Странице

четвртак, 4. новембар 2010.

Emotional Chill Out Music Touch - Beauty Of This World ( Part 4 )


HEJ DIJETE ZVJEZDANOG SVODA


Hej dijete zvjezdanog svoda,
Koju planetu sada maziš svojim obrazom što se smiješi,
povijenim od slatkoće i sočnim od ženstvenosti?
Kojem suncu sada letiš, lagana djetetom u sebi,
nošena smijuljkom stidljivim, a spremnim od radoznalosti?
Da, znam taj pogled drevnog djeteta što nas uči umjetnosti smijanja,
znam da pada na strasnu šumu divljih orhideja,
dok zanosno se smiju pomisli da ćeš ubravši ih ubrati i ljepotu.
Znam da taj zrak beskonačnog ugla gustinom svojom stvara dom u strasnoj šumi vragolije zagrljaja.
Zato dajem mu srce svoje da ga ponese i posadi u vrt.
Da, u tajni vrt, među trenutke straha, stida, rođenja i nestajanja,
I, ah da, smijeha! Smijeha dušom, rječju, anđelima…
Smijeha frulom čarobnjaka što svira nam pogled…
I talasić jedan, kojeg uho tvoje u talas smrti i rođenja pretvara,
svojim vrhom zapjenušanim crta tajni znak.
Znak jednog oka…
Znak jednih usta, jednog srca,
Jednog slatkog zaobljenja koje tronu smisao poklanja.
Kada se umoriš ili rastužiš
Ili samo svojoj svjetlosnoj brzini želiš strast, strah ili ushićenje pokloniti,
prepoznaj ga u muzici koju slušaš svojim zanosnim njihanjem u svijetu kvrgavog drveća.
Poželiš li ipak, pratiti njegov trag do jednog malog mjesta.
Tananog, tihog, ko ništa pred nastajanje.
Šćućuri se u taj topli svod, spakuj se kao žuto pile goluždravo,
dok jaje još mu nije tijesno,
dok cio univerzum pred njim je za razaznati, il’ čak prepoznati.
Ugrij sebe svojom toplotom, što grije iz misterije nikad nerazjašnjenje!
Ugrij i mene mojim zaštitništvom, mojom riječi, a tvojim tijelom, pogledom i životom.
Ugrij me svojim srcem, dok ti srce dajem.
Da, dok ti srce dajem…
Elhean Seethis

Emotional Chill Out Music Touch - Beauty Of This World ( Part 3 )

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 27.



