TESTAMENT

Ti moraš voljeti i ljubav proticati,
Tekući k’ sebi protekle pominjati.
Dok mrak razgrćeš za još nedotekle,
Na livade trava – zaborava.

Ti se moraš živeći pamtiti.
Življi od preživjelih biti.
Jer preživjeli su mrtviji od mrtvih.

To su šapteće sjene, nosači teških oklopa,
Od kostiju i kože. Bolećih!
Sami su sebi uspomene iz svojih života.

Zato ti moraš
Usnuo pod zvijezdama;
Zvijezdama putokaz biti.

Nada za buduće svjetove,
Negdje pritajene.
Nada sebi, i nada Božija.

Samo je u tvojoj ljubavi,
Skriven san, još nedosanjan,
I u snu, pjesma skrivena.
A u toj pjesmi, smisao novog svijeta,
Blago nagoviještena.

Halil Džananović Drinski

Polar bears and dogs playing

PROROK: O RADOSTI I ŽALOSTI

Vaša je radost vaša raskrinkana žalost.
I samo vrelo iz kojeg vam smijeh izvire često je bilo puno vaših suza.
A kako, dakle, to može biti?
Što žalost više raskopa vaše biće, to u nj može više radosti stati.
Nije li krčag u kojem vino držite bio pečen u grnčarevoj peći?
I nije li frula koja vam duh blaži puko drvo koje izbušiše noževi?
Kad ste radosni, zavirite duboko u svoje srce i otkrit ćete da vam je radost dalo ono što vam je dalo i žalost. Kad ste žalosni, opet zavirite u svoje srce, i vidjet ćete da odista plačete za onim što je bila vaša radost. Neki od vas vele: »Radost je veća od žalosti«, a drugi kažu: »Ne, žalost je veća.«
A ja vam kažem da su nerazdvojne.
Zajedno dolaze, i kad vam jedna sjedi sama za stolom, zapamtite da vam je
druga zaspala na postelji.
Odista ste obješeni poput zdjelica vage između svoje žalosti i svoje radosti.
Samo kad ste prazni, smireni ste i uravnoteženi.
Kad vas rizničar uzima da bi izmjerio svoje zlato i srebro, vaša radost ili vaša
žalost svakako se mora dizati ili spuštati.

Halil Džubran

PRIČA JEDNE UČITELJICE

Zvala se gospođa Tompson. Prvog dana školske godine svojim đacima petog razreda je ispričala jednu laž. Poput većine učiteljica rekla je djeci da ih sve podjednako voli. Ali to je nemoguće jer je u prvom redu poguren za klupom na svom mjestu sjedio dječak, po imenu Tedi Stodard.

Gospođa Tompson je posmatrala Tedija prethodne godine i primijetila da se rijetko igra sa ostalom djecom, odjeća mu je neuredna i da se ne kupa redovno. Tedi je takođe znao da bude neprijatan. Došlo je dotle da je gospođa Tomson zaista uživala da piše velike masne jedinice crvenom hemijskom olovskom na njegovim zadacima. U školi gdje je gospođa Tomson predavala, nastavnik je na kraju godine bio dužan da prije nego što napiše svoje mišljenje o svakom đaku, pročita mišljenja ostalih nastavnika od prethodnih godina. Gospođa Tomson je ostavila Tedijev izvještaj za kraj. Kada ga je pročitala doživjela je veliko iznenađenje.

U prvom razredu, za Tedija je pisalo, “Tedi je bistro dijete i uvijek se smije. Uredan je i lijepo vaspitan. Pravo je zadovoljstvo poznavati ga.”

U drugom razredu, “Tedi je odličan đak, svi ga vole, ali ima problema kod kuće jer mu je majka neizlječivo bolesna.”

U trećem razredu, “Teško je podnio smrt svoje majke. Trudi se koliko može, ali njegov otac uopšte ne obraća pažnju i ako se nešto ne promijeni, to će loše da se odrazi po njega.”

U četvrtom razredu, “Tedi se povukao u sebe i ne pokazuje interes za školu. Nema mnogo drugova i ponekad spava na času.”

