Странице

недеља, 24. октобар 2010.

TOPLI DORUČAK


U povesti koja se ovde saopštava imena junacima biće podeljena na kraju umesto na početku izlaganja.
Posto je trazila kolegu s kojim bi spremala “Matematiku I”, počeli smo da učimo zajedno, a kako nije bila iz provincije kao ja, učili smo u velikoj kući njenih roditelja. Učili smo od sedam do devet, zatim bi nam bio donet doručak, a potom bismo nastavili do deset, a od deset do jedanaest obnavljali smo uglavnom pređeno gradivo.
Sve to vreme ja sam u ruci držao kamen, koji bi, za slučaj da zadremam, ispadao na pod i budio me pre no što se ma šta primeti. Rezultati su bili takvi, da je veoma brzo zapazila kako ja ne uspevam da je pratim i da moje znanje sve više i više zaostaje za njenim.
Tek što je položila ispit, stigla je da se upita šta se to dogodilo sa mnom, što se toga dana nisam pojavio na polaganju.
U vreme kada je trebalo spremati “Matematiku II” srela me je iznenada jednog jutra zapazivši nove zakrpe na mojim laktovima i novoizraslu kosu, koju nije videla ranije. Sve se ponovilo kao i prvi put. Svakog jutra dolazio sam u određeno vreme, a ona je silazila kroz zelen i slojevit vazduh, kao kroz vodu punu hladnih i toplih struja, otvarala mi vrata, sanjiva, sa onim svojim pogledom kojim se razbijaju ogledala.
I dalje sam odlazio u jedanaest časova i ona je opet ubrzo opazila da ne uspevam da održim pažnju, da moji pogledi ostare za sat i da zaostajem. Kada ni tog puta nisam izašao na ispit, na njeno veliko iznenađenje mojeg imena uopšte nije bilo na spisku za taj, ni za bilo koji drugi dan tog ispitnog roka.
Celo proleće smo proveli u učenju, a kada je prispeo junski rok, ona je shvatila već unapred da se ja ni ovog puta na ispitu neću pojaviti. Vrativši se kući zadovoljna postignutim uspehom, zapazila je da sam u žurbi kod nje zaboravio svoje sveske i među njima je našla i moj indeks.
Sa zaprepašćenjem je ustanovila da uopšte ne spremam matematiku, da nisam čak ni upisan na Građevinski fakultet, nego na jedan drugi, gde redovno dajem ispite.
Setila se beskrajnih časova zajedničkog učenja, koji su za mene morali biti uzaludan napor bez svrhe, čisto gubljenje vremena, i postavila sebi pitanje: zbog čega? Razmišljala je, i došla do jedinog zaključka: sve je bilo ne zbog ispita, nego zbog nje.
Odmah je otišla u iznajmljenu sobu gde sam stanovao, i pošto su joj dali adresu jednog malog mesta blizu Soluna, pošla je ka egejskoj obali da me traži.
Pred vratima pomilovala je velikog belog bika i polako mu se popela na sapi. Kada sam ga i sam pojahao, poterao sam ga duž mora, tako da je s dve noge gazio vodu, a s dve zemlju. U prvi mah bila je začuđena kada sam počeo da je svlačim. Komad po komad njene odeće padao je u vodu, a zatim i ona je počela mene da raskopčava. Bik pod nama činio je sve što bismo inače morali sami činiti i ona više nije uspevala da razlikuje ko joj pričinjava zadovoljstvo, bik ili ja.
Iznenadila se kad me posle toga više nije videla. Ni tog, ni sledećih dana, ni sledećih nedelja, ni sledećih ispitnih rokova. Više nikada.
Začuđena, zaključila je da njena procena mojih osećanja nije bila tačna. Zbunjena što ne može da odgonetne u čemu je stvar, sedela je jedno pre podne u sobi u kojoj smo godinama zajedno učili i tada joj je pogled slučajno pao na “Vedžvudov” pribor za čaj, koji je još od doručka stajao na stolu. Tada je shvatila.
Mesecima, iz dana u dan s ogromnim naporima i beskrajnim gubljenjem vremena i snage radio sam s njom samo da bih svako jutro dobio topao doručak, jedini obrok koji sam mogao sebi priuštiti tokom tih godina.
Shvativši to, upitala se još nešto. Je li moguće da sam je u stvari mrzeo?
***
Na kraju, ostaje još jedna obaveza: da se, kako je u početku obećano, junacima ove povesti podele imena. Ako se čitalac već nije setio, evo i te odgonetke.
Moje ime je Balkan. Njeno – Evropa.