Biologija domovinske sigurnosti

U višestaničnim organizmima ponašanjima rasta i zaštite
upravlja živčani sustav. Posao živčanog sustava je nadzirati signale
iz okoliša, tumačiti ih i organizirati prikladne bihevioralne
reakcije. U višestaničnoj zajednici živčani sustav djeluje poput
vlade te organizira aktivnosti svojih staničnih građana. Kada živčani
sustav u okolišu uoči prijeteći stres, upozorava zajednicu
slanica na potencijalnu opasnost.
Tijelo je u stvari opremljeno s dva različita sustava zaštite od
kojih je svaki od ključne važnosti za održanje života. Prvi sustav
je onaj koji mobilizira zaštitu od vanjskih prijetnji. Taj sustav se
naziva HHA os, što je kratica od osi'hipotalamus-hipofiza-adrenalna
žlijezda'. Kada nema prijetnji, HHA os je neaktivna i odvija
se rast. No, uoči li hipotalamus mozga prijetnju u okolišu, pokreće
HHA os slanjem signala žlijezdi hipofizi, »glavnoj žlijezdi«,
koja je odgovorna za organiziranje pedeset trilijuna stanica u zajednici
kako bi zajednica izašla na kraj s dolazećom prijetnjom.
Prisjetite se mehanizma podražaj/odgovor stanične membrane,
proteinskih receptora-efektora - hipotalamus i hipofiza su
njihovi bihevioralni ekvivalenti. Slično ulozi receptorskih proteina,
hipotalamus prima i prepoznaje signale iz okoliša; funkcija
hipofize slična je onoj efektorskih proteina u tome što aktivira
djelovanje tjelesnih organa. Kao odgovor na prijetnje iz vanjskog
okoliša, hipofiza šalje signal adrenalnim žlijezdama kojim ih obavještava
da trebaju koordinirati tjelesni odgovor »borba ili bijeg«.
Tehničke pojedinosti o tome kako stresni podražaj uključuje HHA os
slijede jednostavnu kaskadu: reagirajući na percepciju stresa zabilježenu
u mozgu, hipotalamus izlučuje kortikotropinoslobađajući faktor
(CRF - corticotropin-releasing factor) koji putuje do hipofize.
CRF aktivira posebne stanice za izlučivanje hormona uslijed čega one
u krv oslobađaju adrenokortikotropske hormone (ACTH). ATCH zatim
stiže do adrenalnih žlijezda, gdje služi kao signal za aktiviranje lučenja
adrenalnih hormona »borba ili bijeg«. Ti stresni hormoni koordiniraju
funkcije tjelesnih organa dajući nam veliku fiziološku snagu da se
obranimo ili pobjegnemo od opasnosti.
Jednom kada se oglasi adrenalna uzbuna, stresni hormoni
pušteni u krv stežu krvne žile probavnog trakta i tjeraju krv, koja
tijelo opskrbljuje hranjivim tvarima i energijom, da hrani prvenstveno
tkiva ruku i nogu koje nam omogućavaju da izbjegnemo
škodljivu situaciju. Prije nego što je poslana u ekstremitete, krv je
bila koncentrirana u organima utrobe. Preraspodjela krvi iz utrobe
u udove i reakcija »borba ili bijeg« rezultiraju zaustavljanjem funkcija
povezanih s rastom; bez krvi koja ih hrani, organi utrobe ne mogu
