Странице

уторак, 5. октобар 2010.

MEDITACIJE LJUBAVI 18.

Postoji jedna činjenica na kojoj se treba zadržati: lju­di koji više od drugih strahuju od smrti, istovremeno su oni koji strahuju od života i, trudeći se da pobegnu od smrti, takve osobe mrze život i suštinski ga ne žive.
Zamislite čoveka koji živi na nekom tavanu, u nekoj zagušljivoj rupi bez svetlosti. Boji se da siđe niz stepeni­ce jer je slušao o ljudima koji su tako padali i lomili vrat. Takav čovek nikada ne bi prihvatio rizik da pređe preko ulice, jer je na hiljade ljudi pregaženo pri prelasku ulice. Samim tim, takav čovek nikada ne bi imao hrabrosti da pređe neki okean, ili kontinent, ili da pređe iz jednog sve­ta ideja u drugi. Taj čovek živi u svojoj rupi, pokušavaju­ći da pobegne od smrti - ali zar tako ne sprečava sebe, svakodnevno, da živi?
Šta je smrt? Gubitak, nestajanje, jedno zbogom. Ka­da se zakačite za nekoga ili nešto, kada ne prihvatate da izgubite stvari ili osobe, kada odbijate da im kažete zbo­gom, vi to činite jer se suprotstavljate smrti. Ali, kada tako postupate, vi se, i ne opazivši, suprotstavljate i opi­rete samom životu. Jer, dok je život kretanje, vi ste blokirani; dok život prolazi, vi zaostajete; dok je život elastičan, vi ste fosilizirani, zaleđeni; dok život sve odnosi svojim tokom, vi svom snagom prianjate za stabilnost i nepromenljivost.
Takvim stavom, pokazujete užas od života zajedno s užasom od smrti, jer se vezujete za nju. Međutim, kada niste nigde usidreni, kada niste ni za šta okovani, kada se nimalo ne bojite da ćete bilo šta izgubiti, slobodni ste da tečete kao planinski potok, večirto svež, bistar i živ.
Postoje osobe koje ne mogu podneti da izgube rodi­telja ili prijatelja, koje ne trpe čak ni pomisao na to. Ili se boje da prodiskutuju ili napuste neku teoriju ili stav za koje su vezane. Ili su ubeđene da ne bi mogli da žive bez ove ili one osobe, mesta ili stvari koje im se čine ne­ophodnim. Hoćete li metar da biste izmerili svoju du­hovnu neelastičnost, svoju zadrtost? Posmatrajte kako se sve lomi u vama kada ste primorani da se odreknete ne­ke ideje, kada izgubite neku osobu ili stvar za koje ste bili toliko vezani. Bol i patnja čine da osećate kako vas je život izneverio, zar ne? Nikada niste zastali da ozbiljno promislite kako se sve menja, prolazi i ima svoj kraj - zato vas smrt, gubitak i rastajanje uvek iznenade. Vi ra­dije živite na zagušljivom tavanu svojih iluzija, zahtevajući da se nikad ništa ne promeni, da sve ostane uvek is­to. Ali, kada život eksplodira i raznese u paramparčad vaše krhke iluzije, vi tada trpite nepodnošljiv bol.
Da biste mogli da živite, morate gledati stvarnosti u lice, i tada će nestati svaki vaš strah od gubitka, smrti, rastajanja i u vama će se razviti smisao za novo, za promenu i ono što nije unapred programirano. Izgubićete strah da će stvarima koje poznajete doći kraj, bićete u stalnom iščekivanju svega što vam nije blisko, i pozdravićete sve što vam je nepoznato.
Ako je život ono što tražite, sledeća vežba, koja vam može biti bolna, obogatiće vas slobodom ukoliko ste u stanju da je izvedete.
Upitajte se postoji li neko ili nešto čiji bi vam gubi­tak naneo veliki bol. Možda ste jedna od onih osoba ko­je nisu u stanju čak ni da pomisle na smrt ili gubitak najbližih. Ako je tako, i u onoj meri koliko je tako, vi ste mrtvi.
Ono što treba da učinite je da se odmah suočite, bez odlaganja, sa smrću, gubitkom, rastankom od vama naj­dražih osoba i stvari.
Zamislite te osobe i stvari, jednu po jednu, mrtve ili izgubljene, i zauvek razdvojene od vas, i recite im u se­bi zbogom, recite svakoj od njih: „Hvala ti, i zbogom". Zaboleće vas, ali osetićete kako nestaje vašeg kačenja, zavisnosti od njih. Tada će iz svesnog dela vašeg duha izroniti nešto drugo, samoća koja će se širiti sve više, dok se ne izjednači sa nebom nad vama.
U toj samoći počiva sloboda. U toj samoći je život. U tom odsustvu veza i zavisnosti pustiće korenje vaša volja da idete napred, da živite svaki trenutak svog živo­ta, koji je sada neuporedivo primamljiviji, jer je lišen bri­ge, napetosti, nesigurnosti, kao i straha od napuštanja i smrti koji uvek prati želju za nepromenljivošću i posedovanjem.

