IZA HUMOVA

Ona stanovaše kod humova na kraju kukurznog polja, u blizini izvora, koji teče nasmijanim potocima kroz svečane sjenke starih drvetá. Žene dolažahu tu da napune svoje krčage, a putnici da se odmore i proćaskaju. Ona je tu svakoga dana radila i snivala praćena šûmom potoka.

Jedne večeri spusti se stranac s planine pokrivene oblacima; kovrdžave vitice bjehu mu zamršene kao sanjive zmije. Mi zapitasmo začuđeni: «Ko si ti?» Ali on ne odgovori, sjede pored brbljiva potoka i gledaše nijemo ka kolibi u kojoj je obitavala ona. Srca nam drhtahu od straha, i mi se vratismo kući kada pade noć.

Ujutru, kada dođoše žene na izvor u hladu deodara, nađoše otvorena vrata na njenoj kolibi, i njen glas bješe otišao, a gdje bijaše njeno nasmijano lice? Na zemlji je ležao prazan krčag, a kandilo u uglu dogorjelo je. Niko nije znao kuda je ona pobjegla prije zore – a ni stranca ne bješe nigdje.

U mjesecu maju sunce je peklo i snijeg se istopio, a mi sjeđasmo kraj izvora i plakasmo. U mislima svojim čudismo se: »Ima i tamo, kamo otide, izvora, gdje bi mogla napuniti svoj krčag u ovim vrelim žednim danima?» I mi se zaspitasmo u strahu: »Ima li zemlje za ovim humovima gdje boravimo?»

Bila je ljetnja noć; sa juga je duvao lahor, a ja sam sjedio u njenoj napuštenoj sobi, gdje je žižak stajao još uvijek neupaljen. Kada iznenada iščeznuše humovi pred mojim očima kao da je neko otklonio zavjese. «Ah, to je ona, što dolazi. Kako ti je, dijete moje? Jesi li srećna? Ali gdje ćeš prenoćiti pod otvorenim nebom? Avaj, tu nema našeg izvora da utoli žeđ tvoju.»

«Ovdje je isto nebo», reče ona, «samo oslobođeno svih humova koji ga skučavahu – to je isti potok koji je postao nabujala rijeka – ista zemlja proširena u ravan.» «Sve je tu», uzdahnuh ja, «samo nema nas». Ona se tužno osmjehnu i reče: »Vi ste u mom srcu.» Ja se probudih i čuh žuborenje rijeke i šuštanje deodara u noći.

Rabindranat Tagore

MEDITACIJE LJUBAVI 17.

Svi dožive, kad-tad, osećanje koje nazivamo „nesi­gurnost": osećate se nesigurni svotom novca koju imate u banci, količinom ljubavi koju dobijate od svojih prija­telja, ili vrstom vaspitanja koja vam je data; ili osećate nesigurnost povodom svog zdravlja, svojih godina ili fi­zičkog izgleda.

Ako upitate same sebe: ,,Šta me čini nesigurnim?" gotovo je sigurno da ćete dati pogrešan odgovor. Mogli biste, recimo, da odgovorite: „Ne dobijam dovoljno lju­bavi", ili: „Nemam intelektualnu spremu koja mi je po­trebna", ili nešto slično. Drugim recima, okrivili biste nešto izvan vas, ne shvatajući da naše osećanje nesigur­nosti nikada ne potiče od nečeg izvan nas, već isključivo od naše emocionalne uslovljenosti, od nečeg što govori­mo sami sebi u svom mozgu.

Ako biste promenili svoju mentalnu uslovljenost, vaše osećanje nesigurnosti u trenutku bi iščezlo, čak i kad bi sve stvari na svetu ostale onakve kakve su i bile. Neko se oseća savršeno sigurno i bez ijednog novčića u banci; neko drugi je nesiguran iako je milioner - razlika nije u sumi novca, već u njihovoj različitoj mentalnoj uslovljenosti. Neko nema nijednog prijatelja, pa ipak se oseća savršeno sigurnim, obuzet ljubavlju prema svim ljudima; neko se ne oseća sigurnim usred svih svojih najposesivnijih i najekskluzivnijih veza.

Ako hoćete da prevaziđete ta osećanja nesigurnosti, postoje četiri istine koje morate dobro proučiti. Prvo: uzaludan je svaki pokušaj da prevaziđete nesigurnost ta­ko što ćete menjati stvari koje su izvan vas. Vaši napori mogu uroditi privremenim uspehom, ali samo delimično; to će vam doneti neko olakšanje, ali samo na kratko. Zato nema svrhe rasipati vreme i energiju da biste stavi­li tačku na svoj fizički izgled, zaradili još novca ili osvo­jili još ljubavi.

