Странице

уторак, 13. јул 2010.

VIŠE OD PUTA KOJIM SE REĐE IDE 1.

Krajem 1957. i početkom 1958. godine, kada sam imao dvadeset jednu godinu, na fakultetu sam obrađivao tezu pod neobičnim naslovom: "Neuroza, savremena nauka i epistemološki problem".Epistemologija je grana filozofije koja obrađuje pitanje: "Kako znamo da mislimo da znamo? Kako znamo bilo šta?" Epistemološki problem je u tome što filozofi nisu nikada uspeli da odgovore na to pitanje. U devetnaestom veku mnogi su mislili da odgovor leži u nauci. Naučnom metodom mogli bismo da dokažemo da je nešto pouzdano. Kao što je moja teza pokazala, možda je najvažnije otkriće savremene nauke upravo da postoje granice naučnog istraživanja. S obzirom na nekoliko kad bi, a, ali, ni u nauci nema više izvesnosti nego u teologiji. Ipak, nesigurnost stvara neurozu. Zastrašujuće je što su naši najveći umovi ti koji znaju da ne znaju. Upravo zbog toga V. H. Oden naziva naše doba Vekom neuroze - a to je period u kome se pokazalo da je Era uzroka isto tako nemirna kao i Era vere.
Teza mog kolegenije dala nikakve odgovore, već samo pitanja. Osnovna tema jeste podsticanje najraznovrsnijeg razmišljanja u pokušaju da pronađemo odgovore na njih. Zato se na kraju trećeg od četiri poglavlja knjige Put kojim se ređe ide zaključuje: „Bitno je i da naša vizija ne bude osiromašena tunelskom vizijom problema, kao i da naše kritičke sposobnosti i mogućnost skeptičnog razmišljanja ne budu zasslepljene briljantnom lepotom duhovnog carstva“.
...
U prvom delu, „Pohod protiv pojednostavljivanja“, napadam primitivno i beskorisno razmišljanje koje leži u osnovi velike pojedinačne i društvene bolesti.
U drugom delu, „Borba sa stvarnošću“, opisujem složen izbor koji neprekidno moramo da pravimo i razmatramo ako želimo dobro da živimo.
U trećem delu, „Druga strana složenosti“, opisujem gde bismo stigli kada bismo bili spremni da uložimo svu našu intelektualnu i emocionalnu energiju.

RAZMIŠLJANJE


O ulozi mozga


Postoji razlika između zdrave i nezdrave zavisnosti. U Putu kojim se ređe ide napisao sam da je zavisnost kod fizički zdravih osoba patološko stanje, manifestacija mentalne bolesti ili nekog nedostatka. Svakako je treba razlikovati od onoga što obično zovemo potreba ili osećanje zavisnosti. Svi, čak i kad pokušavamo da negiramo njihovo postojanje bilo sebi ili drugima, imamo potrebu i osećanje zavisnosti. Imamo želju da nas paze kao bebu, da nam ugađaju a da se mi ne trudimo, da o nama vode računa osobe koje su jače od nas i za koje smo iskreno zainteresovani... Ali, kod većine ljudi te želje i osećanja ne upravljaju njihovim životima, nisu osnovne potrebe u njihovom životu. Kada one upravljaju našim životima i određuju kvalitet života, patimo od psihičke bolesti poznate pod nazivom poremećaj pasivno zavisne ličnosti. Takva zavisnost je, u suštini, poremećaj razmišljanja, ili, preciznije rečeno, otpor da sami razmišljamo.
...
Istraživanje razdvojenog mozga pokazalo je da leva strana predstavlja analitički mozak, koji ima sposobnost da prihvata celine i razbija ih u delove, dok desna strana predstavlja intuitivni mozak, koji ima sposobnost da uočava delove i od njih sklapa celine. Kao ljudska bića, sposobni smo da naučimo obe te primarne vrste razmišljanja: konkretno i apstraktno. Konkretno razmišljanje bavi se pojedinim stvarima u njihovom materijalnom obliku. Apstraktno razmišljanje bavi se stvarima u opštem i teoretskom smislu. Rezultati istraživanja razdvojenog mozga jedan su od razloga zbog kojih se tvrdi da su razlike između polova nešto više nego puki društveni uslovi. Izgleda da žene više koriste desnu stranu mozga a muškarci levu. Zato su kad se radi o seksu i ljubavi, muškarci izgleda više zainteresovani za delove, kao što su grudi, noge ili penis. Žene su sklone da budu više zainteresovane za čitavu sliku, koja verovatno pored seksualnih stimulusa obuhvata i izlazak na večeru uz sveće...
Smatram da istraživanje razdvojenog mozga predstavlja najdivnije otkriće u oblasti epistemologije, jer ukazuje da imamo barem dva načina saznavanja i da ćemo zasigurno bolje upoznati stvari ako koristimo razmišljanje i levom i desnom stranom mozga. Zato sam veliki pobornik androginijskog razmišljanja. Kad kažem androginijski nikako ne mislim da je neko bez pola. Muškarci ne gube svoju muškost, a žene svoju ženstvenost ako su androginijski. Pre bi se reklo da oni više pokazuju karakteristike oba pola. Kada je u pitanju razmišljanje, ono bi u tom smislu obuhvatilo sposobnost korišćenja obeju strana mozga, čime bi se povezale konkretna i apstraktna stvarnost...
Koliko mi je poznato, stari Sumeri koristili su jedno pravilo u razmišljanju koje liči na teoriju razdvojenog mozga. Kada je bilo u pitanju donošenje neke važne odluke (obično da li da se krene u rat protiv Vavilonaca), oni su doslovce morali dva puta da razmisle. Ukoliko bi prvu odluku doneli kad bi bili pijani, morali su ponovo da je razmatraju u treznom stanju. Ako bi pijani odlučili da krenu protiv Vavilonaca, onda bi tokom dana, kada bi bili sasvim trezni, razmotrili tu odluku da bi videli da li je to mudro. U obrnutom slučaju, ako bi potpuno trezni odlučili da bi strategiski bilo mudro da napadnu Vavilonce, zastali bi i rekli: „Hajde najpre da popijemo malo vina“...
Premda su bili daleko od današnje tehnologije, Sumerci su imali pravilan pristup. Danas zaista nema nikakvog razloga da ne razmišljamo razumno. Ukoliko mozak nije oštećen zbog operacije, tumora ili bolesti, na raspolaganju su nam ti divni prednji režnjevi. Ipak, to ne znači da će ih ljudi koristiti, a još manje da će ih koristiti u potpunosti. Oštećenje mozga nije jedini činilac koji čini da se iracionalno razmišlja ili da se uopšte ne razmišlja. To je najmanje uticajan faktor. Između ostalog, društvo nas na razne načine, zapravo, obesrabruje da koristimo prednje režnjeve i podstiče jednodimenzionalno prosto razmišljanje kao uobičajen način delovanja.


