R-EVOLUCIJA

Revolucionari insistiraju na mijenjanju svijeta zbog nesvjesnosti i njihovi sljedbenici su sljedbenici samo zato što nisu svjesni. Promjena okolnosti te ubjeđuje da se nešto promijenilo i u tebi samom. To mišljenje je daleko od istine. Revolucionar mijenja uslove življenja, dok “evolucionar” mijenja sebe samog.

Kad osvijestiš život u sebi, život oko tebe se stoprocentno mijenja. Ali, ako kreneš od okolnosti, sve u tebi ostaje isto. Svejedno je da li si psihološka mašina u povoljnim ili nepovoljnim okolnostima, ali dokle god si mašina, ti insistiraš na okolnostima i logično, na njihovoj promjeni zato što su ti, kad si mašina, važne samo okolnosti; i to po mogućnosti povoljne. Neugodno je osmotriti sebe, ali bez obzira na sve, bolje je (simbolično) umrijeti u samospoznaji nego (bukvalno) na barikadama.

Revolucionar je čovjek koji nije svjestan da je kratkovid. Njemu su svi pejsaži utonuli u maglu, i umesto da popravi vid, on želi da pomjeri pejsaže na pristojnu udaljenost. Ako shvati u čemu je problem, ostaviće revoluciju po strani i otpočeti evoluciju. To je hrabrost: suočiti se sa uzrokom, ne sa posljedicom kratkovidosti.

Hrabrost je čin i potvrda inteligencije. Rješavati problem onim što stvara problem je glupost, a ne inteligencija ili hrabrost. Hrabrost je istovremeno i uzrok i posljedica samoposmatranja. Ako posmatranja nema, onda se oslanjamo na “bolje sutra” i smatramo sebe herojima.

Učitelj Sah

SRCE I VOLJA

Gora smrt od psihološke ne postoji. Smrt tijela je smrt staništa, ne stanara. Ali kad stanar umre, kuća je sablasno prazna.

Nepripremljen čovjek ne bi mogao da izdrži ni jedan jedini trenutak suočavanja sa stvarnim stanjem stvari. Mi se smijemo majmunima zbog toga što su nam fizički i po ponašanju toliko slični. Kada kažem daje velika većina čovječanstva potpuno mrtva, ja samo iznosim činjenicu. Ponekad bih i sam volio da je to tek mišljenje, prolazno kao i svako drugo. Mišljenje nam uliva snagu da vjerujemo da će se situacija izmijeniti nabolje, ali mi ne razumijemo da smo zbog mehaničkog mišljenja obustavili napredak ka ljepšem i boljem, da smo izvršili samoubistvo i postali tek bespomoćne mašine koje očekuju pomoć od spolja – kao da su životne okolnosti automehaničari!?

Situacija zavisi od čovjeka, a mašina od situacije. To je razlika između lica i maske. Skinuti masku možemo svjesnošću. Voljom. Srcem. Posmatraj svoj svakodnevni život što pažljivije možeš, ostani tih iza misli, slika, emocija, sjećanja. To je svjesnost. Primijetićeš da je većina onoga što smatraš “sobom” samo mozaik sastavljen od kamenčića – roditelja, društva, poznanika, škole, statusa i slično. Shvatićeš da je rad na sebi borba za sebe. To je volja.

I konačno, kad se mehanizmi odstrane, vidjećeš svijet oko sebe u pravom svijetlu, i nećeš osjetiti strah već samo ljubav i saosjećanje. To je srce.

OD ŽLIJEZDE DO ZVIJEZDE

Nema postupnosti u samospoznaji. Ili je Sunce izašlo ili nije, ali ipak postoje nijanse svanuća. Hoću da kažem da je čovjek ili probuđen ili neprobuđen, ali prije probuđenja postoje etape. Vrlo je nezahvalno opisivati put, jer po riječima o putu ne može da se putuje.

Um bilo kojeg čovjeka je kao mračna, neprovjetrena soba prepuna najrazličitijih stvari, nameštaja, nevažnih detalja. “Stanar” je “ja”, iskustvenik. Pošto nema svijetla, sudari tog stanara sa stvarima u sobi su neizbježni. Svaki udarac u bilo koji predmet predstavlja po jedan unutrašnji konflikt. U okviru ovog primjera stvari su mehanizmi. Nepotrebno je pominjati da je soba prenatrpana. To bi otprilike bio opis umnog inventara zajedno sa stanarom i ujedno, opis sna.