Gospođa Tompson je sada shvatila u čemu je problem i postidjela se. Još joj je gore bilo kada su joj đaci donijeli božićne poklone umotane u ukrasne papire, svi osim Tedija koji je svoj poklon donio nespretno umotan u običnu braon papirnatu kesu.

Gospođa Tompson je uz veliki napor otvorila baš njegov poklon između svih ostalih. Neka djeca su počela da se smiju kada je otkrila ogrlicu od plastične imitacije kamenja, gdje su neki vidno nedostajali, kao i do pola ispunjenu bočicu parfema. Utišala je dječiji smijeh tako što je rekla
da je ogrlica predivna i stavila je oko vrata, a parfem je kanula sebi na nadlanicu. Tedi je ostao poslednji posle škole da bi joj rekao:

“Gospođo Tompson, danas ste mirisali kao nekada moja majka.”

Pošto su djeca otišla, plakala je skoro sat. Od tog dana je prestala da predaje djeci gramatiku i matematiku. Umjesto toga počela je da ih uči. Gospođa Tompson je obratila posebnu pažnju na Tedija. Kako je radila sa njim, tako je živnuo. Što ga je više podsticala, brže je napredovao. Na
kraju godine Tedi je postao jedan od najboljih đaka u razredu, pored toga što je slagala da podjednako voli svu djecu Tedi je postao njen omiljeni đak. Sljedeće godine je pronašla poruku ispod vrata od Tedija, da je ona i dalje najbolja učiteljica koju je imao u svom životu.

Šest godina je prošlo prije nego što je dobila novu poruku od Tedija. Napisao joj je da je završio srednju školu, treći u generaciji, ali da je ona i dalje najbolja učiteljica u njegovom životu. Poslije četiri godine, dobila je još jedno pismo da mu je ponekad bilo teško, ali je završio fakultet sa najboljim ocjenama. Uvjeravao je gospođu Tompson da je ona i dalje najbolja učiteljica koju je imao u svom životu. Poslije četiri godine stiglo je još jedno pismo u kome je pisao da je odlučio da I dalje nastavi sa studiranjem. Pismo je bilo potpisano sa Dipl. Ing. Teodor F. Stodard.

Ali ovdje nije kraj priči. Stiglo je još jedno pismo tog proljeća. Tedi je rekao da je upoznao jednu djevojku i da će se vjenčati. Objasnio joj je da mu je otac umro prije nekolko godina i pitao je gospođu Tompson da li bi pristala da na vjenčanju uzme mjesto obično rezervisano za mladoženjinu majku. Naravno da je gospođa Tompson pristala. I kao što već pogađate, stavila je onu ogrlicu i onaj parfem.

Zagrlili su se i Dr. Stodard joj je šapnuo:

“Hvala gospođo Tompson što ste vjerovali u mene. Hvala vam mnogo što ste mi omogućili da se osjećam posebnim i da mogu da postigem nešto u životu.”

Gospođa Tompson, je sa suzama u očima, šapnula:

“Tedi, griješiš, ti si taj koji mi je omogućio da postignem nešto u životu. Prije tebe ja nisam znala kako da učim druge.”

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 6.

A team corrals the cranberry harvest in a bog in Hanson, Massachusetts owned by Kravtiz Cranberries. (Boston Globe/Meg Pier)

Poreklo života:


Pametne stanice postaju pametnije


Ne treba nas čuditi da su stanice tako pametne. Jednostanični
organizmi bili su prvi oblici života na Planetu. Fosilni dokazi
otkrivaju da su bili tu šesto milijuna godina nakon nastanka
Zemlje. Sljedećih 2,75 milijarde godina Zemljine povijesti jedini
samostalni organizmi što su živjeli u ovom svijetu bili su jednostanični
organizmi - bakterije, alge i ameboidne praživotinje.
Prije otprilike 750 milijuna godina te pametne stanice domislile
su se kako da postanu pametnije te su se pojavili prvi višestanični
organizmi (biljke i životinje). Višestanični životni oblici
u početku su bili labave zajednice ili »kolonije« jednostaničnih
organizama. Isprva su se stanične zajednice sastojale od nekoliko
desetaka ili nekoliko stotina stanica. No, evolucijska prednost
življenja u zajednici uskoro je dovela do udruženja sastavljenih
od više milijuna, milijardi ili čak tisuća milijardi socijalno interaktivnih
stanica. Iako je svaka pojedinačna stanica mikroskopskih
dimenzija, veličina višestaničnih zajednica može sezati od
jedva vidljivih do golemih. Biolozi su te višestanične zajednice
klasificirali na temelju njihovog uređenja kako ga vidi ljudsko
oko. Premda se te stanične zajednice golom oku čine kao pojedinačni
entiteti - miš, pas ili čovjek - one su, zapravo, visoko
organizirana udruženja milijuna i milijardi stanica.
Evolucijski pomak prema sve većim zajednicama jednostavno
je odraz biološkog imperativa preživljavanja. Što organizam
posjeduje veću svjesnost o svojoj okolini, to su bolji izgledi za
njegovo preživljavanje. Kada se stanice udruže, eksponencijalno
povećavaju svoju svjesnost. Da svakoj stanici dogovorno dodijelimo
vrijednost svjesnosti X, tada bi svaki kolonijalni organizam
imao potencijal vrijednosti svjesnosti od najmanje X puta broj
stanica u koloniji.
Kako bi preživjele u tako velikim koncentracijama, stanice
su stvorile strukturirane okoliše. Te sofisticirane zajednice podijelile
su radno opterećenje na manje dijelove, preciznije i učinkovitije
nego organizacijski dijagrami u velikim korporacijama. Za
zajednicu se pokazalo učinkovitijim da se pojedinačnim stanicama
dodijele specijalizirani zadaci. U razvoju životinja i biljaka
stanice te specijalizirane funkcije počinju stjecati još u fazi embrija.
Proces citološke specijalizacije stanicama omogućava oblikovanje
posebnih vrsta tjelesnih tkiva i organa. Tijekom vremena
taj je obrazac diferencijacije, tj. raspodjele posla između članova
zajednice, postao zapisan u genima svake stanice u zajednici, te
na taj način značajno povećao djelotvornost organizma i njegovu
sposobnost preživljavanja.
...
Podjela rada između stanica u zajednici pruža i jednu drugu
prednost u preživljavanju. Na taj način stečena djelotvornost
omogućila je da više stanica preživljava s manje. Promislite o
staroj izreci »Gdje ima za jednog, ima i za dvoje«. Ili, razmislite
o cijeni izgradnje kuće s jednim dvosobnim stanom i o cijeni
gradnje dvosobnog stana u stambenoj zgradi od sto stanova. Da
bi preživjela, svaka stanica treba utrošiti određenu količinu energije.
Količina energije što je zadrže pojedinci koji žive u zajednici
pridonosi kako većim izgledima za opstanak tako i većoj kvaliteti
života.
U američkom kapitalizmu Henry Ford je uočio taktičku
prednost u diferenciranom obliku zajedničkog rada i upotrijebio
ga u vidu sustava tekuće vrpce za sklapanje automobila. Prije
Forda malom timu svestranih radnika trebalo je tjedan ili dva da
proizvedu jedan automobil. Ford je organizirao svoju radionicu
tako da je svaki radnik bio odgovoran samo za jedan specijalizirani
posao. Postavio je velik broj tih diferenciranih radnika
duž linije, tekuće vrpce, i pomicao proizvodnju automobila od
jednog specijaliziranog radnika do drugog. Učinkovitost specijalizacije
posla omogućila je Fordu proizvodnju jednog automobila
za samo devedeset minuta nasuprot prijašnjih nekoliko tjedana.
Nažalost, kada je Charles Darwin istaknuo radikalno drukčiju
teoriju o nastanku života, zgodno smo »zaboravili« na to da
je za evoluciju neophodna suradnja. Darwin je prije sto i pedeset
godina ustvrdio da su živi organizmi uključeni u vječnu »borbu
za preživljavanje.« Za Darwina, borba i nasilje nisu samo dio životinjske
(ljudske) prirode nego glavne »sile« koje stoje iza evolutivnog
napretka. U posljednjem poglavlju svog djela O postanku
vrsta: pomoću prirodnog odabira, ili o očuvanju privilegiranog
podrijetla u borbi za život Darwin je pisao o neizbježnoj »borbi
za život« i da se evolucija pokreće »ratom prirode, od gladi do
smrti.« Spojite to s Darwinovom postavkom da je evolucija nasumična
i imamo svijet, kako ga je Tennyson pjesnički okarakterizirao,
»krvavih ralja i kandža«, niz beznačajnih, krvavih borbi
za preživljavanje.


