Svjesno majčinstvo i očinstvo
Običavao sam završavati svoja javna predavanja upozorenjem
da smo svi osobno odgovorni za sve što se događa u našim
životima. Takvi završeci nisu me činili popularnim kod publike.
Mnogi ljudi nisu bili spremni prihvatiti toliku odgovornost. Nakon
jednog predavanja jedna starija žena iz publike bila je toliko
uznemirena mojim završetkom predavanja da je dovela svog supruga
iza pozornice i, sva u suzama, žestoko se usprotivila mom
zaključku. Nije htjela imati nikakvog udjela u nekim od tragedija
koje je proživjela. Ta žena uvjerila me da moj završni zaključak
mora biti izmijenjen. Shvatio sam da ne želim doprinijeti nametanju
krivice i krivnje bilo kom pojedincu. Kao društvo u cjelini,
previše smo skloni samooptuživanju i traženju žrtvenih janjaca
za naše probleme. Kako kroz život stječemo spoznaje, postajemo
bolje osposobljeni za preuzimanje upravljanja nad svojim
životom. Nakon kraćeg razmišljanja ta žena iz publike radosno
je prihvatila sljedeći zaključak: vi ste osobno odgovorni za sve u
svom životu, nakon što postanete svjesni da ste osobno odgovorni
za sve u svom životu. Netko ne može biti »kriv« za to što je loš
roditelj, osim ako nije već svjestan gore spomenute informacije
i ne obazire se na nju. Nakon što postanete svjesni ove informacije,
možete je početi primjenjivati da biste reprogramirali svoje ponašanje.
A dok smo kod teme mitova o roditeljstvu, apsolutna je neistina
da ste isti roditelj prema svakom svom djetetu. Vaše drugo
dijete nije klon prvog djeteta. U vašem svijetu ne događaju se
iste stvari koje su se događale kad je rođeno prvo dijete...
Još jedan mit kojim bih se htio pozabaviti je onaj da mala
djeca trebaju puno stimulacije u obliku crno-bijelih karata ili
drugih pomagala za učenje koja se roditeljima reklamiraju kao
sredstva za povećanje inteligencije njihove djece. Nadahnjujuća
knjiga Michaela Mendizze i Josepha Chiltona Pearcea pod naslovom
'Čarobni roditelj, čarobno dijete' (Magical Parent, Magical Child)
jasno objašnjava da je igra, a ne programiranje, ključ za optimiziranje
učenja i sposobnosti beba i djece. [Mendizza i Pearce, 2001.] Djeci
trebaju roditelji koji znaju kroz igru kod svoje djece njegovati
radoznalost, kreativnost i čuđenje koje će ih kasnije pratiti u svijetu.
Očigledno, ono što ljudima treba je skrb u obliku ljubavi i
mogućnost promatranja starijih ljudi koje se bave svojim svakodnevnim
poslovima. Kad se bebe u sirotištima, na primjer, drže u krevetićima i
pruža im se samo hrana, ali ne i osmijesi i zagrljaji svakoj bebi posebno,
one razvijaju dugotrajne razvojne poremećaje. Jedno istraživanje
rumunjske siročadi koje je provela Mary Carlson, neurobiologinja s
Medicinskog fakulteta Sveučilišta Harvard, došlo je do zaključka da su
nedostatak dodirivanja i pažnje u rumunjskim sirotištima, te loša kvaliteta
centara za cjelodnevni boravak usporavali rast djece i loše utjecali na njihovo
ponašanje. Carlson, koja je proučila šezdesetero rumunjske djece u dobi
između par mjeseci i tri godine, mjerila je njihove razine kortizola
analizirajući uzorke sline. Što je dijete bilo pod većim stresom, na temelju
povišene razine kortizola u krvi, to su posljedice bile teže. [Holden, 1996.]
Carlson i drugi također su proveli istraživanja na majmunima i štakorima,
demonstrirajući ključne veze između dodira, lučenja hormona stresa,
kortizola, i socijalnog razvoja. Istraživanja Jamesa W. Prescotta, bivšeg
direktora Odjela za zdravlje ljudi i razvoj djece Nacionalnog instituta za
zdravlje, otkrila su da su novorođena majmunčad kojoj je bio uskraćen
tjelesni kontakt s njihovim majkama ili društveni kontakt s drugima, razvila
abnormalne stresne profile i postala nasilni sociopati. [Prescott, 1996. i 1990.]
Prescott je ova istraživanja popratio procjenom ljudskih kultura na temelju
načina na koji odgajaju svoju djecu. Otkrio je da kada društvo fizički drži i
voli svoju djecu i ne potiskuje seksualnost, ta je kultura mirna. Za mirne
kulture karakteristični su roditelji koji održavaju česte tjelesne kontakte
sa svojom djecom, kao što su nošenje svoje bebe na grudima ili leđima
tijekom dana. Za razliku od toga, društva koja svojim bebama, djeci i
adolescentima uskraćuju česte dodire, po prirodi su neizbježno nasilna.