Ponekad se u mrkloj noći čuje grmljavina, i s vremena na vrijeme munja – za djelić sekunde – osvijetli celu sobu. Ako stanar ne gleda, munja ga samo uplaši, a ako gleda, može da nazre raspored stvari. Munja je kao bilo koji neočekivani događaj: smrt bliske osobe, dobitak nasljedstva, nagli uspjeh ili neuspjeh na poslu – maltene bilo šta što je snažno po intenzitetu, i što nikako nismo mogli da predvidimo. Ako je stanar imao spuštene kapke, munja iznenadnog događaja protumačiće se ili kao tragedija ili kao božanska milost, ali ništa se neće promijeniti u samoj sobi uma.

Ako su kapci bili podignuti, svjetio munje omogućiće stanaru da bar na momenat sagleda sobu. To je trenutak rasanjivanja. Svako u svom životu dočeka munju – i zatvorenih i otvorenih očiju – bar nekoliko puta, ali su rijetki oni koji iskoriste tu povoljnu priliku.

Kad munja osvijetli sobu i namještaj u njoj, većina stanara sa otvorenim očima nauči najnekorisniju stvar iz toga: da se spretnije kreće kroz nered. To su ljudi koji su se “snašli u životu”, oni koji “znaju zašto žive”. Veoma je mali broj onih koji se promijene nakon rasanjivanja, jer im bljesak munje omogućava da, poslije kratke stanke, još dublje urone u san.

Najmanje je stanara koji počinju da shvataju skučenost svog staništa, onih koji osjećaju gorak plod mehaničke prenaseljenosti sobe. Takvi ljudi počinju da ulažu napor kako bi se oslobodio psihološki “stambeni prostor”, tj. izbacuju sve suvišno. To je trenutak spremnosti za rad na sebi.

Što je stanar spremniji da promijeni unutrašnju situaciju, to mu je sve lakše da isprazni sobu. I tu postoji pravilo – što smo spremniji da se oslobodimo mehaničnosti, to životne okolnosti postaju sve nepredvidljivije. Neočekivane situacije opisao sam kao bljesak munje. Više munja, više svijetla. Mehanizmi su sve vidljiviji, i kad je svjesnost stanara dovoljno stabilna, mjesečeva svjetlost prodire u sobu. To je trenutak buđenja.

Taj momenat je istinski šok za čitav sistem. Sjećam se da je jedan učenik rekao da je buđenje “potres od žlijezde do zvijezde”. Taj potres je u isti mah i predivan i strašan, i prijatan i neprijatan. Poželjan je po efektima, ali ubitačan po eruptivnom ispoljavanju.

Kada se oči prilagode sjaju mesečine, stanar počinje da uviđa da gotovo nijedan predmet u sobi nije njegov! To je trenutak spremnosti za igru na sebi. Pogled stanara sad obuhvata svaki ćošak umnog lavirinta. Prostor u kojem se nalazi više ne krije nikakvu tajnu. Po prvi put dopušteno mu je da prouči smjer svoje sudbine i da napokon živi sebe. Na prozorima percepcije vidi genetsku i karmičku prašinu koja mu je zamračivala mjesečinu budnog stanja. Sloboda još uvijek nije realizovana, jer svjesnost još uvijek nije dovoljno proširena.

Učitelj Sah

VEDRO JUTARNJE NEBO

Probuđenje je vedro jutarnje nebo. Soba je um, a probuđenje nije iskustvo, bar ne iskustvo koje se dešava unutar četiri zida. U stvari, probuđenje se ne može nazvati iskustvom, jer u trenutku probuđenja nema iskustvenika, nema stanara. Tavanica uma sakriva nebo probuđenja.

Mehaničnost u nama podržana je i od spoljašnje rutine, od jednoličnosti svakodnevnih obaveza. Kada se monotonija događaja nečim prekine, mašina se za trenutak zaustavi – slično motoru automobila koji radi, ali su mu točkovi odignuti od tla. Zbog toga su putovanja tako privlačna; neizvesnost okrepljuje i oživljava. Sve iznenadne situacije nas rasanjuju, ali to nema neku naročitu vrijednost, zato što, opet, zavisimo od okolnosti.