Evolucija bez krvavih kandži


Iako je Darwin uvjerljivo najglasovitiji evolucionist, prvi
znanstvenik koji je evoluciju utvrdio kao znanstvenu činjenicu
bio je istaknuti francuski biolog Jean-Baptiste Lamarck.
Čak i Ernst Mayr, vodeći arhitekt »neo-darvinizma«, modernog
oblika Darwinove teorije koji uključuje molekularnu
genetiku dvadesetog stoljeća, priznaje da je Lamarck bio
pionir. U svom klasičnom djelu iz 1970. godine pod naslovom
Evolution and the Diversity of Life (Evolucija i životna raznolikost),
Mavr je napisao: »Čini mi se da se Lamarcka može s mnogo većim
pravom nazvati »utemeljiteljem teorije evolucije«, što je nekoliko
francuskih povjesničara i učinilo - Lamarck je prvi autor koji je čitavu
knjigu posvetio prvenstveno predstavljanju teorije organske evolucije.
On je prvi predstavio cjelokupan sustav životinja kao proizvod evolucije.«
Ne samo da je Lamarck predstavio svoju teoriju pedeset godina
prije Darwina nego je ponudio mnogo manje surovu teoriju
o mehanizmima evolucije. Lamarckova teorija sugerira da se
evolucija temelji na »poučnoj«, kooperativnoj interakciji između
organizama i njihove okoline koja životnim oblicima omogućava
da prežive i evoluiraju u dinamičnom svijetu. Njegova ideja
je bila da organizmi stječu i prenose prilagodbe neophodne za
svoj opstanak u okolišu koji se mijenja. Zanimljivo je da se ova
Lamarckova hipoteza o mehanizmima evolucije slaže sa shvaćanjem
suvremenih staničnih biologa o načinu na koji se imunološki
sustavi prilagođavaju svojoj okolini.
Lamarckova teorija najprije se našla na udaru Crkve. Ideja
da su se ljudi razvili iz nižih životnih oblika proglašena je herezom.
Lamarcka su nipodaštavali i njegovi kolege znanstvenici
koji su, kao kreacionisti, ismijali njegove teorije. Njemački razvojni
psiholog August Weismann pridonio je guranju Lamarcka na
marginu kada je pokušao testirati Lamarckovu teoriju da organizmi
prenose svoje značajke usmjerene na preživljavanje koje su
stekli putem interakcije s okolinom. U jednom od svojih pokusa
Weismann je ženki i mužjaku miša odrezao repove i zatim ih patio.
Weismann je tvrdio da miševi, ukoliko je Lamarckova teorija
ispravna, trebaju prenijeti svoju bezrepost svojim potomcima.
Prva generacije miševa rođena je s repovima. Weismann je ponovio
eksperiment još dvadeset jednu generaciju, međutim nije
rođen nijedan bezrepi miš, što je Weismanna navelo na zaključak
da je Lamarckova ideja o nasljeđivanju pogrešna.
Međutim, Weismannov eksperiment nije bio primjerena
provjera Lamarckove teorije. Prema njegovoj biografkinji L. J.
Jordanovoj, Lamarck je sugerirao da se takve evolutivne promjene
mogu odvijati kroz »golema vremenska razdoblja«... Weismannov
petogodišnji eksperiment očito nije bio dovoljno dug da
provjeri tu teoriju. Još veći nedostatak tog eksperimenta je da
Lamarck nikada nije tvrdio da će se prenijeti svaka promjena na
Organizmu. Lamarck je rekao da organizmi zadržavaju značajke
(npr. repove) kada ih trebaju za preživljavanje. Iako Wiesmann
nije smatrao da miševima za preživljavanje trebaju repovi, nitko
nije pitao miševe smatraju li da su im repovi nužni za preživljavanje!
Usprkos očitim manjkavostima, studija o bezrepim miševima
pomogla je uništiti Lamarckovu reputaciju. U stvari, Lamarcka
su uglavnom ignorirali i ocrnjivali. C. H. Waddington, evolucionist
sa Sveučilišta Cornell, je u The Evolution of an Evolutionist
(Evolucija evolucionista) napisao:
»Lamarck je jedina velika ličnost u povijesti biologije čije
