Povodom Svjetskog dana vode donosimo uznemirujući kratki film o tome kako velike kompanije stvaraju paranoju među građanima kako bi povećali prodaju flaširane vode.
Istraživanja su dokazala da je flaširana voda u prosjeku skuplja čak 2000 puta od vode iz slavine, iako je ista uglavnom pod rigoroznijom kontrolom zdravstvenih službi i često kvalitetnija. Oko 40 posto flaširane vode je u suštini filtrirana voda iz pipe. MISLI! i šalji dalje…
Postoje četiri stepena čovjekove socijalne duše:
-PRVI, najniži stepen, gdje je duša prljava
jeste PAKOST. Pakostan, zlurad čovjek raduje
se zlu drugog čovjeka, pored toga što mu ne
želi nikakvo dobro.
-DRUGI, viši stepen jeste ZAVIST; zavidljiv čovjek
želi da neko drugi nema neko dobro koje već ima;
njemu je zlo kad vidi dobro i prevagu kod drugoga.
-TREĆI stepen je SUREVNJIVOST, surevnjiv
čovjek teži da i sam dostigne i ima ono što neko
drugi već ima, ne zavideći mu na onome što ima.
-ČETVRTI, najveći stepen jeste PLEMENITOST;
plemenit čovjek raduje se svakom dobru drugog
čovjeka, ne hoteći ga za sebe, ne tražeći ništa za
sebe; on čini sve da u dobru pomogne drugome,
ne tražeći ni pomoći ni milosti, ni dobra od drugih
ljudi. To je najveća tačka socijalne duše čovjekove,
na kojoj se samo čiste i svijetle duše mogu držati.
Božidar Knežević
Djevojka je čekala avion u čekaonici jednog velikog aerodroma. Pošto je trebala dugo da čeka, odlučila je da kupi knjigu i da prekrati vrijeme do polaska aviona. Pored knjige, kupila je i kutiju keksa. Sjela je u čekaonicu. Pored nje bila je stolica sa keksom, a sa druge strane sjedio je gospodin, koji je čitao novine. Kada je ona uzela keks i gospodin je uzeo jedan keks. Ona se šokirala, ali ništa nije rekla. Nastavila je da čita knjigu, a u sebi je pomislila: ne mogu da vjerujem! da samo imam malo više hrabrosti, do sada bih ga već udarila. Svaki put kada je ona uzimala keks i gospodin, koji je sjedio pored nje, ne obazirući se uzimao je keks.
Nastavili su tako, dok nije ostao samo jedan keks u kutiji. Djevojka je pomislila, šta li će sada da uradi? Čovjek uze taj keks i podijeli ga na pola. Devojka je bila šokirana. Pokupila je svoje stvari, uzela knjigu i pošla u drugu čekaonicu. Našla je drugo mjesto gdje nije bilo nikoga pored nje. Kada se malo pribrala i kada je prošao bijes, otvorila je torbu da vrati knjigu i u torbi je vidjela kutiju keksa, koja je bila netaknuta.
Postidjela se kao lopov i tek tada je shvatila da je keks, isti kao njen, bio od gospodina, koji je sjedio pored nje, ali koji je bez šokiranja, nervoze ili prepotencije podijelio i svoj posljednji komad sa njom, sasvim suprotno od nje, koja se čak osjećala povrijeđenom u sopstvenom ponosu i osjećanjima. Koliko puta smo u našem životu pojeli tuđi keks, a da toga nismo bili svjesni i nikada nećemo saznati. Prije nego što dođe do brzopletog zaključka, prije nego što počnete da mislite loše, pogledajte sa pažnjom detalje. Vrlo često situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled.
U životu postoji pet stvari, koje ne mogu da se vrate:
1 . Promijeni samoga sebe
‘Ako želiš da vidiš promjenu u svijetu, ti moraš postati ta promjena!’
‘Kao ljudima, naša veličina se ne nalazi u tome da promijenimo svijet, jer to je mit našeg atomskog doba, nego u tome da sami sebe promijenimo.’
2. Ti imaš kontrolu!
‘Niko ti ne može nauditi bez tvoga pristanka.’
3. Oprosti i zaboravi ‘Slabići ne mogu nikada oprostiti. Oprost je atribut jakih. ‘Izreka, “oko za oko” će samo dovesti do toga da cijeli svijet postane slijep’
5. Živi ovaj trenutak ‘Ne želim predviđati budućnost. Bavim se savladavanjem prošlosti. Bog mi nije dao kontrolu nad sljedećim trenutkom.’
