Странице

петак, 10. септембар 2010.

nouvelle vague - in a manner of speaking (new!!)

BILO JE ŽENA 


Bilo je žena
Kojima nikad nisam napisao stih
Korisnih lepih pa i pametnih čak
Prosto me nije imala većina od njih
Nije me možda jer nisam bio lak.
Bilo je žena
Raskošnih divljih tuđih u šumi
Koje ne zovu ne pitaju već love
Od kojih se svaki nerv izbezumi
Nagle bez stida dok mi snom plove.
Bilo je žena
Mirnih i radnih sa dušom u šaci
Onih koje mole za milost da vole
Plavih i crnih pa uzmi ili baci
Pa ćuti ili reci sve sem istine gole.
Bilo je žena
Koje su samo bile i ništa nisu htele
Luckastih đavoljih i naročitih tek
Onih potrebnih za čije sam voćke zrele
Ginuo pa životu ih nudio kao lek.
Bilo je žena
Kojima jedno moje srce beše malo
Pa mi po grudima drugo srce traže
I onih čije je u meni kucalo pa stalo
Kada je čulo šta nije smelo da kaže.
Bilo je žena
Zbog kojih postoji proleće pa leto
Koje zaslužuju da im se pesma piše
Ali samo jedna je jedina bila sve to
Zajedno i od svih još nešto malo više.
Ljubivoje Ršumović

POSLIJE LJUBAVI


Poslije ljubavi ostaje telefonski broj koji lagano blijedi u pamćenju. Čaše sa ugraviranim monogramima, ukradene u Esplanadi.
Poslije ljubavi ostaje običaj da se bijelo vino sipa u te dvije čaše, i da crte budu na istoj visini.
Poslije ljubavi ostaje jedan sto u kafani “Kod znaka ?”, i začuđeni pogled starog kelnera što nas vidi sa drugima.
Poslije ljubavi ostaje rečenica “Divno izgledaš, ništa se nisi promijenio…” i “…javi se ponekad, još imaš moj broj telefona.”
I neki brojevi hotelskih soba u kojima smo spavali, ostaju poslije ljubavi.
Poslije ljubavi ostaju tamne ulice kojima smo se vraćali… poslije ljubavi.
Poslije ljubavi ostanu melodije sa radija koje izlaze iz mode.
Ostaju tajni znaci, ljubavne šifre: ”Ako me voliš počni sutrašnje predavanje sa tri riječi koje će imati početna slova mog imena…”
Poslije ljubavi ostaje tvoja strana postelje i strah da će neko iznenada naići.
Klak! – spuštena slušalica kada se javi tvoj glas.
Hiljadu i jedna laž.
Poslije ljubavi ostaje rečenica koja luta kao duh po sobi: "Ja ću prva u kupatilo."
I pitanje : "Zar nećemo zajedno?"… "Ovaj put ne."
Poslije ljubavi ostaju saučesnici. Čuvari tajni, koje više nisu nikakve tajne.
Poslije ljubavi ostaje laka uznemirenost, kad u prolazu ugledam tople smeđe oči... slične tvojima... na nekoj djevojci u prolazu.
Prepune pepeljare... i prazno srce.
Navika da se pale dvije cigarete istovremeno, mada nema nikog u blizini.
Fotografije snimljene u automatu.
Taksisti koji nas nikad nisu voljeli ("Hvala što ne pušite!" – a pušili smo), i cvjećarke koje jesu.
Poslije ljubavi ostaje povrijeđena sujeta, metalni ukus promašenosti na usnama.
Poslije ljubavi ostaju drugi ljudi, i druge žene.
Poslije ljubavi ne ostaje ništa…
Momo KaporUna

