DVA LISTA

 Najdraža moja, jutros sam gledao treptaj svjetlosti između crvenog i žutog lista. Gledao sam između i iznad njih, tražeći prostor u koji bih mogao pobjeći i zaboraviti tebe.

Gledao sam njih, crveni list i žuti list; svaki je pripadao svom drvetu, našli su se tako blizu, okruženi komadićima neba i bljeskovima svjetlosti.

Kad bi ih pokrenuo vjetar, zamahnuli bi snažno jedan prema drugom. Vidio sam jasno – bili su previše blizu a da ne bi osjetili čežnju.

Najdraža moja, gledao sam ih jutros, žuti list i crveni list. Kako je čudna njihova sudbina!  Toliko su snažno željeli taj dodir da su sustali i divlje mahali nošeni vjetrom. Širili su svoje nevidljive ruke i tražili zagrljaj. Zatim bi se umirili i predahnuli.

U tim se trenucima nad njima sažalilo sunce – bljesnulo bi neobično, a njihovi bi vrhovi nestali, stapajući se u bijelom plamenu.

Najdraža moja, jutros sam vidio dvije čežnje. Usprotivilo im se prostranstvo kojeg nisu mogli preći.

Gledao sam crveni list i gledao sam žuti list, a vidio sam more beskraja između njih – ne veće od širine mojeg palca.

A ipak, to je more koje će ih zauvijek razdvajati.

A. P. Kežele

RSA Animate - The Secret Powers of Time

SMIJEH

 Za smijeh je, prije svega, potrebna iskrenost, a zar ima iskrenosti kod ljudi? Za smijeh je potrebna nezlobnost, a ljudi se najčešće smiju pakosno. Iskren i nezlobiv smijeh znači veselost, a zar ima kod ljudi u današnje vrijeme veselosti i umiju li ljudi da budu veseli? Veselost čovjeka je najvidnija crta njegova, koja ga najviše odaje. Jedan karakter dugo ne možete upoznati, ali čim se čovjek bar jedanput nasmije sasvim iskreno, pokazaće vam se njegov cijeli karakter odmah kao na dlanu.

Samo čovjek vrlo visokog i vrlo sretnog razvitka umije da bude veseo i da zarazi druge, to jest neodoljivo i dobrodušno veseo. Ne govorim o njegovom umnom razvitku, nego o karakteru, o cijelom čovjeku. Na taj način, ako želite da prozrete čovjeka i da upoznate njegovu dušu, ne posmatrajte kako ćuti ili kako govori, ili kako plače, ili čak kako se uzbuđuje plemenitim idejama, nego bolje da pogledate kako se smije. Ako se dobro smije, znajte da je dobar čovjek.

Ja zato dobro znam da je smeh najsigurnija proba duše. Pogledajte dijete: jedino djeca umiju da se dobro smiju do savršenstva i zbog toga i jesu privlačna.

Dostojevski

PJESMA O EMI

 Ni put u Kanadu nije pomogao slike razastireš pred sobom

da opravdaš tolike kilometre

Ja sam kao dijete koje voli čeprkati po svojoj krastici dok ne prokrvari

a onda viče mama mama ide mi krv

uvijek prokrvari

bar malo

bar malo

tu je moj uspjeh

tu je moja upornost

tu je moja glava koja visi o koncu koju nosim u torbi podbacujem na panj

i budeći se noću u znoju i užasu vičem

neću

Takva su ti sva moja putovanja mrzim male i tjeskobne jednokrevetne sobe

sterilisane wc šolje i hladne pločice u kupatilu

ormare sa praznim vješalicama koje se kao obješeni keze na mene

besprijekorno namještene krevete

i koncentrisanu samoću koja mi lupi šamar čim otvorim vrata

To sam ja na ovoj slici imam sedam godina i ne smijem se i ne plačem

jer moji roditelji očekuju ozbiljnost od mene

ja ispunjavam sve zadatke

ali se uvijek plašim da to nije ni dobro ni dovoljno

nije ni dobro ni dovoljno

želim da pojedem cijelu bombonjeru

uvijek bih pojeo sav sestrin eurokrem

ja sam sebična djevojčica

ja sam debeli dječak

ja sam kriva

ja sam kriv

brat je uvijek bio tu

u prodavnici su bile čokolade ”Braco i seka”