6. Svako je čovjek
‘Tvrdim da sam jednostavna individua i da činim greške kao i svaki drugi smrtnik. Dovoljno sam skroman da priznam sopstvene greške i da iznova promislim o svojim koracima.’
‘Nije mudro biti previše siguran u sopstvenu mudrost. Dovoljno je da nas neko podsjeti na to kako jaki znaju postati slabi i kako se i mudraci varaju.’
7. Budi uporan, postojan, istrajan ‘Prvo te ignorišu. Nakon toga te ismijavaju. Potom se bore protiv tebe. Na kraju TI pobjeđuješ.’
8. Gledaj u čovjeku dobro i pomaži ljudima ‘Ja tražim u čovjeku samo njegove dobre strane, vrline u njemu. Budući da ni sam nisam bezgrešan, ne tražim greške kod drugih.”Čovjek postaje velik u onoj mjeri u kojoj pomaže dobrobiti drugih ljudi.’
9. Budi jedinstven, autentičan, budi svoj
‘Biti sretan znači kada je ono što misliš, što govoriš i što činiš, u međusobnoj harmoniji.’
10. Rasti i razvijaj se dalje!
‘Kontinuirani razvoj je zakon života. A ljudi koji uvijek pokušavaju sačuvati svoje principe u koje vjeruju, kako bi tako mogli stalno djelovati, dovode se u krivi položaj.’
Jednog dana u seljakov bunar upadne magarac. Dok je životinja satima sažaljivo plakala, seljak je pokušavao smisliti kako ta spasi magarca. Napokon je odlučio da životinju, budući da je već stara, a bunar ionako suv, nije vrijedno spašavati.
I zato pozove susjede da mu pomognu. Svi zgrabe lopate i počnu bacati smeće u bunar. Nakon nekog vremena seljak pogleda u bunar. Bio je silno iznenađen prizorom.
Naime, magarac bi svaku lopatu smeća zbacio sa svojih leđa, te je iskoristio kao stepenicu na koju bi se popeo. Tako je ubrzo bio vrlo brzo vrha. Naposljetku je jednostavno zakoračio preko ruba bunara i srećno iskočio!
U životu ćeš morati pretrpiti brojne probleme. Tajna tvog uspjeha sastoji se u da probleme otreseš sa svojih leđa i iskoristiš ih kao stepenicu da se popneš korak više.
Svaka naša nevolja je stepenica. Možemo izaći i iz najdubljeg bunara, samo ako se ne predamo.
Bio je jedan knez (ali uistinu bio, ne da ja to tek tako pričam) koji je imao tužne oči i malu kneževinu. Njegova zemlja bila je zaista malena, tako malena da bi on, kad bi se zamislio na popodnevnoj šetnji, uvijek prešao granice svoje zemlje i ušao u susjedsku. Tolika je eto bila njegova kneževina, manja nego jedna dobra šetnja. A oči je imao zaista tužne. Lijepe, tamne, osijenčene dugim trepavkama, a bjeloočnica s lakim modrim tonom kao u mlade teladi ili jektičavih djevojaka iz provincije. Žene su govorile da te oči “govore”, a muškarci su šutili. (“Tebi sve govori!” rekao je rastresito i mrzovoljno jedan novčar svojoj ženi.)
Ali knez nije mnogo mario za žene ni za druge razonode. On je brinuo brigu o svojoj zemlji i danju i noću mislio kako da je usreći. Kako je kneževina bila odveć malena za kakva veća preduzeća i planove, on je gradio mostiće od trske i male mlinove, koji ne mogu mljeti, ali je bilo milina pogledati kako se na potocima okreću bezbrojni vitlovi razbijajući vodu s lopatice na lopaticu. On je podrezivao svaki grm da ne raste preko mjere i da bi zadržao neobičnu formu čuna ili mnogokutnika koji mu je on odredio.
Nasred kneževine bilo je jedno stablo, inače kruška divljaka. To je bilo najveće stablo u zemlji i s njega je knez zabranio da se jede. Podanici su strogo održavali tu zabranu i to stablo je bilo poznato u cijeloj kneževini pod imenom “Najslađe voće”.
Često su čak iz najdaljih zemalja dolazili putnici da se poklone knezu tužnih očiju; on bi ih primao, gledao, trepćuci i u zabuni šta da im reče, a oni odlazili očarani dubinom njegova pogleda i dubokim značenjem njegove šutnje.
