SAVRŠENA ŽENA

Studenti počeše da zapitkuju svog profesora:
“Vi ste tako mudri i iskreni. Svi vas poštuju, žele da vas oponašaju i da vas slijede. Ali ipak, sve nas jako zanima jedna stvar, zašto se još uvijek niste oženili?”

Profesor, zatečen ovim pitanjem, u početku se je snebivao, ali ubrzo poče da se otvara i da priča:
“Vidite, ja sam uvijek tražio Savršenu Ženu! I u tom traženju, proputovao sam mnogo zemalja. Jednom sam volio jednu prelijepu djevojku. Bila je nevjerovatno, nevjerovatno lijepa. Nijedan muškarac nije mogao da odoli njenoj ljepoti. Ali nažalost, njena duša nije imala takvu ljepotu, pa smo se nakon izvjesnog vremena i razišli. Poslije toga sam sreo još jednu mladu djevojku. Ona je bila i lijepa i pametna i obrazovana. Ali nažalost, karakteri su nam bili potpuno različiti i morali smo da prekinemo našu vezu.
Vidio sam od tada mnogo predivnih žena, ali ja sam još uvijek tragao za onom svojom Savršenom.”

“I šta se desilo, zar niste nikada sreli takvu?”

“Jesam. Sreo sam je! Jednoga dana pojavila se baš takva: Savršena Žena – pametna, lijepa, očaravajuća, produhovljena, elegantna, dobra… prostim riječima: samo savršenstvo!”

“I tada ste se oženili?!” – oduševljeno i nestrpljivo uglas upitaše studenti.

“Ne! Na moje veliko razočarenje, ispostavilo se da ona traži SAVRŠENOG MUŠKARCA!!!”

http://www.mudremisli.com/2010/10/savrsena-zena/

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 29.

Izvor

Poglavlje

7

SVJESNO RODITELJSTVO:

RODITELJI KAO GENETSKI INŽENJERI

Roditelji su važni

...

Da citiram dr. Thomasa Vernyja, pionira na području prenatalne i 

perinatalne psihijatrije: »Otkrića iz stručno recenzirane literature tijekom 

posljednjih nekoliko desetljeća izvan svake sumnje potvrđuju da roditelji 

imaju ogroman utjecaj na mentalne i fizičke značajke djece koju odgajaju.«

[Verny i Kelly, 1981.] Štoviše, taj utjecaj počinje, kaže Verny, ne nakon 

što se djeca rode, nego PRIJE rođenja djece. Kada je Verny u svojoj 

prekretničkoj knjizi Tajni život nerođenog djeteta (The Secret Life of the 

Unborn Child) iz 1981. godine prvi puta iznio stanovište da utjecaj roditelja

seže čak do razdoblja kada je dijete u maternici, znanstveni dokazi bili su 

preliminarni, a »stručnjaci« skeptični...

...

Živčani sustav fetusa i djece ima goleme sposobnosti za osjećanje

i učenje kao i tip pamćenja što ga neuroznanstvenici nazivaju

implicitno pamćenje. Jedan drugi pionir u pre- i perinatalnoj psihologiji,

David Chamberlain, u svojoj knjizi Um vašeg nerođenog djeteta

(The Mind of Your Newborn Baby) piše: »Istina je da je mnogo toga

što smo tradicionalno vjerovali o djeci pogrešno. Ona nisu jednostavna,

nego složena i bezvremena bića - mala stvorenja s neočekivano

velikim mislima.« (Chamberlain, 1998.)

Ta kompleksna, mala bića žive život prije rođenja, u maternici,

koji snažno utječe na njihovo dugoročno zdravlje i ponašanje:

»Kvaliteta života u maternici, našem privremenom domu prije

nego što se rodimo, programira našu podložnost bolestima krvožilnog

sustava, moždanom udaru, dijabetesu, pretilosti i mnoštvu

drugih bolesti u kasnijem životu«, piše dr. Peter W. Nathanielsz u

knjizi Život u maternici: podrijetlo zdravlja i bolesti (Life in the

Womb: The Origin of Health and Disease.) [Nathanielsz, 1999.]