Psihijatar kaže vi govorite kao da pišete roman

ali ja želim da napišem roman

Iza svega toga stoji otac
Brat

Muškarac

Bog

Osjećate krivicu zbog potisnutih osjećanja prema bratu
Krivica je konačno postala opipljivom

na televiziji je film o Emi koja pati od halucinacija:

potisnuta osjećanja

uvijek zatvoreni u sobi oni ne znaju kad će da počne

to koje obuzima i uvlači

i strah koji se može izraziti razgoračenim očima

uvijek isto – umjetnički obrađeni klasični primjeri psihijatrije

U ćošku stoje koferi knjige odjeća

ja ustvari ne volim putovanja to odlaženje to vraćanje

i ta Kanada

sve je to tako bespotrebno

Tanja Stupar Trifunović

TOČIONICA DUŠA

U jednoj dalekoj zemlji, mnogima nepoznatoj, postoji krčma pod nazivom ” Točionica duša”.

Ljudi tu uglavnom greškom svrate, nanese ih put dok izgubljeni lutaju tražeći srodnu dušu. Lakomisleni kakvi jesu, naziv krčme shvate kao markentiški potez i čak im se takva i dopadne. Površni kakvi jesu, u svojoj izgubljenosti ne razmišljaju o tome gdje ih je to put nanio.
Željni odmora i osvježenja, teškim korakom razočarenja ulaze u krčmu i naručuju hladnu čašu najboljeg vina.
Nekad, promrzli, naručuju najbolje kuvano vino čije porijeklo vide u bujnoj konobarici koja im osmijehom uvijek poželi dobrodošlicu.
Zaboravljaju da je vino piće bogova i žedno ga iskape u jednom gutljaju, dolivajući u sebe dušu nepoznatog porijekla.

Samo za trenutak uspiju da osjete oporost ili slatkoću, prije nego osjete plimu topline koja im se razlije tijelom.
Previše su bili opsjednuti potragom i nisu slušali upozorenje krčmarice koja im je uljudno nudila vinsku kartu i pitala ih za ukus koji preferiraju.
Odmahivali su rukom i dopuštali njoj da napravi izbor umjesto njih. Mudra je to krčmarica bila.
Nagledala se ona slučajnih prolaznika i izgubljenih pogleda, lica sa zarobljenim dušama koje su kružile oko tamnih zjenica, usahlih i mrkih, skupljenih u tanani krug ludila koje je isijavalo svojim moćnim sjajem.
Po sopstvenoj intuiciji, darivala je duše onako kako je mislila da prolaznici zaslužuju. Utakala je dugo čuvane duše u očajnike koji se nisu osjećali očajnima, u napaćene koji su bili ophrvani ravnodušnostima, u nesrećne koji su premoreni potragama dozvoljavali tijelu da klone.
Dijelila je samopouzdanje bez konsultacija, svojim čistim srcem i iskusnim okom.
Svi oni koji su bili njeni gosti, po izlasku iz krčme dobijali su novi lik, obojen sjajem nadanja i novom snagom za potragom… ovoga puta ne beznadežnom i ne bez ikakvog smjera.
Ali, samo rijetkim posjetiocima je vadila iz najstarijih buradi od orahovine one najvrijednije, dugo godina dobro čuvane duše.
To su bile one duše koje u nekim davnim nemoćima moliše da ih svojim bosim tabanima izgnječi i uskladi da dočekaju trenutak kada će preko čula ukusa, skliznuti u nečije tijelo i spojiti se sa svojim čaurama iz kojih bijahu protjerane nekada davno, od zlih sujeta što živješe u neadekvatnoj, dvojnoj ličnosti, nešto što biješe neskladna slika “alter ega”.