I dogodi se jednom da je knežev pogled pao na jednu ženu kao sjena u kojoj se ona razbolje.
To je bila plava i mlada žena jednog slikara, koji je živio od svojih slavnih slika i lijepih vjerskih napisa, koji su visili po hramovima. Slikar je bio čovjek onizak i snažan, a veseo i pun neke nutarnje vatre u životu i radu. Nenavikla na laž i pretvaranje, ona pođe sva blijeda do slikara i reče mu s onim bolnim mirom koji razoružava i kojim govore žene kad istinski ljube:
- Vidjela sam kneza. Ne mogu ti dulje biti žena. Ja moram da idem njemu, da mu služim svojim tijelom i svojom dušom, koliko to jedna žena može. Došla sam da ti to kažem. Čini s mene što hoćeš.
Stajala je pred njim opuštenih ruku, sva obasjana nesrećom kojoj se ne može umaći. A niski slikar, čovjek velike duše, okrenu lice od nje i čekaše tako sve dok nije otišla.
Od kad su zapisane prve priče ne pamti se da je bilo dvoje dostojnijih ljubavnika koji su se ljepše rastali pred zlom, koje može svakog da zadesi.
Ona pođe knezu. Kad je stala pred njega, premirući od njegova pogleda, nije vidjela ništa do njegovih očiju. Ponudi mu se s izrazom krivca, i ostade da mu služi. Prođe dosta vremena.
Ali ima dana u godini kad se žena ne može zadovoljiti pogledom. U našim knjigama nije zapisan broj tih dana, jer on nije kod svih žena jednak. Ali svaka ih ima.
Takvi dani dođoše, nakon mnogo čekanja, slikarevoj ženi i kneževoj ljubovci. Najednom se sva žena promijeni. Zaigraše joj mišići, raširiše se oči i nabrekoše usne. Ona pritište rukom ljubičast atlas na grudima. A pogled joj strašan, strašan za čitav pedalj iznad kneževe glave. Govorila je knezu više vrelim dahom nego nejasnim riječima. On je gledao u nju svojim pogledom od rođenja, a ona zastade pred dubokom šutnjom toga pogleda kao pred vodom preko koje se ne može, i tada po prvi put vidje njegovu malu lubanju, uska pleća i nikakve noge. Žena pade pred saznanjem nove i posljednje nesreće, lijevi joj obraz zadrhta i sve joj tijelo savi u plač. Knez ode, šutljiv i sav u pogledu.
Dani idu a bol neće da prođe. To je strašnije od prebijene životinje i posječena stabla. Snovi i pomama svih mišića, a krv staje čas u glavi, čas u srcu. Jedna ruka je kod slikara, druga kod kneza, pa je razapinju da urla od bola i umire od sramote.
A jedno jutro se diže sa svog loga žena, prevarena i očajna, pomisli još jednom na slikara, koji radi kraj prozora u oštrom i finom mirisu boja i na njegove ruke jake i svježe oprane poslije rada, pomisli na svoju sreću od nekad i na nesreću od sada pa do vijeka – i iziđe na trg, gdje je u sjeni “Najslađe voćke” sjedio knez, okružen svojim podanicima i udivljenim posjetnicima iz daleka. Oni su, uvijek u sjeni njegova pogleda, slavili kneza, uređenje njegove države i sve darove koje mu je Bog dao.
Svi se začudiše da u to doba i na nepriličnu mjestu pristupa žena knezu. Bila je blijeda iako je sva gorjela. Knez je gledao u nju očima koje očaravaju i zaustavljaju, ali ona, žena nesrećna i mučena najvećim bolovima koje priroda poznaje, ne poniknu pred njim, nego raskinu željnom rukom čar njegova pogleda kao paučinu, i prije nego je ko mogao spriječiti – strašno je reći! – pljunu mu glasno i žestoko u oči.
- Pfu!
Zatim se kao olakšana okrenu. Jedan čas zaprepašćene šutnje, a onda je raznesoše na mačeve.
Ali knez je oslijepio.
Posljednje što je vidio bile su njene usne, vlažne i crvene.
Bez očiju on je bio ubrzo svrgnut. I nevjerovatno je kolika je bila mržnja i odvratnost što je širio oko sebe. Ona je bila jednaka njegovoj nekadašnjoj moći. U cijeloj zemlji nije se moglo naći ni jedno pseto koje bi ga vodilo, nego je kuckao štapom po svijetu, gladan i bos.