Antoni De Melo

PRAVDA I NEPRAVDA


U našem umu postoji i nešto što nas navodi da procenjujemo sve i svakoga, uključujući i vrijeme, psa, mačku – sve. Koristeći Knjigu zakona, naš unutrašnji Sudija sudi o svemu što činimo ili ne činimo, svemu što mislimo i ne mislimo, svemu što osjećamo i ne osjećamo. Sve živo nalazi se pod tiranskom vlašću ovoga sudije. Svaki put kada učinimo nešto što se kosi sa Knjigom zakona, Sudija kaže da smo krivi, da moramo biti kažnjeni, i da treba da se stidimo. To se dešava mnogo puta svakoga dana, iz dana u dan, tokom svih godina našeg života.
Postoji i drugi dio nas koji prima ove presude, i taj dio se naziva Žrtvom. Žrtva u sebi nosi krivicu, sramotu i stid. To je onaj dio nas koji kaže: „Jadan ja, nisam dovoljno dobar, nisam dovoljno pametan, nisam dovoljno lijep, nisam vrijedan ljubavi, jadan ja.” Veliki sudija se slaže govoreći: „Da, ti nisi dovoljno dobar.” Sve se ovo zasniva na jednom sistemu vjerovanja koji nismo odabrali svojom voljom. Ta vjerovanja su toliko snažna, da čak i mnogo godina nakon što se okrenemo novim shvatanjima i pokušamo da sami donosimo odluke, otkrivamo da ta vjerovanja i dalje upravljaju našim životom.
Sve što nije u skladu sa Knjigom zakona kod vas će izazvati neprijatan osećaj u solarnom pleksusu, a to se zove strah. Kršenje pravila iz Knjige zakona otvara vaše emocionalne rane i vi reagujete tako što stvarate emocionalni otrov. Pošto sve što se nalazi u Knjizi zakona mora biti istina, sve što se kosi s vašim vjerovanjima učiniće da se osjećate nesigurno. Čak i ako je Knjiga zakona pogrešna, ona čini da se vi osjećate sigurno.
Eto zbog čega nam je potrebno mnogo hrabrosti da izmjenimo svoja vjerovanja. Zbog toga što je, iako znamo da mi nismo birali ta vjerovanja, istina i to da smo se složili s njima. To slaganje je toliko snažno da čak i kada shvatimo da ona nisu istinita, osjećamo krivicu, stid i sramotu, koji se pojavljuju onda kada se suprotstavimo tim vjerovanjima. Baš kao što vlada ima knjige zakona koje upravljaju društvenim snom, naš sistem verovanja predstavlja Knjigu zakona koja upravlja našim ličnim snom. Svi ti zakoni postoje u našoj svijesti, mi vjerujemo u njih, a Sudija u nama sudi isključivo na osnovu tih vjerovanja. Sudija donosi presudu, a Žrtva trpi sramotu i kaznu.
Ali ko kaže da u ovom snu ima pravde? Istinska pravda znači platiti samo jednom za svaku grešku. Istinska nepravda je kada plaćamo više puta za svaku grešku. Koliko puta plaćamo jednu grešku? Odgovor je, hiljadama puta. Čovjek je jedina životinja na Zemlji koja hiljadu puta plaća istu grešku. Ostale životinje plaćaju jednom za svaku grešku koju učine. Ali ne i mi. Mi imamo snažnu memoriju. Mi učinimo grešku, sudimo sami sebi, proglašavamo sebe krivim, i kažnjavamosebe. Kada bi bilo pravde, to bi bilo dovoljno; ne bi trebalo da to činimo ponovo. Ali svaki put kada se sjetimo toga, mi sebi ponovo sudimo, ponovo sebe proglašavamo krivim, i ponovo kažnjavamo sebe, iznova, iznova i iznova. Ako imamo muža ili ženu, on ili ona nas takode podsećaju na tu grešku, tako da mi sebe ponovo osuđujemo, ponovo kažnjavamo i ponovo smatramo krivim. Da li je to fer?
Don Migel Ruiz