U zadnje vrijeme bilježi se sve veći broj kroničnih bolesti odraslih,

uključujući osteoporozu, poremećaje raspoloženja i psihoze, koji

se dovode u tijesnu vezu s pre- i perinatalnim razvojnim utjecajima.

[Gluckman i Hanson, 2004.]

Prepoznavanje povezanosti prenatalnog okoliša sa silama koje nas

čine podložnima bolestima primorava nas na preispitivanje

genetičkog determinizma. Nathanielsz piše: »Sve je više dokaza

da su za programiranje našeg fizičkog i mentalnog zdravlja tijekom

života uvjeti u maternici jednako važni, ako ne i važniji od gena.«

Genska kratkovidnost izraz je koji najbolje opisuje današnje široko

rasprostranjeno stajalište da našom sudbinom i zdravljem za života

upravljaju isključivo naši geni... Nasuprot relativnom fatalizmu

genske kratkovidnosti, razumijevanjem mehanizama na kojima se

temelji programiranje kvalitetom života u maternici možemo poboljšati

početak u životu naše djece i njihove djece«... Ideja da roditelji mogu

prenositi nasljedne promjene iz svog života svojoj djeci je, naravno,

lamarkovska koncepcija koja se kosi s darvinizmom. Nathanielsz je

jedan od znanstvenika koji su sada dovoljno hrabri da se pozovu na

osporavanog Lamarcka: »...transgeneracijski prijelaz osobina negenetskim

sredstvima doista se događa. Lamarck je bio u pravu, premda se

transgeneracijski prijenos stečenih osobina odvija pomoću mehanizama

koji su u njegovo vrijeme bili nepoznati.«

Osjetljivost pojedinaca na uvjete u okolišu što ga percipiraju njihove

majke prije rođenja omogućava im da optimiziraju svoj genetski i

fiziološki razvoj dok se prilagođavaju toj prognozi okoliša u kojem

će se naći. Ista životno-pospješujuća epigenetska plastičnost ljudskog

razvoja može krenuti nizbrdo i dovesti do niza kroničnih bolesti u starijoj

dobi, u slučaju da pojedinac tijekom fetalnog i neonatalnog perioda razvoja

doživi neželjene hranidbene i okolišne okolnosti. [Bateson, et al., 2004.]

Isti epigenetski utjecaji nastavljaju se i nakon rođenja djeteta budući da

roditelji i dalje utječu na djetetov okoliš. Fascinantno novo istraživanje

posebice ističe važnost dobrog roditeljstva na razvoj mozga: »Mozgu

malenog djeteta koji se razvija društveni svijet pruža najvažnija iskustva

koja utječu na izraz gena, što određuje kako će se neuroni jedan s drugim

povezivati i stvarati neuronske putove koji su uzrok mentalne aktivnosti«,

piše dr. Daniel J. Siegel u knjizi Um koji se razvija (The Developing Mind).

[Siegel, 1999.] Jednostavnije rečeno, djeci je pogodan roditeljski okoliš

potreban kako bi se aktivirali geni koji razvijaju zdrave mozgove. Roditelji,

kako najnovija znanstvena otkrića pokazuju, nastavljaju djelovati kao genetički

inženjeri čak i nakon rođenja svog djeteta.

RESPEKT

Odgovornost bi se mogla lako izroditi u dominaciju i želju za posjedovanjem kad ne bi postojala i treća komponenta ljubavi: respekt. Respekt nije strah ni strahopoštovanje, on označava, u skladu sa korijenom riječi (respicere – gledati), sposobnost da osobu vidimo onakvu kakva jeste, da smo svjesni njene individualnosti. Respekt znači brigu da bi druga osoba rasla i razvijala se onakva kakva jeste. Stoga respekt označava odsustvo izrabljivanja.

Želim da ljubljena osoba raste i da se razvija radi sebe same, i na svoj vlastiti način, a ne da bi mene služila.Ako ljubim drugu osobu, ja se osjećam istovjetan s njom ali s njom onakvom kakva jeste, a ne s onakvom kakva bi meni odgovarala kao objekt moga iskorišćavanja. Jasno da je respekt moguć samo ako sam ja postigao nezavisnost, ako ja mogu stajati i hodati bez štaka, a da ne moram vladati bilo kim ili izrabljivati bilo koga drugoga. Respekt postoji samo na osnovi slobode. Ljubav je dijete slobode, a nikada dijete dominacije.