I začudo; ni knjige, u kojima je najprije zapisan ovaj događaj, ne nalaze samilosne riječi za bijednog kneza; poslije jedne pouke mladićima, završavaju riječima:
“… jer je pljuvačka ovakve žene dovoljna da otruje cijelu vojsku najvećeg cara, a kamoli ne jednog čovjeka”.
Ivo Andrić
Većina ljudi je, i neznajući to, uspavana. Rađaju se uspavani, žive uspavani, žene se i udaju uspavani, podižu djecu uspavani, umiru uspavani, da se nikad stvarno ne probude.
Nikada ne uspijevaju da shvate ljepotu i čudesnost onoga što nazivamo ljudskom egzistencijom.
Pa ipak, većina ljudi nikada ne uspijeva da shvati kako je sve dobro, jer su utonuli u san.
Žive u košmaru.
Jedan čovjek lupa na vrata sobe svoga sina.
„Čarli“, kaže,“ probudi se!
„Neću da ustanem, tata“, odgovori mu Čarli.
Otac viče: “Ustaj, moraš u školu!“
„Neću da idem u školu!“, kaže Čarli.
Otac ga pita „A zašto nećeš?“
„Iz tri razloga,“, kaže Čarli.
“Kao prvo, škola mi je dosadna;
kao drugo, učenici mi se rugaju;
i kao treće, mrzim školu.”
Otac mu onda uzvrati: „Dobro, sada ću ja tebi reći tri razloga zbog kojih moraš da ideš u školu.
Kao prvo, to je tvoja dužnost;
kao drugo, jer imaš četrdeset pet godina
i kao treće, jer si direktor.“
Probudite se. Probudite se. Odrasli ste. Niste više mali da samo spavate. Prestanite da se zabavljate svojim igračkama. Većina ljudi tvrdi kako hoće da izađu iz dječijeg vrtića, ali ne treba im vjerovati. Ne vjerujte u to. Ljudi samo žele da povrate svoje polomljene igračke.
„Vratite mi moju ženu. Vratite mi moj posao. Vratite mi moj novac. Vratite mi moj ugled, moj uspjeh.“
Buđenje nije prijatno. Čovjek lijepo leži u krevetu, buđenje ga samo uznemiri.
Zato mudrac ne pokušava da probudi ljude oko sebe.
Nadam se da ću umijeti da budem mudar u ovoj prilici, i ne učinim ni najmanji pokušaj da vas probudim, ako spavate. To se mene ne tiče, i pored toga što vam povremeno kažem: „Probudite se.“ Ja samo treba da produžim naprijed svojim putem, da i dalje igram svoj ples.
Entoni De Melo
Šta je to što jeste? Zašto jesam i da li uopšte jesam? Ko je taj što traga za sobom? Sva ova pitanja su odraz čovjekove žeđi za samim sobom. Nikakva teorija – ma koliko veličanstvena bila – ne može da ugasi tu suštinsku žeđ, jer metafizički žubor još više rasplamsava vatru traganja. Vjera umije da bude utjeha – zato sam i rekao da je ponekad opasna. Um je spreman da povjeruje u sve što mu odgovara.
Vjerovanje čovjekovo bezuspešan je pokušaj da utjehom obloži stvarnost i da tako, makar i za tren, utopli golotinju svog doživotnog nesnalaženja. Kao uplašeno dijete koje zvižduće u psihološkom mraku, on se brani dogmama, teorijama i riječima, prividno zaglušujući nepomjerljivu tišinu neznanja.
Sve nas to uspavljuje, a pravi cilj je buđenje. Ja nisam protiv vjere, ali jesam za prekid sna. Čovjeku koji hoće da se probudi niko – a pogotovo ne učitelj – ne smije da postane uspavanka. Ako učenik to ne shvati na početku, slatki snovi o buđenju pretvoriće se u noćnu moru samozavaravanja.
Spoljašnji svijet ostavljen je na milost i nemilost tumačenjima tvog uma. Dokle god ti to ne postane potpuno jasno, nešto ćeš iz spoljašnjeg svijeta da grabiš i proglašavaš vrijednim, dakle svojim, a ostalo ćeš da odbaciš ili osudiš.
Nerazumijevanje te uvijek baca u naručje licemjernog pravdanja, a ono nas, sa svoje strane, naoružava iluzijom da smo uvijek u pravu, da smo na pravom putu, i da je sve baš kako treba.
