Странице

субота, 31. јул 2010.

ZA RAZMIŠLJANJE


Ako ne znate kuda idete, svi vas putevi tamo vode.Kineska poslovica
Mogući rang je uvijek veći od stvarnog. Martin Hajdeger
Moguće je odbraniti se od najezde vojske, ali je nemoguće odbraniti se od najezde ideja. Viktor Igo
Od dva zla uvijek biram ono, koje još nikad nisam probala. Me Vest
Nema veće nagrade na svijetu od iskrenog prijateljstva. Toma Akvinski
Zar nije zanimljivo, da ljudi koji odmahuju rukom na naučnu fantastiku, istovremeno slušaju prognozu vremena ili ekonomske prognoze. Kelvin Trop
Slobodno društvo je ono, u kojem je čovjek siguran i kad je nepopularan. Adlai Stivenson

POKORITI ILI ZAVOLJETI?


Neki čovjek odluči urediti svoj vrt pred kućom,
posija englesku travu i uskoro izniknu prelijepa zelena površina.
Puno je vremena i pažnje posvećivao tom vrtu, ali na proljeće se začudi i naljuti,
jer je u gustoj travi pronašao nekoliko žutih cvjetova.
Požurio ih je iščupati. Ali su već sljedećih dana nicali novi cvjetovi, cvjetovi maslačka.
Ode u trgovinu i kupi otrov za poljsko cvijeće.
Nije pomoglo.
Od tog vremena njegov rad u vrtu pretvori se u bjesomučnu borbu protiv žutog cvijeća,
cvijeća koje je svakim danom sve više raslo i cvjetalo.
„Šta još mogu preduzeti?“, povjeri čovjek brigu svojoj ženi.
„A zašto ne pokušaš da zavoliš to cvijeće?!“, odgovori mirno žena.
I čovjek posluša.
I uskoro su mu divni uzorci maslačaka postali najljepši ukras zelenoj podlozi vrta.
Od tada je mirno i zadovoljno živio.
___________
KO NAS NALJUTI POKORIO NAS JE!
E. Keni

NAUČIO SAM…


Naučio sam, da ne možeš nekoga natjerati da te voli.

Sve što možeš učiniti jeste, da budeš neko koga se može voljeti,
Ostalo zavisi od drugih.
Naučio sam, da ako je meni stalo do nekoga,
Ne mora značiti da je i njemu stalo do mene.
Naučio sam, da su potrebne godine da bi se izgradilo povjerenje,
A samo sekunde da bi se uništilo.
Naučio sam, da se ne računa šta imaš u životu,
Nego koga imaš u životu.
Naučio sam, da mi je potrebno mnogo vremena,
Da bih postao osoba kakva želim biti.
Naučio sam, da smo odgovorni za naša djela,
Bez obzira kako se osjećamo zbog njih.
Naučio sam, da ti kontrolišeš svoje ponašanje ili
Ono kontroliše tebe.
Naučio sam, da bez obzira koliko je veza strašna i burna,
Vatra se postepeno gasi i bolje bi bilo da na njeno mjesto
Dođe nešto drugo.
Naučio sam, da imam pravo biti ljut, ali nemam pravo biti okrutan.
Naučio sam, da se pravo prijateljstvo i na velikoj udaljenosti ne gasi,
Što vrijedi i za pravu ljubav.
Naučio sam, da ako me neko ne voli onako kako bih ja to želio,
Ne znači da me ne voli uopšte.
Naučio sam, da zrelost ne zavisi od broja rođendana, nego od iskustva
I onog što si naučio.
Naučio sam, da nije samo dovoljan oproštaj od drugih,
Nekada moraš naučiti kako oprostiti sam sebi.
Naučio sam, da se svijet neće zaustaviti, bez obzira na moju
Patnju i bol…
Naučio sam, da ne mora značiti da se dvije osobe ne vole,
Ako se svađaju, a da se vole , ako se ne svađaju.
Naučio sam, da ne moramo mijenjati prijatelje,
Ako shvatimo da se oni mijenjaju.
Naučio sam, da ne trebaš uvijek težiti da otkriješ tajnu,
Jer bi to moglo promijeniti tvoj život zauvijek.
Naučio sam, da dva čovjeka mogu gledati istu stvar,
a vidjeti potpuno različito.
Naučio sam, da oni do kojih vam je najviše stalo,
Budu prerano oduzeti.

Met Ridli: Kada ideje upražnjavaju seks

VIŠE OD PUTA KOJIM SE REĐE IDE 13.



ŽIVOT U ORGANIZACIJI

Izbori

Možemo da verujemo da pravimo izbor u ličnom životu kao pojedinci, kao da jedinke žive u većoj ili manjoj izolaciji. Međutim, u stvarnosti nije tako. Ljudi su društvena bića i praktično sve naše odluke donosimo pod uticajem ili u sklopu raznih organizacija u kojima delujemo. Pod organizacijom ne podrazumevam one poslovnog karaktera. Porodice su organizacije i mnogi principi koji važe za porodice važe i za posao, a i obrnuto. Čitavo naše društvo je organizacija. Svako druženje organizacija je na najmanjem nivou. Svaki odnos između dvoje ili više ljudi uključuje i neku vrstu organizacije.
Prema tome, organizacijsko ponašanje obuhvata čitavu sferu ljudske psihologije, pošto se, u suštini, svo ljudsko ponašanje odvija u sklopu jedne ili više organizacija. Organizacijsko ponašanje uključuje ne samo ponašanje pojedinaca u privremenim grupama već i funkcionisanje čitave grupe – pa čak i same organizacije. To polje je ogromno, pa ću se zato usredsrediti na organizacijske izbore, koje ja smatram najvažnijim, odnosno odluke i dela koji utiču na druge ljude – bilo dobro ili loše. Ako odluka koju donosimo šteti samo nama, mi jednostavno možemo da radimo šta god hoćemo, da preuzmemo odgovornost za to i da snosimo posledice svojih dela. Ali, kada su tu uključeni drugi, zalazimo sasvim jasno u carstvo etike i pitanje pristojnosti.