Drugo: ova činjenica suočiće vas sa problemom ta­mo gde se on stvarno nalazi - u vašoj glavi. Zamislite koliko je ljudi koji se, u identičnoj situaciji, ne bi osećali ni najmanje nesigurnim. Sve zato što problem dolazi iznutra, iz vaše programiranosti.

Treće: morate shvatiti da su ove programe u vas usadili nesigurni ljudi, koji su vas, kada ste bili jako ma­li i podložni utiscima, svojim ponašanjem i paničnim re­akcijama naučili da morate, kad god se spoljni svet ne uklapa u određeni model, stvoriti u sebi emocionalnu zbrku zvanu nesigurnost, i vi morate na svaki način reorganizovati spoljni svet - morate zaraditi više para, pru­žiti sebi više zaštite, ugoditi ljudima koje ste možda uvredili, itd, itd, samo da bi vaše osećanje nesigurnosti nestalo. Čim shvatite da ništa od toga nije potrebno, da time ništa ne biste resili, i da je uzrok emocionalne zbr­ke isključivo u vama i vašoj kulturi, dakle samo ako po­stanete svesni toga, problem će zaista nestati i vi ćete doživeti stvarno olakšanje.

Četvrto: kad god ste nesigurni zbog nečega što vam se može desiti u budućnosti, upamtite sledeće - u poslednjih šest meseci prethodne godine bili ste užasno nesigurni pred budućim događajima, da biste ipak, kada su se desili, držali uglavnom sve konce u svojim rukama. Tako je bilo zahvaljujući energiji koja vam se u tom tre­nutku probudila, a nikako zahvaljujući brigama koje su prethodile, zbog kojih ste samo uzaludno patili, i koje su vas emocionalno oslabile. Zato ponavljajte sebi: „Ako sa­da postoji nešto što mogu da učinim u pogledu svoje bu­dućnosti, učiniću to..." 

Antoni De Melo

Крис Андерсон: како интернет видео оснажује глобалне иновације

http://www.ted.com/talks/lang/scc/chris_anderson_how_web_video_powers_global_innovation.html

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 1.

Elliott Cely, 2, of Portland, plays in a pumpkin patch at the Rasmussen Farms Wednesday, Sept. 22, 2010, in Hood River, Oregon. (AP Photo/Rick Bowmer)

PREDGOVOR

...
Otkako sam te čarobne noći na Karibima doživio trenutak
spoznaje koji mi je promijenio život prošlo je dvadeset godina.
Tijekom tih godina biološka su istraživanja nastavila potvrđivati
znanje koje sam stekao tog ranog jutra na Karibima. Živimo u
uzbudljivim vremenima jer znanost je u procesu raspadanja starih
mitova i ponovnog formuliranja fundamentalnog vjerovanja
ljudske civilizacije. Vjerovanje da smo krhki biokemijski strojevi
kojima upravljaju geni ustupa mjesto shvaćanju da smo moćni
kreatori svojih života i svijeta u kojem živimo.
Dva desetljeća tu znanstvenu informaciju što ruši paradigmu
prenosio sam velikom slušateljstvu diljem Sjedinjenih Država
Kanade, Australije i Novog Zelanda. Reakcije ljudi koji su poput
mene upotrijebili to znanje da nanovo ispišu scenarije svojih
života unijeli su u moj život veliku radost i zadovoljstvo. Kao što
svi znamo, znanje je moć i samim time znanje o sebi omogućava
samoosnaživanje.
Sada vam tu samoemancipacijsku informaciju dajem u Biologiji
vjerovanja. Najiskrenije se nadam da ćete prepoznati da su
mnoga od vjerovanja koja pokreću vaš život pogrešna i ograničavajuća,
te da ćete biti nadahnuti na promjenu tih vjerovanja.
Imate mogućnost preuzeti nadzor nad svojim životom i krenuti
putem zdravlja i sreće.
Ove informacije su moćne. Znam da jesu. Život koji sam
pomoću njih kreirao toliko je bogatiji i sretniji... Više se ne pitam:
»Kada bi mogao biti bilo tko, tko bih bio?« Sada odgovor nije
težak. Želim biti  ja!