Budnost koja nije posljedica tvog individualnog napora, tvoje volje, je iznuđena okolnostima. Svjesnost nezavisna od spoljašnjih pritisaka jedina je istinska svjesnost.

Učitelj Sah

PRIHVATI ME

Ako ja ne želim ono što ti želiš, ne trudi se, molim te, da mi dokažeš da je ono što ja želim pogrešno;
ili, ako ne vjerujem ono što ti vjeruješ, zastani malo prije nego što počneš da me ubjeđuješ;
ili, ako osjećanja pokazujem jače, odnosno slabije od tebe u istim situacijama, dopusti mi da to ipak učinim onako kako mi odgovara;
ili, ako nešto radim na način koji se razlikuje od načina na koji ti radiš to isto, dozvoli mi.
Ne zahtijevam od tebe da me potpuno razumiješ, bar ne sada; to ću, možda, tražiti tek kad osjetim da od mene hoćeš načiniti kopiju sebe.
I dok ostvarujem svoje želje, pokazujem svoja osjećanja ili izražavam vjeru, ti otvori svoje srce i dopusti da u njega uđe i razvija se saznanje da nije sve pogrešno što je različito od tvoga. Prihvati me onakvu kakva jesam – to je prvi korak koji možeš učiniti ako hoćeš da me razumiješ.
Jednog dana, ako me ikada stvarno shvatiš, vidjećeš da u tome kakva sam postoji mnogo lijepog. I tada ćeš, nadam se, osjetiti snažnu potrebu: ne da me mijenjaš da bi bila kao ti, nego da me cijeniš, priznaš, podržiš i voliš.

DON KIHOT I VJETRENJAČE

“U taj mah ugledaše trideset ili četrdeset vjetrenjača koje su se nalazile na tom polju, i čim ih Don kihot vidje, reče svom štitonoši: Sreća upravlja našim stvarima bolje nego što bismo to mogli poželjeti; jer tamo, vidiš prijatelju moj Sančo, ukazuje se trideset ili nešto više ogromnih divova s kojim namjeravam da zametnem bitku i sve ih lišim života, a plijen koji ostane iza njih biće početak našeg bogatstva, jer to je valjan rat i velika usluga Bogu tamaniti s lica zemlje tako opaki soj.

- Kakvi divovi? – reče Sančo Pansa

- Oni koje tamo vidiš – odgovori mu gospodar – s dugim rukama koje ponekad imaju gotovo dvije milje.

- Pazite vaša milosti – odgovori Sančo – jer ono što se tamo vidi nisu divovi nego vjetrenjače, a ono što na njima liči na ruke, to su krila koja okreće vjetar, a ona pokreću mlinski kamen.

- Lijepo se vidi – odgovori Don Kihot - da nisi upoznat sa pustolovinama: ono su divovi; a ako se bojiš, ukloni se odatle i s razdaljine se moli, jer ući ću u strašnu i nejednaku bitku sa njima.

I govoreći tako, obode konja Rosinanta, ne obazirući se na viku svog štitonošte Sanča, koji ga je upozoravao da su ono što će napasti bez ikakve sumnje vjetrenjače, a ne divovi. Ali on je tako bio uvjeren da su to divovi da nije ni čuo viku svog štitonoše Sanča, niti je primijetio, iako im je već bio podosta blizu, šta je to. Naprotiv, vikao je na sav glas:

- Ne bježite, kukavička i zlobna stvorenja, jer napada vas jedan jedini vitez!

U tom trenutku vjetar poče malo jače da duva, pa se velika krila počeše okretati, a kad Don Kihot to vidje, reče:

- Čak i da se razmahujete sa više ruku nego div Brijarej, platićete mi.