Civilizovanost

Petnaest godina pokušavam da ponovo oživim dve presudne reči: zajednica i civilizovanost. Kada govorimo o zajednici u postojećem društvu, obično mislimo na bilo koju zajednicu ljudi. Recimo, govorićemo o Moristaunu kao zajednici ljudi. Ali, Moristaun je samo geografski sakupljena grupa ljudi koji imaju određenu poresku osnovu i nekoliko zajedničkih komunalnih službi. Teško da imaju bilo šta drugo zajedničko što ih povezuje kao ljudska bića. Ili ćemo o prezbiterijanskoj crkvi u nekom gradu govoriti kao o zajednici, premda se najčešće u stvarnosti vidi da ljudi koji sede u klupama jedni uz druge nisu u stanju da razgovaraju o stvarima koje ih muče, niti o onome što im je najvažnije u životu. Takve zajednice ljudi nazivam pseudozajednicama.
Po mom shvatanju u zajednici mora da postoji neka komunikacija, pa prava zajednica podrazumeva stalnu i visokokvalitetnu komunikaciju između svojih članova. Prvi put sam o zajednici pisao u knjizi Drugačiji bubanj: stvaranje zajednice i mir. Moja osnovna preokupacija u poslednje vreme, međutim, nije pisanje, već rad s ljudima na osnivanju i razvoju Fondacije za podsticanje zajednice. Ova obrazovna fondacija ima zadatak da razrađuje principe zajednice, pod čim podrazumevamo zdravu i nepatvorenu komunikaciju u okviru grupe i između grupa.
Rad u Fondaciji naveo me je da u vreme kriza u društvu i sve većih nevolja pokušam da oživim još jednu reč koja je izgubila svoje značenje, a to je „civilizovanost“. Danas se pod civilizovanošću podrazumeva izveštačena pristojnost.
Međutim, činjenica je da Bog zna koliko već dugo ljudi učtivo zabadaju jedni drugima nož u leđa i učtivo vređaju jedni druge. Do boljeg određenja ovog pojma došao sam zahvaljujući Oliveru Herfordu, engleskom džentlmenu iz prošlog veka, koji je čuven po svojoj izreci: „Džentlmen je neko ko nikada namerno ne povređuje osećanja druge osobe.“ Ja ovo tumačim da je ponekad možda potrebno da povredimo tuđa osećanja, ali najvažnija je namera, odnosno da znate šta radite. Da biste to znali, morate da imate svest. Zato u knjizi na tu temu Svet koji čeka da se rodi civilizovanost definišem „ne kao puku izveštačenu učtivost“, već kao „svesno motivisano društveno ponašanje koje je etičko u prepuštanju višoj sili.“
Pretpostavlja se da svako ko je odlučio da bude svestan želi i da bude pristojna osoba. Sada se javlja najveći problem: da bismo bili pristojni, moramo da budemo svesni ne samo svojih motiva već i motiva organizacije – ili sistema – u kome delujemo. Pristojnost zahteva i organizacijsku i ličnu svesnost. Prema tome, ako težimo većoj civilizovanosti, moramo sve više da razmišljamo pomoću sistema.

Sistemi

...
... godinama sam već „znao“ da je ljudsko telo – kao i telo svakog živog bića – sistem. Ali, pre studija medicine nisam znao da su ti sistemi izuzetno složeni i lepi. Tada mi je do svesti doprlo još nešto što sam već dugo „znao“, ali samo nejasno. Pošto je svaka ćelija sastavni deo nekog organa, a svaki organ deo sistema, a svaki takav sistem sastavni deo čitavog tela, da nije možda i moje telo deo nekog većeg sistema?
Drugim rečima, da nisam možda ja – moje biće – samo jedna jedina ćelija nekog organa koji pripada nekom džinovskom organizmu? Naravno da jesam...
Tako sam postao vatreni pobornik „teorije sistema“. Osnovno načelo teorije sistema (koja zapravo nije teorija već činjenica) jeste da je sve neki sistem. Čak i na nivou koji je mnogo vidljiviji nego što je potrebno za ćelije, organe, sisteme organa i pojedinca, jasno je da smo svi mi sastavni delovi sistema ljudskog društva. Tek sad smo se probudili i shvatili činjenicu da je čitavo to društvo povezano s vodom, zemljištem, šumama i atmosferom, odnosno ekosistemom.
Teoretičari ovakvog sistema često vide čitavu planetu kao jedan jedini organizam. Naša Zemlja je, naravno, deo solarnog sistema. A ako krenemo dalje u svemir, sigurno ćemo videti da su i galaksije u određenim sistemima kao i sam univerzum.
Pored činjenice da je sve što postoji deo nekog sistema, po teoriji sistema ukoliko se promeni jedna komponenta sistema, moraju da se menjaju i svi ostali delovi. Zar nismo poslednjih desetak godina na neki način spoznali tu činjenicu u našem društvu. Shvatili smo da u suštini sve što radimo ima uticaja na našu životnu sredinu, i te posledice mogu da budu korisne ili da nas unište.
Gotovo svako ko ima kola doživeo je da ih odveze u radionicu zbog neke male opravke i da mu kola stanu čim izađe iz radionice i pođe kući. Kada se to desi, možete da grdite mehaničara što je loše uradio posao. Ali, po pravilu, ništa nije loše urađeno. Upravo je prisustvo sasvim novog dela izazvalo tananu promenu u motoru – čitavom sistemu – i potrebno je podešavanje ostalih delova, što ponekad kod starijih delova motora ne može da se učini jer oni pucaju.
Ljudski odnosi takođe su sistemi, posebno brak. Dok smo radili kao psihoterapeuti s bračnim parovima, Lili je smislila termin „labavost“, pod kojim je podrazumevala da u braku mišljenje koje partneri daju jedno o drugom treba da bude labavo – odnosno više fleksibilno nego fiksno. Stalno smo se u praksi uveravali da kad god bi se jedan partner u braku značajnije promenio ili razvio uz pomoć psihoterapije, drugi partner bi zbog toga takođe morao da se promeni ili razvije, inače će se sistem – brak – raspasti.
Ne mislim da do promena dolazi samo zbog psihoterapije. Ima puno stvari koje mogu da menjaju prirodu braka. Priroda mog braka s Lili promenila se čim smo dobili decu. Promenila se i kad su deca ušla u pubertet i kada su otišla od kuće. Morala je da se promeni i kad se menjala naša finansijska situacija: kad smo od ljudi koji su primali pomoć, posle dvadeset godina, postali značajni donatori. Svakako da se menjala i kada smo iz srednjih godina prešli u starije doba i kada sam se penzionisao.
Prema tome, teorija sistema podrazumeva da moramo da budemo u stanju da se prilagođavamo – ponekad i veoma brzo – da se sistem ne bi raspao. Ali, da bismo stekli sposobnost za tako brzo menjanje, moramo stalno da budemo svesni sistema kojima pripadamo. A u tom grmu i leži zec. Stepen ljudske svesti je različit. I dok je skoro svako svestan sebe kao jedinke i zna svoje goruće probleme i želje, ne znamo sasvim jasno kakva je naša društvena motivisanost niti senku iz koje ta maotivisanost eventualno proizlazi. Čak i kod relativno visokog stepena svesnosti, većina nas ostaje prilično nesvesna složenih organizacija i društvenih sistema kojima pripada.
Nedostatak organizacijske i društvene svesnosti veoma je ozbiljna pojava da sam morao da je nazovem rupa u umu. Mada je ta rupa često prazna, ponekad više liči na parče švajcarskog sira. Na primer, neki službenik verovatno će shvatiti da je njegovo preduzeće složen sistem, ali možda nikada neće moći da prihvati da o svojoj porodici razmišlja kao o jednom sistemu. Drugi mogu da budu potpuno svesni da je njihova porodica sistem, ali ne mogu da prihvate da je i organizacija u kojoj su zaposleni isto tako sistem.
Rupa u glavi – ta nesvesnost u razmišljanju o radnoj organizaciji – često se pothranjuje našim samoljubljem. Recimo, u jednoj velikoj proizvodnoj kompaniji, verovatno radnici na montažnoj traci misle da su oni srž kompanije i malo razmišljaju, ili uopšte ne razmišljaju o ostalim zaposlenima i njihovim ulogama. Pre svega, oni su ti koji stvarno proizvode, zar nisu? Prodavci mogu da misle da su oni srž kompanije. Oni prodaju proizvod i kad prodaja ne bi išla, kompanija ne bi ni postojala. Ljudi iz marketinga misle da su oni najvažniji jer da nema njih da obezbede tržište, prodavci ne bi mogli da prodaju...
Isto u principu važi i za naše društvo i rasizam i klasicizam koji ga prožimaju. Neprimećivanje da i drugi oko nas daju svoj doprinos dovelo je do nedostatka civilizovanosti, najverovatnije zato što se trudimo da postanemo svesniji sebe, pa nam ne preostaje snage za razvijanje organizacijske i društvene svesti. Međutim, ne postoji mogućnost da se razvijemo u prosvećenije društvo sve dok većina ne počne ne samo da bude lično svesna već i da razmišlja u okviru čitavih sistema i da proširuje svest da bismo ispunili rupu u glavi.