Erih From

http://www.mudremisli.com/2010/11/respekt/

Thomas Dolby: "Love Is a Loaded Pistol"

http://www.ted.com/talks/lang/eng/pistol.html

Kompatibilnost u ljubavi

Skoro svako od nas želi, nada se ili mašta da pronađe adekvatnog partnera/partnerku, tzv. srodnu dušu. Neki su u tome već uspeli, neki još uvek tragaju a neki kao da nikada u tome ne uspevaju. Ali šta je to uopšte srodna duša? Kako da prepoznamo da je određena osoba “stvorena” baš za nas? Koje osobine treba da poseduje takva osoba? Sve su to pitanja koja nameće ova zanimljiva i nedovoljno istražena tema.
Za ostvarenje adekvatne, ispunjavajuće i dugoročne veze ili braka potrebno je mnogo toga, ali prvi i osnovni preduslov je svakako adekvatan odabir partnera. Ljudi se mogu slučajno sresti ali sam izbor nikada nije slučajan, izbor je uvek stvar naše odluke, naše preferencije. Ako je partner/partnerka koju smo izabarali osoba koja nam suštinski ne odgovara, svaki dalji trud biće uzaludan. Ako smo u pogrešnom vozu, svaka nam je stanica pogrešna.
Velika je (i široko rasprostranjena) iluzija da druge ljude možemo menjati, kontrolisati i oblikovati po našem nahođenju, željama ili zahtevima. Mnogi su skloni da godinama ostaju u vezama ili brakovima nezadovoljni, neispunjeni, razočarani, čak i besni na sebe i svog partnera, nadajući se ili još gore zahtevajući od drugog da se promeni ili postane nešto što zapravo nije ili ne može ni biti. Ljudi su takvi kakvi jesu i mi ih možemo razumeti, prihvatiti i voleti ili naprosto ne razumeti i ne prihvatiti (što ne znači mrzeti) jer su različiti od nas samih i prosto nam ne odgovaraju. Kao što nam ne može svako biti prijatelj, ne može ni svako biti osoba koju ćemo voleti i koja će nam odgovarati.
Postoji još jedna velika zabluda a to je ona čuvena izreka “suprotnosti se privlače“. To je potpuna besmislica. Kako možemo voleti nekog koje suprotan nama, našim osobinama, željama, ciljevima, načinu razmišljanja, interesovanjima, osobinama ličnosti itd. Takve ljude, često nismo u stanju ni da razumemo a kamoli da volimo (što ne znači da ih moramo mrzeti, omalovažavati ili osuđivati). Kada biramo prijatelje uvek biramo one osobe koje su nam po nečemu slične (bar u nekim aspektima). Prijatelji su osobe koje razumemo i koje razumeju nas, osobe sa kojima delimo zajednička interesovanja, stavove, jednostavno rečeno to su osobe koje su slične nama. Isti je slučaj i sa odabirom partnera. S obzirom da ne postoje idealne osobe ne postoji ni idealni partner, jer svako od nas ima svoje dobre i loše strane, samo je pitanje srazmere. Svako od nas ima u sebi neke zdrave, kvalitetne delove ličnosti (vrline, talente i sl.) kao i one patološke, ne tako poželjne osobine.
Osobe koje su slične nama lako prepoznajemo, za to nije potrebno neko znanje, stručnost niti neka racionalna analiza. Kada sretnemo i upoznamo takve osobe sa njima lako ostvarujemo komunikaciju, lako uspostavljamo odnos i provodimo vreme u razmeni zajedničkih interesovanja i aktivnosti, bilo da se radi o prijateljstvu ili početku partnerskog odnosa. Dakle, sličnost je ta čarobna i jedina prava formula ljubavi. Ali treba imati na umu da sličnost nije fenomen sve ili ništa, sličnost je stvar stepena, sa nekima smo slični više a sa nekima manje, sa nekima se poklapamo i razumemo u jednom domenu a sa nekima smo bliski u više različitih sfera. Sa nekima možemo biti na istoj intelektulnoj ravni a da pritom na emotivnom nivou budemo potpuno različiti, ili obrnuto. Moguće je da se poklapamo i na intelektualnom i emotivnom polju itd.