ispravno funkcionirati. Prestaju obavljati svoj životnopodržavajući
posao probave, apsorpcije, izlučivanja i druge funkcije
koje osiguravaju rast stanica i proizvodnju tjelesnih zaliha
energije. Dakle, stresna reakcija zaustavlja odgovor rasta i dodatno
kompromitira preživljavanje tijela tako što remeti proizvodnju
vitalnih energetskih zaliha.
Drugi tjelesni sustav zaštite je imunološki sustav koji nas štiti
od prijetnji ispod kože, kao što su, na primjer, one od bakterija
ili virusa. Kada se imunološki sustav mobilizira, može potrošiti
mnogo tjelesnih zaliha energije. Da bi stekli dojam o tome koliko
imunološki sustav troši energije, prisjetite se koliko postanete
fizički slabi kada se borite protiv zaraza kao što su gripa ili prehlada.
Kada HHA os mobilizira tijelo u reakciju borbe ili bijega,
adrenalni hormoni izravno potiskuju djelovanje imunološkog sustava
kako bi se očuvale zalihe energije. U stvari, stresni hormoni
su toliko djelotvorni u zaustavljanju funkcioniranja imunološkog
sustava da ih liječnici daju primateljima transplantata kako njihov
imunološki sustav ne bi odbacio strano tkivo.
Zašto bi adrenalni sustav zatvorio imunološki sustav? Zamislite
da se nalazite u svom šatoru u afričkoj savani te da bolujete
od bakterijske infekcije i patite od teške dijareje. Začujete
prijeteće režanje lava pokraj šatora. Mozak mora odlučiti koja je
prijetnja veća. Vaše tijelo neće imati nikakve koristi od pobjede
nad bakterijom ako vas se dočepa lav. Stoga vaše tijelo zaustavlja
borbu protiv infekcije u korist mobiliziranja energije za bijeg,
kako biste preživjeli vaš bliski susret s lavom. Stoga je sekundarna
posljedica aktiviranja HHA os i to da umanjuje našu sposobnost
da se borimo s bolešću.
Aktiviranje HHA os također remeti i našu moć jasnog rasuđivanja.
Procesiranje informacija u prednjem mozgu, središtu
izvršnog rezoniranja i logike, značajno je sporije od refleksne
aktivnosti kojom upravlja stražnji mozak. Kada se nađe u opasnosti,
što je procesiranje podataka brže, to je veća vjerojatnost
da će preživjeti. Adrenalni stresni hormoni sužavaju krvne žile u
prednjem mozgu i umanjuju njegovu funkcionalnu sposobnost.
Nadalje, hormoni suzbijaju aktivnost u prefrontalnoj kori mozga,
središtu svjesnog odlučivanja, svjesnih aktivnosti. U slučaju
opasnosti, vaskularni tok i hormoni služe za aktiviranje stražnjeg
mozga, sjedišta životno-podržavajućih refleksa koji najučinkovitije
upravljaju ponašanjem »borba ili bijeg«. Iako je nužno da stresni
signali potisnu i uspore procesiranje svjesnog uma da bi se povećala
sposobnost preživljavanja, to ima svoju cijenu - bitno smanjenje
svjesne spoznaje i inteligencije. [Takamatsu, et al., 2003.; Arnsten
and Goldman-Rakic 1998.; Goldstein, et al., 1996.]