Naišao je tako jednog dana čovjek praznog pogleda, ugašenih očiju i pobijelelih usana. Prišla mu je vedra krčmarica i zapitala ga čime može da ga usluži.
Lagano je podigao pogled i zagledao joj se u usne, iskreno poželjevši da su pehar iz koga bi popio bilo kakvu tečnost. Nasmiješio se i odgovorio joj da bi vrlo rado popio gutljaj njene duše jer pogled joj biješe tako bistar da je mogao da se ogleda u njemu. I tada je u njima vidio starca kojeg su i nada i snaga napustili.
Nasmiješila se zbunjeno, nimalo iznenađena narudžbinom, sa nekom čudnom tugom koja je samo u trenutku preletjela preko bjeline njenog lica.
Razmišljala je šta joj je činiti.
Svoju je dušu imala samo za još par čaša jer ju je dijelila svim neznancima za koje bi poželela da su njena srodna duša. Ako udijeli još malo njene duše koje joj je preostalo, onda će ostati bez nje, postaće bezdušnica.
Onda nikada neće moći da dočeka dan kada će u krčmu ušetati njena srodna duša, koju bi svojom željom napojila i sa sobom sjedinila.
Duša koja bi poželela da je pije nektar njene duše do kraja života i da nikada žeđ više ne osjeti.

Čovjek je samo odmahnuo rukom rekavši da ne obraća pažnju na njega i donese mu šta god ona poželi, šta god će mu utoliti žeđ i makar prividno odganati umor. Otišla je iza paravana i bez ikakvog oklijevanja podmetnula čašu ispod bureta svoje duše. Napunila ju je do vrha i odnijela čovjeku praznog pogleda.

Pio je polako, uživajući u svakoj kapi čudnog nektara, nemajući pojma o tome da utače u sebe dijelove jedne čiste duše protkane velikom emotivnom snagom.

Čudio se žeđi koja ga nije tjerala, kako to obično biva, da iskapi tečnost u jednom gutljaju i da nastavi dalje svoj put. Sa svakom kapljicom čarobne tečnosti osjećao je novu snagu kako se rađa u njegovim mičićima, osjećao je čudne pokrete lica kojima su usne upravljale, osjećao se čudesno dobro nakon toliko dugo vremena, da je prosto na to osjećanje i zaboravio, osjecao sa kao da se nalazi u svom domu.
Pozvao je krčmaricu da je priupita kakvo mu je to vino božanskog ukusa donijela, ali prema njemu je išla nepoznata, divna, graciozna žena koja mu se nekim čudom, kao da se poznaju, smiješila.
Upijao je pogledom osmijehe koji su pri svakom njenom koraku bivali ljepši i stavljao ih je kao melem na napaćenu, izrabljenu svoju dušu.
Što mu je bila bliže, on se to srećnijim osjećao, a u isto vrijeme nejasno raznježen od pomisli koja mu je tog trenutka prošla kroz glavu: kad bi mu, kojim čudom, spustila dlan na obraz, na njemu bi do kraja života mogao da ostane.

Ona je gledala čovjeka koji ju je dozivao i učinio joj se poznat, ali je bila sigurna da nikako nije to mogao biti onaj isti čovjek praznog pogleda.
Prilazila mu je polako, nezadrživo se smješkajući i osjećajući kako joj se kukovi ritmično njišu u ritmu tajnovitog plesa, samo za njegove iznenada oživjele oči, iz kojih je isijavao zvjezdani sjaj.

Što mu je bila bliža, čudnije se osjećala. Tabani su joj bridjeli, dlanovi su joj bili vreli, a srce joj ludački lupalo u nekom novom ritmu, prebrzom za njen sistem krvotoka. Iznenadni nagon da mu spusti dlan na obraz išiban vjetrom, ali ne i naružen njime, iznenadio ju je, ali je nije i uplašio.
Prišla je bez riječi i prepustila se svojoj nepogrešivom osjećaju, tužno očekujući da će neznanac tog trenutka samo potražiti račun i otići.
A onda, kada je došla sasvim blizu, dlan joj nekontrolisano pođe ka obrazu ovog čovjeka i ona osjeti toplinu spoja savršenog sklada tog dodira.

