Странице

уторак, 19. октобар 2010.

MISLITE POZITIVNO


Da bi postigli velike stvari morate ne samo djelovati nego i sanjati; ne samo planirati nego i vjerovati.
Anatol Frans

Objektivni strah je koristan mehanizam zaštite. Suprotno tome, iracionalni strah je destruktivan jer sprečava osobu na preduzimanje akcije. Na sreću, paralizirajući efekt iracionalnog straha može biti prevladan sa direktnim, svjesnim trudom.
Na primjer, preduzmete li racionalnu akciju koje se bojite (iako stvarne opasnosti nema), taj će strah nestati. Iracionalni strah može stvoriti neaktivnost koja sprečava inače vrijedne, produktivne ljude da razvijaju blagostanje i sreću. Neustrašivi život je emocionalno i finansijski najisplatljivija karakterna crta koju poštena, produktivna osoba može razviti.
Optimizam je još jedna ljudska osobina koja uvijek donosi dobre rezultate. Jeste li ikad doživjeli da pesimist napravi nešto uistinu dobro? Osim toga, niko sebe ne naziva pesimistom. Pesimisti sebe uvijek zovu realistima.
Optimizam predstavlja samoodbranu, na realnosti bazirano vjerovanje kako su naše sposobnosti jače od prepreka koje bi nas mogle nadvladati. Upravo je to stvar koja se traži da bi se obavio težak zadatak. Kako uopšte možete uspjeti ako ne mislite da možete napraviti ono što je, kako se pretpostavlja, neizvodljivo? Kako u sportu tako i u životu, vrhunski igrači su uvijek uvjereni da mogu biti junaci, čak i ako o tome ne viču na sva usta. I to se vidi. Iz takvih ljudi zrači osjećaj samopouzdanja.
Nemojte dopustiti da se u vama ugasi optimizam. On je neuporedivo produktivniji od pesimizma.

Stiven Kauli: Fuzija predstavlja budućnost energije


http://www.ted.com/talks/lang/scc/steven_cowley_fusion_is_energy_s_future.html

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 13.


Photo: Bhaskar Banerji


Kako funkcionira mozak

Jednom kada sam shvatio kako funkcioniraju integralni
membranski proteini, morao sam zaključiti da stanično djelovanje
prvenstveno oblikuje interakcija s okolišem, a ne genetski kod stanice.
Nema dvojbe da su DNK nacrti pohranjeni u jezgri izuzetne molekule,
akumulirane u preko tri milijarde godina evolucije. No ipak,
koliko god da su ti DNK nacrti izuzetni, oni ne »upravljaju« funkcioniranjem
stanice. Logično, geni ne mogu pretprogramirati život
stanice ili organizma, jer opstanak stanice ovisi o njezinoj sposobnosti
da se dinamički prilagođava stalno promjenjivom okolišu.
Membranina funkcija »inteligentnog« međudjelovanja s
okolišem da bi se proizvelo ponašanje čini je pravim mozgom
stanice. Podvrgnimo membranu istom testu za »mozak« stanice
kojem smo bili podvrgli jezgru. Uništite li njezinu membranu,
stanica će umrijeti baš kao što biste vi umrli da vam se odstrani
mozak. Čak i ako membranu ostavite na mjestu, uništavanjem
samo njezinih receptorskih proteina, što se u laboratoriju lako
može učiniti s probavnim enzimima, stanica pada u »komu«. U
komi je jer više ne prima signale iz okoliša koji su neophodni
za djelovanje stanice. Stanica pada u komu i kada se receptorski
proteini u membrani ostave nedirnutima, a njezini efektorski
proteini imobiliziraju.
Da bi pokazivala »inteligentno« ponašanje, stanici je potrebna
funkcionalna membrana koja posjeduje i receptorske (svjesnost)
i efektorske (djelovanje) proteine. Ti proteinski sustavi su
temeljne jedinice stanične inteligencije. Tehnički ih se može nazvati
jedinicama »percepcije«. Definicija percepcije je »svjesnost
elemenata iz okoliša pomoću fizičkog osjeta.« Prvi dio definicije
opisuje funkciju receptorskih integralnih membranskih proteina.
Drugi dio definicije, stvaranje »fizičkog osjeta«, sažima ulogu
efektorskih proteina.
Proučavajući te osnovne jedinice percepcije, upustili smo se
u ultimativnu redukcionističku vježbu i sveli stanicu na njezine
sastavne dijelove. U tom pogledu važno je istaknuti da se svakog
trenutka u staničnoj membrani nalazi do nekoliko stotina tisuća
takvih prekidača. Stoga se ponašanje stanice ne može odrediti na
temelju proučavanja jednog prekidača. Ponašanje stanice može
se razumjeti jedino uzimanjem u obzir svih njih u bilo kojem
trenutku. To je holistički - a ne redukcionistički - pristup koji ću
razložiti u sljedećem poglavlju.
Na staničnoj razini priča o evoluciji uveliko je priča o maksimiranju
broja jedinica »inteligencije«, membranskih receptorskih
i efektorskih proteina. Stanice postaju pametnije s djelotvornijom
upotrebom vanjske površine svoje membrane i povećavanjem
površine membrane tako da se u nju može smjestiti više integralnih
membranskih proteina. U primitivnim prokariotskim organizmima
integralni membranski proteini provode sve njihove
osnovne fiziološke funkcije, uključujući probavu, disanje i izlu-
čivanje. U kasnijim stadijima evolucije dijelovi membrane koji
obavljaju te fiziološke funkcije sele se prema unutra, oblikujući
membranozne organele koji su karakteristični za eukariotsku
citoplazmu. Tako se površina membrane oslobađa za veći broj
percepcijskih integralnih membranskih proteina. Osim toga, eukariot
je tisuću puta veći od prokariota što rezultira ogromnim
povećanjem membranske površine, to jest s mnogo više prostora
za integralne membranske proteine. Krajnji rezultat je više svjesnosti,
što za sobom povlači veći stupanj preživljavanja.
Tijekom evolucije površina stanične membrane se povećavala,
međutim postoji fizičko ograničenje tog povećanja. U jednom
trenutku tanka stanična membrana postala je preslaba da drži na
okupu veću masu citoplazme. Zamislite što se događa kada balon
napunite vodom. Sve dok balon nije prepunjen, dovoljno je čvrst
i može se prenositi. Međutim, premašite li količinu vode koju
može primiti, balon će lako puknuti a njegov sadržaj će se izliti.
Isto tako bi i membrana s previše citoplazme neizbježno pukla.
Kada je stanična membrana dosegla tu kritičnu veličinu, evolucija
pojedinačne stanice dosegla je svoj limit. Zato su pojedinačne
stanice bile jedini organizmi na ovom planetu tijekom prvih tri
milijarde godina evolucije. To se promijenilo tek kada su stanice
iznašle nov način za stjecanje veće svjesnosti. Ne bi li postale
pametnije, stanice su se počele udruživati s drugim stanicama i
stvarati višestanične zajednice koje su im omogućivale da dijele
svoju svjesnost, kao što sam objasnio u prvom poglavlju.
Da ponovim: funkcije koje su pojedinačnoj stanici potrebne
da prežive iste su funkcije koje za preživljavanje treba imati
zajednica stanica. Međutim, kada su počele tvoriti višestanične
organizme stanice su se počele specijalizirati. U višestaničnim
zajednicama postoji podjela rada. Ta je podjela vidljiva kod tkiva
i organa koji obavljaju specijalizirane funkcije. Na primjer, u pojedinačnoj
stanici za disanje se brinu mitohondriji. U višestaničnom
organizmu, mitohondrijski ekvivalent za disanje su milijarde
specijaliziranih stanica koje tvore pluća. Evo još jednog primjera:
u pojedinačnoj stanici kretanje nastaje interakcijom citoplazmatskih
proteina zvanih aktin i miozin. U višestaničnom organizmu
posao proizvodnje motorike obavljaju zajednice specijaliziranih
mišićnih stanica od kojih je svaka obdarena golemim količinama
proteina aktin i miozin.

