Странице

понедељак, 20. септембар 2010.

Monday by Ludovico Einaudi

MEDITACIJE LJUBAVI 3.

Da li vas je ikad uzdrmalo osećanje kako ste predo­dređeni da budete nesrećni, i da će zato, šta god preduzeli u pravcu dostizanja sreće, svi napori biti osuđeni na propast? Kao kada biste nahranili kompjuter matematič­kim formulama, da bi svaki put pobesneli kada mu za­tražite da vam pokaže Šekspirove stihove! Želite li sre­ću? Ono što vam je potrebno nije napor, čak ni dobra volja, nisu to ni iskrene želje - potrebna vam je samo precizna svest o sopstvenoj programiranosti.
Eto kakav je preokret nastao: pre svih ostalih, vaša okolina i kultura naučili su vas da verujete kako ne mo­žete biti srećni bez određenih ljudi i određenih stvari. Pogledajte oko sebe - na sve strane ljudi koji uistinu ba­ziraju sopstveni život na slepo utemeljenoj pretpostavci da je bez određenih stvari (recimo novca, moći, uspeha, dobrog glasa, ljubavi, prijateljstva, duhovnog uzdizanja, Boga) nemoguće biti srećan. Kad smo već kod toga, ko­ja je vaša formula?
Kada jednom progutate pilulu ličnog ubeđenja, u va­ma se prirodno javlja strast prema određenoj osobi ili nekoj stvari, za koje ste uvereni kako su vam neophodni da biste bili srećni. Zato ulažete silnu energiju i trud da se što čvršće vežete za te, vama tako dragocene objekte, kada ste ih se konačno dočepali; istovremeno, morate da uložite određen napor kako biste otklonili svaku moguć­nost da ih izgubite. To vas osuđuje na veliku emocional­nu zavisnost, jer su objekti za koje ste se vezali nad va­ma zadobili moć da drhtite kada ih osvojite, da vas drže u napetosti kada ih nemate, da se osetite mizerno kada vam se desi da ih izgubite. Zaustavite se sada na trenu­tak i zgrozite se nad beskonačnom listom veza čiji ste zatočenik i rob postali. Dovoljno je da mislite na kon­kretne osobe i stvari, ne na apstraktne pojmove.
Od trenutka kada se upetljate u ovu mrežu zavisno­sti, vi usmeravate sve svoje snage, u svakom trenutku svog života, da drukčije rekonstruišete svet oko vas, ne bi li vam to obezbedilo osvajanje objekata za koje ste ve­zani. Ali to vremenom postaje sve stresnije i ostavlja vam sve manje snage da se upustite u stvarni život, da živite punim plućima. Povrh svega, to je veoma težak za­datak, u ovom svetu koji se neprestano menja i izmiče svakoj našoj težnji da ga kontrolišemo.
I tako, umesto maksimalno ostvarenog života, nala­zite sebe osuđene na život prepun frustracija, strepnji, nesigurnosti, razočaranja. Svakako, u kratkotrajnim inter­valima svet popušta pred vašim naporima i prilagođava se vašim željama - i vi ste onda privremeno usrećeni. Ili, bolje rečeno, doživljavate bljesak užitka koji u suštini ni­je sreća, jer se iza toga krije strah da će taj svet stvari i osoba koji ste s teškom mukom prilagodili svojoj meri, iznenada izmaknuti vašoj kontroli i ostaviti vas na cedilu; a to je ono što se neumitno dešava, pre ili kasnije.
Ima još jedan detalj na koji treba obratiti pažnju - kad god vas obuzmu zabrinutost i strah, to je samo za­to što možete izgubiti ili ne dostignuti objekat za koga ste vezani. Zar nije tako?
Kad god vas obuzme ljubomora, zar to nije zato što bi neko mogao da utekne s dragocenim objektom za ko­ji ste se zakačili? A sav vaš bes - zar ne potiče gotovo uvek od činjenice da je neko stao između vas i objekta koji vam je potreban? Zar ne vidite kako lako postajete paranoični kada se pojavi i senka pretnje da će taj objekat biti ugrožen - više niste sposobni da realno rasuđu­jete, počinjete naopako da gledate svet oko sebe. Nije li tako?
I kad god osetite zamor od svega, zar to nije zato što ne uspevate da u odgovarajućoj meri dostignete ono za šta smatrate da će vas usrećiti ili za šta ste posebno vezani? A kada ste depresivni i ojađeni, razlog za to sva­kome je očigledan: život vam ne pruža ono bez čega (po vašem ubeđenju) ne možete biti srećni.
Svako negativno osećanje koje se javlja u vama sko­ro uvek je direktna posledica vaše vezanosti za nešto.
Tako otkrivate da ste negativno određeni svojim ve­zama, i svi vaši napori da dostignete sreću samo pojača­vaju taj negativni naboj u vama. Nalazite se u totalno apsurdnoj situaciji. Tragedija leži u činjenici da je svako od nas indoktriniran kako je to jedini sistem da bi se do­šlo do sreće. Međutim, to je metod koji nepogrešivo pro­izvodi strepnju, zabrinutost, razočaranja i patnje. Teško da se ikome od vas ikada ukazala sledeća istina: da bi­smo bili autentično srećni, neophodno je samo otkloniti svoju uslovljenost, otarasiti se svake veze koja nas čini zavisnim.
Kada se ljudi suoče sa tako očiglednom istinom, po­staju plen užasavanja nad mogućnošću patnje koju bi morali da pretrpe prilikom pokušaja da se oslobode svih svojih veza. Međutim, to uopšte nije tako bolno. Napro­tiv, oslobađanje od veza može postati vrlo prijatna ope­racija ako se ne koristi tehnika snage volje ili odricanja, već samo tehnika sagledavanja - potrebno je samo otvo­riti oči da biste videli kako vam u suštini nije potreban nijedan objekat za koji ste vezani; otvoriti oči da biste videli kako ste od samog početka uslovljeni, kako ste pretrpeli pranje mozga čiji je jedini cilj bio da vas ubedi da ne možete biti srećni bez određene osobe ili stvari. Prisetite se svojih duševnih muka, ubeđenosti da nikada vi­še ne možete biti srećni, kada ste izgubili neku stvar ili osobu koje su vam izgledale tako neophodne. Ali šta se zatim desilo? Prošlo je vreme, i vi ste naučili da sasvim dobro isplivate iz toga, zar ne? To bi trebalo da vas uči­ni opreznim kada su u pitanju vaša ubeđenja, da uočite prevaru u kojoj živite, zahvaljujući svojoj uslovljenosti.
Veza nije konkretna činjenica - to je samo vaše ubeđenje, fantazija vašeg duha, prelomljena kroz vašu uslovIjenost. Da se ta fantazija nije uselila u vaš duh, veze ne bi bilo - voleli biste ljude i stvari i duboko biste uživali u njima, ali bez te bolesne fiksacije, uživali biste duhom koji je oslobođen veza koje samo sputavaju.
Da li uistinu postoji drugi način da bi se stvarno uživalo u nečemu? Izvršite „smotru" svih svojih veza, i svakoj osobi ili stvari koja vam padne na pamet pokušaj­te da kažete: ,Ja u suštini nisam vezan za tebe - potpu­no je iluzorno moje ubeđenje da bez tebe ne mogu biti srećan." Ponavljajte ovo iz sveg srca i videćete kakva će se promena odigrati u vama: „Ja u suštini nisam vezan za tebe - samo sam obmanjivao sebe, ubeđen da bez te­be ne mogu biti srećan."