“Draga ženo, ne pitam šta košta, samo želim da to što sam popio dobijem još. Tačnije, želio bih da otkupim sve zalihe koje imate.” – rekao joj je, gledajući je pravo u oči.
“Dragi čovječe, duša se ne kupuje. Kako da to niste shvatili kada ste došli ovamo?” – uzvratila mu je ona, gledajući ga pravo u oči.

Na te riječi on se trgnu, okrete se oko sebe i po prvi put nije shvatao da ne zna gdje je, niti koliko daleko je otišao od kuće. Ali čudan osjećaj da je na pravom mjestu, nije ga napuštao. Snažna privlačnost prema ženi, krčmarici nepoznate krčme, ženi sa najbistrijim pogledom koji je ikada vidio, promijenio mu je dušu. Čini se, za samo par trenutaka, Zemlja se zavrtjela oko svoje ose u suprotnom smjeru.

“Možda, dragi čovječe, ako ikada ponovo svratite ovamo, dobićete još koju kap duše koja vas je promijenila. Sada putujte, već je kasno, uhvatiće vas mrak.” – dodala je ona, vidjevši da je on zanijemio posmatrajući je.

“U mraku ću nastaviti da živim, ako me vi odavde otjerate, jer svjetlost u vašim očima je jedino što moju mračnu dušu osvjetljava. Ostaću ovdje dokle god me vi želite.” – reče čovjek predavši sopstvenu sudbinu u njene ruke.

SLOBODA

Rijetki su oni koji shvataju granicu slobode, a još rijeđi oni koji shvataju slobodu granice. Miroslav Antić

Sloboda je kao vazduh: ne osjeća se dok ne počne da nestaje. Gledston

Slobodan je onaj koji ništa ne želi i ničega se ne boji.Tolstoj

Čovjek je slobodan samo onda kada služi istini. Kant

Samo vas vaše iluzije sprečavaju da vidite da ste slobodni, i da ste to oduvijek i  bili. Antoni de Melo

Dok smo se morali boriti za slobodu, znali smo šta nam je cilj. Sad imamo slobodu i ne znamo više šta želimo. Vaclav Havel

Rob je onaj ko očekuje da ga drugi oslobodi. Mahatma Gandi

Srećni robovi su najveći neprijatelji slobode. Mari Ebner Ešenbah

Sloboda znači Odgovornost; to je razlog što je se mnogi ljudi plaše. Džordž Bernard Šo

Jedino je mudrac slobodan. Ciceron

HEROJI DOSADE

Bili smo mlade, opake životinje.
I htjeli sve.
Kerovi noći.
Kojoti dana.
Sve obično gadilo nam se.
Sve svakodnevno, ubijalo nas je.
Sve što nije pakao nije moglo biti raj.
Bili smo pilići haosa.
Djeca slučaja.
Heroji dosade.
Strah i trepet periferijskih jazbina.
Spremni za provod do uništenja.
Prezirali smo ljubav.
Bježali od budućnosti.
Dane trošili kao šibice.
Nešto htjeli.
A to što smo htjeli,
nismo znali šta je.
Ni šta s tim jednog dana,
kad uzbrdo počnemo disati sve teže.
Bez nas ništa nije moglo.
A sve je, ustvari, prošlo bez nas.
Brzo i jalovo.
Kao doručak u prodavnici hot-doga.

Boro Kapetanović

BORO KAPETANOVIĆ

Mravu je more i voda u rakijskoj čašici, ali ozbiljnom piscu književni kritičar ne može biti brdo. Jeste, ja sam za direktan strujni udar pisca sa čitaocem. Bez dobrog čitaoca ni ja nisam dobar. Ako me čitalac ne potvrdi, ja sam falsifikovana potvrda. Književni kritičar može da me potvrđuje koliko hoćeš – ako me nije potvrdio čitalac, ja sam škart roba.

