Странице

четвртак, 6. мај 2010.

NEDOVOLJNA SVJESNOST

Može se zaključiti da čovjek nije dovoljno svjestan da bi mogao da primijeti koliko je nesvjestan. Čovjek jednostavno ne vidi činjenicu svog neznanja upravo stoga što je ona isuviše očigledna. To me podsjeća na molitvu jednog isihaste:

“Bože, isuviše si prisutan da bih mogao da te vidim!”

Treba početi od svjesnosti. Posmatranje je put stvaranja, širenja i stabilizacije svjesnosti. Posmatranje ti u isti mah pruža i svjesnost i snagu da izdržiš suočenje sa onim čega ćeš, prije ili kasnije, postati svjestan.

Jedna od posljedica razvitka svjesnosti je i rušenje socijalnog mita o individualnosti. Posljedice svjesnosti su zaista brojne: čovjek nema “ja”… Čovjek ne može ništa da uradi; ono što je po njemu akcija, suštinski je reakcija. Individualnost je iluzija uobraženih somnabulista… Slobodna volja je san robova okolnosti… Izbora nema… Ljubav je hormonalna prevara… Religija ljudi nije ništa drugo do “sveta uspavanka”… “Čovjek” glumi da je čovjek… Prijateljstvo je konspiracija sanjara… i tako dalje.

Sve su to posljedice rada na buđenju svjesnosti i, pošto sam ti dao perspektivu, sada je jasno da čovjek ne smije da bude svjestan. Može da priča o hrabrosti i svjesnosti, ali to su tek riječi. A svjesnost je samo početak.