Intelektualna kompatabilnost (sličnost) veoma je važna za ostvarenje nekog dugoročno kvalitetnog odnosa. Velike razlike u domenu inteligencije i obrazovanja (dugoročno gledano) predstavljaju prepreku međusobnom razumevanju, razmeni interesovanja i aktivnosti. Isto tako emotivna inkompatabilnost je nešto što nas udaljava. Kao što se ljudi razlikuju u pogledu inteligencije, isto tako razlikuju se i u pogledu emotivnih aspekata, neki ljudi su senzitivni, emotivni, neki su emotivno plitki, njihovo emotivno reagovanje je manje intenzivno, dok su neki ljudi emotivno tupi ili naprosto emotivno prazni.
Treća veoma važna karakteristika vezana za kompatabilnost jeste jedan sindrom (skup) osobina ličnosti nazvan otvorenost za iskustva. Osobe otvorene za iskustva su osobe koje odlikuje estetska senzitivnost, intelektualna radoznalost, bogatstvo unutrašnjeg sveta doživljavaja, preferencija različitosti, potreba za promenama, nezavisnost mišljenja, sklonost nedogmatskim stavovima i tolerancija dvosmislenosti. Osobe otvorenog duha su otvorene kako prema unutrašnjim doživljavanjima tako i prema spoljašnjim događanjima. Njihov život je bogat doživljajima, ove osobe su sklone eksperimentisanju, novim idejama i nekonvencionalnim vrednostima. Ove osobe intenzivnije doživljavaju kako pozitivne tako i negativne emocije. Osobe zatvorene za nova iskustva su konvencionalnog izgleda i ponašanja, sklone konzervativnim stavovima, preferiraju poznato u odnosu na novo, emocionalne reakcije su im umerenije, interesovanja su im sužena i manje intenzivna. Neka istraživanja sprovedena u SAD-u pokazala su da osobe koje žive godinama u srećnim brakovima su kompatabilne u pogledu nivoa inteligencije i otvorenosti za iskustva.
Na kraju treba istaći, da ne postoje “adekvatne” i “neadekvatne osobe”, neka osoba može biti adekvatna odnosno neadekvatna samo sa stanovišta naših želja, očekivanja i preferencija. Ali čak i kada pronađemo takvu osobu, pogrešno je verovati da je time stvar završena. Svaka veza predstavlja odnos dvoje ljudi i zahteva konstantno ulaganje, toleranciju, razumevanje, negovanje poverenja, spremnost za konstruktivno rešavanje problema i prevazilaženje brojnih prepreka koje su sastavni deo u svakoj vezi (ili braku). Kada se zaljubimo i kad uđemo u neku vezu, svi dobro znamo koliko smo u toj početnoj fazi bili aktivni, koliko smo se trudili da ta veza uspe. Mnogi su skloni da nakon nekog vremena provedenog u vezi zaborave da je neophodno da se i dalje ulažu, da neguju izgrađeni odnos kako bi veza opstala. Tek kada prođe faza zaljubljenosti, naša opčinjenost osobom sa kojom smo u vezi, nastupa realnost, a to je prihvatanje partnera onakvim kakav on/ona jeste.

Vladimir Mišić dipl. psiholog
http://www.vaspsiholog.com/2010/09/kompatibilnost-u-ljubavi/

Elizabeth Gilbert - Jedi, moli, voli 11.

Moje misli se vraćaju na nešto što sam jednom pročitala, nešto u šta veruju zen budisti. Oni tvrde da je drvo hrasta nastalo radom dve istovremene sile. Očigledno, tu je žir od kojeg je sve počelo, seme koje sadrži sve obećanje i potencijal, i koje izrasta u drvo. Svima je to jasno. Ali samo nekolicina može da prepozna da postoji još jedna sila koja sve to vodi - budućnost samog drveta, koje očajnički želi da opstane, izrastajući iz žira, šireći svoje mladice ni iz čega, nastavljajući evoluciju i sazrevajući. U tom smislu, kažu zen budisti, drvo hrasta stvara isti taj žir iz kojeg je izniklo.

Elizabeth Gilbert - Jedi, moli, voli