Emotional Chill Out Music Touch - Beauty Of This World ( Part 2 )

Frustracija

Frustracije nastaju kada se našim htenjima, potrebama, željama i ciljevima suprotstavi neka spoljašnja ili unutrašnja prepreka. Prepreke se mogu odnositi na različite nepovoljne aspekte životnih okolnosti, to mogu biti uslovi života, drugi ljudi ali i neki unutrašnji činioci kao što su strahovi, depresivnost, nedostatak motivacije, sposobnosti, znanja, veština itd.
Frustracije su sastavni i neizbežni deo života i psihičkog razvoja. One mogu sprečavati i ometati psihički razvoj, a mogu biti i generator samog razvoja. Izloženost prevelikoj količini frustracija svakako ne doprinosi psihičkoj dobrobiti i razvoju već, naprotiv, može voditi razvoju različitih psihičkih problema i poremećaja. S druge strane nizak nivo frustracije takođe dovodi do štetnih posledica po psihičko zdravlje i integritet pojedinca. Na primer, deca koja su rasla u porodicama u kojima su bila prezaštićena od strane roditelja, često odrastu u ljude sa veoma slabim kapacitetom za nošenje sa svakodnevnim frustracijama i problemima. Takve osobe ostaju večito nezrele, zavisne i na najmanja osujećenja reaguju burno, često i agresivno, kada se univerzum ne pokorova njihovim željama.
Ali da li uopšte ima psihičkog razvoja bez frustracije? Ne. Kada ne bismo imali nikakve frustracije mi se ne bismo ni razvijali, ostali bi večito u blaženom stanju potpune narcističke simbioze sa našim prvim objektom ljubavi, našom majkom. Ono što nas gura da se osamostalimo, da se istrgnemo iz sigurnosti majčinog (a kasnije i roditeljskog, porodičnog) zagrljaja jesu upravo frustracije. Ali jedino optimalna frustracija je zdrava frustracija. To je frustracija koja dovoljno jaka da nas pokrene i uzdrma, da nas motiviše da se suočavamo sa izazovima a istovreme ne toliko prevelika da nas preplavi i u potpunosti parališe u datom momentu razvoja ili životnog ciklusa.
Na frustracije možemo reagovati konstruktivno i destruktivno. Kada frustracije dovode do toga da ulažemo dodatne napore da se suočimo sa nametnutim preprekama, kada frustracije vidimo kao izazove i šanse da postanemo bolji, jači, veštiji, uoprniji i istrajniji onda možemo reći da se ponašamo konstruktivno. Primeri konstruktivnog reagovanja na frustracije su kada se trudimo da usvaršimo svoja znanja i veštine kako bismo pronašli novi (ili bolji) posao, partnera, položili neki ispit, suočili se sa sopstvenim strahovima itd. Destruktivno reagovanje na frustracije podrazumeva depresivno reagovanje, odustajanje od sopstvenih želja i ciljeva, pojačavanje strahova, izbegavajuće ponašanje, agresivno ponašanje.
Kako ćemo reagovati na frustraciju zavisi od naših stavova, uverenja, od naših životnih filozofija. Osobe koje frustracije doživljavaju kao normalan i sastavni deo života, kao šansu i izazov za dalji razvoj (po principu što me ne ubije to me ojača) u nepovoljnim okolnostima bivaju značajno više motivisane, optimistične i uporne u rešavanju nastalih problema i prepreka. S druge strane neki ljudi polaze od implicitnih uverenja i zahteva prema svetu da bi životne okolnosti morale uvek biti povoljne i prijatne, da se stvari moraju uvek odvijati lako i bez bola. Upravo ovakva uverenja dovode do depresivnosti, očajanja, užasavanja i agresivnog reagovanja kada se stvari ne odigravaju onako kako osoba misli da bi morale. Osobe koje polaze od ovakvih vrsta apsolutističkih zahteva zapravo veoma slabo tolerišu frustracije i ne samo da pate zbog nepovoljnih životnih okolnosti već sebi stvaraju i dodatnu patnju činivši sebe depresivnim, preplašenim ili besnim.
Najbolnije frustracije su one koje nastaju kao posledica naših unutrašnjih prepreka i konflikata. To je slučaj kada se našim željama i ciljevima suprostave naši strahovi, depresivnost, odsustvo sopsobnosti ili veština itd. Ljudi mogu sami sebe uznemiravati i frustrirati mnogo više nego što je to često slučaj sa spoljašnjim nepovoljnim okolnostima. Kako ćemo se nositi sa frustracijama zavisi od naših uverenja i načina na koji mislimo i delamo, jedno je sigurno - bol je neizbežan a patnja je stvar ličnog izbora.

