UMIJEĆE MALIH KORAKA

Ne molim Te, Gospodine, za čuda i viđenja, nego za snagu u svakodnevnom životu. Nauči me umijeću malih koraka. Učini me sigurnim u razdvajanju vremena. Obdari me osjetljivošću da odredim što je veoma važno, a što manje važno.
Molim te za razum da odredim suzdržanost i mjeru, da kroz život ne klizim, već da razumno određujem dnevni raspored, da primijetim svjetlost i vrhunce, da s vremenom na vrijeme nađem vremena za ljepotu, umjetnost i kulturu.
Dozvoli mi da spoznam da snovi o prošlosti i budućnosti ne vode daleko. Pomozi mi da dobro djelujem neposredno, da sadašnji trenutak prepoznam kao najvažniji.
Sačuvaj me naivnog stava da u životu mora sve dobro proteći. Obdari me trijeznom spoznajom da su teškoće, neuspjesi i udarci stalni pratioci života – uz koje rastemo i zrijemo.
Podsjeti me da srce često zamućuje razum. U pravom mi trenutku pošalji prijatelje koji će mi strpljivo reći istinu.
Uvijek ću Tebi i ljudima pustiti da mi govore. Istinu ne možemo reći sami sebi, ona nam biva kazivana. Ti znaš koliko nam treba prijateljstvo. Daj mi da budem dorastao tom najljepšem, najzahtjevnijem i najosjetljivijem daru.
Daj mi dovoljno mašte da u pravom trenutku, na pravu adresu uputim paketić dobrote uz popratno pismo ili bez njega.
Stvori od mene čovjeka koji će brazditi duboko poput broda, kako bi dotakao i one koji su “ispod”.
Oslobodi me straha da propuštam život. Ne daj mi ono što želim, već ono što mi treba.
Nauči me umijeću malih koraka.

Antoan de Sent-Egziperi

KO ZNA GDE SMO MI

I počela je, dakle, jesen. U sred avgusta. A počinjala je pomalo još od maja, pa juna, pa nekoliko dana u julu, presecala nas usred vrućine, selila nas za jednu noć iz afričke jare na obale severnih mora. Ali ovo sad, od pre dva dana, to je kontinentalna jesen, to su prvi požuteli listovi, miris hladnoće u kosi i na obrazima… sad opet možemo da počnemo san o moru.

Ustvari, niko nije toliko dugo na moru kao mi, kontinentalci. Gledam one Dalmatince još do pre neki dan, muvaju se po toj Dalmaciji, a ništa i ne vide: ni zvezde, ni palme, ni penu u balama, ni galebove. Ko zna gde su ti ljudi sa svojim snovima. Kažu ti: dobro jutro, a misao im u Australiji. Kažu ti: dobar dan, a misao im na Atlantiku. Kažu ti: laku noć, a misao im u Japanu.
A mi, opet, obrnuto. Meni misao stalno na Jadranu. Čitave godine sanjam more, idem ulicama, radim, razgovaram sa prijateljima, a – nisam tu. Na moru sam. Zovu me na sastanke, teraju me da nešto organizujem, uradim, donesem, predam, saopštim, oćutim, priznam… a ja im kažem:
-Badava vi to meni. Nisam ja tu.
I stvarno sam u Trogiru, na Korčuli, u Budvi, u Vološkom, u Šibeniku, u Zadru, u Kotoru, na Mljetu, na Visu…
Kad počne ovako jesen, vidim prvi list kako se otkačio sa grane i pada u vrtlogu niz bulevar, ja odem. Iznervira me neko. Drugi bi planuo, svađao se, dokazivao, pretio, psovao. Ja – ništa. Prođem kroz ljude i kroz zidove kao kroz vazduh. Jer kako možeš nanervirati nekog ko nije tu, ko je odsutan?