je ime praktički postalo izraz poruge. Sudbina rada većine znanstvenika
je da s vremenom bude odbačen, međutim vrlo je mali
broj autora napisao djela koja se i dva stoljeća kasnije odbacuju
s takvom indignacijom da bi skeptik mogao posumnjati da se
radi o nečistoj savjesti. Zapravo mislim da se Lamarcka prilično
nepravedno kritiziralo.«
Waddington je ove dalekovidne riječi napisao prije trideset
godina, Danas se Lamarckova teorija nanovo vrednuju u svjetlu
nove znanosti koja sugerira da često stigmatizirani biolog nije
bio potpuno u krivu, a da često hvaljena Darwinova teorija nije
posve točna...
Jedan od razloga zbog kojih znanstvenici ponovno razmatraju
Lamarcka je taj što nas evolucionisti podsjećaju na neprocjenjivu
ulogu suradnje u održavanju života u biosferi. Znanstvenici
su davno uočili simbiotske odnose u prirodi. U knjizi
Darwin's Blind Spot (Darwinova slijepa točka) britanski liječnik
Frank Ryan navodi niz takvih odnosa, uključujući žutog škampa
koji skuplja hranu dok ga njegov partner glavoč štiti od predatora,
te vrstu raka samca koji na svojoj kućici nosi moruzgvu.« Ribe
i hobotnice vole se hraniti rakovima samcima, međutim kada se
približe toj vrsti raka samca moruzgva izbaci svoje živo obojene
lovke s njihovim mnoštvom žarnica, te opeče predatora prisiljavajući
ga da svoj obrok potraži negdje drugdje.« Ratoborna moruzgva
također profitira u tom odnosu budući da jede ostatke
rakove hrane.
Međutim, današnje razumijevanje suradnje u prirodi ide
mnogo dalje od tih lako zamjetljivih primjera. »Biolozi postaju
sve svjesniji da su životinje koevoluirale te da i dalje koegzistiraju
s različitim porodicama mikroorganizama nužnih za njihovo
zdravlje i rast.« stoji u članku nedavno objavljenom u časopisu
Science pod naslovom »Preživljavamo uz pomoć naših malih prijatelja«
Proučavanje tih odnosa danas je jedno od najbrže
rastućih područja u biologiji zvano »biologija sustava«.
Ironično je da su nas posljednjih desetljeća učili da ratujemo
protiv mikroorganizama, i to svim sredstvima - od antibakterijskih
sapuna pa do antibiotika. Međutim, ta pretjerano pojednostavljena
poruka zanemaruje činjenicu da su mnoge bakterije od
presudne važnosti za naše zdravlje. Klasičan primjer kako mikroorganizmi
pomažu ljudima su bakterije u našem probavnom
sustavu koje su ključne za naše preživljavanje. Bakterije u našem
želucu i crijevnom traktu pomažu pri probavi hrane i, također,
omogućavaju apsorpciju prijeko potrebnih vitamina. Ta suradnja
između ljudi i mikroba razlog je zbog kojeg neumjerena upotreba
antibiotika šteti našem zdravlju. Antibiotici su ubojice koji ne
biraju - bakterije koje su potrebne za naše preživljavanje ubijaju
jednako efikasno kao i bakterije koje su za njega štetne.
Nedavni napredak u genomskoj znanosti otkrio je još jedan
mehanizam suradnje između vrsta. Ispostavilo se da živi organizmi
u stvari integriraju svoje stanične zajednice razmjenjujući
njihove gene. Ranije se mislilo da se geni prenose isključivo
putem reprodukcije, potomstvu nekog pojedinačnog organizma.
Sada znanstvenici otkrivaju da se geni dijele ne samo između pojedinačnih
pripadnika vrsta nego i između pripadnika različitih
vrsta. Dijeljenje genetskih informacija preko prijenosa gena
ubrzava evoluciju budući da organizmi mogu
usvojiti »naučeno« iskustvo od drugih organizama.
S obzirom na tu razmjenu gena, na organizme
se više ne može gledati kao na nepovezane entitete; ne postoji zid
