Странице

четвртак, 22. јул 2010.

MILORAD PAVIĆ


Moja duša je devica koja je rodila moje telo. I moj glas u njemu. Taj glas umivam svakog jutra kao što se umiva hleb i lice. Taj glas, kao hleb, ima svoje telo na nebu, a ja, kao svako lice , imam svoj nebeski pralik. Moju reč neko je već izgovorio negde gore pre mene, moja reč samo sledi svoj nedostižni uzor. I ja žudim da se pesmom približim tom Nepoznatom. Jer svaka poznata stvar ovoga sveta samo je polovina stvari i uči o svojoj drugoj, nevidljivoj božanskoj polovini, onoj koja nam je nedostupna i nespoznatljiva. Zato je moja reč i moj glas samo polovina Reči i polovina Pesme i uči me o svojoj drugoj polovini kad god imam njenu naklonost. Jer, Duh diše kad hoće i na koga hoće. Inače, zašto bi moja pesma i pamet imala dane potpune tupavosti i dane velikih pronicavosti i nadahnuća. Zašto je čovek sredom glup i za utornik, a petkom mudar i za sredu?
Ali, moja veza sa tom nebeskom stranom moje prirode prekinula se. Posle pada u greh meni više nije čitljiva nebeska polovina mog glasa, onostrana knjiga moje sudbine. Ta knjiga za mene je sad sklopljena i nema zauvek. A od jedine ljubavi mog života ostadoše samo brkovi o koje možeš da očistiš zube.
Zato ja trazim Onog ko će mi umesto mene pročitati i tumačiti knjigu moje sudbine. Ko će mi opet otvoriti put do druge polovine mog glasa, do nebeskog uzora moje pesme. On mora da postoji kao što nad svakim stoletnim hladom mora stajati isto tako stoletna lipa.
Ali, ako ja na nebu imam svog nebeskog brata prema kojem je oblikovana moja dusa, onda neminovno postoji i ona Druga strana medalje, donja strana odjeka; ako svaka stvar na zemlji ima svoje uzore u idejama neba, onda tamna strana njihove prirode (jer ovde su sve takva bića što imaju i tamnu stranu, i sama ja imam tamnu stranu svoje prirode i svog glasa) onda ta tamna strana moje pesme nema i ne može imati prototip na nebu, nego u podzemlju; tamo u Paklu, postoji moj drugi, moj crni ljubavnik, tamo se iz parnog ogledala moja desna ruka pretvara opet u levu, kao što oči gledaju zajedno, a svako je slepo za svoj račun. Dakle, ako ja, i moja pesma (kao i sve drugo što ovde postoji i može se spoznati na ovom svetu) učim o nevidljivim nebeskim stvarima jednim delom svoje naravi, onda drugim delom svoje prirode ja predstavljam takođe simbol i učim o nevidljivim stvarima pakla, o podzemnom odjeku moje duše. Moj nebeski ljubavnik meri: šta su drugi nama nažao učinili, a tamni ljubavnik moje pesme meri: šta smo mi drugima nažao učinili. Ako me ka nebu vuče moj nebeski ljubavnik kojeg naslućujem nad sobom dok pevam i od kojeg zavisi moj život, onda mora postojati i onaj drugi, crni ljubavnik moje duše, knez oblasti noćne, ubica mog glasa, koji će se neminovno jednom pojaviti da me odvuče u podzemlje, u ćutanje i smrt. Zato sam želela da nađem onog prvog pre no što me nađe drugi.”
“Predeo slikan čajem”
Milorad Pavić

ISPOVIJEST


Neposredno prije svoje smrti, veliki španski pisac Miguel Servantes pozvao je ispovjednika i reče mu:
“Ja ću uskoro otići na onaj svijet i želim otkriti svoje grijehe i tajne.
Pa dobro, reći ću ih:
želio sam mnogo, dobio sam malo,
volio sam mnogo, ljubio sam malo.
Pisao sam mnogo, govorio malo.
To je sve!
Miguel de Servantes – španski književnik (1547-1616)

