OSKAR VAJLD

Živjeti je najrjeđa stvar na svijetu.
Većina ljudi samo egzistira.

Nikada ne govorite ružno o visokom društvu.
To uvijek govore oni koji ne mogu dospjeti u to društvo.

Iskustvo nema nikakve etičke vrijednosti.
To je samo ime kojim su ljudi nazvali svoje greške.

Brojnost onih koji nam zavide potvrđuje naše sposobnosti.

Ko traži jednu dobru, pametnu i lijepu ženu,
ne traži jednu već tri žene.

Dok sam bio mali vjerovao sam da je novac
najvažnija stvar na svijetu.
Sada kada sam odrastao, sada to znam.

Apsurdno je dijeliti ljude na dobre i zle.
Oni su ili dosadni ili zanimljivi.

Ništa nije grijeh osim neznanja.

Ljudi koji vole samo jednom u životu, u stvari su površni.
Ono što oni nazivaju vjernošću, to je ljenost navike ili nedostatak fantazije.

Napokon, šta je moda? S umjetničkog gledišta to je obično izraz ružnoće,
toliko nesnošljive da smo prisiljeni mijenjati je svakih šest mjeseci

Ljubav i tugovanje

Iako neprijatna, tuga je zdrava emocija. Tuga i žaljenje predstavljaju emocionalne reakcije na gubitak voljene osobe ili stvari za koju smo bili emocionalno vezani. Tugovanje je proces i ima funkciju da nam pomogne da se emocionalno distanciramo od izgubljenog objekta (osobe ili stvari) i posle gubitka nastavimo svoj život sa punim kapacitetom da volimo, da se ponovo vežemo za nekog ili nešto. Taj proces prvi je uočio i opisao sam Frojd, nazvavši ga “radom tuge”.
Ako dozvolimo sebi da budemo tužni, ako plačemo i izražavamo tugu, mi ne samo da se suočavamo i prihvatamo realnost onakvu kakva jeste već i dozvoljavamo sebi da prebolimo dati gubitak. Kada izgubimo neku značajnu osobu, osobu za koju smo bili jako emocionalno vezani (kao na primer: člana porodice, partnera itd.) nastupa proces tugovanja. Naučna istraživanja ukazuju da proces normalnog tugovanja traje oko 40 dana. U tom periodu osoba ima nalete sećanja na izgubljenu osobu, priseća se proživljenih trenutaka i aktivnosti sa tom osobom, što je praćeno osećanjem tuge, žalosti, plačem, osećanjem telesne malaksalosti i drugim telesnim senzacijama. U ovom procesu, tuga se obično javlja u talasima, u početku često a kasnije kako se proces odvija sve ređe i ređe. Tokom vremena i intenzitet emotivne reakcije počinje da opada i završava se time da možemo da se setimo izgubljene osobe i asocijacija povezanih sa njom a da ne budemo preplavljeni intenzivnim osećanjima. Ovaj proces je od izuzetne važnosti jer omogućava našem psihičkom aparatu da preboli gubitak, sačuva sećanja, održi vlastiti integritet i omogući dalje normalno funkcionisanje.
Mnogi ljudi suzbijaju svoju tugu, ne dozvoljavaju sebi da budu tužni, da plaču. Ljudi to rade iz raznih razloga, neki (najčešće muškarci iz kulturuloških razloga) misle da ih tuga čini slabima, a neki se jednostavno plaše svoje tuge jer misle da će ih ona preplaviti i da više nikada neće moći da normalno funkcionišu, odnosno da budu srećni. To naravno nije tačno. Upravo potiskivanje tuge stvara dodatne probleme. Ko ne dozvoljava sebi da bude tužan, sebe čini podložnim anksiozno-derpresivnim stanjima, sužava svoj kapacitet za radost, uživanje i nova emocionalna vezivanja za druge osobe. Ljudi koji sebi ne dozvoljavaju da tuguju, sprečavaju proces tugovanja, preduzimaju razne odbrambene manevre kako bi sebe zaštitili od psihičkog bola za koji misle da ne mogu podneti. Neki od tih odbrambenih radnji su: euforičnost, prisilno izlaženje i druženje, korišćenje psihoaktivnih supstanci, promiskuitetno ponašanje itd. Dakle, sprečavajući sebe da budemo tužni mi se ustvari udaljavamo od sebe, otuđujemo od vlastitih osećanja, što za posledicu donosi mnogo više štete nego koristi. Svako ko je ikada voleo morao je da pati neko vreme. Kada prebolimo patnju to nas čini jačim, zrelijim i spremnijim za nove emocionalne veze.
Nakon završetka partnerske veze (naročito dugogodišnje) period tugovanja je uobičajena pojava. Neki ljudi iz straha od usamljenosti i straha od osećanja tuge i žalosti nastoje da ta osećanja suzbiju, pokušavaju prisilno da pronađu novog partnera kako bi poništili osećanje gubitka i praznine. To svakako nije dobra strategija jer se od sopstvenih osećanja ne može pobeći. Pokušaj bekstva od datih osećanja stvara konfuziju, anksioznost, veštački povišeno raspoloženje (hipomaniju) što stvara dodatne probleme. U ovakvom stanju osoba nije u stanju da se ponovo emocionalno veže, da prati i prepozna sopstvene autentične želje i osećanja, što često dovodi do pogrešnih izbora partnera i posledično niza razočaranja. Dakle, kako bi ste izbegli navedene probleme, dozvolite sebi da budete tužni, prihvatite svoja osećanja, jer ta osećanja su deo vas, ona su potpuno bezopasna i svakako će proći. Nakon svega bićete jači, zadovoljni i ponovo spremni da volite i budete voljeni.