BIOLOGIJA VJEROVANJA

Znanstveni dokaz o nadmoći uma nad

materijom

Uvod


ČAROLIJA STANICA



... Kao što sam naučio još na početku poslijediplomskog studija,
struktura i funkcioniranje bioloških organizama čvrsto su isprepleteni.
Bio sam siguran da ću uspoređivanjem mikroskopske
anatomije stanice i njezina ponašanja steći uvid o prirodi Prirode.
Tijekom poslijediplomskog studija, postdoktorskog istraživačkog
rada i karijere profesora na Medicinskom fakultetu, moji su dani
bili posvećeni istraživanju molekularne anatomije stanice. Jer, u
strukturi stanice skrivale su se tajne njezina funkcioniranja.
Moja potraga za »tajnama života« dovela me do istraživačke
karijere na području proučavanja prirode kloniranih ljudskih stanica
uzgojenih u kulturi tkiva. Deset godina nakon prvog bliskog
susreta s elektronskim mikroskopom bio sam stalni profesor na
prestižnom Medicinskom fakultetu Sveučilišta Wisconsin, međunarodno
 priznat zbog svojih istraživanja kloniranih matičnih
stanica i poštovan zbog svog predavačkog umijeća. Napredovao
sam do snažnijih elektronskih mikroskopa koji su mi omogućavali
trodimenzionalne, slične CAT 1 snimkama, vožnje kroz organizme.
(CAT - kompjutorska aksijalna tomografija; op. prev.)
Mogao sam se približiti molekulama koje su sam temelj
života. Moje oruđe je bilo sofisticiranije, moj pristup je međutim
ostao isti. Nikada me nije napustilo uvjerenje sedmogodišnjaka
da život stanica koje sam proučavao ima svoju svrhu.
Nažalost, nisam bio jednako tako uvjeren da moj vlastiti život
ima svrhu. Nisam vjerovao u Boga, iako priznajem da sam
se ponekad zabavljao idejom Boga koji vlada, vodeći se svojim
krajnje izopačenim smislom za humor. Napokon, bio sam tradicionalni
biolog za kojeg je postojanje Boga bilo suvišno pitanje:
život je proizvod pukog slučaja, slijepe sreće, odnosno, točnije,
nasumični produkt bacanja genetskih kocaka. Još od vremena
Charlesa Darwina moto naše profesije je bio: »Bog? Što će nam
Bog!«
Ne radi se o tome da je Darwin nijekao Boga. Jednostavno
je implicirao da je za prirodu života na Zemlji odgovorna slučajnost,
a ne božanska intervencija. U svojoj knjizi Porijeklo vrsta
(The Origin of Species) objavljenoj 1859. godine Darwin je rekao
da se individualne osobine prenose s roditelja na djecu. Sugerirao
je da »nasljedni faktori« koji se prenose s roditelja na dijele
upravljaju značajkama života osobe. To shvaćanje nagnalo je
znanstvenike da krenu mahnito raščlanjivati život sve do njegovih
molekularnih sastavnih dijelova, jer unutar strukture stanice
trebalo je pronaći nasljedni mehanizam koji upravlja životom.
Potraga je došla do izuzetnog kraja prije pedeset godina
kada su James Watson i Francis Crick opisali strukturu i funkcioniranje
dvostruke spirale DNK, tvari od koje su sačinjeni geni.
Znanstvenici su napokon dokučili prirodu »nasljednih faktora«
o kojima je Darwin pisao u devetnaestom stoljeću. Tabloidi su
spremno najavili vrli novi svijet genetičkog inženjerstva s njegovim
obećanjima dizajnerskih beba i čudotvornih medicinskih
tretmana. Živo se sjećam golemih naslova što su ispunjavali naslovnice
novina tog znamenitog dana 1953. godine: »Otkrivena
tajna života«.
Kao i tabloidi, i biolozi su se također ukrcali na genska paradna
kola. Mehanizam putem kojeg DNK upravlja biološkim životom
postao je središnja dogma molekularne biologije neumorno
ponavljana u udžbenicima. U dugotrajnoj debati prirode nasuprot
odgoja, klatno je odlučno prešlo na stranu prirode. Isprva
se mislilo da je DNK odgovorna samo za naše fizičke značajke,
no zatim smo počeli smatrati da geni upravljaju i našim osjećajima
te ponašanjem. Dakle, ukoliko ste rođeni s defektnim genom
sreće, možete očekivati da ćete imati nesretan život.
Nažalost, smatrao sam da sam jedan od onih koje terorizira
nedostatak ili mutacija gena sreće. Posrtao sam pod neumoljivom
paljbom iscrpljujućih emocionalnih krošea. Moj otac je bio
netom preminuo nakon duge i vrlo bolne borbe s rakom. Ja sam
bio njegov glavni njegovatelj, a posljednja četiri mjeseca proveo
sam leteći svaka tri ili četiri dana amo-tamo između svog posla
u Wisconsinu i njegova doma u New Yorku. U pauzama između
boravaka uz njegovu samrtnu postelju pokušavao sam održati
svoj istraživački program, poučavali na fakultetu i napisati važan
zahtjev za ponovno odobravanje novčanih sredstava Državnom
institutu za zdravlje.
Kao šećer na kraju, stresnu situaciju je pogoršavalo to što
sam se nalazio usred emocionalno iscrpljujućeg i ekonomski razornog
razvoda braka. Moji financijski izvori ubrzano su kopnjeli
dok sam pokušavao nahraniti i odjenuti svoje nove članove obitelji
- odvjetnike. U financijskom škripcu i bez doma, našao sam
se kako živim praktički samo s jednim koferom u besprizornom
kompleksu stanova s »vrtom«. Većina mojih susjeda nadala se
»unaprijediti« svoj životni standard pronalaskom mjesta u naselju
kamp-kućica. Posebno sam se bojao svojih najbližih susjeda.
Tijekom prvog tjedna boravka na tom mjestu, provaljeno mi je u
stan i ukraden mi je moj novi stereo-uređaj. Tjedan dana kasnije
je dva metra visoki i metar široki Bubba zakucao na moja vrata.
Držeći u ruci litru piva i čačkajući zube, zanimalo ga je imam li
upute za kazetofonsku komponentu.
Najniža točka bio je dan kada sam bacio telefon kroz staklo
svojeg ureda, razbivši znak »Bruice H. Lipton, dr. sci., izvanredni
profesor anatomije, Medicinski fakultet U.W.«, čitavo vrijeme
vičući »Izbavite me odavde!«. Raspad mog sistema izazvao je telefonski
poziv bankara koji mi je ljubazno ali odrješito rekao da ne
može odobriti moj zahtjev za hipotekarni kredit. To je bilo poput
scene iz filma »Vrijeme nježnosti« kada Debra Winger spremno
odgovara na suprugovu nadu u profesorsko mjesto: »Sada nemamo
dovoljno novca za plaćanje računa. Sve što profesorsko
mjesto znači je da zauvijek nećemo imati dovoljno novca!«