I rekavši to iz sveg srca se preporuči svojoj gospodarici Dulsineji od Toboza, moleći je da mu u tom teškom času pomogne; dobro se zakloni štitom, koplje zakači o kariku na prsnom oklopu, pa se u punom Rosinantovom galopu baci i nasrnu na prvu vjetrenjaču koja je bila pred njim; i kad kopljem udari u krilo, vjetar svom žestinom pokrenu krilo da mu koplje smrska na komade i zbaci konjanika i konja koji se otkotrljaše po ledini u vrlo jadnom stanju. Požuri mu Sančo Pansa u pomoć, koliko god mu je magarac mogao kasati, a kad stiže, shvati da se gospodar ne može ni pomaći. Toliko se bio ugruvao sa Rosinantom.

- Bože, pomozi! – reče Sančo. – Zar nisam rekao vašoj milosti da pazi šta radi, jer su to vjetrenjače, da to može prenebregnuti samo onaj ko ima iste takve u glavi.

- Ćuti, prijatelju Sančo – odgovori Don Kihot – jer ratne stvari su više nego druge, podložne neprestanim promjenama; štaviše, kako ja mislim, a tako i jeste, onaj mudrac Freston koji mi je ukrao sobu i knjige, pretvorio je ove divove u vjetrenjače samo da bi me lišio slave da sam ih pobijedio: toliki mi je on neprijatelj…”

Servantes

BEZ SNOVA

Stare sjedokose kelnerice

po kafeima u noći

odustale su,

i dok koračam

niz pločnike svjetlosti

i gledam u prozore

staračkih domova

vidim da toga više nema

u njima.

Gledam ljude po klupama u parku

i vidim po tome kako

sjede i gledaju

da je iščezlo.

Gledam ljude koji voze

i vidim po tome kako

voze svoja kola

da niti vole niti su voljeni

niti više mare za seks

sve je zaboravljeno kao

neki stari film.

Gledam ljude u robnim kućama

i samoposlugama

dok se kreću među rafovima

kupujući stvari

i vidim po tome

kako im stoji odjeća

i po načinu na koji hodaju

i po izrazu njihovih lica

i očiju

da im nije stalo ni do čega

i da ničemu nije stalo

do njih.

Vidim na stotine ljudi dnevno

koji su sasvim odustali.

Ako odem na hipodrom

ili na stadion

vidim hiljade

koji ne osjećaju ništa

ni za koga

i niko ne osjeća za njih.

Na sve strane vidim one koji

ne žude ni za čim osim za

hranom, krovom i

odjećom,

usredsređeni samo na to,

BEZ SNOVA.

Ne shvatam zašto ovi ljudi

ne iščeznu,

ne shvatam zašto ovi ljudi

ne izdahnu,

zašto ih oblaci

ne usmrte,

zašto ih psi

ne usmrte,

zašto ih cvjetovi i djeca

ne usmrte,

ne shvatam.

Biće da su već mrtvi

pa ipak ne mogu da se naviknem

na njihovo postojanje,

jer toliko ih je mnogo.

Svakoga dana,

svake noći,

sve ih je više,

u metrou,

u zgradama,

u parkovima.

Oni ne osjećaju užas

što ne vole

ili što nisu voljeni.

Toliko, toliko, toliko

mojih bližnjih.