Podijeljenost uvijek prepoznaješ prekasno – u onom što gledaš, nikad u onome što gleda. Kad je posmatrač utjelovljen, i to što se posmatra postaje jedno, jedno jedino, pa se ideje svetog i svjetovnog, privlačenja i odbijanja, više ne pojavljuju. To je početak.
Sagledavanje je unutrašnja praksa, a primjena na životne situacije predstavlja konkretizaciju. Mogućnost da stvarno živiš integralno je provjera dubine razumijevanja.
Ako tvoje riječi mirišu na okean, a djela na močvaru,
tu nešto nije u redu.
Učitelj Sah
Koji je osnovni kvalitet molitve? Predanost, djetinje povjerenje, duboka otvorenost izvoru života. Kada je nesvjestan, čovjek u onome što imenuje molitvom samo pokušava da isprosi manju ili veću uslugu s neba, neku metafizičku protekciju, iako sve to, gledano sa strane, podsjeća na molitvu. Zbog toga što ne zna, čovjek u dotičnoj situaciji misli da zna, pa se time produžava duboko neznanje.
Činilac pogrešno imenuje čin koji mu, zauzvrat, stabilizuje nesvjesnost, uljuljkujući ga u nerazaznavanju činjenica. Uvijek je tako kad se duhovnost procjenjuje vrstom čina, a ne svjesnošću činioca.
U igri na sebi nije bitan čin – to je vrlo važno da se razumije. Ti možeš da budeš odsutan sjedeći u položaju za meditaciju i potpuno meditativan u samoposluzi. Kvalitet bića, ta zaboravljena ontološka cjelovitost je ono što čin određuje kao duhovan. Možeš da klečiš ili da se klanjaš, da udaraš glavom o Zid plača ili bilo koji drugi zid, da sjediš prekrštenih nogu, sklapaš oči, vrtiš brojanice ili prinosiš oltaru skupocjene darove – ako si nesvjestan ništa ne pomaže. Ako si ti sam kao činilac odsutan, nikakva tobožnja svetost čina neće ti pomoći. Naprotiv.
Duhovnost aktera prenosi se i na akciju, to jest čin. Kada si svjestan, više nije važno šta radiš već kako to radiš, ne “kako” u smislu vještine, već “kako” u smislu potpune prisutnosti subjekta iza bilo kojeg djela. Ako si autentičan, potpuno je svejedno da li pereš čarape ili istjerujes bičem trgovca iz hrama. Kada iznutra nema podjele, nema je ni spolja. Neomeđeno predrasudama, biće može slobodno da se izražava kroz sve, i kroz samoću i kroz međuljudske odnose.
Iako je put do uspjeha popločan često brojnim promašajima nikad ne trebamo odustajati od svojih snova. Ako ne vjerujete pročitajte koliko je velikih ličnosti iz istorije bilo pred ogromnim iskušenjima – ali niko od njih nije odustao.
Nakon svog prvog nastupa Elvis je dobio komentar Džima Denija: “Ovakvo pjevanje neće te nigdje odvesti. Najbolje bi bilo da nastaviš voziti kamion.
Elvis Prisli
Kad se pojavila na audiciji za glumicu u Norveškoj odbili su je s obrazloženjem da je potpuno netalentovana. Ni ona nije odustala. Kasnije je ostvarila dvije nominacije za prestižnu filmsku nagradu Oskar i osvojila ga.
Liv Ulman
Tehnološki napredak čije blagodeti tako obilato koristimo omogućili su briljantni umovi kao što je bio Bel. On je 1853. godine izmislio telefon zbog čega je proglašen ludakom. Veći dio opšte, pa i naučne javnosti, smatrao je da je takav izum nemoguće iskoristiti i da je na koncu potpuno nepotreban. Zamislite život bez mobilnog danas?
Grejem Bel
Vjerovatno najveći komičar svih vremena nije se bez trnja popeo do zvijezda. Njegove početne projekte su redom odbacivali filmski producenti jer su smatrali da njegova pantomima nema nikakvog smisla. Koliko su pogriješili govore filmovi kao što su Veliki diktator, Zlatna groznica i drugi.
Čarli Čaplin
Najbolji košarkaš svih vremena, osvajač svega što se moglo osvojiti, nedostižni rekorder u NBA ligi smatran je nedovoljno talentovanim. Zato ga čak nisu primili da igra u školskom klubu.
Majkl Džordan
<a href="http://re-evolucija-up.blogspot.com/"><img src="http://img833.imageshack.us/img833/5608/bluebrain.th.jpg" alt="Baner RE:EVOLUCIJA"/></a>