Antoni De Melo

ANTOLOGIJA NEŽNOSTI


ni u jednoj antologiji nežnosti
nije zapisano tvoje ime
nijedna pesma nije mogla
tako nežno
da govori ono što ćuti
(najlepša pesma nikada nije napisana
najveće istine nikada nisu rečene)
i jednoga dana
kada beskonačno ZAŠTO postane
konačno TI
ti-tako mnogo jedna
(moja najlepše nenapisana pesma)
ni u jednoj antologiji nežnosti
neću pomenuti tvoje ime
(najveće istine nikada neće biti rečene
najlepša pesma nikad neće biti napisana)
2.
uvek sam za jednu nežnost bio lepši
od svih tvojih tuga
uvek si za jedno “ne smem” bila nevinija
od svih mojih razloga
moja najsentimentalnija legenda o nežnosti
neodređena dimenzija svih mojih čula
u namerama odjeka
neka najlepša večnost sa hiljadu lica
i jednom prolaznošću
mit o volim
uvek si za jedno “ne smem” bila nevinija
od svih mojih razloga
uvek sam za jednu nežnost bio lepši
od svih tvojih tuga
Mita Golić – Iz zbirke ‘Moja najlepša nenapisana pesma’

BIJELO DUGME / EVO ZAKLEĆU SE / Solo piano cover / Dejan Ilijić

ZBOG NJE


Kad sam bio ugrožen, mislio sam samo na nju, hrabreći se njenim prisustvom. Kad mi je bilo teško, pominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeći olakšanje. Kad osjetim radost, trčim da je podijelim s njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje. Dobar je čovjek, i lijepa žena, ali ono što je samo za mene, to sam sam stvorio. Čak i da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao. Potrebna mi je savršena, i ne mogu dopustiti da to ne bude. Dao sam joj sve što nisam našao u životu, a bez čega ne mogu. Čak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veća, i ja pomoću nje. Bogato je darujem, da bih mogao da uzmem. Ja sam osujećen, ona je ostvarena, i tako sam obeštećen. Ona mi namiruje izgubljeno, i dobijam više nego što sam želio da imam. Moje želje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepšem od mašte. Njoj priznajem sve što ja nisam, a opet ništa ne gubim, odričući se. Nemoćan pred ljudima i slab pred svijetom, značajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od njih. Nespokojan pred nesigurnošću svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjećanje. Ljubav je žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova žena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moć. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pećinske vatre, zaštita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoće, da traži od njega obične stvari ali da zahtijeva i nemoguće, da osjeća oduševljenje ali i ogorčenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korijena, radosti bez trajanja.
Zbog nje, isključive, i ljudi su mi postali bliži.
Meša Selimović – Tvrđava