Čarls Bukovski

DRAGI MOJ ZIJO

Znam da pišem pismo koje ne može stići svom adresantu, ali se tješim time da će ga pročitati bar onaj koji voli nas obojicu.
Kasna je noć i meni se spava. U ovo gluho doba razgovara se samo sa duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmišljam o zlatnoj paučini i srebrnoj magli tvojih priča, i o strašnom kraju koji te je zadesio u logoru Jasenovac.
Pišem, dragi moj Zijo, a nisam siguran da i mene, jednom, ne čeka sličan kraju ovome svijetu po kome još putuje kuga s kosom.
U svojim noćima s najviše mjesečine, ti si naslutio tu apokaliptičnu neman s kosom smrti i progovorio si o njoj kroz usta svoga junaka Brke. Jednog dana ti si je vidio, realnu, ovozemaljsku, ostvario se tvoj strašan san, tvoja mora.
Tih istih godina ja sam, slučajem, izbjegao tvoju sudbinu, ali evo, ima neko doba kako me, za mojim radnim stolom, osvoji crna slutnja; vidim neku noć, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni dželati u ljudskom liku? Jesu li slični onima koji su tebe odveli? Ili braća onih kojima je otišao Goran? Zar to nisu tamne Kikićeve ubice?
Kako li smo nekada, zajedno, dječački, lirski zaneseni, tugovali nad pjesnikom Garsijom Lorkom izamišljali ono praskozorje kad ga odvode, bespovratno, pustim ulicama Granade.
Bio sam, skorih dana, i u Granadi, gledao sa brijega osunčan kamenit labirint njenih ulica i pitao se: na koju su ga stranu odveli? Opet si tada bio pored mene, sasvim blizu, i ne znam ko je odnas dvojice šaputao Lorkine riječi pune jeze:
“Crni su im konji, crne potkovice.”
Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojm rukopisima i pričam o jednoj bašti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim dječacima. Gnjuram se u dim rata i nalazim surove bojovnike: golubljeg srca. Prije nego što me odvedu, žurim da ispričam bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijali u srce još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se. Pržile su ga mnoge strahote kroz koje sam prolazio, ali korijen je ostajao, životvoran i neuništiv, i pod sunce ponovo isturao svoju nejačku zelenu klicu, svoj barjak. Ruši se na njega oklop tenkova, a štitio ga i sačuvao prijateljski povijen ljudski dlan.
Eto, o tome bih, Zijo, da šapućem i pišem svoju bajku. Ti bi najbolje znao da ništa nisam izmislio i da se u ovome poslu ne može izmišljati, a pogotovo ne dobri ljudi i sveti bojovnici.
Na žalost, ni one druge nisam izmaštao, mrke ubice s ljudskim licem. O njima ne mogu i ne volim da pričam. Osjećam samo kako se umnožavaju i rote u ovom stiješnjenom svijetu, slutim ih po hladnoj jezi, koja im je prethodnica, i još malo, čini mi se, pa će zakucati na vrata.
Neka, Zijo… Svak se brani svojim oružjem, a još uvijek nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone.
Zbogom, dragi moj. Možda je nekom smiješna starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo kljuse, koje ne obećava bogzna kakvu trku. Jah, šta ćeš…

(Književniku ZIJI DIZDAREVIĆU, ubijenom u logoru Jasenovac 1942.)

Branko Ćopić

NAŠI DANI

Razvilo se crno vreme opadanja,
Nabujao šljam i razvrat i poroci,
Podig’o se truli zadah propadanja,
Umrli su svi heroji i proroci.
Razvilo se crno vreme opadanja.

Progledale sve jazbine i kanali,
Na visoko podigli se sutereni,
Svi podmukli, svi prokleti i svi mali
Postali su danas naši suvereni.
Progledale sve jazbine i kanali.

Pokradeni svi hramovi i ćivoti,
Ismejane sve vrline i poštenje,
Poniženi svi grobovi i životi,
Uprljano i opelo i krštenje.
Pokradeni svi hramovi i ćivoti.

Zakovana petvekovna zvona bune,
Pobegao duh jedinstva i bog rata;
Obesismo sve praznike i tribune,
Gojimo se od grehova i od blata.
Zakovana petvekovna zvona bune.

Od pandura stvorili smo velikaše,
Dostojanstva podeliše idioti,
Lopovi nam izrađuju bogataše,
Mračne duše nazvaše se patrioti.
Od pandura stvorili smo velikaše.

Svoju mudrost rastočismo na izbore,
Svoju hrabrost na podvale i obede,
Budućnosti zatrovasmo sve izvore,
A poraze proglasismo za pobede.
Svoju mudrost rastočismo na izbore.

Mesto svetle istorije i grobova,
Vaskrsli smo sve pigmeje i repove;
Od nesrećne braće naše, od robova,
Zatvorismo svoje oči i džepove.
Mesto svetle istorije i grobova

Ostala nam još prašina na hartiji,
K’o jedina uspomena na džinove;
Sad svu slavu pronađosmo u partiji,
Pir poruge dohvatio sve sinove.
Ostala nam još prašina na hartiji.

Pod sramotom živi naše pokolenje,
Ne čuju se ni protesti ni jauci;
Pod sramotom živi naše javno mnenje,
Naraštaji, koji sišu k’o pauci.
Pod sramotom živi naše pokolenje.