Vladimir Mišić dipl. psiholog
http://www.vaspsiholog.com/2010/09/ljubav-i-tugovanje/

Rori Saterlend: životne lekcije od oglašivača

http://www.ted.com/talks/lang/scc/rory_sutherland_life_lessons_from_an_ad_man.html

ZAŠTO PAMTIMO?

I, uopšte, pitam se, zašto i po kojoj nedokučivoj zakonitosti pamtimo? Po čemu neka sasvim sitna, tričava stvar u nama probudi neobjašnjiv interes, zašto nam se neizbrisivo ureže u pamćenje? Vreme zbriše i takve stvari koje su bile izuzetno važne, pa i presudne u našem životu. Ili ih se setimo u velikim razmacima, bledo i bez naročitog odjeka u nama, a i to najčešće tek na kakav spoljašnji uticaj. Setimo ih se bezbolno, nezainteresovano, kao da su se desile drugome, a ne nama; često sa prekorom zbog tog zaborava i s grižom savesti zbog te bezbolnosti. Nasuprot tome, neotkupivo pamtimo kakvu beznačajnu tricu – šare tepiha u gluvoj najamnoj sobi po kome smo, neke daleke jeseni zamišljeno gazili, u jednoj od onih “bezizlaznih” situacija što gotovo periodično nastupaju; ili belkasti čuperak dlačica u trepavici noćnog portira zabačenog hotela u kome smo nekad prenoćili samo jednu noć.
Blagodat zaborava i okrutnost pamćenja leže van naše vlasti. Bez naše zasluge i bez naše krivice mi smo njihovi robovi ili njihovi usrećenici. Negde duboko u nama čuči okovan i slep neko, ali na jedan dublji način mudar, mudriji od nas, i on kao da po nekakvim svojim nama neznanim merilima bolje zna šta je značajno a šta beznačajno, te predaje stvari našem pamćenju ili našem zaboravu. Tek, po nekoj neobičnoj čistoti obrisa, po nekoj svirepoj oštrini doživljavanja, mi možemo da naslutimo da li će ono što se u takav čas odigrava po nahođenju onog slepca u nama biti značajno ili nevažno. Takve časove gotovo uvek osetim. Sam sebi reknem: Pazi! Po svemu se čini da će ovo odnekud biti značajno! Ovo ćeš dugo nositi u sebi!

Vladan Desnica

http://www.mudremisli.com/2010/11/zasto-pamtimo/

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 30.