Ono što ljudi ne gledaju, i nije za gledanje. Ono što ljudi ne slušaju, i nije za slušanje. Ono što ljudi ne čitaju, i nije za čitanje. To je istina, a mi možemo hvatati muvu, a hvaliti se kako smo uhvatili sokola. Zna muva da nije soko!

Najviše kukaju oni koji imaju najmanje razloga za kukanje. Kad vide ko sve kuka, oni što bi baš trebali kukati – ne kukaju. Sramota ih. Sad je u modi da kad ti je nikako, kažeš da ti je super, a kad ti je super, kažeš kako gore ne može biti.

Nas ne brine što smo nepismeni nego što smo siromašni. Ovaj narod teže podnosi ako mu nestane kartica za mobilni telefon nego sloboda. Ako je i imao nekakav stil života, danas je i bez njega ostao. Vjerujem da mu je teško. Ali to ne znači da ima pravo da se budaleše!

Manje čovjeka unizuje kad neko nešto vrijedno ne zapazi, nego kad mu nešto bezvrijedno svi zapaze.

Primijetio sam da naši radnici u kulturi više brinu o plati i godišnjem odmoru nego o kulturi. Zarade li oni te pare? Moje je mišljenje da ih dobijaju više nego što ih zarađuju. S te strane oni našem Ministarstvu za kulturu moraju biti zahvalni. A nisu. Uglavnom su to ljudi podjednakog neznanja. Dopušteno im je da rade šta hoće i kako hoće. A ne znaju ni šta hoće ni kako hoće. Pa onda obično bude kako ispadne. A ispada tako da su nezadovoljni i oni i njihovi potrošači. Svaku dobronamjernu opomenu doživljavaju kao ličnu uvredu. Rezultat njihovog rada jeste rezultat naše kulture.

Uvijek sam bio za jednostavnost. Jednostavnost vode koja teče. Jednostavnost orla u letu. Jednostavnost limara kad pravi oluk. Jednostavnost majke kad doji dijete. Jednostavnost i uživanje u onom što se radi, to je poezija.

Ja znam da se ljubav ne može fotografisati, a, kako koja godina prolazi, ja se plašim da se ona ne da ni opisati. Čovjeka pčela nikad ne ubode iz mržnje, nego iz ljubavi. Njoj to lijepo. A tebe boli. Jedno je pisati ljubavne pjesme, a sasvim drugo penjati se na Margaritu koju voliš.

Kao pisca mene ne brinu oni što ne idu u biblioteke, nego oni koji idu a za čitanje traže Harija Potera. Za one koji ne idu još ima nade, oni drugi su gotovi, njih je Poter potrao za sva vremena.

Tamo gdje ne znaš nikog prije ćeš upoznati sebe.

Neko opasno radi na tome da nas zarazi pesimizmom, a zaraziti narod pesimizmom gore je nego da ga zaraziš kolerom.

I kad krmaču pod nerasta vodi, čovjek bi morao imati stila.

Danas, kada ljudi više vjeruju meteorolozima, nego piscima; više gatarama, nego filozofima; više jagodama iz frižidera, nego jagodama iz šume, sasvim je opravdano pitati za koga pisci pišu. Bez obzira što se slažem s američkom pjesnikinjom Majom Andželou da ptica ne pjeva zato što ima odgovor, nego zato što ima pjesmu, odgovoriću vam. Pišem za one koji još uvijek znaju razliku između žirafe i košute, cigle i crijepa, snijega i mlijeka u prahu.

Boro Kapetanović

KAKO ZNATE DA STE SRELI SVOG ŽIVOTNOG SAPUTNIKA?

 














Tražite ljubavnu vezu koja vremenom postaje sve bolja, sa sve većim divljenjem, sa povjerenjem koje izrasta iz oluja.