Pomrčina pritisnula naše dane,
Ne vidi se jadna naša zemlja huda;
Al’ kad požar poduhvati na sve strane,
Kuda ćemo od svetlosti i od suda!
Pomrčina pritisnula naše dane.

Vladislav Petković Dis

HRABROST

Društvo koje nema hrabrosti i sposobnosti da sazna pravu istinu o sebi – nije zdravo društvo.
Lenjin

Vidjeti ono što je ispravno, a ne učiniti to, to je nedostatak hrabrosti.
Kung Fu Ce

Neki ljudi su hrabri samo zato što postoje i kukavice.
Munte

Ironija je hrabrost slabih, a kukavičluk jakih.
Linkoln

Kukavice umiru više puta prije svoje smrti. Hrabri okuse smrt samo jednom.
Šekspir

Plašljiv čovjek ne može da bude srećan. Ljudi ga ne trpe, žene ga ne vole, a i on sam sebe prezire.

Efraim Kišon

Junak je često spreman da izgubi život, ali nije spreman da izgubi ljubavnicu ili konja.
Fejdo

Kad nekog plašimo to je zato da bi smo sebe ohrabrili.
Hese

Deviza pravih generala je: biti hrabar pred neprijateljem, a bojati se rata.
Brijan

O POLUINTELEKTUALCU

Beskrajno aktuelan tekst i nakon pola vijeka:

Uzimajući ga u njegovom najpotpunijem i najizrazitijem vidu, poluintelektualac je čovek koji je uredno, pa možda čak i s vrlo dobrim uspehom svršio školu, ali u pogledu kulturnog obrazovanja i moralnog vaspitanja nije stekao skoro ništa. Bilo usled njegove urođene nesposobnosti ili zbog mana školskog sistema, on nije dobio podstreka za duhovno samorazvijanje. On uopšte duhovne vrednosti ne razume i ne ceni. On sve ceni prema tome, koliko šta doprinosi uspehu u životu, a uspeh uzima u “čaršijskom” smislu, dakle, sasvim materijalistički. S ostalim duhovnim vrednostima odbacuje i moralnu disciplinu, ali ne sasvim, jer prekršaji te discipline povlače krivičnu odgovornost. Ipak i u moralnom, kao i u kulturnom pogledu, on je u osnovi ostao primitivac. Neomekšan kulturom, a sa olabavelom moralnom kočnicom, on ima sirove snage napretek. Školska diploma, kao ulaznica u krug inteligencije, dala mu je preterano visoko mišljenje o sebi samom. U društvenoj utakmici taj diplomirani primitivac bori se bez skrupula, a s punim uverenjem da traži samo svoje pravo, koje mu je škola priznala. On potiskuje suparnike nemilosrdno kao da ne bi bili živa bića nego materijalne prepone. On je dobar “laktaš”, – izraz jedan koji je prodro u opštu upotrebu jednovremeno s pojavom poluintelektualaca.

Pretpostavimo da se u njega probudila politička ambicija, i da je uspeo postati ministar. Taj položaj mogao je ugrabiti samo kroz silno guranje i strmoglavu jagmu, i zato će smatrati da je to sada nešto “njegovo”. Iz te svoje tečevine ili, bolje reći, plena gledaće da izvuče što više ličnog ćara. Biće “korupcionaš”, ali neće biti sasvim svestan toga fakta: toliko će mu to izgledati prirodno i na svom mestu. Jedan poluintelektualac, kad je čuo da se govori o njegovoj ostavci, rekao je: “Ko je lud, da se odvaja od punog čanka?!” Njemu je izgledalo nepojmljivo da se čovek ne koristi ministarskim položajem, kao što bi bilo nepojmljivo da čovek kraj punog čanka ostane gladan.

Politička ambicija jednog poluintelektualca upravo i nije politička. Ona se sastoji samo u tome, da se čovek kroz politiku obogati, i da na visokim položajima progospoduje. On ne zna ni za kakve više i opštije ciljeve. Tek kad poluintelektualac izbije na vrhunac političkog uspeha, vidi se kako je on moralno zakržljao.

