Странице

недеља, 9. мај 2010.

KAD SMO BILI VELIKI

Kad smo bili veliki
kroz detinje nemire,
svi onako brljivi,
šmrkavi
i lajavi
ludo smo izmišljali
neke svoje svemire
i bili smo krilati
i bili smo zmajevi.
Igrali se piljaka
sa najlepšim zvezdama.
Crtali smo svetlošću
radoznala skitanja.
I uvek u srcima
ko u toplim gnezdima
znali smešan odgovor
na sva tužna pitanja.
Od juče smo ozbiljni.
I odjednom,
čudno:
kao da smo zgrčeni,
Kao da smo stali.
Sve oko nas izgleda
glupavo i budno.
Prvi put smo odrasli,
a prvi put – mali.
I prvi put sami smo
u prepunom svetu.
I odjednom,
izgleda
ništa nije za nas.
Nevešto smo.
Zbunjeni
u rođenoj ulici,
zalutali zauvek
u ogromnom danas.
Kad smo bili veliki
do kuća
do drveća,
do tornjeva,
planina
i do ptičjeg leta,
u džep nam je stao dan ,
u zenicu okean
i stala nam još u dlan
polovina sveta.
Od juče smo ozbiljni.
I ma šta nas čudilo
- u svemu svom krilatom
kao da smo pali.
Kao da se oko nas
sve strašno probudilo:
prvi put smo veliki,
prvi put smo mali.


Miroslav Antić

EGO I BESOPSTVENOST

Veliki jogiji, sveci i mudraci postigli su toliko baš zato jer nisu bili povučeni mali šmokljani, već bogati veliki egoi, uštekani u dinamičko Tlo i Svrhu samog Kosmosa. Upravo zato što ego, duša i Sopstvo mogu biti istovremeno prisutni, mi bolje možemo razumjeti stvarno značenje “besopstvenosti”, pojma koji je uzrokovao neobičnu količinu pometnje. Ali besopstvenost ne znači odsustvo funkcionalnog ega/sopstva (to je psihotik, a ne mudrac); ona označava da neko nije više isključivo identifikovan s tim egom/sopstvom.

Jedan od mnogih razloga što imamo problema s pojmom “besopstvenog” je taj da ljudi žele da im njihovi “besopstveni mudraci” ispune sve sanjarije o “svetom” ili “duhovnom”, što obično označava stanje mrtvila od vrata nadole, bez tjelesnih potreba ili želja, uz neprekidni blagi osmjeh. Sve stvari s kojima ljudi tipično imaju problema – novac, hrana, seks, odnosi, žudnja -svega toga njihovi sveci moraju biti lišeni. “Besopstveni sveci” lišeni ega koji su “iznad svega toga”, to je ono što ljudi žele. Žele bestjelesne utvare. Religija će, vjeruju ljudi, jednostavno ukloniti sve niže instinkte, porive i odnose, pa tako u religiji ne traže savjet kako da žive život s entuzijazmom, već kako da ga zaobiđu, da ga potisnu, da ga poreknu, da ga izbjegnu. Drugim riječima, tipična osoba želi da duhovni mudrac bude “manje od osobe”, nekako lišen svih nezgodnih, sočnih, kompleksnih, živućih, željnih, porivnih sila koje pokreću većinu ljudskih bića. Očekujemo od naših svetaca da budu odsutnost svega što pokreće nas! Sve stvari koje nas plaše, zbunjuju, muče, zapanjuju: želimo da naši sveci s njima nemaju nikakve veze. I upravo ta bezveznost, ta ništenost, to “manje od osobe”, to je ono što često mislimo kad kažemo “bezega” ili “besopstveno”. Ali “bez ega” ne znači “manje od osobnog”, već upravo “više od osobnog”. Ne personalno minus, već personalno plus – sve normalne personalne odlike plus neke transpersonalne.