Bruce H. Lipton

MUDRE MISLI - O GREŠKAMA

Jedina prava greška je ona iz koje nismo ništa naučili. Džon Pauel


Nikad ne uznemiravaj neprijatelja dok pravi greške. Napoleon

Čovek koji ne pravi greške obično ne radi ništa. Filips

Uz velikog čovjeka često idu i velike greške.
Henri Miler

Kad starac pogriješi, kaže se da je sišao s pameti;
kad mlad čovjek pogriješi kaže se da još nije došao pameti. Koreanska poslovica

Pametan čovjek ne pravi sve greške sam.
On i drugima da šansu. Vinston Čerčil

Kaži mi ko te hvali i reći ću ti gdje leži tvoja greška. Lenjin

Iskustvo je ime koje je čovjek dao svojim
greškama. Oskar Vajld

Izbjegavati situacije u kojima bi možda načinili grešku je majka svih grešaka. Piter Mekvilijams

Iz greške u grešku, čovjek otkriva cijelu istinu. Sigmund Frojd

SVETISLAV BASARA

Težnja za mobilnošću uvijek je znak unutrašnje nestabilnosti.

Što okolina ima pogrešnije mišljenje o nekom taj je sve slobodniji.

Društvenost se viskoko kotira na današnjoj rang-listi vrlina. Komunikativnost takođe. Ali nema opasnijih stvari po dušu. Jer društveni i komunikativni, vječno opsjednuti idejom samoostvarenja, panično želeći da budu samo svoji i originalni, paradoksalno bivaju oblikovani predrasudama okoline i njihovi postupci ne potiču od njihove volje nego iz sulude želje da se dopadnu, da budu prihvaćeni, rado viđeni, uvijek na mjestu događaja.

Svaka ekspanzija je usporena eksplozija.

Kada se neka uspomena prizove, to se u stvari priziva ono JA iz vremena na koje se uspomena odnosi.

Što je neko nastojao da bude ozbiljniji i ozbiljnije shvaćen, sve je više tonuo u baru amaterizma ili marginalnih legendi. Ludost je mnoge uznijela na visine Parnasa.

Ako razbojnik ubije i opljačka bogatog trgovca, on čini grijeh, ali ubistva i pljačke ne bi bilo da trgovac nije podlegao smrtnom grijehu srebroljublja. Grijeh privlači grijeh.

Jer dok mašta predstavlja našem umu oblike vidljivih stvari u sadašnjosti i priprema ga, na osnovu sličnosti tih stvari s nevidljvim stvarima, da ispituje nevidljivo, ona ga vodi, na neki način, putem kojim on sam nije znao da ide.

Reklo bi se da je masovna pojava autá onaj prelomni momenat poslije kojeg su sve nepotrebne stvari stekle status prijeko potrebnih.

Nikada kretenizam nije uzeo toliko maha, gotovo prijeteći da postane svjetska religija.

Egzistenciji je nametnuto mnoštvo irealnih projekcija čija šarolikost zaklanja neshvatljivu jednostavnost života.