobe.
-Ja, rece on jos, imam ruzu koji svakog dana zalivam. Imam i tri vulkana koje cistim jedanput nedeljno. Jer cistim i onaj ugaseni. Nikad se ne zna. I za moje vulkane i za moju ruzu je korisno sto ih ja posedujem. Ali ti nisi koristan zvezdama...
Poslovni covek otvori usta, ali nije imao sta da odgovori, i mali princ ode.
"Odrasli su zbilja sasvim neobicni", rece jednostavno mali princ u sebi dok je putovao.

Antoan de Sent Egziperi

BANCO DE GAIA - NOT IN MY NAME

Šarmin Obejd Ćinoi: Unutar škole za bombaše samoubice



http://www.ted.com/talks/lang/scc/sharmeen_obaid_chinoy_inside_a_school_for_suicide_bombers.html

FANATIK

MEDITACIJE LJUBAVI 2.

Pažljivo gledajte oko sebe i videćete nesreću koja vlada u svetu, oko vas i u vama. Šta je uzrok tome? Mož­da ćete reći: usamljenost, potlačenost, ratovi, beda, pokvarenost, ateizam... ali grešite. Samo jedan je uzrok vaskolike nesreće - lažna ubeđenja kojih se držite, ube­đenja toliko raširena i ukorenjena, tako čvrsto utemelje­na, da nikad niste ni pomislili kako bi trebalo raspravlja­ti o njima. Zbog takvih naopakih ubeđenja vidite svet i same sebe u iskrivljenoj perspektivi. Vaše mentalne šeme tako su ubedljive, a pritisak društva kome ste izloženi toliko je snažan, da ste bukvalno dužni da gledate svet oko sebe na taj naopak način. Nema vam spasa, baš za­to što nikad i ne posumnjate da kratkovido gledate na svet, da je vaš način razmišljanja možda nakaradan i izo­pačen, i da su vaša ubeđenja u osnovi lažna.
Osvrnite se još malo oko sebe, ne biste li možda pronašli jednu jedinu osobu koja je autentično srećna, oslobođena strahova, nesigurnosti, napetosti i briga - ako imate sreće, otkrićete jednu u sto hiljada.
Ovo bi trebalo da vas navede da s rezervom gledate na programiranost i ubeđenja zajednička vama i ljudima oko vas. Međutim, vi ste takođe programirani da živite bez sumnji, bez suvišnih dilema, programirani da verujete u stavove koje vam je usadila vaša tradicija, kultura, društvo i religija. I, ako ne nalazite da ste srećni, dresi­rani ste da oplakujete same sebe, umesto da okrivite svo­je uzore, predrasude, kulturna i nasleđena ubedenja.
Da bi situacija bila još tragičnija, tu je i činjenica da su mnogi medu nama do te mere bili izloženi pranju mozga, da nisu čak ni svesni da su nesrećni - kao čovek koji sanja, ne znajući da samo sanja.
Koja su ta lažna ubedenja koja nam blokiraju put ka sreći? Evo nekih.
Prvo: ne možete biti srećni ako nemate sve ono za šta ste vezani i što smatrate tako dragocenim.
Sušta laž. Ne postoji ni jedan trenutak u vašem ži­votu u kome nemate sve što je potrebno da biste bili srećni. Vaša nesreća potiče od toga što usmeravate svoju pažnju na ono što nemate, umesto na to što u određe­nom trenutku imate.
Druga lažna ideja: sreća je negde u budućnosti.
Netačno. Srećni ste tu gde ste, i baš u ovom času; ali vi to ne znate, jer su vas lažna ubedenja i naopako viđenje sveta začaurili u strepnje, nespokojstva, veze i sukobe, načinivši od vas odgovornu pedalu u igrama za koje ste programirani, i pri tom vas ubedili da morate učestvovati u njima. Kada biste bili kadri da vidite čita­vu tu farsu s naličja, otkrili biste da ste srećni a da to i ne znate.
Još jedno lažno ubeđenje: sreća se postiže ako čovek uspešno manipuliše situacijama i ljudima koji ga okru­žuju.