Razmislite malo o velikim yogijima, svecima i mudracima – od Mojsija i Hrista do Padmasambhave. Nisu bili mlitavi onemoćali jadnici, nego žestoki pokretači i okretači – od upotrebe biča u Hramu do osvajanja čitavih zemalja. Drmali su svijetom po pravilima svijeta, ne kroz neku jasličku pobožnost; mnogi su od njih potakli ogromne društvene revolucije koje su se nastavile hiljadama godina. A to nisu činili zato što su izbjegavali fizičke, emocionalne i mentalne dimenzije čovječnosti, kao i ego koji je njihovo vozilo, već zato što su se upuštali u njih s voljom i energijom koja je potresla svijet do temelja. Nema sumnje, bili su također uključeni u dušu (dublja psihička sfera) i duh (bezoblično Sopstvo) – konačni izvor svoje moći – ali tu moć su izražavali s konkretnim posljedicama upravo zato što su se dramatično upuštali u niže dimenzije u kojima ta moć govori svima razumljivim jezikom. Ovi veliki pokretači i okretači nisu bili mali egoi; bili su, u najboljem smislu tog pojma, veliki egoi, upravo zato jer ego (funkcionalno vozilo grubog područja) može postojati i postoji skupa sa dušom (vozilom suptilnog) i Sopstvom (vozilom kauzalnog). Utoliko što su ovi veliki učitelji pokretali grubo područje, činili su to svojim egoima, jer ego je funkcionalno vozilo/medij tog područja. Međutim, nisu bili identifikovani samo sa svojim egom (to je narcisizam), već su jednostavno svoj ego uštekali u blistavi Kosmički izvor. Veliki yogiji, sveci i mudraci postigli su toliko baš zato jer nisu bili povučeni mali šmokljani već veliki egoi, uštekani u dinamički Tlo i Svrhu samog Kosmosa, uštekani u svoje više Sopstvo, živi u čistom atmanu (čisto Ja-Ja) to jest jedno s Brahmanom; otvorili su usta i svijet je zadrhtao, pao na koljena, i ugledao svog blistavog Boga.

Sveta Tereza je bila velika kontemplativka? Da, i Sveta Tereza je jedina žena koja je ikad reformisala čitavu jednu katoličku samostansku tradiciju (promislite malo o tome). Gautama Buda je potresao Indiju do temelja. Rumi, Plotin, Bodhidharma, Gospa Tsogyal, Lao Cu, Platon, Bal Shem Tov – ovi muškarci i žene započeli su revolucije u grubom području koje su trajale stotinama, ponekad hiljadama godina, nešto čime se ni Marks ni Lenjin ni Lok ni Džeferson ne mogu pohvaliti. I nisu to učinili tako što su bili mrtvi od vrata nadole. Ne, bili su monumentalno, sjajno, božanski veliki egoi, uključeni u dublju psihu spojenu ravno u Boga. Sigurno da ima istine u pojmu “transcendiranja ega”: to ne znači uništiti ego, već uključiti ga u nešto veće. (Kako Nagarjuna kaže, u relativnom svijetu atman je stvaran; u apsolutnom, ni atman ni nairatmya nisu stvarni. Dakle, u nijednom slučaju nairatmya nije ispravan opis stvarnosti.)