Pored poluintelektualca koji je uspeo, ima i poluintelektualac koji nije uspeo. Već pravi intelektualac, nezaposlen ili zapostavljen, gotov je opozicionar. Poluintelektualac u takvom položaju tim je opasniji, što ne zna ni za kakve moralne obzire koji bi njegovo ogorčenje ublažavali. To nije bilo slučajno da su mnogi ozlojeđeni poluintelektualci otišli u komuniste.

Poluintelektualac je bolesna društvena pojava, koja je obelodanila dve stvari: (1) da je kulturni obrazac potrebna dopuna nacionalnog i političkog obrasca, što se naročito oseća onda kada uticaj ta dva obrasca stane slabiti, – i (2) da škola koja se ograničava na davanje znanja, bez uporednog vaspitavanja karaktera, nije u stanju sprečiti pojavu takvog društvenog tipa kao što je poluintelektualac.

Slobodan Jovanović

Daj svoj doprinos naučnom istraživanju popunjavanjem ankete.

POBACAJ NAŠE STARE SLIKE

Pobacaj naše stare slike. To nismo na njima mi, već neko nama drag i poznat: naš most iz jednog bića u neko sasvim drugo biće.
Neprekidno prolazimo kroz privide. Tek što na sebe naviknemo, već smo stranci. Jesmo li ovo mi, ili tek naše mogućnosti?
Hajde sedi i popij sa mnom bar jedan litar daljine. Prisetimo se malo šta je bilo pre vremena. Grane nam niču iz ušiju. Neka se rascvetaju. Mi smo više od proleća nego proleće. Vodoskok mleka i mermera.
Hej, ja! Povedi me, ne sa sobom, već sa mnom. Pobacaj naše stare slike. To nismo na njima mi, nego uspomena na nas.

Miroslav Antić

PROBLEM ČOVJEČANSTVA

Problem čovječanstva duboko je ukorijenjen u samom umu. Ili, bolje rečeno, u našem pogrešnom poistovjećivanju s umom.

Nepostojana svjesnost, sklonost da krenemo putem manjeg otpora tako što se nećemo potpuno probuditi u sadašnjem trenutku stvara provaliju. A um sputan vremenom, koji je smišljen da nam bude koristan sluga, uzdiže se proglašavajući se gospodarom. Nalik na leptira koji leprša od cvijeta do cvijeta, um se bavi prošlim iskustvima ili, projektujući vlastiti televizijski film, predviđa ono što će se tek dogoditi. Rijetko kad se odmaramo u okeanskim dubinama onoga što je ovdje i sada. Jer upravo ovdje – u sadašnjem trenutku – pronalazimo svoje istinsko Ja, koje prebiva u pozadini fizičkog tijela, promjenjivih osjećaja i brbljavog uma.

Krunska slava ljudskog razvoja ne počiva na sposobnosti zaključivanja i razmišljanja, iako nas ona razlikuje od životinja. Um, kao i nagon, puka je tačka na putu. Krajnja nam je sudbina ponovo se povezati s našim suštinskim Bićem i izraziti se iz nevjerovatne, božanske stvarnosti u običnom fizičkom svijetu, iz trenutka u trenutak. Lako je to reći, pa ipak su rijetki oni koji su dosegli daljnje vrhunce ljudskog razvoja.

ŽIVOT POSTOJI PO NEKOM VIŠEM NAČELU

Ljutio se na samog sebe, ali onda je pomislio kako je, u stvari, sasvim prirodno što ne zna šta želi. Čovjek nikad ne može znati šta treba da želi, jer živi samo jedan život i nikako ne može da ga uporedi sa svojim prethodnim životima, niti ga u sljedećim životima popraviti.
Je li bolje biti s Terezom ili ostati sam?

Nema nikakve mogućnosti da provjeri koja je odluka bolja jer ne postoji mogućnost poređenja. Čovjek proživljava prvi put sve i bez pripreme. Kao glumac koji igra predstavu bez ikakve probe.

Pa koliko onda vrijedi život ako je prva proba života već sam život? Život je onda uvijek sličan skici.

Samo, ni skica nije prava riječ, jer je skica uvijek narct za nešto, priprema za sliku. A skica koja je naš život je skica ni za šta, crtež iz koga ne slijedi slika.