Etika

Jedan moj prijatelj bio je prvi oboren i uhvaćen američki pilot u Severnom Vijetnamu. Prvih dana svog sedmogodišnjeg zatvora on i njegove kolege zatvorenici bili su sistematski mučeni. U izvanrednoj knjizi o svemu što je tamo doživeo, jasno govori o tome da su njegovi stražari imali svesno organizacijsko ponašanje. Tačno su znali šta rade. Bili su svesni svoje namere i šta postižu batinama i još brutalnijim odnosom prema svojim žrtvama. Znali su da će maltretiranjem izvući priznanja – bez obzira koliko lažna – koja mogu da iskoriste za propagandu i misiju svoje organizacije. Ipak, čak i Amerikanci koje je užasnula naša necivilizovanost, samim ulaskom u Vijetnamski rat, nikada ne bi smatrali da tortura može da bude pristojna, niti na bilo koji način opravdana reakcija.
Prema tome, civilizovanost nije samo društveno ponašanje koje je isključivo „svesno motivisano“. Ono mora da bude i etičko. Koristim ovaj primer zato što je toliko očigledan, a ne zato da bih zaobišao činjenicu da mnogo suptilnija necivilizovanost predstavlja pravi i sve veći problem u našem društvu. I to je takođe neetički čin. Biti etičan znači biti, barem, „humanista“, što prema definiciji znači smatrati da su ljudi veoma vredni i da se tako, koliko god je to moguće, prema njima treba i odnositi. Ako mislimo da su ljudi dragoceni, ne maltretiramo ih.
Nedavno je religiozna desnica mnogo kritikovala „sekularni humanizam“. Verujem da bi se većini tih kritičara moglo savetovati da sami postanu humaniji. I pored toga, smatram da su oni donekle u pravu. Sekularni humanizam je kao kuća izgrađena na pesku. Kada stvari ne idu kako treba – kada posao ide loše ili dođe do svađe – svetovni humanistički stavovi mogu lako da se izgube. Na primer, mediji su poznati kao posebno svetovno carstvo. Oni koji rade u medijima ne samo da sebe generalno smatraju za humaniste već misle da njihov rad na stalnom obaveštavanju ljudi ima važnu ulogu u održavanju civilizovanosti i humanosti u društvu. I u tome ima izvesne istine. Međutim, poznati su mi brojni slučajevi kad su reporteri lako i brzo bacili svoj humanizam kroz prozor u želji da dođu do interesantne priče.
Problem kod sekularnog humanizma jeste što on ništa ne govori o tome zašto su ljudska bića dragocena, niti zašto bi odnos prema njima trebalo i da bude takav. Osim toga, sekularni humanizam nema korene ni u jednoj vrsti teologije. Zbog toga civilizacijsko ponašanje ne definišem jednostavno kao „etičko“ već kao „etičko u predavanju višoj sili“. Jer, kao što sam već rekao, svetlost, istina i ljubav sinonimi su za Boga, i ako se iskreno prepuštamo tim stvarima, naše ponašanje biće bogougodno, čak iako sebe možda ne smatramo za religiozne osobe.
...
... utvrdio sam da je veoma važno, bolje reći bitno, napraviti razliku između zakonske etike i situacione etike. Zakonska etika proizišla je iz raznovrsnih etičkih propisa koji su korišćeni kroz istoriju. Najraniji je Hamurabijev zakon. Mi ipak mnogo bolje poznajemo Deset zapovesti. Takvi zakoni proglašavaju određena dela za loša i nedopustiva u bilo kakvim okolnostima. Na primer, jedna od Deset zapovesti glasi: „Ne ubij.“ Ne kaže se: „Ne ubij osim za vreme rata“, ili: „Ne ubij osim u samoodbrani“. Ona samo kaže: „Ne ubij“. Nema nikakvog ako, i, ili, ali.
Osnovni princip situacione etike jeste da nikakav etički sud ne sme da se donese o nekom delu bez razmatranja okolnosti u kojima se događa. Za razliku od Deset zapovesti, situaciona etika dopustila bi ubijanje u uslovima kao što su rat i samoodbrana.
Naše društvo evoluira iz uprošćene zakonske etike ka situacionoj etici. To se posebno opaža u zakonskom sistemu. Posetite svog advokata i najverovatnije ćete videti da su mu police ispunjene teškim knjigama. U većini tih teških, debelih knjiga nalaze se primeri iz sudske prakse. U takvim primerima kaže se: „Ugovor se ne raskida, osim ako ne bude kao u slučaju Džona protiv Smita, gde su postojale takve i takve okolnosti“, ili: „Ugovor se ne raskida osim ako ne bude ista situacija kao u slučaju Braun protiv Tejlora.“
Da bi živeo po situacionoj etici, pojedinac bi morao da služi sebi kao čitav zakonski sistem. Da bismo bili zdravi i celoviti, u svom umu morali bismo da posedujemo kompetentnog branioca, kompetentnog tužioca i dobrog sudiju. Ljudi poremećene ličnosti imaju veoma jakog unutrašnjeg branioca, ali veoma slabog tužioca. Ljudi s neurozama često imaju veoma jakog tužioca i slabog branioca, koji nije u stanju da govori u ime svog klijenta. Konačno, ima i onih koji u svojoj glavi imaju prilično kompetentnog i branioca i tužioca, ali, ipak, iz ovog ili onog razloga, imaju mnogo problema pri donošenju odluke zato što im nedostaje dobar sudija.
Svom dušom podržavam kretanje društva (i pojedinaca u donošenju ličnih odluka) ka situacionoj etici. Kao psihijatar, uverio sam se da kruta zakonska etika često ima nehumane posledice. Ali postoje i dve napomene o kojima treba razmisliti. Jedna je da upotreba situacione etike znači da ne postoje pravila, pa zdravi pojedinci imaju obavezu da ponovo razmisle o svom ponašanju svaki put kad se situacija makar i za trunku izmeni. Dok bi bilo pravilno da se neko okrivi u jednoj situaciji, moglo bi da bude pravilno da mu se oprosti u nešto drugačijoj. Ako ne postoje pravila, nikada ne znamo da li je pravilno ono što radimo. Moramo da imamo sposobnost da opstanemo izvan „praznine neznanja“.
Moja druga napomena je da ne želim da kažem da je zakonska etika beskorisna. Tokom poslednjih godina religiozna desnica sve više se buni protiv situacione etike, i, opet, donekle imaju pravo – iako sumnjam da će njihovi predlozi biti regresivni. Razmislite, recimo, o koncepciji pravednog rata. Shodno sadašnjem stupnju ljudske evolucije u kome izgleda nismo u stanju da se oslobodimo rata, smatram da je katoličkoj crkvi odgovaralo da iskoristi situacionu etiku u razvoju koncepcije pravednog rata. Međutim, siguran sam da ne bismo ni pokušali da napravimo razliku između pravednih i nepravednih ratova da ne postoji ta toliko dugo održiva zakonska etika koja glasi: „Ne ubij.“