Mali ego ne isparava; on ostaje kao funkcionalno središte aktivnosti u konvencionalnom području. Kao što sam rekao, izgubiti taj ego znači postati psihotik, a ne mudrac. “Transcendiranje ega” tako zapravo znači nadilaženje ali uključivanje ega u dubljem i višem obgrljaju, prvo u duši ili dubljoj psihi, zatim Svjedokom ili primordijalnim Sopstvom, a zatim je svaki prethodni stepen preuzet, obuhvaćen, uključen i obgrljen u zračenju Jednog Ukusa. A to znači da se nećemo “riješiti” malog ega, nego ga trebamo potpuno nastaniti i ispuniti, živjeti sa zanosom, upotrijebiti ga kao nužan medij kroz koji se prenose više istine. Duša i Duh uključuju tijelo, emocije i um, ne poništavaju ih. Grubo rečeno, ego nije prepreka Duhu, već blistava manifestacija Duha. Svi Oblici nisu drugo doli Praznost, uključujući oblik ega. Nije potrebno riješiti se ega, već jednostavno živjeti ga s izvjesnim preobiljem. Kad se identifikacija prelije iz ega i u širi Kosmos, ego otkriva da pojedinačni atman je ustvari sastavni dio Brahmana. Veliko Sopstvo doista nije mali ego, pa tako, utoliko što si zaglavio u svom malom egu, potrebno je umrijeti i transcendirati. Narcisisti su jednostavno ljudi čiji egoi nisu dovoljno veliki da obgrle čitav Kosmos, pa onda pokušavaju biti središtem Kosmosa. Ali mi nećemo da nam mudraci imaju velike egoe; ne želimo čak ni da se uopšte otvoreno manifestiraju. Kadgod mudrac iskaže čovječnost – u odnosu na novac, hranu, seks, odnose – mi smo šokirani, šokirani, jer planiramo pobjeći iz života glavom bez obzira, a ne živjeti ga, a mudrac koji živi život nas vrijeđa. Želimo van iz svega, želimo se uspeti i uzaći, želimo pobjeći, a mudrac koji se upušta u život s guštom, koji živi potpuno, hvata svaki životni talas i surfa ga do kraja – to nas duboko, duboko smeta, plaši, jer to znači da i mi možda moramo ući u život s guštom, na svim nivoima, a ne samo pobjeći u oblaku svjetlećeg etera. Mi ne želimo da naši mudraci imaju tijela, egoe, porive, vitalnost, seks, novac, odnose, ili život, jer to su stvari koje nas obično muče, i mi želimo van. Ne želimo surfati talasima života, želimo da talasi odu. Želimo sterilizovanu duhovnost.

Integralni mudrac, nedvojni mudrac, ovdje je da nam pokaže alternativu. Opštepoznati kao “tantrici”, ovi mudraci insistiraju na transcendenciji kroz življenje života. Insistiraju na oslobođenju kroz upuštanje, na pronalašenju nirvane usred samsare, pronalaženju totalnog oslobođenja kroz potpuno uranjanje. Ulaze sa svjesnošću u devet krugova pakla, jer drugdje je nemoguće pronaći devet neba. Ništa im nije strano, jer nema ničeg što nije Jedan Ukus. Uistinu, čitav smisao je biti kući u tijelu i njegovim željama, umu i njegovim idejama, duhu i njegovoj svjetlosti. Obgrliti ih potpuno, jednako, istovremeno, pošto svi su jednako geste Jednog i Jedinog Ukusa. Nastaniti požudu i gledati njen ples; ući u ideje i slijediti njihovu blistavost; zaroniti u Duh i probuditi se u slavi kojoj vrijeme ne zna imena. Tijelo i um i duh, svi skupa sadržani, jednako uključeni, u uvijek-prisutnoj svjesnosti. U mirnoći noći, Boginja šapuće. U svjetlosti dana, mili Bog urliče. Život pulsira, um zamišlja, emocije se komešaju, misli lutaju. Šta su svi oni do beskrajni pokreti Jednog Ukusa, koji zauvijek je u igri s vlastitim kretnjama, dok šapuće tiho svima koji slušaju: nisi li ovo ti sam? Kad grmljavina tutnji, ne čuješ li svoje Sopstvo? Kad munja sjevne, ne vidiš li svoje Sopstvo? Kad oblaci lebde nečujno po nebu, nije li to tvoje bezgranično Biće, koje ti odmahuje u pozdrav?