Društvo i jednostavnost


Gde god se osvrnemo, nailazimo na bezbroj dokaza: uprošćeno razmišljanje postalo je toliko rasprostranjeno u društvu da se smatra za normalnu i sasvim uobičajenu mudrost u nekim delovima stanovništva...
Različite društvene institucije koje propuštaju da nauče ili pokažu kako se dobro razmišlja primoravaju ljude da misle uprošćeno. Karakteristično je da se ti propusti zapažaju i među najuticajnijim društvenim ustanovama uključujući porodicu, crkvu i masovne medije. Budući da oni najjače utiču na naše živote, netačne poruke koje nam šalju o tome šta je u životu važno ne smeju olako da se prihvate. Pošto su u pitanju vodeće kulturne institucije u formiranju određenog načina razmišljanja i života, one imaju moć da nas zaglupljuju i ovladaju nama. One često smišljeno daju poluistine – a ponekad i očite laži – pod okriljem kulturnih ideja koje prihvatamo zdravo za gotovo. Na osnovu društvenih normi, obično pretpostavljamo da ako svi nešto misle ili rade, to mora da bude normalno i ispravno.
Takve norme ne obuhvataju samo ono što je dobro i prihvatljivo već i ono što se smatra za loše ili neodgovarajuće. Postoje i pozitivna načela kao što su ona koja podižu etičnost i podstiču civilizovanost u odnosima sa drugima. Te pozitivne norma nisu neki poseban problem. Nazori koji izazivaju nered u kulturi moraju ponovo da se razmotre. Njih nazivam negativnim normama, a one su često tako prerušene da deluju slatko i ljupko. Međutim, kada zagrebete ispod površine, otkrićete da su negativne upravo zato što sprečavaju razvoj. Zasnovane su na poluistinama i lažima koje služe za manipulaciju i drže nas u duhovnom i psihološkom zatvoru.
U knjizi Ljudi laži rekao sam da laži stvaraju zbrku. Zbog toga što bi institucije imale teškoća kada bi želele da lansiraju čistu laž, one obično manipulišu ljudima tako što saopštavaju poluistine. To je mnogo privlačniji način jer poluistine obično deluju i zvuče kao tačne, premda to nisu, pa se tako stvara još veća zbrka. Tačno je, kako je rekao engleski pesnik Lord Tenison, da je poluistina najcrnja od svih laži.
Najveća laž koju lansiraju razne društvene institucije, laž koja je na određeni način ušla u našu ljudsku prirodu i greh lenjosti, jeste da smo na Zemlji zato da bismo sve vreme bili srećni. Lažima nas obasipaju na poslu, preko medija i u crkvi, tvrdeći da živimo da bismo bili srećni, ispunjeni i da bi nam bilo prijatno. Radi ostvarenja dobiti, laži materijalizma i reklame govore nam da nismo srećni, da nam nije ugodno i da nismo ispunjeni i da verovatno jedemo loše žitarice ili vozimo loša kola. Ili, pak, da nam bog nije dao to pravo. Kako je to smešno! Istina je da najčešće imamo najlepše trenutke onda kada nam nije ugodno, kada se ne osećamo srećnim niti ispunjenim, već kad se borimo i istražujemo.
U obasipanju tim jednodimenzionalnim razmišljanjem, govori nam se na prikriven ali jasan način o tome šta se od nas očekuje da bismo se uklopili u društvo. Ubijaju nam volju da se zapitamo ili razmislimo, a kamoli suprotstavimo lažima nasleđenim iz materijalizma. Ako želimo da nas smatraju za normalne, od nas se jednostavno očekuje da nastavimo istim pravcem i da se uklopimo.
Ne radi se samo o tome da smo na to primorani. Često namerno prihvatamo laži. Naša lenjost, prirodna sklonost da idemo lakšim i ugodnijim putem, čini da prihvatamo ono što nam nude masovni mediji.