Skot Pek


BERAČI TREŠANJA


Farmeri iz oblasti Ber Rivera u Novoj Škotskoj, u kojoj uspijeva jedna od najboljih vrsta trešanja na svijetu, imaju jedan nesvakidašnji običaj. Za vrijeme berbe trešanja, za određenu cijenu farmer “daje u zakup” jedno drvo na sat. Čim zakupac plati, drvo je “njegovo” i on može slobodno da bere. Sve trešnje koje ubere za to određeno vrijeme pripadaju zakupcu, jer se zakup ne mjeri po količini već po vremenu. Kada vrijeme istekne, drvo se predaje sljedećem zakupcu. U okviru ovakvog sistema onaj ko obere najviše trešanja za najkraće vrijeme, dobija najviše novaca.Jedan berač izdvajao se od svih ostalih. On bi uvijek nabrao najviše sa stabla koje je uzeo “u zakup”.
“Kako to uspijevate?” – pitali su ga.
“To je prosto”, – nasmijao se – “ja jednostavno ne berem sa donjih grana.”Pošto se sa donjih grana najlakše bere, većina berača počinje od njihovog roda. Fokusirani na branje plodova sa ovih grana, zaboravljaju bogati rod koji se nalazi na višim granama!
Tako je i u životu. Ne isplati se težiti onome što se može lako dosegnuti. Ovakav stav zahtijeva mnogo rada i postavlja mnoge zahtjeve čovjeku koji gleda unaprijed i postavlja ciljeve koji su viši od ciljeva mnogih. Potrebno je mnogo hrabrosti i napora da se ideja pretvori u akciju ili stvarnu vrijednost. Onima koji su spremni da se uhvate u koštac sa težim zadacima neće biti lako, ali postići će rezultate.

MUDRI UČITELJ


Učenici su duboko raspravljali
o Lao Ceovoj izreci:

“Oni koji znaju ne govore;
Oni koji govore ne znaju.”

Kad je k njima došao učitelj,
pitali su ga šta tačno znače te riječi.
Učitelj im reče: “Ko od vas poznaje miris 
ruže?”
Svi su ga znali.
Potom im reče: “Izrecite ga riječima.”
Svi su ćutali.

Elif Šafak: Politika mašte

MUDROSTI




Kao kod svih pisaca bez dara i pravog poziva, i u Davilu je bila uvriježena neiskorijenjiva zabluda da ima nekih svjesnih duhovnih radnja koje vode čovjeka ka poeziji i da se u poetskom stvaranju može naći utjeha ili nagrada za zla kojima nas život tereti i okružuje… Jer marljivost, ta vrlina koja se tako često javlja ondje gdje ne treba, ili kad više nije potrebna, oduvijek je bila utjeha nedarovitih pisaca i nesreća umjetnosti.
Andrić
Ako imaš neku vrlinu, ona je samo tvoja, ne dijeliš je ni sa kim. Svakako, želiš da je nazoveš po imenu i da je miluješ, želiš da se zabavljaš njome. I gle! Sada dijeliš njeno ime sa narodom, i postao si narod i stado sa svojom vrlinom.
Bolje bi učino da kažeš – neizrecivo je i bezimeno ono što mojoj duši stvara muku i slast i što je još i glad moje utrobe.
Tvoja vrlina neka bude odveć uzvišena za prisnost imena – i ako moraš o njoj govoriti, ne stidi se da mucaš.
Zato, slobodno govori i mucaj – to je moje dobro, to volim, samo ovako želim da je dobro.
Niče
Junaštvo je najjednostavnije od svih vrlina. Čak se i recept zna. Uzmeš tri drama čvrste vjere u nešto, tri drama neobaziranja na posljedice, i dobru oku jake volje. Sve to izmješaj i – gotovo.
Borislav Mihajlović Mihiz

петак, 30. јул 2010.