TJESKOBA


Nijedna institucija
(i nijedna revolucija)
ne garantira čovjeku
Pravo da Diše.
nijedna garancija nije
toliko potrebna;
ljudi
žive daveći
jedan drugoga
čitavo vrijeme.
Ti me daviš.
Uvijek kad tebi ne mogu reći što mislim,
uvijek kada moram mijenjati boju svoga glasa,
da Ti ne primijetiš što osjećam,
uvijek kada govorim sam sa sobom
pravdajući se pred svojim unutarnjim sucem,
što si Ti,
uvijek kad se pred tobom moram paziti i kontrolirati,
da Ti ne primijetiš
moje želje i moje strahove.
Moja je osveta to isto tražiti od tebe.
Svi živimo gušeći se.
Svi mi davimo.
vrijeme je da počnemo
disati slobodno,
vrijeme je da pustimo
drugog disati
slobodno.
Otvoriti se – to je
Amen
Tjeskoba se pojavi uvijek kad je duh zatvoren,
bez da se može širiti, letjeti, tražiti, djelovati.
Tjeskoba se pojavi uvijek kad se ne dopusti
da duša želi, osjeća, teži za nečim.
Tjeskoba je željeti disati – i ne uspjeti.
Tjeskoba je trebati disati – i ne moći.
Angelo Gajarsa

SAMONAMETNUTE STEGE


Bogatstvo je kad umeš da se raduješ lepoti sveta oko sebe, sunčevom zraku, kapljici rose, dobroj knjizi, muzici… Bogatstvo je ono što nosiš u sebi i što dok ti stariš ostaje mlado i moćno, greje u studi, blista u tami, kaže kako zbog nečega uvek treba početi ispočetka, kako se treba nadati i verovati u smisao života bez prestanka tragajući za njim, boreći se za njega.Nada Marinković
Ubeđen sam da svet ni duševno ni mentalno ne bi mogao podneti opipljiv dokaz postojanja Boga. To bi uništilo i vernike i nevernike. Ubilo bi nas kao inteligentnu vrstu. U jednom jedinom trenutku izgubili bismo slobodu, inicijativu, maštu, sve pretpostavke ljudske argonautike. I to samo zato što mi kao vrsta, iz dubine svoje antropocentrične uobraženosti, odbijamo božje postojanje. Takvo Runo nigde nismo sakrili. Konsekventno, ni naći ga nigde ne možemo. 
Borislav Pekić
Vama je često bio dosadan sopstveni život, stremili ste za tim da odete odavde, je li tako? Vi žudite da napustite ovo vrijeme, ovaj svijet i ovu stvarnost i da uđete u jednu drugu stvarnost koja bi vam više odgovarala, u svijet u kome ne postoji vrijeme. Učinite to, dragi prijatelju, ja vas na to pozivam. Vama je poznato gdje se on krije, poznato vam je da je svijet koji tražite – svijet vaše sopstvene duše. Samo u vama samom živi ona druga stvarnost za kojom žudite.
Herman Hese
Uvidio sam da najlakše možemo zadobiti ljude ako se kitimo onim što se njima dopada, ako se slažemo s njihovim načelima, ako hvalimo njihove mane i odobravamo njihove postupke. Ne treba se bojati da ne pretjeramo sa uslužnostima, jer, iako se vidi da ih varamo, najlukavije uvijek najlakše obmanjujemo laskanjem, i nema bezočnosti i šale koje oni ne bi podnijeli, samo ako se ove začine hvalama. Postupajući ovako, postajem pomalo neiskren; ali kad su nam potrebni ljudi, moramo im se prilagoditi; a pošto ih samo tako možemo pridobiti, onda nisu krivi oni što laskaju, već oni koji žele da im se laska.
Molijer