Golden jellyfish of Palau receive their namesake color from algae-like, single-celled organisms named zooxanthellae, which live within jellyfish and provide it with the energy required for life. They follow the sun in a daily migration that feeds their passengers and ensures their own survival. (© National Geographic/National Geographic Television)

Roditeljsko programiranje:

Moć podsvjesnog uma

...

Dok sam jednog poslijepodneva šepajući izlazio iz učionice, jedan od

mojih studenata predložio mi je da bi mi možda pomoglo kada

bih posjetio njegovog cimera, studenta koji je bio i kiropraktičar.

Kao što sam objasnio u prošlom poglavlju ove knjige, ne samo

da nikada nisam bio kod kiropraktičara, nego me moja alopatska

zajednica štoviše naučila da se kiropraktičara klonim i smatram

ih šarlatanima. Međutim, kada trpite takve bolove i u nepoznatom

ste okruženju, na kraju isprobate stvari koje vam inače ne bi

nikada pale na pamet.

U improviziranoj »ordinaciji« u njegovoj studentskoj sobi

kiropraktičar me po prvi put upoznao s kineziologijom, popularno

poznatom kao »testiranje mišića«. Kiropraktičar mi je rekao

da ispružim ruku i odupirem se pritisku prema dolje koji je

on na nju vršio. Bez problema sam se odupirao laganoj sili kojom

je on gurao moju ruku. Zatim me je zamolio da ispružim ruku i

odupirem mu se izgovarajući: »Zovem se Bruce.« Ponovno sam

se lako odupro pritisku, međutim tada sam već počeo misliti da

su upozorenja mojih akademskih kolega bila sasvim na mjestu

- »Ovo je ludost!« Zatim mi je kiropraktičar rekao da ispružim

svoju ruku i odupirem se njegovu pritisku dok najozbiljnije izgovaram:

»Moje ime je Mary.« Na moje zaprepaštenje, ruka mi je bubnula

dolje usprkos mom jakom otporu. »Čekajte malo« - rekao sam.

»Zacijelo se nisam dovoljno jako odupirao, probajmo još jednom.«

Tako smo i učinili, i ovaj put sam se još jače usredotočio na odupiranje.

Svejedno, kada sam ponovio: »Moje ime je Mary,« ruka mi je pala

poput kamena. Taj student, koji je sada bio moj učitelj, objasnio mi je

da kada naš svjesni um vjeruje u nešto što je u sukobu s ranije

naučenom »istinom« pohranjenom u podsvjesnom umu, intelektualni

se konflikt izražava kao slabljenje mišića tijela.

Na svoje zaprepaštenje shvatio sam da moj svjesni um, kojeg

sam s tolikim samopouzdanjem koristio u akademskom okruženju,

nije imao kontrolu kada sam izrekao mišljenje koje se razlikovalo

od istine pohranjene u nesvjesnom umu. Moj nesvjesni um je podrivao

najbolja nastojanja mog svjesnog uma da drži moju ruku vodoravno

dok sam tvrdio da se zovem Mary. Zapanjilo me otkriće da postoji drugi

»um«, druga sila koja kopilotira mojim životom. Još je šokantnija bila

činjenica da je taj skriveni um, um kojeg gotovo nisam poznavao

(osim teoretski iz psihologije), zapravo moćniji od mog svjesnog uma,

baš kao što je tvrdio Freud.

Sve u svemu, ispalo je da je moj prvi posjet kiropraktičaru bio jedno od

onih iskustava koja mijenjaju život. Naučio sam da kiropraktičari

pomoću kineziologije mogu iskoristiti urođenu iscjeliteljsku moć tijela

za djelovanje na iskrivljenje kralježnice. Nakon par jednostavnih

namještanja kralježaka na »šarlatanovom« stolu - sve bez korištenja

lijekova - bio sam u stanju normalno išetati iz te studentske sobe. Osjećao

sam se kao nov čovjek. I, što je najvažnije, upoznao sam se s »čovjekom

iza zavjese«, svojim podsvjesnim umom!

...