Sa ovim čovjekom sam uvidjela da je moguće da dostignem intezivnu intimnost i radost. Mislila sam ranije da su to samo moje posebne potrebe, moja lična obilježja životnog druga. Sada mislim da možemo biti svačiji, ali da se bojimo da ih nećemo pronaći i onda pokušavamo da se zadovoljimo sa manjim.
Kako bi se usudili da zahtijevamo intimnost i radost, ako je najbolje što možemo pronaći mlaki ljubavnik i blaga sreća.
A ipak u srcu znamo da će mlako preći u hladno, blaga sreće će se pretvoriti u bezimenu tugu, gunđava pitanja: Da li je ovo ljubav moga života? Da li je to sve? Da li sam zato ovde?
U srcu znamo da mora postojati nešto više i čeznemo za onim što nikada nismo otkrili. Toliko često polovina jednog para želi da se uzdigne, a druga polovina je vuče nadolje.
Jedno ide naprijed, a drugo se trudi da za svakih dva koraka naprijed, mora da se vrati tri koraka unazad.
Bolje upoznati samo sreću, mislila sam, voljeti moje prijatelje i moju mačku, bolje čekati na životnog druga koji nikad ne dolazi, no napraviti tako tup kompromis.

Životni drug je neko čije brave odgovaraju svim našim ključevima, a ključevi odgovaraju svim našim bravama. Kad se osjećamo dovoljno bezbjednim da otvorimo brave, naše najiskrenije ja izlazi i onda možemo biti potpuno i iskreno ono što smo.
Možemo biti zaista onakvi kakvi jesmo, a da se ne pretvaramo.
Bez obzira na sve, što može oko nas da se poremeti, sa tom jednom osobom smo sigurni u našem vlastitom raju. Naš životni drug je neko ko dijeli sa nama najdublje čežnje, naš smisao, naša uvjerenja.

Naš životni drug je neko ko život donosi u život.

Ali na kraju krajeva i nije važno da li se slažemo ili ne, ili ko je u pravu. Ono što je zaista važno jeste šta se dešava između nas dvoje i da li se stalno mijenjamo, razvijamo i volimo jedno drugo sve više i više!

Jedino što je važno, na kraju našeg boravka na zemlji jeste, koliko smo dobro znali da volimo, kakav je bio kvalitet naše ljubavi!

Ričard Bah – Most preko Vječnosti

IDEJA

DVA ANĐELA

Dva putujuća anđela zaustaviše se kod familije bogatog zemljoposjednika, kako bi tamo prenoćili. Familija bogataša ponijela se prilično bahato i bezobrazno, i nije udovoljila njihovoj želji da prespavaju u sobi za goste. Umjesto u sobu za goste smjestili su ih u malu, tamnu sobu u hladnom podrumu.
Kad su raspremali krevete, stariji anđeo je ugledao rupu u zidu i popravio je. Kada je to vidio, mladi anđeo ga je upitao zašto je popravio rupu u zidu. Stariji anđeo je odgovorio:

” Stvari nisu uvijek onakve kako na prvi pogled izgledaju.”

Sljedeće noći su anđeli došli u vrlo siromašnu kuću. Tu su ih dočekali ljubazan domaćin i njegova žena, koji su s njima podijelili svoju večeru i nakon toga ih pozvali da prespavaju u njihovom krevetu i da se dobro odmore. Kada se sunce probudilo sljedećeg jutra, anđeli su zatekli domaćina i njegovu ženu u suzama.
Njihova jedina krava, čije mlijeko je bilo njihov jedini izvor prihoda, ležala je na njivi mrtva. Mlađi anđeo je bio istinski bijesan i pitao starijeg, kako je mogao to dopustiti.
“Prvi domaćin je imao sve, a ti si mu ipak pomogao i popravio rupu u njegovom zidu. Drugi domaćin ima vrlo malo, a ipak nas je ljubazno primio, nahranio i čak dopustio da prespavamo u njegovom krevetu, a ti si dopustio da njegova jedina krava ugine.”
Drugi anđeo je opet odgovorio:

” Stvari nisu uvijek onakve kako na prvi pogled izgledaju.” i doda:

“Kada smo bili u hladnom podrumu, primijetio sam da je u onoj rupi u zidu bilo zlato. Pošto je domaćin bio vrlo pohlepan i nije bio voljan
podijeliti svoje bogatstvo, ja sam popravio rupu tako da nikad više ne pronađe to zlato. Prošle noći, kada smo spavali u domaćinovom krevetu, anđeo smrti je došao po njegovu ženu. Dao sam mu kravu umjesto nje”.

“Stvari nisu uvijek onakve kako na prvi pogled izgledaju.”

Ponekad se dogodi upravo to: kada se stvari ne odvijaju kao što bi trebale. Jedino je potrebno vjerovati da je svaki takav događaj prednost koju možeš iskoristiti.

PREDNOST NESREĆE

 “Nesreće mogu donijeti rast i prosvjetljenje”, reče učitelj.

To je obrazložio ovako:

Svaki bi dan ptica nalazila sklonište u suvim granama drveta koje je stajalo usred velike nenaseljene ravnice.

Jednog je dana orkanski vjetar iščupao drvo i prisilio sirotu pticu da leti stotine kilometara u potrazi za skloništem – dok napokon nije doletjela do šume bogate plodnim drvećem.

I zaključio bi:

“Da je osušeno drvo ostalo, ništa ne bi navelo pticu da ostavi svoju sigurnost i da leti dalje.”

BUĐENJE

 Većina ljudi je, i neznajući to, uspavana. Rađaju se uspavani, žive uspavani, žene se i udaju uspavani, podižu djecu uspavani, umiru uspavani, da se nikad stvarno ne probude.
Nikada ne uspijevaju da shvate ljepotu i čudesnost onoga što nazivamo ljudskom egzistencijom.
Pa ipak, većina ljudi nikada ne uspijeva da shvati kako je sve dobro, jer su utonuli u san.
Žive u košmaru.

Jedan čovjek lupa na vrata sobe svoga sina.
„Čarli“, kaže,“ probudi se!
„Neću da ustanem, tata“, odgovori mu Čarli.
Otac viče: “Ustaj, moraš u školu!“
„Neću da idem u školu!“, kaže Čarli.
Otac ga pita „A zašto nećeš?“
„Iz tri razloga,“, kaže Čarli.
“Kao prvo, škola mi je dosadna;
kao drugo, učenici mi se rugaju;
i kao treće, mrzim školu.”
Otac mu onda uzvrati: „Dobro, sada ću ja tebi reći tri razloga zbog kojih moraš da ideš u školu.
Kao prvo, to je tvoja dužnost;
kao drugo, jer imaš četrdeset pet godina
i kao treće, jer si direktor.“
Probudite se. Probudite se. Odrasli ste. Niste više mali da samo spavate. Prestanite da se zabavljate svojim igračkama. Većina ljudi tvrdi kako hoće da izađu iz dječijeg vrtića, ali ne treba im vjerovati. Ne vjerujte u to. Ljudi samo žele da povrate svoje polomljene igračke.
„Vratite mi moju ženu. Vratite mi moj posao. Vratite mi moj novac. Vratite mi moj ugled, moj uspjeh.“
Buđenje nije prijatno. Čovjek lijepo leži u krevetu, buđenje ga samo uznemiri.
Zato mudrac ne pokušava da probudi ljude oko sebe.
Nadam se da ću umrijeti da budem mudar u ovoj prilici, i ne učinim ni najmanji pokušaj da vas probudim, ako spavate. To se mene ne tiče, i pored toga što vam povremeno kažem: „Probudite se.“ Ja samo treba da produžim naprijed svojim putem, da i dalje igram svoj ples.

Antoni De Melo