Jedna od razlika između populacija je u tome što mnoga djeca koja ne primaju
dovoljno dodira boluju od somatosenzornog afektivnog poremećaja. Obilježje
tog poremećaja je nesposobnost fiziološkog suzbijanja rastućih razina hormona
stresa, koji su preteče nasilnih epizoda.
Ta otkrića pružaju uvid u nasilje koje je sveprisutno u Sjedinjenim Državama.
Umjesto podrške tjelesnoj bliskosti, naše trenutne medicinske i psihološke
prakse često je obeshrabruju. Od neprirodnog uplitanja liječnika u prirodni
proces rađanja, na primjer, odvajanjem novorođenčeta od roditelja na duža
razdoblja u rodilištima, do preporuka roditeljima da ne reagiraju na plač
svoje djece kako ih ne bi razmazili... takve prakse, navodno utemeljene na
znanosti, bez sumnje doprinose nasilju u našoj civilizaciji. Istraživanja u vezi
s dodirima - ili njihovim nedostatkom - i njihovim odnosom s nasiljem detaljno
su opisana na web lokaciji www.violence.de.
No, što je s rumunjskom djecom koja su odrasla u teškim uvjetima i kasnije
postala ono što je jedan istraživač nazvao »otporna čuda«. Zašto neka djeca
odlično napreduju unatoč okolnostima u kojima su odrasla? Zato što imaju
»bolje« gene? Sada već zacijelo znate da ne smatram da je tome tako.
Vjerojatnije je da su biološki roditelji tih otpornih čuda pružili bolji prenatalni i
perinatalni okoliš, kao i dobru ishranu, u ključnim točkama djetetova razdoblja.
Pouka za roditelje posvojitelje je ta da se ne trebaju pretvarati da su životi
njihove djece počeli kada su stigla u novo okruženje. Njihova djeca su možda
već programirana vjerovanjima svojih bioloških roditelja da su neželjena ili
nevoljena. Ako su sretnija, možda su, u nekom ključnom periodu svog razvoja,
primila pozitivne, životno-afirmirajuće poruke od svojih skrbnika. Ukoliko
roditelji posvojitelji nisu svjesni pre- i perinatalnog programiranja, moguće je
da se neće moći realistički nositi s problemima posvojene djece. Možda neće
shvatiti da im njihova djeca nisu stigla kao »prazna ploča«, baš kao što ni
novorođenčad ne dolaze na svijet kao prazne ploče, nedirnute tijekom devet
mjeseci što su ih provela u majčinoj utrobi. Bolje je prepoznati to programiranje
i raditi, ako je potrebno, na tome da ga se promijeni.
Kako za roditelje posvojitelje tako i za biološke roditelje, poruka je jasna:
geni vaše djece odražavaju samo njihov potencijal, ne njihovu sudbinu.
Na vama je da im osigurate okoliš koji će im omogućiti da se razviju do svojih
najviših potencijala. Zapamtite da ne tvrdim da roditelji moraju čitati puno knjiga
o roditeljstvu. Sreo sam mnoge ljude koje su intelektualno privukle ideje iznesene
u ovoj knjizi. Ali, intelektualno zanimanje nije dovoljno. To sam isprobao i sam.
Bio sam intelektualno svjestan svega iz ove knjige, no, prije nego što sam učinio
napor da se promijenim to nije imalo nikakvog utjecaja na moj život. Ako
samo pročitate ovu knjigu i mislite da će se vaš život i životi vaše djece promijeniti,
radite istu stvar kao kad biste prihvatili najnoviju farmaceutsku pilulu misleći da
će ona »popraviti« sve. Nitko se neće popraviti dok ne poduzme napor da se
promijeni. Evo mog izazova vama. Odbacite neutemeljene strahove i potrudite
se da ne usadite nepotrebne strahove i sputavajuća vjerovanja u podsvjesni um
svoje djece. Najvažnije od svega, nemojte prihvatiti fatalističku poruku genetskog
determinizma. Možete pomoći svojoj djeci da dosegnu svoj potencijal i možete
promijeniti svoj vlastiti život. Niste »zaglavili« sa svojim genima. Uvažite stanične
pouke o zaštiti i rastu i prebacite svoje živote u stanje rasta kad god je to moguće.
Zapamtite da za ljudska bića najsnažniji poticaj na rast nije najskuplja škola, najveća
igračka ili najbolje plaćen posao. Davno prije stanične biologije i proučavanja djece
u sirotištima, svjesni roditelji i vidovnjaci poput Rumija znali su da je za ljudske
bebe i odrasle najbolji stimulator rasta ljubav.