između vrsta. Daniel Drell, direktor programa za genom mikroorganizama
pri Ministarstvu energetike za časopis Science je izjavio:
»...više ne možemo sa sigurnošću reći što je vrsta.«
Ta razmjena informacija nije slučajnost. To je način na koji
priroda poboljšava izglede za preživljavanje u biosferi. Kao što
je ranije spomenuto, geni su fizičko sjećanje naučenih iskustava
nekog organizma. Nedavno uočena razmjena gena među pojedinačnim
organizmima raspršuje ta sjećanja i time utječe na
opstanak svih organizama koji sačinjavaju zajednicu života. I,
sada kada znamo za taj mehanizam prijenosa gena unutar iizmeđu
vrsta, bjelodane postaju opasnosti genetskog inženjerstva.
Na primjer, modificiranje gena rajčice možda se neće zaustaviti
na rajčici, možda će izmijeniti čitavu biosferu na načine koje ne
možemo predvidjeti. Već postoji studija koja pokazuje da se pri
čovjekovom probavljanju genetski modificirane hrane umjetno
proizvedeni geni prenose u korisne bakterije u crijevima i mijenjaju
njihov karakter.
Na sličan način prijenos gena između genetski modificiranih ratarskih
kultura i izvornih biljnih vrsta koje ih okružuju dovodi
do sve veće pojave iznimno otpornih vrsta nazvanih super-korovi.
Kada su u okoliš uveli genetski modificirane organizme,
inženjeri nisu uzeli u obzir činjenicu prijenosa gena. Sada,
kada se njihovi modificirani geni šire među drugim
organizmima u okolišu i mijenjaju ih, počinjemo se suočavati s
pogubnim posljedicama tog previda.
Genetički evolucionisti upozoravaju da ćemo, propustimo li
primijeniti pouke naše zajedničke genetske sudbine koja bi nas
trebala poučiti suradnji među svim vrstama, ugroziti opstanak
čovječanstva. Trebamo nadići darvinovsku teoriju koja ističe
važnost pojedinaca i prihvatiti onu koja naglašava važnost zajednice.
Britanski znanstvenik Timofhy Lenton podastire dokaze da
evolucija više ovisi o interakciji među vrstama nego o interakciji
između pojedinaca unutar vrsta. Evolucija postaje stvar preživljavanja
najsposobnijih skupina a ne preživljavanja najsposobnijih
pojedinaca. U članku objavljenom 1998. godine u časopisu Nature
Lenton je napisao da umjesto usredotočivanja na pojedince
i njihovu ulogu u evoluciji, »...moramo uzeti u obzir cjelovitost
organizama i njihovog materijalnog okoliša kako bismo dokraja
razumjeli koje značajke se prenose i postaju prevladavajuće«.
Lenton se slaže s hipotezom Jamesa Lovelocka o Gaji, koja
kaže da Zemlja i sve vrste na njoj tvore jedan interaktivni, živući
organizam. Oni koji podupiru tu hipotezu tvrde da diranje u
ravnotežu tog super-organizma zvanog Gaja, bilo da se radi o
uništavanju prašuma, stanjivanju ozonskog omotača ili mijenjanju
organizama genetičkim inženjerstvom, može ugroziti njegov
i, posljedično, naš opstanak.
Nedavno provedene studije što ih je financiralo britansko
Vijeće za istraživanje prirodnog okoliša (Natural Environment
Research Council) poduprle su tu zabrinutost. [Thomas, et al.,
2004.; Stevens, et al., 2004.] Iako je u povijesti našeg planeta dolazilo
do masovnih izumiranja, pretpostavlja su da su sva bila
prouzročena izvanzemaljskim događajima, kao na primjer udarom
kometa u Zemlju. Jedna od novih studija zaključuje da »prirodni
svijet prolazi kroz šesto veliko izumiranje u svojoj povilesti.« [Lovell, 2004.]
Međutim, ovaj put uzrok izumiranja nije izvanzemaljski. Prema jednom
od autora istraživanja, Jeremyju Thomasu, »koliko možemo vidjeti,
ovo izumiranje uzrokuje jedan životinjski organizam - čovjek.«



