Странице

петак, 27. август 2010.

MIROSLAV KRLEŽA


Usamljenost još uvijek nije dokaz da čovjek nema pravo.
I mjesečina može biti pogled na svijet.
Ljubav ljudi loču, nažalost, a ljubav nije pivo, ljubav je nadahnuće.
Ljudi su više glupi i nesrećni nego što su krivi.
Postoje dva stabla ljudske spoznaje: čulnost i razum.
Prvim od njih stvari primamo, a drugim zamišljamo.
Ljudi čitaju kako hoće da čitaju, a ne kako je napisano.
Bog je čudesna i strašna riječ, nastala od straha pred smrću.
Može se kad se hoće, ako se hoće tako da pucaju kosti onima koji tako neće.
Ljubav nije vještina. To je pitanje dara kao i poezija.

ISTINSKI PUT


Ljudi odlutaju od istinskog puta u tome što pokušavaju da dodaju sjaj i učine svoje puteve robom  koja će se prodati.
Ali životna djela nisu namijenjena isključivo zarađivanju za život već je istinski život  namijenjen što širem skupljanju  iskustava. Zato na svom putu budi oprezan. Svako i najmanje  odstupanje od pravog puta na početku, bez obzira što smo subjektivno uvjereni u njegovu pravilnost, vodi, ako je put istinski pogrešan, u veliko odstupanje na kraju.
Mijamoto Musaši – Knjiga pet prstenova

O VELIČINI, SREĆI I LJUBAVI


Ljubav je nedorečena, uvek drugačija i nedefinisana. Ako bi neko uspešno definisao ljubav, pronašao neku opštu formulu i podelio je sa nama, pitanje je koliko bi onda život uopšte imao smisla. Mnoge knjige, pesme i umetnička dela su nastali iz ljubavi. Plašim se da će pisci, ukoliko neko sutra objavi definiciju ljubavi, ostati bez posla, jer koja je svrha pisati o njoj ako svi znaju šta je.
Treba biti stvarno pametan da zaključiš da si budala.
Nekad nismo srećni, nismo ni tužni. Ravnodušni smo. Igramo se na klackalici tuge i sreće. Onda tuga prevagne, a mi, depresivni, sanjamo o sreći kao spasenju. Posle, kad tuga nestane, zaista postajemo srećniji, ne razmišljajući da je to samo zato sto vise nismo tužni. A zar na početku nismo bili u boljoj poziciji?
Duboko verujem da se veličina jednog čoveka ne ogleda u tome koliko ume, zna i može već koliko je spreman da podeli sa onima koji to isto nemaju, ne znaju i ne mogu.
Slaviša Pavlović

O VAŽNOSTI PROMJENE


Učestala je zabluda, pogreška u mišljenju, kako promjenom vanjskog svijeta vi postajete drukčiji. No, ako promijenite stvari ili ljude oko sebe, vi se zapravo ne mijenjate. Samo svi oko vas moraju “paziti” kako će se ponašati u vašoj blizini. Ako dobijete novi posao ili novog bračnog partnera ili novi dom, ili novog duhovnog učitelja ili neku novu duhovnost, to vas ne mijenja.
To vam je kao da si umislite da ćete promjenom olovke promijeniti rukopis. Ili da ćete uticati na svoj način razmišljanja, promjenite li šešir. Takve spoljašnje promjene ne mijenjaju stvarnost, a vi provodite toliko vremena i trošite toliko energije u nastojanju da svijet oko sebe prilagodite svojim željama i ukusima.
Ponekad u tome i uspijete – na pet minuta – ali čak i tada ste pomalo nervozni jer ste svjesni da se sve neprestano kreće, život se stalno mijenja. Prema tome, želite li ustinu živjeti, ne smijete imati trajan oslonac.
Ne smijete imati mjesto na koje ćete uvijek moći nasloniti glavu. Morate se kretati s promjenama. Kao što je veliki Konfučije rekao: “Onaj koji želi biti stalan u sreći, mora se neprestano mijenjati.” Protok. No, mi se stalno osvrćemo unatrag, zar ne? Vežemo se za stvari i događaje iz prošlosti te one koje nam se upravo događaju. “Kada uzmete plug i krenete orati, ne možete se osvrtati unatrag.”
Želite li uživati u muzici? Želite li uživati u zvucima simfonije? Nemojte se onda stalno držati za nekoliko akorda. Pustite ih neka teku. Cjelokupan užitak u zvucima simfonije zapravo je u vašoj spremnosti da pustite notama da se izmjenjuju – vi samo pratite njihov tok. Ako bi vam se posebno svidio neki ton, mogli biste viknuti orkestru da iznova i iznova svira vaš omiljeni ton, no to zasigurno više ne bi bila simfonija.
Jesu li vam poznate priče o starom Nasrudinu?
On je legendarni junak kojega jednako prisvajaju Grci, Turci i Perzijci. Nasrudin je običavao naučavati pričajući duhovite priče, a glavni “ridikul” svih njegovih priča bio je on sam.
Jednoga dana lupao je po gitari svirajući samo jedan ton. Nakon nekog vremena oko njega se skupila masa ljudi (svirao je na tržnici) i čovjek koji je sjedio u blizini reče:
“Sviđa mi se ta nota koju sviraš, ali zašto je malo ne promijeniš, kao što to čine drugi muzičari?”
“Sve su to samo budale,” odgovori mu Nasrudin, “oni samo traže pravu notu. Ja sam je već našao!”…..
Antoni de Melo – Buđenje svijesti