SNOVI NIKAD NE UMIRU (UMIRU SAMO SANJARI)




Imam prijatelja koji se zove Monti Roberts i koji ima ergelu konja u San Isidrou. Dopušta mi da u njegovoj kući organizujem prijeme na kojima skupljamo novac za projekte namijenjene ugroženoj omladini.
Kad sam posljednji put bio ondje ovako nam se obratio:
Želim vam ispričati zašto sam Džeku dopustio da se služi mojom kućom.
Sve je počelo sa pričom o dječaku koji je bio sin putujućeg trenera konja. Išao je od štale do štale, od trke do trke, od imanja do imanja, uvježbavajući konje. Usljed toga dječakovo se školovanje stalno prekidalo.
Jednom je u školi trebao napisati pismeni sastav o tome šta bi želio biti i raditi kad odraste.
Te je noći na sedam stranica opisao kako želi jednog dana imati ergelu. Detaljno je opisao svoju namjeru, čak je nacrtao podroban plan imanja od 8 hektara, 
prikazujući položaj svih objekata, štala i staze. Potom je nacrtao precizan tlocrt kuće od 120 kvadrata, koja će se protezati na zamišljenom imanju od 8 hektara. Unio se u taj zadatak svim srcem i sljedećeg dana je predao pismeni sastav nastavniku. Nakon dva dana nastavnik je podijelio učenicima ocijenjene radove.
Na prvoj stranici njegovog rada bila je velika crvena jedinica sa porukom: «Pričekaj me poslije časa».
Dječak sa snom došao je kod nastavnika poslije časa i upitao ga: – Zašto sam dobio jedinicu?

Nastavnik je rekao: -To nije realan san za dječaka poput tebe. Nemaš novca. Porodica ti se stalno seli. Nemaš sredstava. Ergela zahtijeva mnogo novaca. Moraš kupiti zemlju. Moraš kupiti rasne konje i plaćati dodatne troškove za rasplodnju. Nema teorije da tako nešto ti možeš postići.
Potom je nastavnik dodao: – Ako ponovo napišeš sastav s realnijim ciljem, promijeniću ti ocjenu.
Dječak je pošao kući i dugo i naporno mislio o tome. Pitao je oca za savjet.
Otac mu je rekao: – Slušaj sine, tu odluku moraš donijeti sam. 
Ipak, mislim da je vrlo važno šta ćeš odlučiti.
Naposljetku, nakon sedam dana razmišljanja, dječak je vratio nastavniku isti pismeni sastav bez ikakvih izmjena.
Samo mu je ovo rekao: Vi zadržite svoju jedinicu, a ja ću zadržati svoj san.
Monti se tada okrenuo okupljenima i rekao: Pričam vam ovu priču, jer sjedite u mojoj kući površine 120 kvadrata, usred mog imanja od 8 hektara. Još uvijek imam onaj sastav uokviren iznad kamina. 
Dodao je: – A najbolje u cijeloj toj priči je to što je prije dvije godine isti onaj nastavnik doveo tridesetoro djece na sedmodnevno logorovanje na mom imanju. 

Kad je nastavnik odlazio, rekao je: – Slušaj Monti, sad ti to mogu reći. 
Kad sam bio tvoj nastavnik, bio sam poput kradljivca snova. Godinama sam krao dječije snove. Na svu sreću, ti si bio dovoljno pametan da se ne odrekneš svojih.

SAVJETI DEJVIDA LIBERMANA



Kad sebe ne shvatamo previše ozbiljno i kad priznajemo svoje greške i mane, to svijetu pokazuje da smo zapravo vrlo samopouzdani.

Devedeset posto odluka koje donosimo zasniva se na emocijama. Logiku koristimo samo da bismo opravdali naša djela.

Niko ne želi da čuje savjet od «sveznalice». Jedan od najboljih načina na koji možete da ponudite savjet je da osobi ukažete da znate kako ne posjedujete sve odgovore. Tada će vas doživjeti kao daleko pouzdaniju i iskreniju osobu.

Dosljednost je nesvjesna želja ljudskog bića da postupa u skladu sa njegovom slikom o samom sebi. Na primjer, ako sebe smatrate brižnom osobom punom ljubavi, gotovo je nemoguće da, makar i na trenutak, počnete da postupate na grub i ružan način.

Zapamtite da se nečija naklonost prema vama ne zasniva na njegovim osjećanjima prema vama, nego na osjećanjima koja vi izazivate u njemu.

Većina ljudi kaže NE jer se opiru promjenama. Umjesto da tražite istu stvar samo jednom ili dva puta, nemojte da odustanete sve dok ne zatražite šest puta! Prema nekim istraživanjima, to je čarobni broj. Makar i nevoljno, najveći broj ljudi će pristati da učini nešto nakon što su zamoljeni šest puta!

Uspješno vođstvo zasniva se na sposobnosti razmišljanja sa stanovišta druge osobe. Svakog čovjeka možete da pokrenete na djelovanje ako se obratite njegovim željama, potrebama i zahtjevima. Ali prije nego što to učinite, zapamtite da ljudima nije stalo do onoga što vi znate, sve dok ne uvide da je vama stalo. Ljudi mogu da osjete postupate li vi u skladu sa svojim riječima, i nikada nećete moći da postanete pravi vođa ako zaista ne vjerujete u ono o čemu govorite.

Kad nemamo na šta da usredsredimo svoju pažnju, um počinje da stvara sopstveni nemir i pojavljuju se strahovi.

Zainteresujte se za druge ljude, pa ćete ih navesti da prema vama osjete naklonost mnogo brže nego ako cijelog dana pokušavate da ih zainteresujete za sebe.

Trebalo bi da odete kod osobe koja će vas pažljivo saslušati i promisliti prije nego što vam ponudi savjet. Ako vas brzo prekine a da vas nije do kraja ni saslušala, tada želi samo da je čujete, a ne da vam zaista pomogne.