ODRŽAVANJE RAVNOTEŽE



Konopac je zategnut! Ali, oko vrata. Cirkus je opet tu,  na scenu vodi sadržajni besmisao.
Ako ne znate ko ste, zatreperite svetlošću lampe, da se bolje ne vidimo. Jer, ja se ne spotičem  o reči lebdeći u vazduhu. Znak da održavam ravnotežu je moj zategnuti vrat, koji povremeno škripi (ali je ceo!) i , ja molim za malo tišine pre nego što padne zavesa kao veo.
Vesna Vujić

MALI PRINC 14.

XIV poglavlje

Peta planeta bila je vrlo cudna. Najmanja od svih. Na njoj je bilo upravo toliko mesta da se smeste jedan fenjer i covek koji ga pali. Mali princ nije nikako mogao sebi da objasni cemu sluze fenjer i fenjerdzija, negde na nebu, na nekoj planeti bez kuca i stanovnika. Ali rece on u sebi:
"Mozda je taj covek zbilja bezuman. Ipak, on je manje bezuman od kralja, od uobrazenka, od poslovnog coveka i od pijanice. Njegov posao ima bar nekog smisla. Kad upali svoj fenjer, to je kao da se rodila jedna nova zvezda ili jedan cvet. Kad ugasi fenjer, on uspavljuje cvet ili zvezdu. To je vrlo lepo zanimanje. To je zaista korisno jer je lepo."

Kad se iskrca na planetu, on sa postovanjem pozdravi fenjerdziju:
-Dobar dan. Zasto si ugasio svoj fenjer?
-Tako je naredjeno, odgovori covek. Dobar dan.
-Sta je naredjeno?
-Da ugasim svoj fenjer. Dobro vece.
I on ga ponovo zapali.
-Ali zasto si ga ponovo zapalio?
-Tako je naredjeno, odgovori on.
-Ne razumem, rece mali princ.
-Nema sta da se razume, rece fenjerdzija. Naredba je naredba. Dobar dan.
I on ugasi svoj fenjer.
Zatim obrisa celo crvenom kariranom maramicom.
-Strasan je to zanat. Nekada je imao smisla. Ujutru sam gasio a uvece palio. Ostali deo dana mogao sam da se odmaram, a ostali deo noci da spavam...
-A, od tog vremena naredba se promenila?
-Naredba se nije promenila, rece covek. U tome i jeste tragedija! Planeta se iz godine u godinu sve brze i brze okrece, a naredba se ne menja!
-Pa, rece mali princ.
-Pa sada, kad se okrece jedanput u minuti, nemam vise ni sekunde odmora. Svakog minuta ga jedanput upalim i jedanput ugasim!
-To je smesno! Dani kod tebe traju jedan minut!
-Nije nimalo smesno, rece fenjerdzija. Prosao je citav mesec kako nas dvoje razgovaramo.
-Citav mesec?
-Da. Trideset minuta. Trideset dana! Dobro vece.
I on ponovo zapali svoj fenjer.
Mali princ ga pogleda;dopadao mu se taj covek koji je toliko postovao naredbu. Setio se zalazaka sunca za kojima je nekada isao povlaceci svoju stolicu. Hteo je da pomogne svom prijatelju:
-Znas... poznat mi je jedan nacin da se odmoris kad budes hteo...
-Hocu odmah, rece fenjerdzija.
Jer covek moze u isto vreme da se drzi naredbe i da bude lenj.
Mali princ produzi:
-Tvoja planeta je tako mala, da je mozes obici u tri koraka. Imas samo da ides sasvim lagano, pa da uvek budes na suncu. Kad budes hteo da se odmoris ti koracaj... i dan ce trajati koliko budes zeleo.
-To mi ne pomaze bogzna koliko, rece fenjerdzija. Od svega u zivotu najvise volim spavanje.
-Steta, rece mali princ.
-Steta, rece fenjerdzija. Dobar dan.
I on ugasi svoj fenjer.
Ovog ovde, rece u sebi mali princ dok je produzavao svoj put, prezirali bi svi, i kralj, i uobrazenko, i pijanica, i poslovan covek. Medjutim to je jedini koji meni nije smesan. Mozda zbog toga sto se bavi necim drugim, a ne sobom.
On uzdahnu sa zaljenjem i rece sebi opet:
"Taj tu je jedini s kojim bih se mogao sprijateljiti. Ali je njegova planeta suvise mala. Nema mesta za dvojicu..."
Ali mali princ se nije usudivao da prizna sebi da je on u stvari zalio za tom blazenom planetom zbog njenih hiljadu cetiri stotine cetrdeset suncevih zalazaka za dvadeset cetiri sata!

Antoan de Sent Egziperi