STAZA SRCA


Sve što upravo proživljavaš samo je jedna od milion mogućih staza kojima putuješ.Zbog toga moraš uvijek imati na umu, da je staza samo staza; ako ti osjećaji kažu da po njoj ne smiješ putovati, ne smiješ na toj stazi ostati ni po koju cijenu. Da bi imao pravilnu jasnost moraš živjeti disciplinovanim životom. Samo tada ćeš znati da je svaka staza samo staza i da nije uvreda ni za tebe ni za druge da je napustiš ako ti tako tvoje srce nalaže. Pritom tvoja odluka da ostaneš na stazi ili da je napustiš mora biti oslobođena od straha ili ambicije.
Upozoravam te. Provjeri svaku stazu temeljito i promišljeno. Provjeri toliko puta koliko misliš da je potrebno.
Ovakvo  pitanje samo star čovjek postavlja. Da li ova staza ima srce? Sve staze su iste, ne vode nikuda. Ima staza koje vode kroz grmlje, ili u grmlje. Na mom vlastitom putu mogu reći da sam prešao duge, duge staze, a sada se nigdje ne nalazim. Ima li ova staza srce? Ako ima staza je dobra, ako nema staza je bez vrijednosti. Obe staze ne vode nikuda; ali jedna ima srce druga ga nema. Jedna čini da je putovanje veselo, dok njom putuješ, jedno si s njom. Druga će učiniti da proklinješ svoj život. Jedna te jača druga slabi.
Prije nego što stupiš na bilo koju stazu postavi pitanje: Da li ova staza ima srce? Ako je odgovor ne, to ćeš znati, i tada moraš potražiti drugu stazu.
Nevolja je u tome što niko ne postavlja takva pitanja; kad čovjek konačno utvrdi da je izabrao stazu bez srca, staza je već spremna da ga ubije. Na tom mjestu rijetki se ljudi zaustave da bi promislili i napustili stazu. Staza bez srca nije nikada prijatna. Moraš se mučno potruditi, čak, da bi uopšte njom krenuo. S druge strane, staza sa srcem je laka; nije potrebno da se trudiš da bi je volio.
Rekao sam ti da izbor staze sa srcem mora biti slobodan od straha ili ambicije. Želja da se uči nije ambicija. Sudbina nas ljudi je da želimo znati.
Staza bez srca će se okrenuti protiv čovjeka i uništiti ga. Nije potrebno mnogo da čovjek umre a tražiti smrt je traženje ničega.
Za mene postoje samo putovanja stazama koje imaju srce, bilo kojom stazom koja ima srce. Njima putujem i jedini vrijedni izazov je da ih prođem čitavom njihovom dužinom.
I tako  putujem – i gledam, gledam bez zraka.
Karlos Kastaneda

DUGO ŽIVIM NA OVOM MESTU


Dugo živim na ovom mestu
nad kojim struje planinski izvori
i deca leptire love
a borovi u nemoj visini
razlistavaju tišinu vekova.
Dugo živim na ovom mestu
i polako tamnim od vremena.
Gledaj, kažem, gledaj kakav si:
sebe da ne prepoznaš.
Oči su ove nekad imale dubine
kroz koje su želje tvoje ronile
ko ždralovi kroz sunčevinu,
sad samo su dve suvodolice
za slučajnih kiša noćivanja.
Nekad su ruke ove orale
po trošnoj zemlji tvojih lutanja,
a sada liče na stabljike vrbove
račvaste nad vodama nerotkinje.
Nekad si, kažem, i ti kao deca
igrao s leptirima u ruci
a od njihovog zlatnog praha
cvetale su višnje u tvom vrtu.
Zašto si bio nepažljiv
te dopusti da svi uginu među tvojim prstima,
zašto ne shvati da najveća je mudrost
da imaš jednog živog leptira iz svog detinjstva,
jednu toplu zvezdu na dlanu
da prosvetli ovo mesto
mesto gde dugo si osamljen živeo
dugo živeo od vremena pocrneo.
Aco Šopov

Sir Ken Robinson: Započnimo revoluciju učenja!



Ken Robinson kaže da škole ubijaju kreativnost