LEHET


Štefanija me na moru učila mađarski.
More je tenger,
voda je viz,
jo regelt – dobro jutro,
jo isokat – laku noć…
A između dobro jutro i laku noć mi na suncu. Mi stanujemo u istoj kući, vrata do vrata. Ja čujem kako Štefanija meni svako veče peva uspavanku. Ja ne ulazim u njenu sobu jer smo se tako dogovorili. Ona u moju ulazi jer se o tome nismo dogovorili. Štefanija ulazi u moju sobu, ali neće da spava kod mene jer želi da se još malo nanosi vitkosti: njene tetke čim su počele da spavaju sa muškarcima – odmah su se udebelile. To je nasledno, kaže.
Ja sam cenio njenu vitkost, zbog toga i jesam glavni na plaži što se družim s njom. Cenim njenu lepotu pa se zato suzdržavam. Suzdržavam se, ali ipak svako veče pitam: Mogu li večeras da dođem u tvoju sobu. Ona je odlazila i zaključavala se i otud mi pevala uspavanku…
Jeli smo krupne breskve – toliko se po nama cedio sok.
Pčele su nas obletale, a ja sam opet pitao mogu li večeras, pošto je poslednji dan na moru, da uđem u njenu sobu.
Rekla mi je da je to ponovo pitam, a ona će mi odgovoriti na mađarskom,
  pa ako budem znao šta je rekla, biće kako ja hoću…
Kleknuo sam pred nju onako sladak od bresaka i pčela i pitao: Mogu li večeras da uđem u tvoju sobu?
Lehet. Kaže Štefanija. Lehet
Činilo mi se od svih mađarskih riječi da jedino nikad nisam čuo reč lehet
Nisam znao, ali nisam priznao da ne znam, nego sam ponavljao lehet, lehet…skočio u more, sprao sa sebe svu slast i dok se Štefanija ozbiljna sunčala – iskrao sam se sa plaže, otišao u svoju sobu, uzeo stvari i otputovao bez pozdrava…
Pet godina posle toga dođe 
Lenđel u Sarajevo i prvo što mi padne na pamet – pitam ga: šta je to lehet? Pre se toga nisam setio da pitam, a imao sam priliku, ali nisam se setio, kao što se nerado sećam poraza…
Lehet je – može, kaže Lenđel.
Može!
Odmah sam odjurio u Taj grad. Odmah. Kao što sam i onda odmah pobegao bez pozdrava.
Rana jesen, jutro, aleja, lišće, retki prolaznici, radnici izlaze iz kapija i oživljavaju grad…
Ja stojim iza platana prekoputa adrese i čekam da se pojavi Štefanija, ako je još tu, da joj odgovorim za lehet od pre pet godina.
Pojavila se. Isto ono lice, ona kosa…
Prođe pored mene i ode u prekrasno radničko jutro, moja punačka Štefanija, čvrsta koraka koji odzvanja u aleji…nešto kao – lehet, lehet, lehet
Isto tako oglašavao se voz kojim sam se vraćao iz jedne od svojih dragih, glupih nespretnosti u ljubavi…
Može li mi se to oprostiti?
Lehet!
Duško Trifunović

SMIRAJ


Setim se, kako su u ljubavi,
dragi prvi dani.
Kad su ruke tople,
kad se oči slede,
preletajući one kolutove blede,
oko usana…
Što drhte, protkani,
mutnom tišinom,
u kojoj su osmeh i tuga pomešani
nesigurno i tamno.
Klatno zvona
teško i tmurno
u grudi udara me.
Tad se dižem,
i, u mutna oka prozora,
puna sitnih glasova večeri,
šapućem, nesigurno,
i moje ime.
Miloš Crnjanski

VRTOGLAVICA





MALI PRINC 4.

IV poglavlje

Tako sam saznao jos jednu veoma vaznu stvar: da je planeta na kojoj je rodjen jedva malo veca od neke kuce!
To me nije mnogo iznenadilo. Znao sam dobro da osim velikih planeta kakve su Zemlja, Jupiter, Mars, Venera, kojima su data imena, postoje na stotine drugih koje su ponekad tako male da se jedva mogu sagledati teleskopom. Kada neki astronom otkrije jednu od njih, on joj mesto imena daje broj. Nazove je na primer: "asteroid 3251".
Imam ozbiljnih razloga da verujem da je planeta sa koje je dosao mali princ asteroid B 612.

Jedan turski astronom primetio je teleskopom taj asteriod 1909. godine, i to samo jedanput.

On je tada svecano prikazao svoje otkrice na Medjunarodnom kongresu astronoma. Ali niko mu nije verovao zbog njegovog odela. Takve su odrasle osobe.

Srecom po asteroid B 612, neki turski diktator je, pod pretnjom smrti, nametnuo svom narodu evropski nacin odevanja. Astronom je ponovio svoj prikaz 1920. godine, vrlo otmeno obucen. I ovoga puta svi su bili njegovog misljenja.