DUŠA – MUDRE MISLI



Duša je mnogo komplikovanija i nedostupnija od tijela. Ona je takoreći polovina kosmosa koja utoliko postoji ukoliko ju je čovjek svjestan. Zato duša nije samo lični već i svjetski problem.
Jung
U našem užurbanom i neosjetljivom životu začuđujuće je malo sati u kojima duša može da bude svjesna sebe, u kojima život ustupa mjesto smislu i duhu, a duša neskriveno stoji pred ogledalom uspomena i savjesti. To se vjerovatno dešava pri preživljavanju velikog bola, vjerovatno nad kovčegom majke, vjerovatno na bolesničkoj postelji, na kraju nekog dugog usamljeničkog putovanja, u prvim satima ponovnog vraćanja u život, ali to uvijek prate nemiri i mučenja.
Vrijednost ovakvih budnih noći je baš u tome. U njima duša uspijeva da bez snažnih spoljašnjih potresa dođe do onoga što je pravedno, bez obzira da li je to čudno, ili zastrašujuće, da li je za osudu, ili za žaljenje.
Hese
Oh, čovjek je prolazno biće! Čak i tamo gdje je siguran da je njegova prisutnost prihvaćena, gdje je ostavio svoj stvarni pečat, to jest u duši svojih milih i dragih - i tu će se ugasiti sjećanje na njega, nestaće sve uspomene, i to brzo!
Gete
Ja držim vrlo mudrim ono keltsko vjerovanje da su duše onih koje smo izgubili zarobljene u nekom nižem biću, u kakvoj životinji, biljci ili neživu predmetu, i tako stvarno izgubljene za nas sve do onoga dana, koji za mnoge nikad ne osvane, kad se dogodi da prođemo pokraj nekog stabla, da dođemo u posjed nekog predmeta koji je njihova tamnica. Tada one uzdršću, zovu nas, i čim smo ih prepoznali, čarolija je nestala. Mi smo ih oslobodili; one su pobijedile smrt, pa se vraćaju i opet žive s nama. Isto tako je s našom prošlošću. Uzaludan je trud kad je sviješću kušamo dozvati u pamet; svi su napori naše inteligencije uzaludni: ona je sakrivena izvan njezina područja i dometa, u nekom materijalnom predmetu (u uzbu?enju koje bi taj materijalni predmet u nama mogao izazvati), ali taj nam predmet ostaje nepoznat. I samo o slučaju ovisi da li ćemo taj predmet prije smrti susresti ili nećemo.
Prust

VIŠE OD PUTA KOJIM SE REĐE IDE 12.



Izbor zahvalnosti

...
Lako je uzeti mnogo u životu kad vam neko poklanja – uključujući i sreću i neočekivane darove. I zaista, u ovoj svetovnoj eri, podstiču nas da verujemo da je sve pitanje sreće, kao da sudbina nema nikakvog većeg značaja od običnog kockanja. Zamišljamo da je sve stvar pukog slučaja ili prilike, pretpostavljajući da su dobra i loša sreća jednake, da se one izjednačuju, dajući nulu ili ništa. Takav stav lako dovodi do filozofije beznađa koja se zove nihilizam (latinski „nihil“, ništa). Logički se nameće zaključak da je nihilizam stanovište koje potpuno odbacuje bilo kakve vrednosti.
...
...“zahvalan stav“ verovatno ne zavisi samo od izbora. Po mom ubeđenju, zahvalno srce samo je po sebi dar. Zapravo, dar je već sama po sebi sposobnost da cenimo poklon! Istovremeno je i najveća sreća kad ljudsko biće ima i nešto drugo osim jake volje. Međutim, to nikako ne znači da zahvalno srce ne može da se neguje ako tako odlučimo.
...
Sposobnost da se oseti zahvalnost može najbolje da se izmeri načinom na koji neko reaguje na nepovoljnu okolnost, kao i na dobru ili zlu sreću. Lošu sreću možemo da posmatramo kao zabašurenu milost. Možemo i da zadržimo osećanje skromnosti i da dobru sreću ne uzmemo kao bogom danu. Da li se najčešće žalimo na loše vreme ili, pak, možemo da naučimo da cenimo lepotu promena u prirodi kao dar koji nam se daje? Ako se zaglavimo u saobraćajnoj gužvi po hladnom zimskom danu, da li sedimo i bogoradimo, pa čak dobijamo želju da progutamo vozače ispred sebe, ili se usredsredimo na činjenicu da smo srećni što imamo kola po takvom nevremenu. Da li smo skloni da se žalimo na posao radije nego da radimo kako bismo poboljšali svoje sposobnosti?
Dok sam bio dete, jedan očev prijatelj dao mi je nekoliko knjiga Horacija Algera, kojih više nije bilo u prodaji. Prosto sam ih progutao. Junaci tih knjiga bili su zahvalni za sve što imaju. Nisu se žalili na nedaće, već su se ponašali kao da su to dobre prilike, a ne kletva za njih. Mislim da su te knjige koje sam pročitao u detinjstvu na mene izuzetno pozitivno uticale. Brinem se za naše društvo jer takve knjige ne samo da ne mogu da se nađu već se mnogima i ne dopadaju.