Da bih bolje razumio što se dogodilo u ordinaciji tog kiropraktičara,

najprije sam se posvetio komparativnoj neuroanatomiji

- ona otkriva da što je neki organizam niže na evolucijskom

stablu, njegov je živčani sustav slabije razvijen i zato se mora više

oslanjati na unaprijed programirano ponašanje (prirodu). Moljci

lete prema svjetlosti, morske kornjače vraćaju se na određene

otoke i tamo odlažu svoja jaja na plaži u određeno vrijeme, a lastavice

se određenog datuma vraćaju u Capistrano; pa ipak, koliko nam je poznato,

nijedan od tih organizama nema nikakvo znanje o tome zašto se upušta u

takva ponašanja. Ta su ponašanja urođena; ona su genetski ugrađena u

organizam i klasificiraju se kao »instinkti«.

Organizmi koji se nalaze više na evolucijskom stablu imaju

kompleksnije integrirane živčane sustave na čelu sa sve većim

mozgom koji im omogućava da usvajaju složene obrasce ponašanja

učenjem putem iskustva (odgoj). Složenost ovog mehanizma

učenja od okoline navodno kulminira s ljudima, koji se nalaze na

vrhu, ili barem blizu vrha stabla. Da citiram antropologe Emily A.

Schultz i Roberta H. Lavendu: »U borbi za opstanak ljudska bića

ovisnija su o učenju od drugih vrsta. Mi nemamo instinkte koji

bi nas, na primjer, automatski štitili i za nas pronalazili hranu i

sklonište.« [Schultz i Lavenda, 1987.]

...

Rađamo se sa sposobnošću da plivamo. Bebe mogu plivati

poput gracioznih dupina nekoliko trenutaka po rođenju, ali djeca

od svojih roditelja brzo usvoje strah od vode - promatrajte reakcije

roditelja kada njihovo dijete izmakne nadzoru i odluta do

obližnjeg bazena i l i druge vodene površine. Djeca od svojih roditelja

uče da je voda opasna. Roditelji se kasnije moraju pomučiti kako bi

Ivicu naučili plivati. Njihov prvi veliki napor usmjeren je na svladavanje

straha od vode koji su djetetu usadili u ranijim godinama.

Međutim, kroz evoluciju naše naučene percepcije postale su snažnije,

posebno zato što mogu nadjačati genetski programirane instinkte.

Fiziološki mehanizmi tijela (npr. srčani puls, krvni tlak, obrasci optoka

krvi/krvarenja, tjelesna temperatura) po svojoj su prirodi programirani

instinkti. Međutim, jogiji, isto kao i obični ljudi uz pomoć biofeedbacka,

mogu naučiti svjesno regulirati te »urođene« funkcije.

Tražeći razlog naše sposobnosti da naučimo tako kompleksna

ponašanja, znanstvenici su se usredotočili na naše velike mozgove.

Međutim, trebali bismo ublažiti svoj entuzijazam prema teoriji velikog

mozga uvažavanjem činjenice da pripadnici reda Cetacea (kitovi i dupini)

u svojim lubanjama imaju veću cerebralnu površinu od nas.

Otkrića britanskog neurologa dr. Johna Lorbera, objavljena u

članku u časopisu Science iz 1980. pod naslovom »Je li vaš mozak zaista

nužan?«, također dovode u pitanje gledište da je veličina mozga

najvažniji faktor za ljudsku inteligenciju. [Lewin, 1980.] Lorber je

proučavao mnoge slučajeve hidrocefalusa (»vodene glave«) i zaključio

da čak i kada nedostaje veći dio cerebralnog korteksa mozga

(vanjskog sloja mozga), pacijenti mogu voditi normalan život.

U svojem članku u časopisu Science Roger Lewin citira Lorbera:

Na ovom Sveučilištu [Sveučilištu Sheffield] imamo mladog studenta

s kvocijentom inteligencije 126, koji je s najboljim rezultatima diplomirao

matematiku i socijalno je potpuno normalan. Pa ipak, momak doslovno

nema mozga... Kada smo mu skenirali mozak, otkrili smo da umjesto

normalnog moždanog tkiva debelog 4,5 cm između komora i površine

korteksa, ima samo tanak plašt debeo oko jedan milimetar. Njegova lubanja

uglavnom je ispunjena cerebrospinalnom tekućinom.