Ja sam godinu dana odsutan. Od jednog mora do drugog. Slušam Radio Jadran. Imam neke trake sa morskim melodijama. Pripremam rečnu ribu na dalmatinski način. Nerviram se kad Hajduk izgubi. Godinu dana tesan mi je rođeni krevet, vrpoljim se do neko doba noći, šetam nekim starim trgovima; Dubrovnik, Split; u glavi mi trepću ferali, pa mi svetli pod celom ona prvomajska obala, praznična obala sva u vatrama, pa lutam praznim plažama Orebića, Makarske, Čiova, Stona, Hercegnovog. Od Crne Gore, preko Hrvatske, čak do Istre, sve ja to prođem u masti.
A pripreme. Da vam ne govorim o pripremama. Neko obuče farmerice, okači torbu o rame i digne palac. Ja kad idem na more, spremam se kao da idem u rod. U stara vremena, kad se još putovalo u kolima sa arnjevima, tako su naši nedeljama, mesecima pripremali svoje putovanje u Peštu, u Beč, u Bečkerek. Posle su došli vozovi i brzine, ali moj deda je uvek tri sata ranije bio na stanici kad putuje iz Mokrina u Kikindu. Sedeo je u hladovini pod bagremom, ili zimi uz furunu u čekaonici, kola je isprezao kod Stepančevih, u kafani prekoputa, pa smo posle sedeli i čekali voz.
I čekajuci tako, mi smo već bili u Kikindi. I sećam se: ta Kikinda, iz čekanja, uvek mi je bila lepša nego ona prava. U pravoj Kikindi najveća senzacija za mene bilo je što može da se sladoled jede kašikom, za stolom, iz neke metalne čaše. Taj sladoled sam obično gutao, a uživao sam posle, kad se vratimo kući. Mljackao sam u Mokrinu.

Tako je meni sa morem. Tako je svakom bivšem mornaru kad sanja o moru i kad ode na more. I ove godine, kao i uvek kad sam tamo, ja nisam tamo. Odjednom hoću da se odmorim od svega što me je razvlačilo na sve strane, odjednom hoću da doživim još jednu godinu snova, i već posle pet dana ja vidim da sam umorniji, pa mi škripi onaj iznajmljeni krevet, pa sanjam prvo o svom krevetu, pa o svojim brigama, pa mi treba da se s nekim i svađam, da me neko pozove na sastanak, da čujem Radio Novi Sad ili Radio Beograd, da saznam šta je sa Zvezdom ili Vojvodinom, radi li pionirska škola na Detelinari, kako je na Strandu, na Tvrđavi…
Trčim na telefon. Kako je, pitam, šta ima novo u redakciji, da li me je neko tražio… Bez veze. Novine izlaze i bez mene. Vreme je naslikano na televizoru svake večeri u pola osam. Niko me nije tražio. Žive ljudi bez mene, svira Janika Balaž bez mene. Milan Plemić i ne primećuje da me nema među gostima na terasi Tvrđave. A ja sam sa njima. Muvam se svake večeri pre negu što zaspim, šetam kejom, prelećem preko Dunava kao velika bela ptica u Kamenicu, vrtim se sokacicima Podbare i Salajke, lomim noge po begečkim vinogradima…
Stvarno, šta ću ja na moru?
Onda počne nervoza. Jedva čekam da se to završi. Jer, šta je – tu je. Uplatio sam za odmor i nema vraćanja para. Treba zažmiriti i – izdržati.
I ja, umesto da se odmaram, ja izdržavam na svoj način. Ali izdržavam na svoj način. Hoće, recimo, da me nanarvira kelner koji se uvija kao bršljan oko stolova gde sede stranci, a mene i ne primećuje satima.
-Nećeš, burazeru – mislim – nećeš me nanervirati. Ja nisam ovde. Ja sam daleko. J sam sad u Sodrošu, brale, a ti i ne znaš šta je Sodroš. Drugi bi lupao šakom o sto, vikao nešto o turizmu, o jugoslovenstvu, o ugostiteljskoj etici. Ja ništa. Prođe kelner kroz mene kao kroz vazduh, prođem i ja kroz njega. Jer i on nije ovde. I on je negde na drugoj strani sveta, neko njegovo lepše i nasmejanije Ja šeta sad sa Havajkama, ili igra u Grčkoj, ili pilji u golišave lepotice Palm Biča. Ovo ovde što stenje, ovo kelnersko telo iskrivljeno pod teretom poslužavnika, u oznojanom crnom sakou, sa buđelarom punim stranog novca, ko zna čije je to telo.
Ko zna čija su naša tela.
Duše su naše – to znamo. Valjda smo zato i neulovljivi. Valjda zato niko i nije tu gde mislim da jeste.
*
Sam sam opet kod kuce, a nisam tu. Mljackam ukus morskog vetra, kao nekad, u detinjstvu. ukus kikindskog sladoleda. I već mislim kako ću iduće godine, tamo negde početkom juna, početkom jula, početkom avgusta… A Radio Jadran mi šalje Đorđa Peruzovića i Olivera Dragojevića, a palme mi šume oko ušiju, a more se talasa u temenu.
Neko na vratima zvoni. Traže me. Šta vredi i da otvaram, kad nisam tu. Ko zna gde sam ja.

Miroslav Antić

ŽIVOT JE...