Ken Vilber | Odlomak iz knjige “One Taste”

Priredio Diego Sobol

TAJNA ISTINSKE PERCEPCIJE

Šta uopšte znamo? Trebamo li uopšte išta znati s obzirom da će nas svaka konačnost, automatski i ograničiti tj. uokviriti naše spoznajne procese. Naučeni smo (uče nas ili se pak neprestano učimo) da se u svakom trenutku postavljamo (i ponašamo) kao da znamo sve.
Budimo realni i zapitajmo se – da li je to uopšte moguće?
Koji je postotak zablude integrisan u takve stavove? Koja je cijena tih zabluda? Kako i zašto nam se te zablude događaju? Odgovor je kratak. Ego. U razumijevanju ega i njegove prirode, sakriven je taj ključ “sreće i nesreće”, “malog i velikog”, tajna istinske percepcije.
Nema sumnje kako je ego vrlo važan integrativni elemenat u evoluciji čovjeka. Štoviše, možemo slobodno tvrditi kako je upravo razvoj ega omogućio čovjeku pomak od animalnog prema ljudskom jer životinja nema razvijenu mogućnost egocentrične integracije iskustva posredstvom inteligencije kao čovjek. Životinja nema jastvo, ne može se baviti pojmom ja, već djeluje na nivou kolektiva tj. razvijenih instinkata vrste kojoj pripada. Bez postojanja ega i centralnog “Ja”, čovjekova svijest ne bi nikada mogla integrisati suprotnosti kao uslov emancipacije svijesti, razviti se, planirati, te naposlijetku i organizovati u razne forme individualnog izraza.

Ali po samoj svojoj prirodi, ego je uslovljen da neprestano izvršava svoju primarnu zadaću i pokušava uspostaviti sebejedinstvo i sebeintegraciju i čini to isključivo na sebecentričan način. S obzirom da nijedan čovjek nije dovoljan sam sebi, već nužno mora tvoriti i interakciju sa svime oko sebe, egocentricnost neuspješno pokušava ostvariti svoje želje očekujući da će tako dostići i životnu harmoniju, te postaje upravo suprotno od toga – izvorom svih potencijalnih konflikata.Ego tj. “Ja” poistovjećuje se s tijelom i na taj se način odvaja od suptilnijih nivoa življenja, te postaje sam sebi najvažnija i jedina svrha postojanja. Rezultat toga je amputacija unutrašnjeg života tj. uopšte mogućnosti kvalitetnog spiritualnog razvoja.

Prekomjernom razvoju ega doprinijele su i “slijepe ulice” misaonih modela koje nam je u nasljedstvo ostavila nauka. Te su “slijepe ulice” nažalost toliko duboko ukorijenjene u zapadnjački mentalitet da ni očiti dokazi njihove zastare i neprihvatljivosti, ne uspijevaju postići zapažen odmak u raslojavanju te zadrtosti. I ne radi se tek o pukom spekulisanju ili kritici u odnosu na nauku, problem je daleko dublji. Zablude uvjerenja o poretku svijeta stvaraju dalekosežne posljedice, posebno u odnosu na mlade ljude koji još nisu stigli razviti nezavisno kritičko promišljanje. Pogubnost nametanja pogrešnih koncepata kod nedovoljno razvijenih mladih ljudi sastoji se u tome što pogrešni koncepti postaju temelj svake njihove buduće nadgradnje. Na taj način nezavisno kritičko promišljanje postaje neostvarljivo.

U startu naslijeđujemo uvjerenja kako su prostor i vrijeme neka neziva prazna područja unutar kojih se prema zakonu apsolutne određenosti gibaju razni “objekti”. U pojam “objekta” svrstava se sve, tako da i sam čovjek postaje “objektom”, a kamo li sav ostali “živi i neživi” svijet. Ta neholističnost stavova, posljedišno stvara i mentalnu zabludu o razdvojenosti svakog “objekta” koji je samim time nužno i upućen da egzistira kao zatvoren sistem, koji jeste i treba biti sam sebi dovoljan izvor ili pak svrha postojanja. Ta strašna zabluda pobija svaku međuzavisnost i interakciju, pretvarajući sve u razdvojene elemente koji se u tom praznom prostoru susreću ili sudaraju isključivo “slučajno”.