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 17.

Photo: Bhaskar Banerji

Liječnici: pijuni farmaceutske industrije

Pa ipak, koliko god da se divim mudrosti Istočne medicine,
ne želim napadati Zapadne liječnike koji prepisuju ogromne količine
lijekova što doprinose smrtonosnosti medicinske profesije.
Liječnici su uhvaćeni između intelektualnog čekića i korporativnog
nakovnja; oni su pijuni u golemom kompleksu medicinske
industrije. Njihove ozdraviteljske sposobnosti sputane su arhaičnim
medicinskim obrazovanjem, zasnovanom na njutnovskom
svemiru u kojem postoji samo materija. Nažalost, ta je filozofija
izašla iz mode još prije sedamdeset i pet godina kada su fizičari
službeno usvojili kvantnu mehaniku i prepoznali da je svemir u
stvari sačinjen od energije.
U godinama poslije fakulteta ti isti liječnici od farmaceutskih
predstavnika, trčkarala korporativne industrije zdravstvene
skrbi primaju stalnu edukaciju o farmaceutskim proizvodima.
U biti, ti neprofesionalci, čiji primarni cilj je prodati proizvod,
liječnike opskrbljuju »informacijama« o djelotvornosti novih lijekova.
Farmaceutske kompanije tu »edukaciju« pružaju besplatno
kako bi uvjerile liječnike da »proguraju« njihove proizvode.
Bjelodano je da goleme količine lijekova koji se prepisuju u ovoj
zemlji krše Hipokratovu zakletvu koju polažu svi liječnici već
u stavci - »Kao prvo, ne naškodi.« Farmaceutske korporacije su
nas programirale da postanemo nacija ovisnika o lijekovima na
recepte, a rezultati su tragični. Moramo stati na loptu i ugraditi
otkrića kvantne fizike u biomedicinu tako da možemo stvoriti
nov, sigurniji medicinski sustav koji će biti usklađen sa zakonima
prirode.