Ljudi su, svakako, različiti, ali mnogi donose odluke, čak i o važnim stvarima, na osnovu veoma malog broja informacija, uglavnom onoga za šta im društvo kaže da je „normalno“. Kada je u pitanju izbor, većina smatra da ne mora ni da razmišlja o tim stvarima. Mrzi ih da razmišljaju i prihvataju uprošćene pretpostavke i stereotipe. U želji da se uklope, slepo veruju u laži i manipulacije masovnih medija samo zato da bi ostali u ubeđenju da se ne razlikuju od svojih suseda. Prosto su primorani da kupuju žitarice za koje reklame kažu da će im doneti zdravlje i liniju, a uopšte ne razmišljaju o vrednosti takvih zahteva. Svoje merilo za vrednosti zasnivaju prvenstveno na kupovini luksuznih kola i drugih stvari koje sebi ne mogu da priušte čak i kada bi uzeli ogromne kredite na beskrajno dug rok.
Mnogi poštuju negativne norme, premda im unutrašnji glas govori da je tu nešto sumnjivo. Za snobove, ako tako mogu da ih nazovem, sasvim je prirodno da se potrude da se uklope i u kulturne obrasce koji im uopšte ne odgovaraju. Oni ne žele da dovedu norme u pitanje, spremni su da plate cenu popularnosti kako ih ne bi smatrali za otpadnike, koji su na neki način neobični. Obično kasnije zažale zbog toga...
Medijske slike su uvrežene, donoseći krute ideje o našoj humanosti. Žena pedesetih godina koja pokušava da održi imidž tridesetogodišnjakinje grčevito se drži jednostavnog razmišljanja, gubeći pritom mogućnost da pronađe radost u starenju. Premda to lako može da se odbaci kao lični problem, važno je napomenuti da ta žena nije usamljena. Negativna norma u našim reklamama direktno ili indirektno navodi da su žene prvenstveno seksualni objekti koji s godinama gube vrednost. Vredan muškarac je onaj koji dobro zarađuje. Delimično zbog uprošćenog razmišljanja o polovima, mnogi muškarci smatraju da je njihov posao važniji od ženinog posla u kući da bi sebi povećao vrednost. Umesto da izmene svoja shvatanja, i muškarci i žene bave se jednostavnim razmišljanjem da bi se prilagodili negativnim nazorima.
Mogli bismo se na neki način smatrati taocima ove tvrdnje. Uhvaćeni smo između zahteva konformizma, s jedne strane, dok, s druge strane, imamo slobodnu volju i možemo da izaberemo da je za nas najbolje da se uzdignemo iznad grupnog tradicionalnog mišljenja. Posedujemo sposobnost samostalnog razmišljanja o važnim pitanjima i ne bi trebalo da dopustimo da većina naših životnih aspekata bude u skladu s prostim društvenim dogmama. Ali, potreban je napor da bismo odredili u šta bi trebalo da verujemo, a u šta ne. Kada izgubimo sopstvenu autonomiju, nije nikakvo čudo što postajemo konfuzni i što se ne osećamo dobro. Ako primenimo jednostavnu formulu koja se zasniva na onom što je „normalno“, ili moderno, da se radi, rezultat toga je neizostavno unutrašnji, ako ne i spoljašnji nered.


Ono što je u modi ne mora da bude i moderno


Veliki uticaj mode u našoj kulturi često kroz uprošćeno razmišljanje dovodi do konformizma. Naša kultura opsednuta je modom, bez obzira da li se radi o odeći, muzici, političkoj ideologiji. Ogroman akcenat koji se stavlja na modu obeshrabruje ljude da samostalno razmišljaju i podstiče tradicionalno razmišljanje u skladu sa opšteprihvaćenim mišljenjima i stereotipima. Takvo razmišljanje može da se ograniči na iracionalno ili da pređe u ludilo, kao što se to desilo američkoj naciji u Vijetnamu...
Primena kritičkog razmišljanja ne znači da svi moraju da postanu hodajuće enciklopedije... Međutim, naša je obaveza da proučavamo, učimo i razmišljamo o važnim stvarima. Jedna od najbitnijih pretpostavki za kritičko razmišljanje jeste sposobnost odvajanja bitnog od nebitnog. Moramo da priznamo da imamo praznina u svom znanju, a ne da smatramo da zbog ponosa, straha ili lenjosti moramo da igramo ulogu sveznalice.


M. Skot Pek