Izbor da se umre zahvalan

Poslednji izbor koji imamo u životu na ovom svetu jeste da li ćemo umreti dostojanstveno. Nije u pitanju da li da umremo nego kako. Imamo čitav život za pripremu. Nažalost, negiranje da starimo u našoj sredini ide ruku pod ruku s neprihvatanjem smrti. Kod mnogih to negiranje sprečava najznačajnije od svih učenja u starosti: kako prihvatiti granice. Društvo nam govori da granica nema – i niti bi trebalo da ih bude. Ali, svakodnevni život na svakom segmentu dovodi u pitanje tu izjavu. Ipak, stav „bez ograničenja“ srž je najvećeg broja TV reklama. U reklami koja me je posebno uznemirila vidi se žena šezdesetih godina (koja, naravno, izgleda kao četrdesetogodišnjakinja) kako igra tenis. Poruka je da tu ženu, zahvaljujući nekom leku, artritis ne sprečava da igra tenis. Na kraju reklame čuje se glas koji radosno uzvikuje: „Živite bez ograničenja!“
Međutim, realnost je drugačija. Moramo da živimo sa određenim ograničenjima, čak i kad smo mladi, kad sve istražujemo i kada smo spremni na sve. Kako starimo, nailazimo na sve veća ograničenja. Do tada smo već napravili određene izbore, recimo, živimo sami ili smo ušli u brak, radimo ili smo u penziji – što isključuje ostale mogućnosti...
Naravno da nije normalno da se radujemo starosti. Sasvim je prirodno da osećamo blagu depresiju zbog gubitaka koji su u starosti neminovni. Međutim, samo zato što ne bi bilo normalno da podstičemo starenje, ne znači da treba da odbacujemo činjenicu da starimo i da se kod nas odvija bolan proces odumiranja. Starenje, u krajnjem slučaju, obuhvata odumiranje svega, uključujući okretnost, seksualnu potenciju, fizičku lepotu i politički uticaj. Naše mogućnosti izbora sve više se sužavaju i primorani smo da naučimo da živimo s tim ograničenjima.
Umiranje je, svakako, konačno lišavanje. Mnogi ljudi tvrde da „ako“ već moraju to da rade – kao da stvarno imaju mogućnost izbora – oni bi radije umrli iznenada. Raka i side ljudi se plaše upravo zato što se kod tih bolesti lagano umire. Postepeno odumiranje podrazumeva potpuni gubitak kontrole, a mnogi ljudi smatraju da je to gubljenje dostojanstva. Osećanje nedostojnosti u gubljenju svega veoma je surovo. Međutim, treba razlikovati lažno od pravog dostojanstva jer ego i duša potpuno drugačije reaguju na proces umiranja. Ego često ne može da podnese gubljenje dostojanstva dok posmatra telo kako odlazi. To je tako zato što dostojanstvo ima veze samo s egom, a ne s dušom. Suočavajući se s gubljenjem kontrole, ego se žestoko bori uprkos tome što neizbežno gubi tu bitku. Duša, s druge strane, raduje se procesu odumiranja tela. Možemo da spoznamo da kada gubimo kontrolu, gubimo i lažno dostojanstvo, tako da umiremo otmeno s pravim dostojanstvom.
...
Po mom shvatanju, umreti dostojanstveno znači odlučiti da se na umiranje gleda kao na mogućnost učenja i radovati se telesnom odlasku kao pročišćenju, tako da istinsko dostojanstvo duše može da zasija u punom sjaju. U romanu Krevet pored prozora opisujem pacijente koji umiru u staračkom domu. Oni kao da imaju oreole oko sebe. Ta pojava nije čista fikcija. Mnogi ljudi zapazili su ili čuli za „svetlost“ oko onih koji su iskreno prevazišli fazu depresije i iz nje stigli da faze prihvatanja.
Ako smo spremni to da uradimo, možemo da se preobratimo – ne gorčinom već usrdnošću – dok se bavimo najvećim gubicima, koji su neminovni deo starenja i putovanja ka smrti. Možda se odluka o dostojanstvenoj smrti donosi kada konačno naučimo i prihvatimo da je sve onako kako treba da bude. Bez obzira da li neko veruje u zagrobni život, dostojni prelazak u ruke smrti jeste krajnje mirenje s večnim ubeđenjem – čak i usred paradoksalne nesigurnosti – da svaki aspekt života doprinosi značenju celokupnog života. Isto tako paradoksalno je da najvažniji izbor – izbor da umremo dostojanstveno – znači i prestanak pravljenja izbora i potpuno predavanje duše u ruke stvarne Moći.

Izbor

Smrt je krajnja praznina. Plašimo se praznine smrti čak i kada verujemo da ćemo izaći sa druge strane. Mi, ipak, još uvek ne znamo kakva će biti ta druga strana.
Postoji više vrsta praznine, ali najvažnija je (i o njoj se najlakše govori bez prevelike mistike) „praznina neznanja“. Bez obzira što živimo u društvu koje podstiče mentalitet „sveznalice“, a one koji ne znaju sve naziva nekompetentnima, još uvek imamo mogućnost da iako nešto ne znamo, ne smatramo da smo nekompetentni ili krivi zbog toga. Zapravo, uvek u životu nailazimo na momente kada je dobro, pa i lekovito, da prestanemo da mislimo da znamo odgovore na sva pitanja.
Na mene je u periodu adolescencije najlekovitije uticao jedan dar čoveka koji me je izvukao iz praznine neznanja i koji mi je poslužio kao izvanredan pozitivan uzor. U knjizi Svet koji čeka da se rodi opisao sam kako sam, u uzrastu od petnaest godina, usred školske godine, odlučio da napustim Ekster.
Kada sada razmišljam o toj prekretnici u mom životu, prosto ne mogu dovoljno da se načudim toj dosetljivosti koja mi je dala hrabrosti da odem. Pre svega, nije se samo radilo o napuštanju prestižne škole protiv želje mojih roditelja, već i o napuštanju sjajnih mogućnosti koje su bile preda mnom. U to doba jedva svestan šta radim, napravio sam prvi džinovski iskorak iz čitavog svog vaspitanja. „Establišmet“ je po tadašnjim shvatanjima bio nešto čega svi treba da se drže, a ja sam to odbacio. A kuda je trebalo onda da krenem? Kretao sam u potpuno nepoznato. Bio sam toliko preplašen da sam smatrao da treba da se posavetujem s nekim na Eksteru pre nego što konačno donesem tako zastrašujuću odluku. Ali s kim?
Prvo mi je pao na pamet moj savetnik. On jedva da je sa mnom progovorio za dve i po godine, ali važio je za ljubaznog čoveka. Drugi kandidat bio je mrzovoljan dekan škole koga su volele hiljade momaka, nekadašnjih učenika. Smatrao sam da mora da ih bude troje, a najteže sam se odlučio za trećeg. Na kraju je kocka pala na gospodina Linča, profesora matematike, mlađeg čoveka. Odabrao sam ga ne zato što smo uspostavili neki kontakt ili zato što sam mislio da je on posebno srdačna osoba – čak sam, zapravo, mislio da je prilično hladan, pravi matematičar – već zato što je važio za genija. Radio je neku vrstu više matematike za projekat Menheten, pa sam mislio da bi bilo dobro da o svojoj odluci porazgovaram i sa jednim „genijem“.
Najpre sam otišao kod ljubaznog savetnika. Dopustio mi je da pričam oko dva minuta, a onda me je uljudno prekinuo rečima: „Tačno je da si ovde u Eksteru donekle podbacio, ali to nije toliko ozbiljno da nećeš biti u stanju da diplomiraš. Bilo bi bolje da završiš školu nivoa Ekstera s nižim ocenema nego neku slabiju školu s boljim ocenama. Takođe ne bi bilo dobro da menjaš konja usred trke. Osim toga, siguran sam da ćeš poprilično iznervirati roditelje. Zašto ne bi ostao i malo se više potrudio?“
Zatim sam otišao kod mrzovoljnog dekana. Posle pola minuta me je prekinuo. „Ekster je najbolja škola na svetu“ – zaurlao je. „O Bože, o kakvoj gluposti ti razmišljaš. Jesi li poludeo, mladiću!“
Osećao sam se sve gore i gore. Otišao sam kod gospodina Linča. Dozvolio mi je da mu kažem sve što imam. To je potrajalo oko pet minuta. Onda mi je rekao da još uvek ne shvata i zamolio me da mu još nešto kažem o Eksteru, svojoj porodici i Bogu (on mi je, zapravo, dopustio da govorim o Bogu!) i o svemu što mi padne na pamet. Brbljao sam još deset minuta, što je bilo jako dobro za jednog deprimiranog, nezgrapnog petnaestogodišnjaka. Kad sam završio, upitao me je da li bi mi smetalo da mi postavi nekoliko pitanja. Uživajući što mi odrasla osoba posvećuje toliku pažnju, odgovorio sam: „Taman posla“ – i on se još pola sata raspitivao o raznim stvarima.
Na kraju, posle ukupno četrdeset pet minuta, taj tobože hladan čovek zavalio se na naslon svoje fotelje i s bolnim izrazom lica rekao: „Žao mi je. Ne mogu da ti pomognem. Ne znam šta da ti posavetujem. Znaš,“ – nastavio je – „teško je staviti se u potpunosti u tuđu kožu. Ali koliko mogu da se stavim u tvoju kožu – a srećom nisam na tvom mestu – znam jedino da sam srećan što nisam. Kao što vidiš, ne znam kakav savet da ti dam. Žao mi je što nemogu da ti pomognem.“
Možda mi je taj čovek spasao život. Tog jutra pre četrdeset i pet godina, ulazeći u kancelariju gospodina Linča, bio sam blizu samoubistva. A kad sam izašao, osećao sam se kao da sam s leđa skinuo ogroman teret. Jer ako jedan genije nije znao šta da uradi, bilo je sasvim u redu i što ja nisam znao šta da radim. Ako sam ja razmišljao o prelasku, što je, prema opštim merilima, bilo glupo, a genije nije mogao da mi kaže da je to, očito i jasno, bezumno – onda je možda, ali samo možda, to bilo nešto što me je Bog pozvao da uradim.
Upravo taj čovek, koji nije imao nijedan odgovor niti bilo koju jednostavnu formulu, koji nije zano šta bi trebalo da uradim i koji je odabrao prazninu neznanja, pružio mi je pomoć kakva mi je tada bila potrebna. On me je saslušao, posvetio mi vreme, pokušao da se stavi u moju situaciju, potrudio se i žrtvovao za mene. Taj čovek me je voleo. Taj čovek me je i izlečio.
Nema jednostavnih i lakih obrazaca. Da bismo rešili sve na šta u životu nailazimo, moramo da izdržimo izvestan stepen praznine i agonije neznanja. Kako sam napisao u knjizi Dalje putem kojim se ređe ide, često za ono kroz šta u životu prolazimo optužujemo druge. Pošto učenje opraštanja predstavlja veliki deo razvoja, svaki put moramo da razmislimo i preispitamo sebe. „Treba li da optužim ili da oprostim?“, „Da li me voli ili služim kao otirač?“ ili samo: „Šta treba da uradim?“ Radi se o odluci koja mora da se donosi u svakoj prilici i svaki put kad se eventualno ponavlja u neko drugo vreme.
Iako ne postoji neko pouzdano pravilo, postoji jedno uputstvo koje može da nam pomogne pri odlučivanju. O njemu sam prvi put pisao u Drugačijem bubnju. Treba priznati da je podsvest uvek jedan korak ispred svesnog uma. Problem je jedino u tome da li ona prednjači u pravom ili pogrešnom pravcu. Mi čak uvek ni ne znamo da li je taj glasić koji čujemo glas Svetog duha, satane ili samo naših žlezda. Zbog toga nikad ne možemo da znamo da li je pravo ono što radimo u tom času, jer znanje je funkcija svesti.
Međutim, ukoliko je vaša želja uvek usmerena na dobro i ukoliko ste potpuno spremni da patite kada nije jasno šta je dobro (što se meni čini 98,7 posto vremena), onda će vaša podsvest biti uvek jedan korak ispred vašeg svesnog uma u ispravnom pravcu. Drugim rečima, uradićete ispravnu stvar. Ali, nećete imati duševno uživanje da to znate u vreme kad je radite. U stvari, uradićete ispravnu stvar baš zato što želite da izbegnete to duševno zadovoljstvo. Ukoliko vam se ovo uputstvo čini sumnjivo, moraćete da se podsetite da su skoro sva zla na ovom svetu počinili ljudi koji su bili apsolutno sigurni da znaju šta rade.

