Странице

петак, 2. јул 2010.

Samouka

Ljutite se
na Tugu
Zaboravljate
na blagost
usamljenih koraka
koji pred ponoć
dele
nežnosti
sa praznim ulicama
Zaboravljate
sve nacrtane
napisane
isklesane
jecaje
u svoj svojoj slavi
Oprostite
Seti
Niko 
nikada
neće moći
da sanja
kao ona


Samouka



KAD BI ČOVJEK


Kad bi čovjek mogao reći ono što voli,
kad bi čovjek mogao uzdići svoju ljubav do neba,
kao što je oblak uzdignut u svjetlosti;
kad bi poput zidova što se ruše
da bi bila pozdravljena istina uzdignuta u središtu,
kad bi čovjek mogao razoriti svoje tijelo,
ostavljajući samo istinu svoje ljubavi,
istinu samoga sebe,
koje se ne zove slava, sreća ili ambicija,
nego ljubav ili želja,
ja bih konačno bio onaj, kako sam se zamišljao,
onaj što svojim jezikom, svojim očima i rukama
objavljuje pred ljudima nepoznatu istinu,
istinu svoje istinske ljubavi.
Ne poznajem slobodu, osim slobode
da budem zarobljen u nekome,
čije ime ne mogu čuti bez uzbuđenja,
zbog koga zaboravljam sebe u tom jadnom postojanju,
za koga sam danju i noću ono što želi,
a moj duh i tijelo plove u njegovu duhu i tijelu,
kao izgubljeno drvlje što ga more diže ili topi,
slobodno, sa slobodom ljubavi,
jedinom slobodom koja me ushićuje,
jedinom slobodom za koju umirem.
Ti opravdavaš moje postojanje,
Da te ne poznam ne bih živio,
da umirem neznajući te, ne bih umro, jer nisam živio.
Luis Sernuda

SMIJEH, BRIGA I PLAČ


Nas trojica smo iz jedne duše krenuli u svet, još odmah po mome rođenju. Čim sam se prvi put u krilu majčinom nasmešio, iz toga osmeha ponikao sam ja i pošao svojim putem u svet; čim sam se prvi put u krilu majčinom zabrinuo, namrgodio i uozbiljio, iz te zbilje ponikao sam opet ja i pošao svojim putem u svet; i čim sam se prvi put u krilu majčinom zaplakao, iz toga plača ponikao sam opet ja i pošao svojim putem u svet.
Putevi su nam bili različiti.
Ono ja što je poniklo iz moga prvoga plača prošlo je kroz život zalivajući se suzama. Ono je u svetu videlo samo zlo i nevolju; sve mu je bilo mračno, sve turobno, sve sumorno. Nebo večito zastrto oblacima, zemlja večito orošena suzama. Ono je saosećalo svačiji jad, bolela ga je svačija nevolja, tištala ga je svačija beda. Ono je plakalo sa tuđih nedaća i busalo se nad tuđim grobovima.
Ono ja što je niklo iz trenutka moje zbilje pošlo je u život pod teškim teretom i posrtalo je pod brigom. Ono se brinulo o suncu da li pravilno hodi: njega je mučilo što se zemlja drugače ne okreće, što su reke krive, što su mora duboka i što su gore visoke. Sa dubokim brazdama ispisanim na čelu, ono se zadržavalo pred svakom pojavom i ulagalo sve svoje napore da je reši; ono se zarivalo u svaki problem, zastajalo pred svakom teškoćom, i tako hodilo kroz život pregibajući se pod teretom briga.
Ono ja što je niklo iz prvoga moga osmeha prošlo je kroz život sa osmehom na usnama, gledajući sve oko sebe veselim pogledom i vedre duše. Ono se smejalo slabostima kao i vrlinama, jer su ljudske vrline često veće slabosti od njihovih mana. Ono se smejalo uzvišenome kao i uniženome, jer uzvišeni je često manje duše od onoga koga on sa visine pogleda. Ono se smejalo ludosti kao i mudrosti, jer mudrost je ljudska često puta zbir ljudskih ludosti. Ono se smejalo nepravdi kao i pravdi, jer pravda je često puta teža ljudima od nepravde. Ono se smejalo istini kao i zabludi, jer istina je često puta nepostojanija od zablude. Ono se smejalo ljubavi kao i mržnji, jer ljubav je često puta sebičnija od mržnje. Ono se smejalo tuzi kao i radosti, jer tuga često puta ume biti i lažna, dok radost retko kad. Ono se smejalo sreći kao i nesreći, jer sreća je gotovo uvek varljiva, a nevolja ne. Ono se smejalo slobodi kao i tiraniji, jer sloboda je često fraza, a tiranija uvek istina. Ono se smejalo znanju kao i neznanju, jer znanje ima granica, dok neznanje ih nema. Ono se smejalo svemu, smejalo se svačemu, smejalo se, smejalo, smejalo . . .
A kad je prošlo šest punih decenija — vele to je prosečan čovečji vek — sastala su se tri putnika, sabrala su se u istu dušu iz koje su krenula u svet i svela su račune o onome što su videla u svetu na svome dugome putu.
Uze reč prvi, onaj što je brinuo brigu celoga sveta:
— Izmorio sam mozak i izlomio dušu, brinući ljudske brige!
— A jesi li ih bar zbrinuo te olakšao čovečanstvu?
— Ne, jer briga je nerazdvojna od čoveka. U brizi je uslov za napredak čovečanstva. Uvideo sam da je greh prema čovečanstvu oduzeti čoveku brigu.
— A jesi li bar poznao život kroz koji si prošao?
- Ne, jer od briga nisam mogao dići glavu.
Uze reč zatim onaj što je plakao:
— Iscedio sam zenice plačući, istočio sam dušu jadujući nad ljudskim bolovima!
— A jesi li bar iskupio ljudske bolove?
— Ne, bolovi su i dalje ostali među ljudima, jer, vele, život je bol i bez bola nema života.
— A jesi li bar poznao i video život taj?
— Ne, jer nisam kroz suze mogao ništa poznati i ništa videti.
Uze reč i onaj treći, što se smejao:
— Razglavio sam vilice smejući se, jer toliko je smešnoga među ljudima i u životu ljudi. Sve što sam više upoznavao život, što sam bliže upoznavao ljude, sve sam se slađe smejao. I sada još, kada sam stigao na odmorište, te se osvrnem za sobom, ne mogu da ne prsnem od smeha!
Tome trećem, koji je smejući se kroz život i u životu prošao svoju stazu, poveravam da ispiše ove listove moje jubilarne knjige, jer on je jedini video život.
Branislav Nušić„Autobiografija“