UP Official Movie Trailer #3

META GORČINE


Sva ljudska bića posjeduju u svom organizmu gorčinu – u većem ili manjem stepenu – kao što gotovo svi mi nosimo u sebi bacil tuberkuloze. Ali obe te bolesti napadaju samo one čiji je organizam već oslabljen. U slučaju gorčine, bolest najlakše izbija kad se javi strah od takozvane stvarnosti. Pojedine osobe, u grozničavoj želji da izgrade sebi jedan svijet u koji nijedna spoljašnja prijetnja ne može da dopre, razviju preko svake mjere odbrambene mehanizme protiv spoljašnjeg svijeta – nepoznatih ljudi, novih mjesta, drugačijih iskustava – ostavivši pritom unutrašnjost bez ikakve zaštite. Od tog časa, Gorčina može nesmetano da krene u svoj ubilački pohod. Glavna meta Gorčine (ili vitriola, kako je doktor Igor to radije nazivao) bila je volja. Ljudi koje napadne ta pošast, gube želju za sve, i već nakon nekoliko godina više ne uspijevaju da izađu iz svog svijeta, jer su istrošile sve zalihe svoje energije podižući visoke bedeme, u zaludnom nastojanju da stvore sebi stvarnost kakvu su zamislili. Izbjegavajući napade iz spoljašnjosti, ograničavale su i sputavale svoj unutrašnji rast. I dalje su odlazile na posao, gledale televiziju, žalile se na gradski prevoz i rađale djecu, ali sve su to obavljale mehanički, bez velikih osjećanja – jer, na posletku, sve je bilo pod kontrolom. Kod trovanja Gorčinom naročito je bilo problematično to što se ni strasti – kao što su mržnja, ljubav, očajanje, oduševljenje, radoznalost – takođe više ne ispoljavaju. Poslije izvjesnog vremena, žrtvi gorčine ne preostaje ni jedna jedina želja. Nema volje ni da živi ni da umre, i to je bio glavni problem. Zbog toga su takozvane «ogorčenike» oduvijek privlačili ludaci i heroji: njih nije bilo strah ni života ni smrti. I junaci i heroji su podjednako ravnodušni prema opasnosti, i uvek nastavljaju svojim putem, uprkos upozorenjima da to ne treba da čine. Ludak se ubija, junak se žrtvuje u ime neke ideje – ali i jedan i drugi umiru po svojoj volji – a ogorčenici danima i noćima odmjeravaju i pretresaju besmisao i veličinu ta dva postupka. To su i jedini trenuci kad bi ogorčenik smogao snage da se popne do vrha svog odbrambenog bedema i proviri napolje; ali ubrzo bi ga sustigao umor i on bi se vraćao kolotečini svakodnevnice. Hronični ogorčenik postajao bi svjestan svoje bolesti samo jednom sedmično: nedeljom popodne. Tada bi, lišen posla i rutine koji mu ublažavaju tegobe, uviđao da s njim nešto ozbiljno nije u redu – jer bi se mir i spokojstvo tih večeri pretvarali u pakao, a vrijeme se zaustavljalo, izazivajući nepodnošnjivu razdražljivost. Ali osvanuo bi ponedeljak, i ogorčenik bi brzo zaboravljao na simptome svoje bolesti – proklinjući, tobož, svoju zlu sudbinu što nikad nema dovoljno vremena za odmor i što mu vikendi prođu za tili čas.
Koeljo

VIŠE OD PUTA KOJIM SE REĐE IDE 5.

SVEST

Suština dobrog razmišljanja jeste da postanemo svesniji, što je, opet, preduslov za dobro rešavanje problema. Ali, šta je svesnost? Zašto je ona suština?
Svest je nešto kao što su, recimo, ljubav, molitva, lepota i zajednica, koje su previše velike, kompleksne i tajanstvene da bi se objasnile jednom odgovarajućom definicijom...
...
Ne iznenađuje činjenica što ne postoji jedna odgovarajuća definicija svesti. U većini slučajeva možemo da definišemo samo one stvari koje su „manje“ od nas. Ubeđen sam da sve te stvari, koje su suviše „velike“ za jednu pojednostavljenu definiciju, uključujući i svest, u krajnjoj liniji imaju neke veze s Bogom. Zbog toga je, na primer, muslimanima zabranjeno da slikaju Boga...

Dobro i zlo

... Kad imamo slobodnu volju, moramo da odlučimo da razmišljamo ili ne razmišljamo, da razmišljamo plitko ili duboko.
Ali, zašto bi neko odabrao da ne razmišlja duboko? Zašto bi neko odabrao da razmišlja samo prosto, površinski i refleksno? I ovde je odgovor da je to zbog toga što, uprkos svesti koju imamo, mi, kao i ostala živa bića, više volimo da izbegnemo bol. Duboko razmišljanje često je mnogo bolnije od plitkog. Kada integralno razmišljamo, moramo da podnesemo pritisak svakovrsnih razloga i činjenica koji se sukobljavaju u našem umu. Kao što integritet nikada ne ide bez bola, svesnost je neizbežno povezana s bolom.
Pre nego što pređemo na detaljnije razmatranje bola, dopustite mi da ponovim da nismo na ovom svetu samo da bismo imali bezbolan život – da nam bude ugodno, da budemo srećni i zadovoljni sve vreme. Realnost je da bolna osećanja prate rešavanje problema i da je proces sticanja sve veće svesti, gledano uopšteno, težak kao i sam život. Ali on donosi i mnogobrojne koristi, od kojih je najveća da ćemo postati uspešniji u životu. Bićemo svesni većeg izbora koji imamo u rešavanju raznovrsnih situacija i svakodnevnih životnih problema. Bićemo svesniji igara koje ljudi igraju, pa ćemo tako biti spremniji da se odupremo drugima da manipulišu nama i da nas teraju da radimo ono što nije u našem interesu. Bićemo u prilici da bolje odredimo kako da mislimo i u šta da verujemo, da se ne bismo prepuštali onome što nam nameću masovni mediji, porodica i kolege.
...
Možda mislite da zarad svesti ne vredi trpeti taj neizbežni bol, ali tako možete da razmišljate samo dok ne uvidite cenu koja se plaća za nerazvijenu svest i necelovito razmišljanje. U svetu ima mnogo zla: nepotrebne patnje pojedinaca, ogromni poremećaji ljudskih odnosa, rasulo u društvu. Sve to postoji samo zato što ne razmišljamo i ne razvijamo svest.