Fizika i medicina:
Dan prekasno i dolar premalo

Fizičke znanosti već su prigrlile kvantnu fiziku i to sa senzacionalnim
rezultatima. Poziv čovječanstvu da postane svjesno
kvantnog svemira zbio se 6. kolovoza 1945. godine. Atomska
bomba tog dana bačena na Hirošimu demonstrirala je golemu
moć primijenjene kvantne teorije i dramatično najavila atomsko
doba. S konstruktivne strane, kvantna fizika omogućila je
elektronička čuda koja su temelj informacijskog doba. Primjena
kvantne mehanike izravno je odgovorna za razvoj televizora, računala,
računalnu tomografiju (CAT), lasere, svemirske rakete i mobilne telefone.
No, kakve velike i veličanstvene napretke u biomedicinskim
znanostima možemo pripisati kvantnoj revoluciji? Navedimo ih
po redoslijedu važnosti:
Popis je vrlo kratak - napredaka nije bilo.
Iako ističem potrebu da se načela kvantne mehanike primijene
u biomedicini, ne zagovaram da se odbace vrijedne pouke
usvojene pomoću načela Isaaca Newtona. Noviji zakoni kvantne
mehanike ne negiraju rezultate klasične fizike. Planeti se i dalje
kreću putanjama koje je izračunala Newtonova matematika.
Razlika između te dvije fizike je u tome što kvantna mehanika
više vrijedi za molekularnu i atomsku domenu, dok Newtonovi
zakoni vrijede za više razine organizacije, kao na primjer sustave
organa, ljude i populacije ljudi. Manifestacija bolesti kao što je, na
primjer, rak, na makro-razini se pojavljuje kada možete vidjeti i
opipati tumor. Međutim, procesi koji su potaknuli rak pokrenuti
su na molekularnoj razini, unutar pogođenih progenitorskih
stanica. Štoviše, većina bioloških poremećaja (izuzev fizičkih ozljeda)
započinje na razini staničnih molekula i iona. Otuda potreba
biologije da u sebe ugradi kako kvantnu tako i njutnovsku mehaniku.
Bilo je, hvala Bogu, vizionarskih biologa koji su zagovarali tu
integraciju. Prije više od četrdeset godina renomirani fiziolog Albert
Szent-Gyorgyi, dobitnik Nobelove nagrade, objavio je knjigu
pod naslovom 'Uvod u submolekularnu biologiju' (Introduction
to a Submolecular Biology) [Szent-Gyorgyi, 1960.] Njegovo je djelo
sjajan pokušaj educiranja zajednice bioloških znanstvenika o
važnosti kvantne fizike u biološkim sustavima. Nažalost, njegovi
su tradicijski nastrojeni kolege, koji su knjigu smatrali buncanjem
jednog briljantnog, ali sada senilnog starca, tek lamentirali
nad »gubitkom« prijašnjeg kolege.
Glavnina biologa još nije prepoznala važnost Szent-Gyorgyijeve
knjige, međutim istraživanja sugeriraju da će prije ili kasnije
morati to učiniti, budući da se stara materijalistička paradigma
ruši pod teretom dokaza...
...
Konvencionalni medicinski istraživači ne posjeduju
znanje o molekularnim mehanizmima koji doista proizvode život.
Stotine drugih znanstvenih studija tijekom prošlih pedeset
godina dosljedno su otkrivale da »nevidljive sile« elektromagnetskog
spektra imaju snažan utjecaj na svaki aspekt biološke
regulacije. Te energije uključuju mikrovalove, radijske frekvencije,
vidljivi dio svjetlosnog spektra, ekstremno niske frekvencije,
zvučne frekvencije pa čak i novootkriveni oblik energije poznat
kao skalarna energija. Određene frekvencije i uzorci elektromagnetskog
zračenja reguliraju sintezu DNK, RNK i sintezu proteina,
mijenjanju oblik i funkciju proteina te upravljaju regulacijom
gena, staničnom diobom, staničnom diferencijacijom, morfogenezom
(procesom koji stanice organizira u organe i tkiva), izlučivanjem
hormona, rastom i funkcioniranjem živaca. Svako od
tih staničnih aktivnosti je ponašanje od fundamentalne važnosti
koje doprinosi odvijanju života. Iako su te znanstvene studije bile
objavljene u nekima od najuglednijih mainstream biomedicinskih
časopisa, njihova revolucionarna otkrića nisu ugrađena u
nastavni plan Medicinskih fakulteta. [Liboff 2004.; Goodman i
Blank, 2002.; Sivitz, 2000.; Jin, et al., 2000.; Blackman, et al., 1993.;
Rosen, 1992.; Blank, 1992; Zsong, 1989.; Yen-Patton, et al., 1988.]
U jednom važnom istraživanju koje je prije trideset godina
proveo biofizičar C. W. E McClare s Oxforda izračunata je i
uspoređena efikasnost prijenosa podataka energetskih signala i
kemijskih signala u biološkim sustavima. Njegovo istraživanje
»Rezonancija u bioenergetici«, objavljeno u Analima Njujorške
akademije znanosti (Annals of the New York Academy of Science)
pokazalo je da su energetski signalni mehanizmi, kao na primjer
elektromagnetske frekvencije, u prenošenju podataka iz okoliša
stotinu puta efikasniji od fizičkih signala, kao što su hormoni,
neurotransmiteri, faktori rasta i tako dalje. [McClare, 1974.]
Ne iznenađuje da su energetski signali toliko djelotvorniji. U
fizičkim molekulama informacija koja se može prenositi direktno
je povezana s energijom s kojom molekula raspolaže. Međutim,
kemijsko spajanje koje se koristi za prijenos njihovih podataka
praćeno je golemim gubitkom energije uslijed topline koja se
oslobađa tijekom stvaranja i pucanja kemijskih veza. Budući da
termokemijsko sparivanje trati većinu energije molekule, mala
količina energije koja preostane ograničava količinu informacija
koja se može prenijeti kao signal.
Znamo da živi organizmi moraju primati i tumačiti signale
iz okoliša kako bi ostali živi. U stvari, preživljavanje je izravno
povezano s brzinom i djelotvornošću prijenosa signala. Brzina
signala elektromagnetske energije je 300.000 kilometara u sekundi,
dok je brzina difuznih kemijskih spojeva znatno manja
od jednog centimetra u sekundi. Energetski signali sto su puta
djelotvorniji i beskonačno brži od fizičkog kemijskog signaliziranja.
Kakvu vrstu signaliziranja bi vaša zajednica od više milijardi
stanica preferirala? Zaključite sami!