Vladimir Mišić dipl. psiholog
http://www.vaspsiholog.com/2010/09/frustracija/

Emotional Chill Out Music Touch - Beauty Of This World ( Part 1 )

Elizabeth Gilbert - Jedi, moli, voli 10.


... ja se opet sećam balijskog koncepta "gumenog vremena" koji ukazuje na to da je vreme vrlo relativan i rastegljiv pojam. "Četiri nedelje" za Vajan nemaju isto značenje kao za mene. Jedan dan za nju ne mora da se sastoji iz dvadeset četiri sata; ponekad je duži a ponekad kraći, u zavisnosti od duhovne i emotivne prirode tog dana. Kao i u slučaju misteriozne starosti mog vrača, dani se ponekad broje a ponekad vagaju.

*
Sveti Antonije je jednom napisao da je otišao u pustinju gde se zavetovao na ćutanje ali su ga svakodnevno napadale svakojake vizije - anđeoske i demonske. Rekao je da u samoći ponekad srećemo demone koji izgledaju kao anđeli, a ponekad anđele koji izgledaju kao demoni. Kada su ga pitali kako da ih razlikujemo, svetac je rekao da se to može dokučiti tek kada vas stvor napusti. Ukoliko ostanete smrknuti, tvrdio je, onda je to bio đavo. Ukoliko ostanete raspoloženi, onda vas je posetio anđeo...
Devetog dana mog ćutanja, uveče sam se prepustila meditaciji na plaži. Kada sam počela sunce je bilo na zalasku, a kada sam završila bila je prošla ponoć. Sećam se da sam rekla svom umu: "Evo ovako ćemo, Liz. Ovo ti je jedinstvena prilika da mi pokažeš sve što te rastužuje. Hoću sve da vidim. Ne pokušavaj ništa da sakriješ. "Jedna po jedna, moje tugaljive misli i sećanja počeli su da se javljaju, ustajući i predstavljajući se. Pogledala sam svaku misao, svaki tužan događaj, i priznala njihovo postojanje, osećajući užasan bol (ne trudeći se da sebe zaštitim od njega). Zatim sam rekla toj tuzi: "U redu je. Volim te. Prihvatam te. Dođi u moje srce. Prošlo je." Zapravo sam osećala kako tuga (poput živog stvora) ulazi u moje srce (kao da je prava prostorija). Onda sam rekla: "Dalje?" I sledeći komadić tuge bi isplivao na površinu. Pozdravila bih ga, iznova proživela, blagoslovila i pozvala u svoje srce. Učinila sam to sa svakom tužnom misli koja mi se ikada javila - dokle god me je poslužilo sećanje - sve dok nisu nestale.
Onda sam rekla svom umu: "Sada mi pokaži sav bes." Jedan po jedan, iskrsnuli su svi moji ispadi besa. Videla sam ih sve i priznala njihovo postojanje. Osećala sam svaki delić iskonskog gneva, kao da se po prvi put događaju, i rekla im: "Dođite u moje srce. Tu možete da se odmorite. Tu ste bezbedni. Prošlo je. Volim vas." Ovo je trajalo satima. Lelujala sam između moćnih stubova suprotstavljenih osećanja - proživljavajući svaki čin besa kao da se upravo tada događao, posmatrajući ga kako ulazi u moje srce i leže pored svoje braće, odustajući od borbe.
Onda je došao najteži deo. "Pokaži mi svoj stid", tražila sam od svog uma. Blagi bože, kakve sam tada videla užase. Patetična kolona svih mojih neuspeha, laži, sebičnosti, ljubomora, gordosti. Nisam trepnula ni pred jednim od njih. "Pokaži mi ono najgore", zahtevala sam. Kada sam pokušala da pozovem tu sramnu četu u svoje srce, svaki je oklevao na vratima, govoreći: "Ne, ne želiš me unutra... zar ne znaš šta sam učinio?" i svakom bih odgovorila: "Da, želim te. Čak i tebe. I ti si ovde dobrodošao. U redu je. Oprošteno ti je. Ti si deo mene. Sada možeš da se odmoriš. Prošlo je."
Kada se sve završilo, bila sam prazna. U mom umu više nije bilo borbe. Pogledala sam u svoje srce, u svoju dobrotu, i sagledala njegovu veličinu...
Takođe sam nekako znala da je taj trenutak smirenja bio privremen. Znala sam da još uvek nije bio kraj, da će moja tuga, bes i stid opet jednog dana da se išunjaju iz mog srca i zauzmu mi um. Znala sam da ću s tim mislima opet morati da se borim, sve dok polako i odlučno ne promenim svoj život. Čekao me je težak i naporan posao. Ipak, u mračnoj tišini na plaži, moje srce je mom umu tada reklo: "Volim te, nikada te neću napustiti i uvek ću se brinuti o tebi." To obećanje je isplovilo iz mog srca i popelo se do usta. Tu je zastalo i mogla sam da osetim njegov ukus, dok sam se s plaže vraćala u iznajmljenu kolibu. Pronašla sam praznu svesku, otvorila prvu stranicu - i tek tada otvorila usta i izgovorila te reči u vazduh, puštajući ih na slobodu. Tek kada su te reči razbile tišinu, dopustila sam olovki da ovekoveči tu veličanstvenu izjavu:
"Volim te, nikada te neću napustiti i uvek ću se brinuti o tebi."
Bile su to prve reči koje sam napisala u svojoj intimnoj svesci, reči koje će me nositi dalje i kojima ću se mnogo puta vraćati u naredne dve godine, uvek tražeći pomoć - i uvek je dobijajući, čak i u trenucima najveće tuge ili straha. I ta sveska, natopljena ljubavnim obećanjem, bila je jedini pravi razlog zbog kojeg sam preživela naredne godine svog života.

Izvodi iz knjige Elizabeth Gilbert - Jedi, moli, voli