Raditi ono što govore stanice


Tijekom godina koje sam proveo poučavajući na Medicinskom
fakultetu uvidio sam da su studenti medicine u akademskom
okružju skloniji natjecanju i ocrnjivanju od gomile odvjetnika.
U svom nastojanju da budu jedni od »najsposobnijih«, koji
će nakon četiri tegobne godine Medicinskog fakulteta dogurati
do diplome, žive darvinističku borbu. Fanatično jurenje za visokim
ocjenama, bez obzira prema drugim studentima, nesumnjivo
je u skladu s darvinističkim modelom, međutim meni se
za one koji nastoje postati suosjećajni iscjelitelji to uvijek činilo
ironičnim.
No, moji stereotipovi o studentima medicine raspali su se
tokom boravka na otoku. Nakon mog »bojnog pokliča«, moj
razred knjigovođa i medicinskih sestara prestao se ponašati poput
uobičajenih studenata medicine; odbacili su svoj mentalitet
preživljavanja najsposobnijih i udružili se u jedinstvenu silu, tim
koji im je pomogao da prežive semestar. Bolji studenti pomagali
u slabijima i pri tome postajali još bolji. Promatrati njihov sklad
bilo je i iznenađujuće i divno.
Na kraju je došao bonus: sretni filmski svršetak. Za njihov
završni ispit studentima sam podijelio test potpuno jednak onome
koji su morali riješiti studenti u Wisconsinu. U rezultatima
tih »odbačenika« i njihovih »elitističkih« kolega u Sjedinjenim
Državama nije bilo praktički nikakve razlike. Mnogi studenti su
kasnije rekli da su, kada su se vratili u Sjedinjene Države i sreli sa
svojim kolegama koji su pohađali američke Medicinske fakultete,
bili ponosni na sebe kada su vidjeli da posjeduju veće razumijevanje
načela što upravljaju životom stanica i organizama.
Naravno, bio sam oduševljen što su moji studenti izveli akademsko
čudo, međutim tek sam godinama kasnije shvatio kako
im je to pošlo za rukom. Tada sam mislio da ključ leži u ustroju
kolegija, a i dalje vjerujem da je ispreplitanje ljudske i stanične
biologije bolji način prezentacije tog gradiva. No, sada kada sam
ušao u ono što bi neki smatrali područjem luckastog dr. Doolittla,
mislim da dobar dio razloga za uspjeh mojih studenata leži
u tome što su se uzdržali od ponašanja svojih kolega u Sjedinjenim
Državama. Umjesto imitiranja pametnih američkih studenata,
imitirali su ponašanje pametnih stanica, udružujući se i tako postajući
još pametniji. Nisam bio rekao svojim studentima da ustroje svoje
živote prema životima stanica jer sam još uvijek bio vezan za
tradicionalno znanstveno obrazovanje. No, sklon sam misliti da su
krenuli tim smjerom intuitivno, nakon slušanja mog hvalospjeva
sposobnosti stanica da se kooperativno udruže kako bi oblikovale
složenije i vrlo uspješne organizme.
Tada to nisam znao, no sada vjerujem da je još jedan razlog
uspjeha mojih studenata bio taj što nisam prestajao hvaliti
stanice. Hvalio sam i studente. Trebalo im je da čuju da su
prvorazredni studenti kako bi vjerovali da mogu postići rezultate
prvorazrednih studenata. Kao što ću obrazložiti u budućim
poglavljima, velik broj nas vodi ograničene živote ne zato što to
moramo, nego zato što mislimo da moramo. Ali , trčim pred rudo.
Dovoljno je da kažem da sam nakon četiri mjeseca u raju,
poučavajući na način koji je razbistrio moje razmišljanje o stanicama i
poukama koje one pružaju ljudima, bio na dobrom putu ka razumijevanju
nove biologije, koja defetizam genetskog i roditeljskog programiranja
kao i darvinističko preživljavanje najsposobnijih čini zastarjelim.