Стивен Волфрам: Компјутеризација теорије свега


http://www.ted.com/talks/lang/scc/stephen_wolfram_computing_a_theory_of_everything.html

DUHOVNIK SOGYAL RINPOCHE


Mi smo ono što mislimo. S našim mislima mi stvaramo svijet. Sve što mi jesmo će se uzdići u našim mislima.
Naši umovi mogu biti predivni, ali istovremeno mogu biti naši najveći neprijatelji. Stvaraju nam toliko nevolja. Ponekad poželim da je um kao zubna proteza koju možemo skinuti i ostaviti na stoliću preko noći. Barem bi malo predahnuli od napornih i iscrpljujućih avantura.
Mi smo do te mjere u nemilosti svojih umova da, čak i kad pronađemo duhovna učenja koja nas pokrenu iznutra, pokrenu nas više od ičega što smo do tada iskusili, i dalje ostajemo obazrivi zbog nekih duboko ukorijenjenih i neobjašnjivih sumnji.
Negdje u tom procesu moramo prestati biti previše sumnjičavi. Moramo pustiti neizvjesnost i sumnju – koje bi trebale da nas štite, ali nikad ne funkcionišu jer nas na kraju uvijek više povrijede od onoga od čega bi trebale da nas odbrane.
Zapadnjačka ljenost sastoji se u zatrpavanju naših života kompulsivnim aktivnostima, kako ne bi ostalo nimalo vremena da se suočimo sa pravim problemima.
Slavna izreka kaže: „Ako um nije proračunat, nego božanstveno spontan, baš kao i voda kada nije uzburkana, po svojoj prirodi će biti proziran i čist.“
Problem zapadnog društva je u tome što život i smrt ne posmatra kao cjelinu. Vi izolujete smrt. Zbog toga ima toliko straha.
Smrt je kao ogledalo u kojem se reflektuje pravo značenje života.

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 2.

Pumpkins are presented in the German city of Hassloch on September 12, 2010. The town was hosting a competition to find the best pumpkins (RONALD WITTEK/AFP/Getty Images)