Ispricao sam vam ove pojedinosti o asteroidu B 612 i poverio sam vam njegov broj, samo zbog odraslih osoba. Odrasle osobe vole brojeve. Kad im pricate o nekom novom prijatelju, nikad vas nece zapitati o onom sto je bitno. Nikad vam nece reci: "Kakva je boja njegova glasa? Koje su mu najomiljenije igre? Da li skuplja leptire?" Nego vas pitaju: "Koliko mu je godina? Koliko ima brace? Koliko je tezak? Koliko zaraduje njegov otac?" Tek tada smatraju da ga poznaju. Ako kazete odraslim osobama: "Video sam jednu lepu kucu od crvenih opeka sa geranijumom u prozorima i golubovima na krovu..." one nisu u stanju da zamisle tu kucu. Treba im reci: "Video sam kucu od sto hiljada franaka". Tada ce uzviknuti: "Kako je lepa!"
Isto tako, kad bi ste im rekli: "Dokaz da je mali princ postojao je taj sto je bio divan, sto se smejao i sto je zeleo da ima ovcu. Kad neko hoce da ima ovcu, to je dokaz da postoji", one bi slegnule ramenima i smatrale vas detetom. Ali ako im kazete: "Zvezda sa koje je on dosao jeste asteroid B 612" ubedicete ih i nece vam dalje dosadivati pitanjima. Takve su one. Ne treba ima zameriti. Deca treba da budu veoma popustljiva prema odraslim osobama.
Ali naravno, mi koji shvatamo zivot, mi ne marimo za brojeve. Voleo bih da sam ovu pricu pricao kao bajku. Voleo bih da sam kazao:
"Bio jednom jedan mali princ koji je ziveo na nekoj planeti jedva nesto vecoj od njega samog, i kome je bio potreban prijatelj..." Za one koji shvataju zivot, to bi izgledalo daleko istinitije.
Jer, ja ne volim da se moja knjiga cita povrsno. Ja sa toliko tuge pricam ove uspomene. Proslo je vec sest godina otkako je moj prijatelj otisao sa svojom ovcom. To sto ovde pokusavavam da ga opisem, to je zato da ga ne bih zaboravio. Zalosno je zaboraviti prijatelja. Nemaju svi prijatelja. I ja mogu postati kao odrasli koji se zanimaju samo za brojeve. Zbog toga sam kupio kutiju sa bojicama i olovkama. Nije lako vratiti se crtanju, u mojim godinama, kada covek nikad nista nije pokusao da nacrta sem zmijskog cara spolja i iznutra, i to u svojoj sestoj godini! Potrudicu se, naravno, da nacrtam njegov lik sto je moguce vernije. Ali nisam sasvim siguran da cu pogoditi. Jedan crtez i uspe nekako, ali drugi ne lici vise. Isto se tako malo varam i u pogledu rasta. Na ovoj slici mali princ je suvise visok. Na onoj suvise mali. Kolebam se malo i sto se tice boje njegovog odela. Onda nagadjam, malo ovako, malo onako, kako znam. Prevaricu se, uostalom i u nekim znacajnijim pojedinostima. Ali, to mi treba oprostiti. Moj prijatelj mi nije nista objasnjavao. Mozda je verovao da licim na njega. Ali ja, na zalost, ne umem da vidim ovcu kroz kutiju. Mozda sam pomalo slican odraslim osobama. Mora da sam ostario.

Antoan de Sent Egziperi

RATOVANJE















I u mirno vrijeme ima mjesta za podvige.
Katajev
Mir, naime, nije posljedica rata, nego vrlina koja se rađa iz hrabrosti duha.
Spinoza
Umjetnost ratovanja je umjetnost uništavanja ljudi, a politika je umjetnost zavaravanja.
Gandi
Neko mora da započne mir, kao što neko započinje rat.
Cvajg
Ratnik misli na svoju smrt kad mu stvari postaju nejasne. Jedino misao o smrti čeliči nas.
Zafar
Kod svih velikih vojničkih operacija uvijek je presudan momenat iznenađenja.
Cvajg
Fanatizam možemo iskorijeniti samo ako ga uspavamo.
Klauzevic