Lorberova provokativna otkrića sugeriraju da ponovno moramo

razmotriti svoja stara vjerovanja o načinu na koji mozak funkcionira i

fizičkim temeljima ljudske inteligencije. U završnoj riječi ove knjige

iznosim mišljenje da se ljudska inteligencija u potpunosti može razumjeti

samo ako u jednadžbu uključimo duh (»energiju«), odnosno ono što psiholozi

upućeni u kvantnu fiziku nazivaju »supersvjesni um«. No, zasad bih se želio

zadržati na svjesnom i podsvjesnom umu - konceptima s kojima se psiholozi

i psihijatri odavno bore. Ja se ovdje njima bavim kako bih pružio biološke

temelje za svjesno roditeljstvo kao i za energetske metode psihološkog liječenja.

Zelena grančica

Sada ću izložiti jedan veoma osoben i veoma originalan san jedne moje pacijentkinje, koja se nalazila u jednom dugom i mučnom razvodu, pri čemu se potpuno zapustila i zbog depresije dugo bila na bolovanju.
Ovaj san predstavlja klasičan primer simbola koji transformiše u pozitivnom i konstruktivnom smislu.
Jedne noći je sanjala da se nalazi ispred ogromnog ogledala u svome stanu, koje u realnosti ne postoji. Videvši sebe tako zapuštenu i depresivnu sa gađenjem je u ogledalu pljunula na sebe, i pri tom je iznenada spazila na svome vratu, gde se nalazi žila kucavica, jednu lepu zelenu grančicu, koja je simbolizirala činjenicu da u njoj postoji realna mogućnost za novu vegetaciju, odnosno za nov život.
Jer nesvesno, kao što smo već istakli, često zna i više i bolje od svesnog dela ličnosti.
Ovu poruku i pouku svog sna pacijentkinja je sama, bez moje pomoći, i shvatila i prihvatila, a što je najbitnije: odmah je zaključila bolovanje, krenula na posao i u relativno kratkom roku okončala svoj mučan razvod, i posle dve godine zasnovala jedan uspešan novi brak sa čovekom, koji je, kao što sama kaže, bio njen zreo izbor.
Ovaj veoma jednostavan, mudar i konstruktivan san, koji se bazira na dva snažna, primarno arhetipska simbola: zelenoj grančici i ogledalu, zahvaljujući kome je snevačica i opazila zelenu grančicu, to jest postojanje mogućnosti za jednu novu vegetaciju, pokazao i dokazao nam je da u njemu ogledalo simbolizira preko potrebnu sposobnost istinske refleksije koja gleda unutar ličnosti.
Ili nešto drugačije formulisano: da u ovom snu ogledalo simbolizuje moć nesvesnog da pojedinca odražava objektivno, pružajući mu priliku da sebe vidi onako kako se možda nikada pre nije video (von Franz, 13); jer se samo putem nesvesnog, koje ne samo da zna više od svesti, već na nju deluje korektivno, može dobiti takav uvid koji u ovom snu, za razliku od većine snova u kojima se osoba posmatra u ogledalu, ne potresa i ne uznemirava ličnost, već je, naprotiv, stabilizuje i transformiše u jednom pozitivnom smislu.
Otuda možemo reći da je ogledalo ovde imalo konstruktivnu, a ne destruktivnu i destimulirajuću funkciju, jer je omogućilo snevačici da u sebi otkrije skrivenu mogućnost za jednu novu i kvalitetniju vegetaciju, odnosno za jedan nov i kvalitetniji život, koji je ona, kao što smo videli, i realizovala, jer je negde duboko u najsuštinskoj sebi bila spremna ne samo da shvati i prihvati poruku i pouku svog jednostavno mudrog sna, već i da je realizuje kroz akciju, a to je zapravo ono što protumačeni san čini realno upotrebljivim.

dr. Ivan Nastović
http://www.ivannastovic.com/zelena_grancica.html