MORSKA BOLEST ili ZUBOBOLJA


Jednom je u našu varošicu zalutao neki nadvojvoda od carske kuće. Tu je prekinuo putovanje van predviđenog programa, natjeran morskom bolešću. Bilo je jako nevrijeme, i brza pruga kojom se vozio prema jugu svratila je mimo voznog reda u naše mjesto da ga iskrca. Eto, jedna takva stvar kao što je morska bolest, ako je samo dovoljno jaka, kadra je da nadvlada i dinastičke obzire, i dvorsku pragmatiku, i hiljadugodišnju dresuru. Gledao sam kraljeve u izgnanstvu, generale poslije neslavne kapitulacije, pregaoce i fanatike poslije sloma njihove zavjetne misli i nad ruševinama njihovog životnog djela. I, usuđujem se reći, uvjerio sam se da sve to nije kadro da onako prisno i neposredno poljulja i ugrozi onaj bijedni sud u kome živi taj duh, ta ideja, ta vjera, ko što to može da učini jedna vulgarna morska bolest ili jedna jača zubobolja. Oni kraljevi i vojskovođe i apostoli možda jače i dublje misle svoju patnju; ali da onaj sa zuboboljom ili s morskom bolešću kudikamo prisnije i neposrednije svoju patnju osjeća, o tome nema sumnje. Kao potvrda može da posluži ova mala refleksija: svi mi gotovo uvijek više ili manje stiliziramo svoje duševne patnje; svi mi znamo da njima nije strana diskriminacija lijepoga i ružnoga, svi mi osjećamo da u njima latentno leži neki estetski kvalitet, da su one podobne za estetsku preradu, pa da se od njih doista kasnije često i prave poeme i tragedije i simfonije i slično. A ko je još stilizirao morsku bolest ili istinsku zubobolju? Ko je još u njima učestvovao ma i trunkom svoga bića drukčije nego isključivo i potpuno kao go čovjek, kao zgoljna gruda mesa koja pati? A ako se ta jasna i nedvojbena istina sadržana u morskoj bolesti i u zubobolji rado ne priznaje, to je samo zbog poštede ljudskog dostojanstva. Ali nalazim da se nepriznavanjem te jasne, zdrave, demokratične istine čini nepravda baš onom običnom, prosječnom, svakidašnjem čovjeku, koji tvori bazu ljudske piramide i koga takve istine-zubobolje najviše taru i pogađaju. Jer i time on biva prikraćen u onom osnovnom ljudskom pravu: u pravu da mu se bar prizna njegova nesreća. Pa se tako, sve za ljubav ljudskog dostojanstva onog običnog prosječnog čovjeka, na drugu stranu i drugim načinom, opet poriče i umanjuje to isto dostojanstvo tog istog čovjeka.
Vladan Desnica

NADA JE KAO SUNCE


Nada je kao sunce. Kao vatra. Uništava mrak. Podgreva i ozaruje. Nadajte se, jer kao što virusi ne prežive u ključaloj vodi koja stoji iznad vatre, tako će i ono loše nestati jer je oterano istinskom nadom.
I kada vas gađaju kamenjem, guraju u stranu, vuku unazad, vi nastavite. Sledite svoj cilj, polako koračajte, istrpite svaku nedaću i uspeh je neminovan. Onda ćete se osvrnuti, pogledati sve njih, bednike, koji i dalje stoje na istom mestu i rade to isto drugima. Ovog puta, vas će veličati, govoreći da su oni zaslužni za vaš uspeh. Oprostite i sažalite se, neka nisu pomogli, vi ste uspeli, a oni su ostali iza vas.
U ratu se izgleda sve preokrene, retko ko uspeva da ostane svoj, dešava se da neprijatelji na koje obično pucamo postaju prijatelji, dok prijatelji zavedeni nemoralom rata postaju neprijatelji. Izgleda da je jedina dobra stvar u ratu što svako od nas pokaže svoje pravo lice, sebe u pravom smislu. Jer, verovatno zbog straha ističemo svoje duboko skrivene mane, podgrevajući sopstveni ego željom za preživljavanjem.
Slaviša Pavlović – Pogledi sa strane (u pripremi)