Ako se malo zamislimo nad tim konceptom “slučajnih” susreta i mogućnostima preživljavanja svakog od tih “samodovoljnih” objekata, jedina osnova po kojoj to postaje moguće je taj famozni pojam “prirodne selekcije” tj. “zakona jačeg” u kojem veća životinja obavezno jede onu manju. S te tačke gledišta nimalo ne začuđuju ratovi i nasilje “modernog svijeta”, prijetnje istima itd. itd. Jezivo je to, i stvarno golemo otuđenje čovjeka, a mogućnost korjenite transformacije bez velikih tragedija, sve udaljenija.

Živeći po sistemu unutar kojeg je svaka jedinka izolovana u mrtvom i praznom prostoru, posljedično se stvara i potpuna atrofija ikakvog zdravog odnosa čovjeka naspram čovjeka, čovjeka naspram biljnog i životinjskog svijeta, čovjeka naspram cijele planete koju nastanjuje. Ne dođe li do istinskog i korjenitog preodgoja u modelima razmišljanja šire populacije, čovječanstvu neumitno slijedi titula kosmičke metastaze.

U budizmu (a koji se opravdano počinje nazivati i istinskom Naukom Uma) nailazimo na dodatne potvrde svih ovih razmatranja. Oni problem ega vezuju uz pojam prianjanja, navodeći da čovjek neumjereno se prepuštajući ličnom i čuvstvenom nailazi i na brojne tegobne trenutke, ali da u postojanju tegobnih trenutaka ne leži stvaran problem. Problem je što su sama čuvstva stvorena iz naših egocentričnih ideja i predstava o svijetu, životu i nama samima. Problemi koje proživljavamo, izniču samo zato što uporno prianjamo uz te stavove i gledišta.

“Zazu upita Nankvana: Šta je put?
Nankvan reče: Običan um je put.
Zazu: Da li da pokušam na taj način?
Nankvan: Ako pokušaš, promašićeš.
Zazu: Kako ću znati je li to put, ako ne pokušam?
Nankvan: Put ni na koji način nije povezan sa znanjem ili neznanjem. Znanje je obmana; neznanje neukost. Ako se probiješ na put ne-pokušavanja, on će ti se širom rastvoriti – prazan i ogroman. Ima li ikakve potrebe to potvrditi ili negirati?”

(Iz Zen knjige “Prepreka bez vrata”)

U Toltečkom nagualizmu (koje nam je poznato kao učenje Don Huana iz knjiga Karlosa Kastanede), istaknuta je tvrdnja kako su glavni resursi naših životnih energija već odavno usmjereni prema svijetu kako bi predstavili projekciju o sebi, u smislu – ko smo, šta želimo postati, kako želimo biti viđeni, te kako nas drugi vide. Na taj način je 90% naše energije protraćeno radeći upravo to, i ništa novo ne može doprijeti do nas. A to je upravo ono što nas najviše ubija u pokušaju da dostignemo istinsku samorealizaciju, te je stoga apsolutno neophodno isključiti taj neprestani egocentrični ja-pa-ja unutrašnji dijalog.

Mnogi duhovni pravci koji su ispravno prepoznali pogubnost oslonca na ego otišli su pak u drugi ekstrem, naglašavajuci nužnost njegovog potpunog uništenja i negacije. Naravno da je to potpuno pogrešan i neprihvatljiv pristup jer da bi čovjek postao cjelovito biće, on ne samo da treba ispravno integrisati ego, već i onu raniju, animalno-instinktivnu fazu. Preizražen ego teži dokinuti esencijalnu bit vrijednosti svega prethodnog, kao i onog što tek treba biti razvijeno. Egocentričan čovjek je poput male ogoljele hridi usred mora, nema u posjedu ničeg osim svojih neumjerenih želja i projekcija uma o samom sebi, te je stoga neophodno raditi na proširenju vlastite percepcije izvan okvira ograničenog “Ja”, ne bi li samim širenjem percepcije postao sposoban nadići krutost i uskost samoidentifikacije, te naposljetku i obuhvatio čitav Univerzum i sve njegove međuodnose.