Zlo, greh i razlikovanje ovih pojmova

Premda mora da se napravi velika razlika između zla i ludila, bolesti i greha, u Ljudima laži rekao sam da nam nešto kada ga nazovemo odgovarajućim imenom, daje i određenu moć nad tim. Smatram da zlo može da se definiše kao specifičan oblik mentalne bolesti i trebalo bi ga podvrći intenzivnom naučnom istraživanju barem onoliko koliko i ostale važne duševne bolesti. Ali, zlo je još uvek zlo. Aušvic, Maj Laj, Džonstaun i bombardovanje Oklahome jesu činjenice. Zlo nije izmišljotina iz mašte nekog primitivnog religioznog uma koji pokušava da objasni nepoznato. Ono je više nego „bolest“.
S obzirom na prilike u svetu, ako integralno razmišljate, nemoguće je prevideti njegovo postojanje. Mnogi previđaju zlo ili ne žele da ga vide onakvim kakvo jeste, delimično zato što ne žele da budu „svesniji“ od ostalih. Često u štampi nailazimo na članke u kojima se izvršioci nekog zlodela kvalifikuju samo kao „bolesni“. Mislim da reč „bolestan“ više odgovara osobama koje su pogođene nečim za šta postoji izlečenje i želja za izlečenjem. Premda zli posmatraju svet iz „bolesne“ perspektive, razlika je u tome što se mnogi „bolesnici“ svojom mukom bave u sebi, i bolno se previjaju ukoliko ne odluče da potraže pomoć. Zli ljudi idu drugačijim putem. Oni ne pate. Pošto se oni okomljuju na druge i koriste ih kao žrtve, pate ljudi oko njih. Razmislite o nevoljama koje izazivaju osobe koje imaju veoma visoko mišljenje o sebi, koje su zaljubljene same u sebe i smatraju da su uvek ispravne ili, čak, daleko više od toga.
Pošto je toliko destruktivno, zlo je najveća bolest. Međutim, poremećaj u razmišljanju ne oslobađa čoveka odgovornosti za ono što radi. Imamo mogućnost izbora da razmišljamo ili ne razmišljamo i, premda zlo treba shvatiti kao psihijatrijsku dijagnozu, to ne znači da ljudi ne treba da idu u zatvor kada izvrše neki zločin. U potpunosti se slažem sa zakonom koji veoma retko oslobađa ljude krivice zbog ludila. Sasvim je tačno da kad god imamo izbora, treba da se smatramo za uračunljive.
U knjizi Ljudi laži odgovorno izjavljujem da su neki ljudi zli. Ko su ti ljudi? Veoma je važno da razlikujemo zle ljude od običnih kriminalaca i zle ljude od običnih grešnika. Kao psihijatar, izvesno vreme radio sam u zatvorima sa osuđenicima. Dok mnogi ljudi smatraju da se problem zla odnosi samo na zatvorenike, tu sam retko sretao stvarno zle ljude. Sigurno je da su oni destruktivni, i obično to više puta pokažu. Međutim, postoji izvesna vrsta slučajnosti u njihovoj destruktivnosti. Pored toga, iako oni generalno negiraju odgovornost za svoja zlodela, postoji i određena otvorenost prema njihovom zlu. Oni sami to lako i brzo uočavaju, izjavljujući da su uhvaćeni samo zato što su „pošteni kriminalci“. „Pravi zločinci“, reći će vam, „uvek ostaju van zatvora“. Jasno je da im takvi zaključci služe da bi sebe opravdali. I oni su, po mom mišljenju, stvarno tačni.
Većina ljudi koji čine zla sebe smatra za obične građane. Žive svuda. Mogu da budu siromašni ili bogati, obrazovani ili neobrazovani. Većinom nisu označeni kao „kriminalci“. Često su „solidni građani“ koji se dobro uklapaju u društvo i, posmatrano površinski, govore ispravne stvari. Mogu da budu društveno aktivni, nastavnici, policajci ili bankari, studenti ili roditelji...
...
Sigurno je da zla dela ne čine uvek zle osobe. Da nije tako, svi bismo bili obeleženi kao zli, jer svi radimo zle stvari. Međutim, smatram da bi bila velika greška ako bismo razmišljali o grehu ili zlu samo u smislu njihove veličine. Greh se u najširem smislu definiše kao „gubljenje putokaza“, što znači da činimo greh svaki put kad ne pogodimo metu. Greh je ništa manje nego propust da večito ostanemo savršeni. A, pošto nismo u stanju da neprestano budemo savršeni, svi smo grešnici. Obično ne radimo najbolje što možemo, i tada svaki put činimo nekakav greh – protiv nas ili drugih.
Tačno je da postoje manji ili veći zločini. Možda je manje ružno pokrasti bogataša nego siromaha, ali to je ipak krađa. Pred zakonom postoji razlika u prevari... Sigurno da sva ta dela nemaju istu težinu, a možda su sva teška u određenim okolnostima. Bitna je činjenica da su sve to laži i prevare.
U životu rutinski varamo i sebe i druge. Najgori među nama to rade primitivno, pa čak i pod prisilom. „Najplemenitiji“ to rade suptilno i u svoju korist, čak i kada veruju da to ne čine. Nije bitno da li se to radi svesno ili nesvesno; prevara se dešava. Ako zamišljate da imate dovoljno skrupula da nikada nešto tako ne učinite, zapitajte se da li možda na neki način ne lažete sebe. Ili se možda šalite. Budite potpuno pošteni pred sobom pa ćete shvatiti da činite greh. Ako to ne uvidite, onda niste potpuno iskreni prema sebi, što je opet greh.
Prema tome, svi smo mi grešnici u ovoj ili onoj meri. Međutim, zli ljudi ne mogu precizno da se definišu na osnovu veličine njihovih greha ili dela. Njih ne karakteriše greh sam po sebi, već suptilnost, upornost i postojanost njihovih greha. Ljude koji su zli... karakteriše krajnost u koju idu da bi izbegli svest o svom zlu.