MIlan Kundera – Nepodnošljiva Lakoća Postojanja

Čovjek želi moć (rekao je, gledajući u Mula Ibrahima, koji je pažljivo slušao). Zato što živi, što se kreće, što se sudara s ljudima. A želi da nešto ostavi iza sebe, da nešto stvori, da ne bi samo bitisao, kao drvo. I izgleda mu da je nešto postigao, da je snažan i važan, da može mnogo. Ali bog učini da odjednom progleda i vidi, ne ovim očima, već onim drugim, vidovitijim, da je samo zrnce pijeska u nesagledljivoj pustinji ovoga svijeta, sitan i nevažan koliko i mrav u mravinjaku. Da li mravi žele moć? Žele li da budu snažniji i značajniji od drugih? Imaju li svojih briga, muka, nesanica, očajanja? Ne znamo, i ne tiče nas se, suviše su sitni za nas. Zar onda ne bi mogao da postoji neko veći i od nas, kome su beznačajne naše brige i nevolje? Mi ga ne vidimo, jer je neuhvatljiv za našu misao, osjetimo ga samo kad nam se u nečemu pokaže njegova volja. Ni, mrav ne vidi čovjeka cijelog, zbog svoje veličine čovjek i ne postoji za mrava, vidjeće samo prst, ili grančicu, ako mu prepriječimo put, osjetiće potres ako rasturimo mravinjak. A čovjek prema vasioni sitniji je nego mrav. I zašto bi postojao samo čovjek i njegov način mišljenja? Svijet je postojao i prije nas, postoji i mimo nas, postojaće i bez nas. Hoće li svega nestati ako svi ljudi pomru? Neće. Sve će ostati, i ono što znamo i što ne znamo, samo nas neće biti. Mnogo je tajni kojima se ne možemo ni približiti, a kamoli ih razjasniti. A možda je najveća tajna smrt, tajna i užas. I kad ne mislimo na nju, ona misli na nas. Sačekuje nas na nekom ćošku, uvijek nespremne, i sve što je bilo, više nije. Uzalud smo prošli ovim zemaljskim putem, uzalud se nadali, uzalud tugovali zbog gubitaka, uzalud se radovali zbog uspjeha, sve uzalud. Smrt čini besmislenim i život i ono što se u životu stvara. A iza te strašne kobi, nepoznata tama. Znaš kraj, a ne znaš ništa o njemu. Pomiriti se s njim ne možeš, a ništa ne možeš izmijeniti. Po našoj volji to se ne dešava, jer bi malo ko htio da umre, već po nekoj svemoćnoj volji o kojoj ništa ne znamo, osim da je neumoljiva i do kraja dosljedna, možda je neki sveopšti duh, nimalo sličan našem, a nesaznatljiv, jer je van našeg iskustva. Ako ga ne možemo saznati, ne znači da ga nema. On ga ne zamišlja po ljudskoj slici, već kao nadnaravnu snagu, i nadnaravni um, koji hladno ravna vidljivim i nevidljivim svijetom. Uzaludno ga je moliti, uzaludno preklinjati, jer njegove mjere i razlozi nisu ljudski, a kakvi su, ne možemo čak ni naslutiti. Eto, i sam kaže: on i njegov, jer ne znamo šta je, niti je naš jezik sposoban da izrazi ono što naša misao ne može dokučiti. A ako je tako, a sigurno jest, nemoguće je zamisliti da taj svemirski duh igra nedostojnu igru s ljudima, puštajući ih da protrče kroz život, dolazeći iz ničega i nepovratno odlazeći u ništa. Bilo bi to besmisleno traćenje tolike snage. Mnogo je vjerovatnije, i logičnije, i manje uvredljivo, da je tijelo smrtno a duša besmrtna, duša je djelić sveopšte svemirske energije, poklonjen nam, privremeno ustupljen, na rođenju, koja će živjeti svojim nepoznatim životom i poslije smrti tijela, ili će se useliti u novorođenče, da nastavi svoje vječno kretanje. Ni kap vode se ne gubi, samo se mijenja, kako se može izgubiti sve čovjekovo? Mora biti da život postoji po nekom višem načelu, a ne samo po besmislu, po zlu, po ludilu!

Selimović