Nije istina. Ljudi glupavo rasipaju ogromnu energi­ju da bi „rekonstruisali" svet. Ako je vaša sudbina da menjate svet, u redu - samo napred, menjajte ga, ali ne­mojte da uobražavate kako će vas to učiniti srećnim. Ono što vas čini srećnim ili nesrećnim nisu svet i ljudi oko vas, već samo misli u vašoj glavi. Koliko je zaludno tražiti orlovske gnezdo na dnu okeana, toliko je zaludno tražiti sreću u spoljnom svetu. Ako zaista želite sreću, ne rasipajte energiju tražeći sredstva protiv svoje ćelavo­sti, ili trudeći se da oblikujete mišićavo telo, ili menjajući kuću, posao, bračnu vezu, stil života ili čak sopstvenu ličnost. Kada biste možda i uspeli da promenite sve te stvari, da svoj izgled učinite privlačnijim, svoju ličnost kompleksnijom, da nađete lepši ambijent za svoj život, itd., da li ste pomislili kako biste možda, uprkos svemu tome, ostali nesrećni? Najskrivenijim delom svoga bića vi znate da je to istina, ali svejedno i dalje razbacujete snagu i energiju u potrazi za nečim što vas (a to već unapred znate) ne može trajno usrećiti.
Evo još jednog lažnog ubeđenja: srećni smo kada nam se sve želje ostvare. Još jedna neistina. U stvarno­sti, baš su te želje i veze ono što vas čini napetim, frus­triranim, nervoznim, nesigurnim i uplašenim. Sastavite spisak svih svojih veza i želja, i pored svake dopišite: „U dubini svoga bića znam, čak i kad bi mi se to ispunilo, ne bi mi se ostvarila trajna sreća". Razmislite o istini­tosti ove tvrdnje. Ispunjenje neke želje može nam najvi­še dati munjevitu opijenost, kratkotrajnu radost, ali tako nešto ne treba brkati sa srećom.
Šta je onda sreća? Malo je takvih koji mogu da od­govore, a niko od njih ne ume to izraziti recima. Jer, sre­ća ne može da se iskaže. Da li biste mogli da opišete svetlost ljudima koji su čitav život proveli u mraku? Ili da opišete stvarnost nekome ko samo sanja? Spoznaj svoj mrak i on će nestati - tada ćeš saznati šta je svet­lost. Spoznaj svoje košmare onakve kakvi zaista jesu i oni će iščeznuti, a ti ćeš se probuditi u stvarnost. Spo­znaj svoja lažna ubeđenja i ona će se izgubiti - samo na taj način okusićete šta je sreća.
Kad ljudi tragaju za srećom na naopak način, zašto ne pokušaju da razjasne sebi svoja lažna ubeđenja? Kao prvo, zato što ih nikad ne vide kao lažna; ne vide ih čak ni kao ubeđenja, već bukvalno kao činjenice, kao objek­tivnu stvarnost, toliko su duboko zaglibljeni u svoju programiranost. Drugo, zato što su prestravljeni idejom da bi mogli da izgube jedini svet koji poznaju - svet želja, veza, strahova, društvenih pritisaka, napetosti, ambicija, strepnji, krivice; svet s bljeskovima užitka, olakšanja i opijenosti koje stvari u njihovom svetu mogu da im pru­že. Pokušajte da zamislite čoveka koji se užasava da iza­đe iz svog košmara zato što je, na kraju krajeva, to jedi­ni svet koji on poznaje - i eto vam fotografije vas i ljudi koji vas okružuju.

Antoni De Melo

PAUČINA NA TURBANU


Jedan stari arapski sudija bio je čuven po svojoj mudrosti.
Kada je jednom imućnom trgovcu dućan poharan treći put za redom,
on se uputi tom sudiji da mu se požali, jer nikako nije mogao da uhvati lopova.
Sudija smjesta naredi da se vrata dućana skinu sa šarki
i prenesu na glavni trg gdje će biti šibana sve dok ne kažu ko je lopov.
Na trgu se je okupila velika gomila svijeta da prisustvuje šibanju vrata.
Nakon pedeset šiba, sudija je priljubio uho vratima, da čuje priznanje.
Kada se uspravio, objavio je: “Vrata su priznala da čovjek koji ih je triput obio ima paučinu na turbanu.”
Čim je to rekao, jedan čovjek u gomili podiže ruku ka turbanu.
Odmah su mu pretresli kuću i pronašli pokradenu robu.
******
Dovoljna je samo jedna riječ pohvale ili kritike i naše JA se odmah pokaže.
Antoni de Melo