BERAČI TREŠANJA

Farmeri iz oblasti Ber Rivera u Novoj Škotskoj, u kojoj uspijeva jedna od najboljih vrsta trešanja na svijetu, imaju jedan nesvakidašnji običaj. Za vrijeme berbe trešanja, za određenu cijenu farmer “daje u zakup” jedno drvo na sat. Čim zakupac plati, drvo je “njegovo” i on može slobodno da bere. Sve trešnje koje ubere za to određeno vrijeme pripadaju zakupcu, jer se zakup ne mjeri po količini već po vremenu. Kada vrijeme istekne, drvo se predaje sljedećem zakupcu. U okviru ovakvog sistema onaj ko obere najviše trešanja za najkraće vrijeme, dobija najviše novaca.Jedan berač izdvajao se od svih ostalih. On bi uvijek nabrao najviše sa stabla koje je uzeo “u zakup”.

“Kako to uspijevate?” – pitali su ga.

“To je prosto”, – nasmijao se – “ja jednostavno ne berem sa donjih grana.”Pošto se sa donjih grana najlakše bere, većina berača počinje od njihovog roda. Fokusirani na branje plodova sa ovih grana, zaboravljaju bogati rod koji se nalazi na višim granama!

…

Tako je i u životu. Ne isplati se težiti onome što se može lako dosegnuti. Ovakav stav zahtijeva mnogo rada i postavlja mnoge zahtjeve čovjeku koji gleda unaprijed i postavlja ciljeve koji su viši od ciljeva mnogih. Potrebno je mnogo hrabrosti i napora da se ideja pretvori u akciju ili stvarnu vrijednost. Onima koji su spremni da se uhvate u koštac sa težim zadacima neće biti lako, ali postići će rezultate.

USAMLJENOST GRADOVA

Ne znajući vlastiti broj,
ograđen zidinama i granicama,
Hodam naokolo sa robijaškim dvorištem
i za gležanj vezanom vječitom sjenkom.

Žive se granice dižu
na korak od mojih koraka.

Nema sjevera ni juga, istoka ni zapada,
postoji samo usamljenost umnožena,
usamljenost podijeljena brojem ljudi.
Trka vremena oko cirkusa časovnika,
svijetleći pupak tramvaja,
zvona sa atletskim ramenima,
zidovi koji sriču dvije ili tri obojene riječi,
su materijali usamljenosti.

Slika usamljenosti:
zidar koji pjeva na skeli,
nepomični splav na nebu.
Slike usamljenosti:
putnik zadubljen u novine;
konobar koji skriva portret u džepu jakne.

Grad kao da je od minerala.
Gradska geometrija je manje lijepa
od geometrije koju smo učili u školi.
Trokut, jaje, kocka šećera,
uputili su nas u slavu oblika.
Samo je obim došao kasnije:
prva žena i prvi mjesec.

Gdje si bila, samoćo,
da te ne upoznah do dvadesete?
U vozovima, u ogledalima, u fotografijama,
sada si uvijek pored mene.

Seljaci su manje sami
jer sa zemljom čine jedno:
stabla su njihova djeca,
promjene vremena vide na vlastitom tkivu,
i naučeni od svetih kalendara malih životinja.

Tu samoću knjigama hrane,
usamljenim šetnjama, klavirima i komadima gomile,
gradovima i nebesima mašinama osvojenim,
pokrovima pjene
koji se pružaju do granica mora.
Sve je već izmišljeno,
ali ništa nije izmišljeno što bi nas od samoće oslobodilo.

Karte čuvaju tajnu mansardí,
jecaji su oblikovani da se na luli popuše.
probali su samoću da sahrane u gitari.
Zna se da usamljenost hoda sobama nenastanjenim,
trguje odjećom samoubistva,
i mrsi poruke u telegrafskim žicama.

Horhe Karera Andrade

MUDRE MISLI - VRLINA

I vrline jednog čovjeka mi primamo i cijenimo potpuno samo ako nam se ukazuju u obliku koji odgovara našim shvatanjima i sklonostima.
Andrić

Jedina vrlina kojom čovjek ne može da se pohvali jeste skromnost. Kad bi se njome pohvalio, više ne bi bio skroman.
Volter

Rat otkriva jednom narodu njegove slabosti, ali ne i njegove vrline.
Spinoza

Sve budućnosti imaju jednu veliku vrlinu: nikad ne izgledaju onako kako ih zamišljaš.
Pavić

Nemam puno vrlina i plemenitih kvaliteta, ali kad volim – volim jako, ekskluzivno i postojano…
Dekart

Porok nikada ne napada otvoreno, nego nalazi način da čovjeka zaskoči, jer se uvijek zaodjene u neki sofizam, a često i u neku vrlinu.
Žan Žak Ruso