Senka

Karl Jung smatra da je koren zla u „odbijanju ljudi da se sretnu sa senkom“. Pod „senkom“ podrazumeva onaj deo našeg uma u kome se nalaze stvari kojih radije ne bismo da se sećamo, već stalno pokušavamo da ih sakrijemo i od sebe i od drugih, gurajući ih u svesti pod tepih.
Većina ljudi, kada je pritisnuta uza zid dokazima za svoj greh, neuspeh ili nesavršenstvo, uviđa senku. Pod „odbijanjem“ Jung podrazumeva nešto mnogo aktivnije. One koji su prešli granicu razdvajanja greha od zla karakteriše apsolutno odbijanje osećanja sopstvene grešnosti. To je zbog toga što kod njih nije osnovni nedostatak u tome da nemaju svesti; oni odbijaju da podnose bol. Drugim rečima, to zlo ne čini sam greh koliko odbijanje da se on prizna.
Zli ljudi su, u stvari, često veoma inteligentne osobe koje mogu da budu svesne u mnogim oblastima, ali na veoma specifičan način nisu spremni da uvide svoju senku. Najkraća definicija zla jeste da je zlo „militantno neznanje“. Zlo, međutim, nije opšte neznanje; preciznije rečeno, to je militantno nespoznavanje senke. Zle osobe odbijaju da podnose bol krivice i trude se da spreče senku da uđe u svest kako se ne bi „srela“ s njom. Umesto toga one se veoma trude, često uz ogroman napor, i nasilno pokušavaju da unište dokaz svoga greha, bilo koga ko o njemu govori ili ga predstavlja. U tom aktu destrukcije leži njihovo zlodelo.
...
Naravno da niko nije toliko nezdrav da nije ni najmanje svestan. Isto tako, niko nije toliko zdrav da je potpuno svestan. Postoji više stadijuma svesnosti, budući da se neki ljudi više trude, a neki manje. Stepen svesnosti teško je izmeriti. Čak i sredstva koja se koriste za merenje mentalnog zdravlja – standardni psihološki testovi – teško da mogu da odrede pravi nivo nečije svesti. To možemo samo da pretpostavimo na osnovu nečijeg ponašanja. Količina nečije svesti možda se najbolje može izmeriti postojanošću opšteg pristupa razmišljanju. Na primer, osoba koja je više orijentisana na uprošćeno razmišljanje ima manji stepen svesti nego osoba koja celovito misli.
Tako su razmišljanje i svest međusobno povezani u jedan paralelan odnos. Svesnost je osnova razmišljanja, a razmišljanje je osnova čitave svesti. Kad god dođe do propusta u razmišljanju, postoji i odgovarajući nedostatak u nivou svesti te osobe. Tako se celokupno ljudsko ponašanje, dobro, loše i osrednje određuje obimom ili nedostatkom kvaliteta razmišljanja i svesti.
...

Skot Pek