Čarolija stanica - deja vu


Na sreću, pronašao sam spas u obliku kratkoročnog prekida
na Medicinskom fakultetu na Karibima. Znao sam da tamo neće
nestati svi moji problemi, međutim kad se mlažnjak probio kroz
sivi prekrivač od oblaka iznad Chicaga, osjećao sam se kao da su
nestali. Ugrizao sam se za usnu kako bih spriječio da se osmijeh
na mom licu ne pretvori u glasno smijanje. Osjetio sam se jednako
radosno kao kada sam imao sedam godina i prvi put otkrio
svoju životnu strast, čaroliju stanica.
Raspoloženje mi se dodatno poboljšalo kada je mali zrakoplov
za šest putnika sletio na Montserrat, točkicu u Karipskom
moru veličine trideset i dva puta šest kilometara. Ako je ikada
postojao rajski vrt, vjerojatno je nalikovao mom novom otočnom
domu što je izbijao iz svjetlucavog modrozelenog mora poput
golemog, lijepo izbrušenog smaragda. Kada sam izašao iz zrakoplova,
opio me povjetarac protkan blagim mirisom gardenije.
Rado sam prihvatio običaj domorodačkog stanovništva da je
vrijeme zalaska Sunca posvećeno tihoj kontemplaciji. Kako su se
dani privodili kraju, veselio sam se nebeskoj svjetlosnoj predstavi.
Moja je kuća, smještena na litici petnaest metara iznad oceana,
okrenuta prema zapadu. Vijugavi put kroz tunel od paprati
natkriven drvećem vodio me dolje do mora. Na kraju »tunela«
nalazio se otvor iza kojeg se kroz zid od grmlja jasmina nazirala
osamljena plaža. Tamo sam ritual zalaska dana često obogaćivao
s nekoliko »krugova« u toplom, kristalno bistrom moru. Nakon
plivanja oblikovao bih pijesak na plaži u udoban naslonjač, zavalio
se i promatrao kako Sunce polagano zalazi u more.
Na tom udaljenom otoku nalazio sam se izvan stalne životne
trke i mogao sam promatrati svijet bez paravana od dogmatskih
uvjerenja civilizacije. Isprva je moj um neprestano revidirao
i kritizirao moj životni debakl, no uskoro su moji mentalni Siskel
i Ebert (popularni filmski kritičari u SAD-u koji su imali
vlastitu televizijsku emisiju; op.prev.) prestali sa svojim »palac gore/palac
dolje« recenzijama mojih četrdeset godina života i počeo sam se
prisjećati kako je živjeti u trenutku i za trenutak. Nanovo sam se
upoznavao sa senzacijama koje sam posljednji put doživio još kao bezbrižno
dijete. Ponovno sam osjećao užitak življenja.
Živeći u tom otočnom raju postao sam ljudskiji i čovječniji.
Također, postao sam bolji stanični biolog. Gotovo čitavo moje formalno
znanstveno obrazovanje bilo se odvijalo u sterilnim, beživotnim
učionicama, predavaonicama i laboratorijima. Međutim,
kada sam jednom uronio u bogati karipski ekosustav, biologiju
sam počeo promatrati kao cjeloviti sustav koji živi i diše, a ne kao
zbir pojedinačnih vrsta koje dijele komad Zemljine površine.
Dok sam tiho sjedio u otočkim prašumama nalik vrtovima
i ronio oko koraljnih grebena što su svjetlucali poput dragulja,
stekao sam uvid u čudesnu sjedinjenost biljnih i životinjskih vrsta
na otoku. Sve vrste žive u profinjenoj, dinamičnoj ravnoteži
ne samo s drugim životnim oblicima nego i s fizičkim okolišem.
Dok sam sjedio u karipskom rajskom vrtu svojom pjesmom mi se
obraćala harmonija života - ne životna borba. Postao sam uvjeren
da suvremena biologija poklanja premalo pozornosti važnoj
funkciji suradnje, zato što darvinistički korijeni ističu natjecateljsku
prirodu života.
Na negodovanje svojih kolega profesora u SAD - u , u Wisconsin
sam se vratio pun ideja o radikalnom zaokretu koji osporava
sveta, temeljna vjerovanja biologije. Čak sam počeo otvoreno kritizirati
Charlesa Darwina i ispravnost njegove teorije evolucije.
U očima većine drugih biologa moje ponašanje je bilo jednako
svećeniku koji hoda Vatikanom tvrdeći da je Papa prevarant.
Mojim kolegama može se oprostiti što su mislili da me kokosov
orah pogodio u glavu kada sam dao ostavku na svoje stalno
profesorsko mjesto i, ispunivši si životni san da budem član
rock-skupine, otišao na glazbenu turneju. Otkrio sam Yannija,
koji je kasnije postao velika zvijezda, i zajedno s njim napravio
lasersku predstavu. No, uskoro sam shvatio da sam mnogo skloniji
poučavanju i istraživačkom radu nego produciranju rock 'n'
roll predstava. Odustavši od glazbenog posla i vrativši se na Karibe
da ponovno poučavam staničnu biologiju, priveo sam kraju
svoju krizu srednjih godina koju ću, sa svim njezinim bolnim
pojedinostima, opisati u jednom od sljedećih poglavlja.
Moj konačni raskid s konvencionalnim akademskim svijetom
dogodio se na stanfordskom Medicinskom fakultetu. U to
vrijeme već sam bio neskriveni zagovornik »nove« biologije. Počeo
sam osporavati ne samo Darwinovu »tko jači taj kvači« verziju
evolucije nego i centralnu biologijsku dogmu...
Iako mi je to pružilo intelektualnu zadovoljštinu,
znao sam, da sam nastavio predavati i istraživati na
Medicinskom fakultetu, da bi se moji kolege i dalje pitali o onim
kokosima koji su mi možda pali na glavu jer sam, prema akademskim
standardima, u zadnjem desetljeću postao čak još veći
radikal. Moja preokupacija novom biologijom postala je više od
intelektualne vježbe. Smatrao sam da nas stanice uče ne samo
o životnim mehanizmima nego i o tome kako da živimo bogat,
ispunjen život.
U znanstvenoj kuli od bjelokosti razmišljanje te vrste nesumnjivo
bi mi donijelo nagradu ćaknutog dr. Doolittla za antropomorfizam
odnosno, točnije, citomorfizam - razmišljanje poput
stanica - ali za mene je to uvod u biologiju. Vi sebe možete smatrati
individuom, međutim kao stanični biolog ja vam mogu reći
da ste vi u stvari kooperativna zajednica otprilike pedeset bilijuna
jednostaničnih građana. Gotovo sve stanice koje sačinjavaju vaše
tijelo su nalik amebama, pojedinačni organizmi koji su razvili
kooperativnu strategiju za svog uzajamnog preživljavanja. Svedeno
na osnovne pojmove, ljudska bića su jednostavno posljedica
»kolektivne amebne svijesti.« Kao što nacija odražava osobine
svojih građana, tako i naša ljudskost mora odražavati osnovnu
prirodu naših staničnih zajednica.