Ponavljam ove podatke iz prvog poglavlja jer želim naglasiti

da su, iako je posao membrane pojedinačne stanice da bude
svjesna okoliša i proizvodi prikladne odgovore na taj okoliš, u
našem tijelu te funkcije preuzele specijalizirane skupine stanica
koje nazivamo živčani sustav.
Premda smo prešli dug put od jednostaničnih organizama,
moje je mišljenje, kao što sam već spomenuo, da je proučavanje
pojedinačnih stanica zahvalan način za učenje o kompliciranim
višestaničnim organizmima. Čak će i najsloženiji ljudski organ,
mozak, spremnije otkriti svoje tajne kada se što je više moguće
upoznamo s membranom, koja je stanični ekvivalent mozga.

DOSTOJEVSKI




Oni koji znaju govoriti – govore kratko.

Nikad ništa ne preduzimajte dok vas drži bijes.

Čovjek je nesrećan zato što ne zna da je srećan.

Ako hoćeš da te drugi poštuju, poštuj samoga sebe.

Bolje je ostati na cjedilu nego biti procijeđen.

Tvrdim vam da je pretjerana svjesnost bolest.
Prava, potpuna bolest.

Tajna čovjekovog života nije u tome da samo živi,
već u tome zašto živi.

Svi pravi radnici i trudbenici zato i jesu radni jer su
tupi i ograničeni. 
Kako da se to objasni? Evo kako:
oni u svojoj ograničenosti drže najbliže i sporedne
uzroke za glavne i tako se brže i lakše od drugih
uvjeravaju da su našli nepromjenljivu osnovu,
snagu svog rada , pa se i smiruju.

Kod nekih ljudi, koji inače nježno i fino osjećaju javlja se katkad
nekakvo uporstvo, nekakvo stidljivo ustezanje da se otkrivaju i da
čak i svome najmilijem ukazuju nježnost, ne samo pred drugima
no čak i nasamo; nasamo još više. Samo neki put izbija iz njih
milošta, i izbija tim žešće i tim neobuzdanije što je duže bila
zadržavana.

Glupan koji je postao svjestan da je glupan, nije više glupan.

OBAZRIVOST



Čuvajte se ugroženih ljudi i ljudi koji misle da su ugroženi. Oni osjećaju potrebu da se štite i brane, i zbog toga često i neočekivano i podmuklo napadaju. Andrić


Ne pij ništa dok ne pogledaš, ne potpisuj ništa dok ne pročitaš. M. Fišer
Ne jedi do sitosti, ne pij do iznemoglosti. Frenklin
Svi veliki su skromni. Lesing
Skromni ne govore o svojim zaslugama. Kolmen
Najveći prijatelj istine je vrijeme, njen najveći neprijatelj je predrasuda, a njen stalni pratilac je poniznost. Kolton
Ko se čuva razočaranja, sakriva se pred životom. Habe
Dok si mlad, uživaš, a kad postaneš svjestan, već si star. Renar
Mnoge ljude smatraju mudracima samo zato jer ćute. Šekspir
Bol se svlada strpljivošću. Latinska poslovica