Elizabeth Gilbert - Jedi, moli, voli 2.


Danas je Avgusteum jedno od najtiših i najusamljenijih mesta u Rimu, ukopano duboko u zemlju. Oko njega je grad tokom vekova rastao i razvijao se. (Otprilike, jedan inč godine je opšte pravilo za akumulaciju vremenskog đubreta.) Saobraćaj se iznad spomenika danas uvija u užurbanom krugu i niko više ne silazi dole - koliko mogu da primetim - osim kada je prinuđen da olakša bešiku. Ali zgrada još uvek odoleva, dostojanstveno stojeći na rimskoj zemlji, čekajući neku novu inkarnaciju.
Izdržljivost Avgusteuma je toliko ubedljiva da se, uprkos svojoj prolaznosti, neumorno prilagođava prevrtljivim vremenima. Meni Avgusteum liči na osobu koja je vodila krajnje razuzdan život - koja je možda počela kao domaćica, zatim je neočekivano postala udovica, onda je odlučila da pleše za novac, završivši nekako kao prvi ženski stomatolog na svetu da bi se potom okušala u politici - ali koja je sve vreme uspevala da zadrži delić sebe.
Gledam u Avgusteum i razmišljam o tome kako moj život verovatno nije ni približno haotičan kao što sebe ubeđujem. Pre bi se reklo da je ovaj svet haotičan, donoseći nam svima promene koje niko ne može da predvidi. Avgusteum me upozorava da se ne vezujem za neku od staromodnih predstava o sebi, za ono što predstavljam, kome pripadam ili u kakve svrhe sam nekada želela da obitavam. Juče sam možda nekome bila veličanstvena građevina, dovoljno istinito - ali bih sutra mogla da budem skladište za municiju. Čak i u Večnom gradu, poručuje tihi Avgusteum, moramo uvek da budemo spremni za nemirne i beskrajne talase transformacije.

*
Mislim da ljudi prave decu iz milion različitih razloga - ponekad iz iskonske želje da neguju novi život, ponekad u nedostatku drugih izbora, ponekad kako bi ispunili želju svom partneru ili obezbedili sebi naslednika, ponekad bez nekog naročitog razloga. Nisu sve želje za potomstvom iste, niti su svi razlozi za to uvek sebični. Baš kao što ni sve želje za nemanjem dece nisu iste. Niti su svi razlozi za to uvek sebični.