LEONARDO DA VINČI


Ko druge vrijeđa sebe ne zaštićuje.
Dok sam mislio da učim kako se živi, ustvari sam učio kako se umire.
Jadan je takav učenik koji ne nadmaši svog učitelja.
Ko se hoće obogatiti za jedan dan, objesiće se za godinu dana.
Nema ničega u razumu što prije toga nije bilo u srcu i zato je čovjek uvijek svjestan zašto nešto voli, a zašto nešto mrzi.
Učenje nikad ne iscrpljuje um.
Kada kritikuješ – kritikuj mišljenje, a ne autora.
Tamo gdje duh ne vodi ruku umjetnika, tamo nema umjetnosti. Tamo gdje misao ne radi zajedno sa rukom, tamo nema umjetnika.
Mudrost je kćerka iskustva.
Dijete začeto u zlovoljnoj razbludi žene, a bez želje muža, biće malo vrijedno, kukavno i tupoglavo. Muškarac koji pristupa snošaju prepirno i nelagodno pravi naprasitu i svadljivu djecu. Ako se snošaj izvede s velikom ljubavlju i velikom željom sudionika, tada će dijete biti veoma umno i domišljato i živahno i ljubazno.

NE-DJELOVANJE


Jednom je Buda vodio svoje ižednjele učenike kroz šumu. Najednom su vidjeli izvor vode i svi do jednoga su navalili na izvor, no od silne želje da se napiju, nagurali su se na izvor i zamutili vodu. U sljedećem trenutku svi su se zamislili nad situacijom i počeli da se čude šta dalje. Šta da urade da bi se napili čiste vode? Šta svaki od njih treba da učini da bi izvor opet bio čist?

Buda je međutim naredio da nastave put! Učenici su pak bili mnogo žedni. Oni su htjeli da nekako iščiste izvor i molili su Budu za dozvolu. No Buda je bio riješen da nastave put. Kada su nakon određenog vremena stigli do sljedećeg izvora, desio se isti slučaj. Opet su zamutili izvor. Tada je Buda dao jednom od učenika poveći sud za vodu i rekao mu da se vrati i zahvati vode iz prethodnog izvora i da donese tu vodu.
 
Kada je učenik stigao do njega, izvor je bio nepomućen i čist, mulj je nestao. 

*****

Neke stvari ne mogu se riješiti djelovanjem. Treba prosto da ih ostavite na miru. Treba da im “dopustite” da se same dese. Jer inače kako biste drugačije očistili izvor?!