Bruce H. Lipton

MUDRE MISLI – JOZEF KIRŠNER



Istinski napredak u današnje vrijeme sastoji se
u povratku sebi.
Bolje je donijeti pogrešnu odluku, nego ne donijeti
odluku uopšte. Jer iz grešaka svojih postupaka
možeš da učiš. A ako ne donosiš odluke zbog
prisustva straha, ti treniraš svoj um da bježi od
odlučivanja.

Ako ne sumnjate u ono što želite postići, a pritom
uporno vježbate i učite iz vaših neuspjeha, vi ćete
doći do tačke gdje će se vaš cilj sam od sebe ispuniti.

Mnoge naše najljepše želje i ideje ostaju samo
zato neispunjene, jer nismo donijeli čvrstu odluku
da ćemo istrajati do kraja.

Kada u životu imaš konkretan cilj i plan i trudiš se
da to i ostvariš, tada svoj život možeš graditi kao
piramidu. Svaki dan jedan kamen. I kada pri svakoj
odluci imaš u vidi cijelu piramidu, ti sa svakim
sljedećim kamenom jačaš samog sebe. Uvijek ćeš
znati zašto nešto radiš. To tvom životu daje snagu
da prevaziđeš bilo koju prepreku.

Ko ne zna šta je za njega važno ili manje važno, on će uvijek sumnjati u svoje odluke.

Ako ne poznaješ uzrok problema, nisi u stanju da izmijeniš posljedice.

Vjerovati u sebe tako snažno, da ta vjera bude jača od sumnje je osobina rijetkih koji će dostići vrhunac u svemu.

Svaka prirodna potreba koju dugo potiskujemo u sebe, vodi nas na koncu do depresije i bolesti.