*
Izlazak iz braka je težak, ne samo zbog pravno-finansijskih komplikacija ili naglog preokreta u životu. (Kao što me je moja prijateljica Debora jednom mudro posavetovala: "Niko još nije umro od deljenja nameštaja.") U pitanju je emotivni kolaps koji razara, šok od skretanja sa puta konvencionalnog načina života i gubitka svake utehe koja tolike ljude večno drži na tom putu. Stvaranje porodičnog života sa supružnikom je najosnovniji način da pojedinac pronađe kontinuitet i prozre suštinu američkog (ili bilo kog drugog) društva. Ovu istinu iznova otkrivam svaki put kada odem u Minesotu, u posetu porodici moje majke, i kada se iznova uverim da svi godinama besprekorno igraju svoje uloge. Prvo ste dete, onda ste tinejdžerka, onda ste mlada udata žena, onda ste majka, onda odete u penziju, onda ste baka - u svakoj fazi znate ko ste, znate šta vam je dužnost i znate gde treba da sedite na porodičnom skupu. Sedite sa drugom decom, odnosno sa tinejdžerima, odnosno sa mladim majkama, odnosno sa penzionerkama. Sve dok na kraju ne sednete u fotelju devedesetogodišnje bakice, zadovoljno posmatrajući svoje potomke. Ko ste vi? Zaboga - vi ste osoba koja je sve ovo stvorila. Zadovoljstvo ovog saznanja je momentalno, štaviše, univerzalno je priznato. Od koliko sam samo ljudi čula izjavu kako su im deca najveći uspeh i uteha u životu? Na to mogu uvek da se oslone tokom psihičkih kriza ili u trenutku sumnje u suštinu svog postojanja - Ako ništa drugo, u ovom životu sam bar podizala decu.
Ali šta ako, bilo slučajno ili iz nužde, ne učestvujete u tom utešnom krugu porodice i kontinuiteta? Šta ako iz njega iskoračite? Gde sedite na porodičnom skupu? Kako obeležavate protok vremena bez straha da ste upravo prokockali svoje vreme na Zemlji a da pri tom niste bili značajni? Moraćete da nađete neki drugi smisao, neku drugu meru po kojoj ćete prosuditi da li ste ili niste uspešno ljudsko biće. Lično, volim decu, ali šta ako ih nemam? Kakva sam ja to onda osoba?
Virdžinija Vulf je napisala: "Na drugom kraju kontinenta života žene pada senka mača." S druge strane tog mača, nastavlja ona, leži uvreženo pravilo, tradicija i red, gde je sve kako treba. Ali s druge strane tog mača, ukoliko ste dovoljno ludi da ga pređete i odaberete život koji ne prati uvreženo pravilo: "Sve je konfuzija. Ništa ne prati regularni tok." Njen argument je bio da prelazak preko senke tog mača ženi može da donese mnogo zanimljiviji život, ali ne možete se opkladiti da će on ujedno biti i opasan.
Srećna sam što bar imam svoje pisanje. To je nešto što ljudi mogu da shvate. Ah, razvela se samo da bi se posvetila svojoj umetnosti. To je donekle istina, mada ne u potpunosti. Mnogi pisci imaju porodice. Toni Morison, daću samo jedan primer, nije dozvolila da je podizanje sina spreči u osvajanju tako trivijalne stvari kao što je Nobelova nagrada. Ali Toni Morison je zacrtala sebi put i ja moram zacrtati svoj. Bagavad Gita - drevna indijska knjiga joge - tvrdi da je bolje nesavršeno živeti svoju sudbinu nego savršeno živeti imitaciju nečijeg života. Stoga ja sada počinjem da živim svoj život. Naizgled nesavršen i trapav ali tipičan prikaz mene same...

Izvodi iz knjige Elizabeth Gilbert - Jedi, moli, voli

Alain de Botton: Srdačnija, plemenitija filozofija uspjeha


http://www.ted.com/talks/lang/scr/alain_de_botton_a_kinder_gentler_philosophy_of_success.html