Nekada si imao strasti, i nazivao si ih zlima…ali, sad, imaš samo vrline – one su izrasle iz tvojih strasti.
Nekada si imao divlje pse u podrumu, ali si ih preobrazio u umilne psiće.
Od svojih otrova svario si svoj melem, pomuzao si kravu svoje tuge – sada piješ slatko mlijeko.
Ako imaš sreće, imaš jednu vrlinu i ništa više – tako ćeš lakše preći preko mosta.
Odlika je imati mnoge vrline, ali težak je to usud.
Gle, kako tvoja vrlina žudi za najvišim, ona želi cijeli tvoj duh, ona želi svu tvoju snagu gneva, mržnje i ljubavi.
Ljubomorna je svaka vrlina na drugu, a strahovita je stvar ljubomora.
Koga opkoli plamen ljubomore, taj na kraju, poput škorpije, protiv sebe samog okreće svoju bodlju.
Čovjek je nešto što mora biti prevaziđeno, i zato treba da voliš svoje vrline – jer od njih ćeš na kraju propasti.
Zar nikada dosad nisi vidio neku vrlinu kako sama sebe opanjkava, podbada, grize? Sigurno jesi…

Niče

Uticati na nekog znači predati mu sopstvenu dušu. On ne misli svoje prirodne misli, niti gori prirodnim strastima. Njegove vrline nisu stvarne za njega. Njegovi grijehovi, ako grijehovi postoje, pozajmljeni su. On postaje eho nečije tuđe muzike, glumac uloge koja nije napisana za njega. Cilj života je samorazvoj. Ostvariti savršeno sopstvenu prirodu – to je razlog našeg postojanja… Strah od društva, koje je osnov morala, strah od Boga, koji je tajna religije – to su dvije stvari koje vladaju nama.
Vajld

Vrlina je postupati u skladu sa sobom. Biti zadovoljan sada. Ne u ime budućnosti i od sećanja na prošlost, nego zbog ovog trenutka. Vrlina je biti potpuno živ.
Pavić

Ako imaš neku vrlinu, ona je samo tvoja, ne dijeliš je ni sa kim. Svakako, želiš da je nazoveš po imenu i da je miluješ, želiš da se zabavljaš njome. I gle! Sada dijeliš njeno ime sa narodom, i postao si narod i stado sa svojom vrlinom.
Bolje bi učino da kažeš – neizrecivo je i bezimeno ono što mojoj duši stvara muku i slast i što je još i glad moje utrobe.
Tvoja vrlina neka bude odveć uzvišena za prisnost imena – i ako moraš o njoj govoriti, ne stidi se da mucaš.
Zato, slobodno govori i mucaj – to je moje dobro, to volim, samo ovako želim da je dobro.
Niče

Narod koji se miri sa vlašću, to je narod bez građanskih vrlina. To je narod podanika. Nikakav narod.
Ćosić

Kad moji sinovi odrastu, osvetite im se, ljudi, dodijavajući im onako isto kao i ja vama, što sam dodijavao, ako vam se čini da se više staraju za blago ili za šta drugo nego za vrlinu. I ako budu smatrali da su nešto a nisu ništa, korite ih kao što sam ja korio vas što se ne brinu za ono što treba, i što misle da su nešto, a ne valjaju ništa. I ako budete tako radili, onda sam od vas doživio punu pravdu, i ja sám i moji sinovi.
Ali već je vrijeme da odlazim – ja u smrt, a vi u život. A ko od nas ide ka boljem spasenju, to niko ne zna osim Boga.
Sokrat – Odbrana pred atinskim sudom

Svi mi težimo da budemo pohvaljeni, i što je ko ugledniji utoliko više žudi za slavom. I sami filozofi, čak i na knjigama u kojima pišu o preziranju slave, stavljaju svoje ime; oni tu s prezrenjem govore o slavoljublju i sujeti, pa opet žude da im se slava proširi i čuje ime.
Za sve napore i pretrpljene opasnosti, vrlina ne traži druge nagrade osim hvale i slave.
Ciceron

Junaštvo je najjednostavnije od svih vrlina. Čak se i recept zna. Uzmeš tri drama čvrste vjere u nešto, tri drama neobaziranja na posljedice, i dobru oku jake volje. Sve to izmješaj i – gotovo.
Borislav Mihajlović Mihiz

Kao kod svih pisaca bez dara i pravog poziva, i u Davilu je bila uvriježena neiskorijenjiva zabluda da ima nekih svjesnih duhovnih radnja koje vode čovjeka ka poeziji i da se u poetskom stvaranju može naći utjeha ili nagrada za zla kojima nas život tereti i okružuje… Jer marljivost, ta vrlina koja se tako često javlja ondje gdje ne treba, ili kad više nije potrebna, oduvijek je bila utjeha nedarovitih pisaca i nesreća umjetnosti.
Andrić