Странице

четвртак, 24. јун 2010.

O PIJENJU


Piti možeš bilo gdje, samo se nikada nemoj skrivati. Ako se kriješ, postaćeš poput bedra one žene koja čak ni košulju nije svukla prve bračne noći. Bićeš podmukao i slijep. Možeš piti gdje god želiš, ali svuda budi svjestan sebe i čedan, jer to dvoje je jedno. Ljeti pij u vrtu pod drvetom, ili na verandi, a ako je velika žega, u hladovini sobe ili podruma. Budi bezbrižan. U tami se ne smije živjeti. Uvijek kaži: sad pijem vino. Nemoj pred sobom to poricati i nevolja će sama od sebe nestati.
Sve, dakle, zavisi od tebe. Svaka se duša rađa cijela i ona svoju cjelovitost ne može da izgubi. Budi mudar, povrati svoju cjelovitost. Pij! Ono što ti ja nudim je ulje čistoće, ulje zanosa. Pij, a ostalo će donijeti vino.
U svakom slučaju prvo nešto pojedi, bar nekoliko oraščića, lješnika ili badema. Poslije masnog sjemena razvija se pravi ukus vina. U kasnu jesen neka na tvom stolu uvijek budu kesteni, pečeni, kuvani ili u pecivu i preko njih pij oštro mlado vino. Ne zaboravi hrizantemu! Može biti žuta, svijetloljubičasta ili bijela, svejedno, samo da je tu. Kesten, hrizantema i mlado vino. Zapamti to dobro!
Bela Hamvaš – Filozofija vina

JELENA, ŽENA KOJE NEMA


Moglo bi se reći da sam uvijek živio od osjećanja na jedno priviđenje,
a sada živim od uspomena na ta svoja sjećanja.
Ono od čega bih htio da pobjegnem ide sa mnom.
Prolazimo kroz vlažnu tamu i pust, neosvijetljen predio.
Jelena se neće više javiti. Mrak, vlaga. To nije njen elemenat.
Preda mnom je noć bez sna, nedogledna, jarosna, uobličena pustinja.
Čini mi se da je živo biće neće vidjeti i preživjeti ni vidjeti joj kraja.
A meni valja živjeti, i čekati.
Živjeti sa nadom, u čekanju. Pa i bez nade.
Između nas je uvijek bilo tako: kad je nema, onda je nema kao da
se zaista više neće pojaviti, a kad je tu, onda je prisutna tako kao
da je najprirodnija stvar na svijetu i kao da će dovijeka ostati i bez promjene ostati tu.
Ali sad mi se čini da je to bila obmana samoobmanutog čovjeka.
U stvari, ona i ne zna za mene, a ja samo za nju.
Moglo bi se reći da sam uvijek živio od osjećanja na jedno priviđenje,
a sada živim od uspomena na ta svoja sjećanja.
Ali, proljeće je. Opet proljeće. Bogat sam, miran, i mogu da čekam.
Znam da se svuda i svagda može javiti Jelena, žena koje nema.
Samo da ne prestanem da je iščekujem!
“Jelena, žena koje nema”, Ivo Andrić