Tamna strana pozitivnog mišljenja



Imati pozitivan stav, u današnje vreme znači sve. Ono što se teško postiže diplomom, radom, odricanjem, lako se  dostiže  pozitivnim stavom. Biti pozitivan, šta god to značilo,  je mantra koju uspešni ponavaljaju svakog dana i preporučuju svima.  Kao i svaka bajalica dovoljno je da se u nju veruje i da se dovoljno često priziva u svest pa da se osete blagodeti i čari njenog dejstva.  Osmesi i smajliji se dele poput pilula na sve strane. Nedavno sam čuo i za kovanicu srećologija na nekoj od televizija sa silikonskih usana jedne od instruktorki. Ona kaže da je ona coach (čitaj trener)  u toj novoj takmičarskoj naučnoj disciplini.
Dakle stav se vežba, oblikuje, modeluje poput tricepsa ili gluteusa i dovodi u željenu formu. Za postizanje idealno pozitivnog stava postoje uvozne tehnike, kursevi i metodologije,  proverenih i uspešnih gurua  ako niučemu drugom, a ono u efikasnom eliminisanju i iskorenjivanju  sposobnosti za kritičko razmišljanje kod  pojedinca. 
No bez obzira na ovu moju sitničavu  primedbu, potpuno se slažem da pozitivan stav, energičnost, entuzijazam i optimizam danas  gotovo garantuju  uspeh i društvenu afirmaciju. Ma koliko šašavo sve to izgledalo, definitivno deluje.
U tome i jeste kvaka, pozitivan stav je vladajuća ideologija neoliberalnog kapitalizma koji prirodno prepoznaje i društveno afirmiše svoje vrednosti. Nema magije, nema trikova nema mističnih sila koje nas vode do uspeha. Kolateralni uspeh je prosta kompenzacija za lojalnost, što lojalniji to uspešniji.  Ono što je na prvi pogled banalno i naivno, u pozadini krije nešto  perfidno, čak okrutno.  Ako vas je naslov zbunio, nadam se da sad već nagađate na šta ciljam.
Ako se neko još seća članka od proletos koji je za temu imao diskrepancu između uvežbanog optimizma kandidata za poslove koji kače svoj video CV i pune baze po  internetu   i očigledne nesposobnosti  vlade  da crknuto magare od privrede  isteraju iz blata i stvore nova radna mesta,  već zna o kakvom se kurcšlusu  radi. Meni lično je tih kandidata bilo žao, zalud optimizam, zalud dobar CV, osmeh, dress code i sve ostale mantre kojima ih raznorazni treneri priučavaju. Usput, nekoliko meseci kasnije eno istih kandidata još uvek tamo,  negde je očigledno zapelo. Realno, nema poslova i teško da će ih uskoro biti, srećom tu je ideologija pozitivnog mišljenja da amortizuje eventualno nezadovoljstvo i negativne misli.  Najlakše je reći kandidatu da bi valjalo da preispita svoje stavove i u sebi potraži moguće uzroke (i krivca)  zašto teško nalazi ili zadržava svoje poslove i uptutiti ga  nazovi  stručnjacima pozitivnog mišljenja na obradu.
A u te svrhe postoji čitav arsenal tehnika, možda je trenutno najpopularniji zakon atrakcije  ili privlačenja promovisan u bestseleru Tajna. Koncept je toliko popularan da nema potrebe za detaljnijim predstavljanjem. Pojednostavljeno,  energijom misli se izazivaju promene u materjalnom svetu, negativne misli privlače negativne događaje, dok pozitivne misli proizvode pozitivne događaje. Dakle, dovoljno je prihvatiti premisu da u svakom pojedincu čuči neki magnetizam koji pravilnim rukovanjem od života pravi ružičastu iluziju. Opet, ako stvari ne stoje kako treba, gubiš poslove, nemaš novca, i prosto se ne snalaziš u životu , svojim negativnim mislima praviš sebi nevolje. Ako neko sumnja u sve to eto mu kvantne fizike  u pomoć,  pa nek proveri. 
Taj tzv. univerzalni zakon već ima čitavu armiju slepih vernika , a knjiga je biblija korporativne kulture na zapadu. Svi su energični, pozitivni, entuzijastični, svi nastoje da prave dobru atmosferu, oni koji to nisu rizikuju da ostanu bez posla.  Oni koji imaju sumnje, strepnje,  koji previše misle su  suvišni.  Slična vrsta nerealnog  i gotovo prinudnog optimizma je krasila i socijalističku ideologiju, ni tu nije bilo mesta za kritiku, a širenje optimizma je poslužilo kao  instrument socijalne kontrole.
Otuda ne čudi opšta epidemija depresije. I depresija je iluzija (sa negativnim predznakom) koja se javlja kao posledica akumuliranog nezadovoljstva izazvanog pozitivnim naprezanjem. Rečima RASMC „pod kojim uglom letiš u nebesa, pod tim te čeka … ladna Trebjesa“. Iluzije bilo koje vrste, nisu ni korisne ni dobre, ako već pokušavamo da realno  sagledamo svet oko sebe i svoje mesto u njemu.  Zdravo je artikulisati svoje nezadovoljstvo objektivnim okolnostima, uprkos riziku da će nam  prišiti  još jednu etiketu kritizera i negativca. Sve je u redu dok od tih etiketa ne napravimo sopstveni  brend.

MUDRE IZREKE



Ko zna laskati, zna i klevetati.
Napoleon
Ima istina, koje nisu za sve ljude, niti za sva vremena.
Volter
Živi imaju pravo na obzirnost, o mrtvima treba govoriti samo istinu.
Volter
Samo slabi se ne usuđuju biti pravedni.
Tagore
Ništa na svijetu nije teže od iskrenosti i nema ništa lakše od laskanja.
Dostojevski
Komplimente i uvrede svijeta treba jednako primiti, prvi neka te ne vesele, a drugi ne vrijeđaju.
Seneka
Vidjeti ono što je ispravno, a ne učiniti to, to je nedostatak hrabrosti.
Lao Ce