I MOLIO SAM

I molio sam oči

Da suze ne liju,

I molio sam prsi

da tako ne biju.

I preklinj’o sam ljubav

Ta da me ne kuša,

Al’ ljubav, oči, srce,

Nikoga ne sluša.

A jedan cvetić, što ga

Najlepši rodi maj,

Čuo je da sam krio

Najtananij’ uzdisaj!

Miris se toga cveta

S uzdahom zamrsi,

I cvetak porumene,

Pade mi na prsi.

Pa sad mi cvetak draži

Od samih očiju,

Pa mi cvetak bliži

Od samih prsiju.

Pa sad me ljubav goni

Da ištem oproštaj -

Gle, šta učini sa mnom

Maleni cvetak taj.

Jovan Jovanović Zmaj

Стивен Џонсон: Одакле потичу добре идеје

http://www.ted.com/talks/lang/scc/steven_johnson_where_good_ideas_come_from.html

PROROK: O RADU

»Radite da biste išli ukorak sa zemljom i dušom zemljinom.
Razlijeniti se znači otuđiti se od godišnjih doba, izići iz ophodnje života koji
stupa veličanstveno i s ponosnom poniznošću put vječnosti.
Kad radite, vi ste frula kroz čije se srce šapat sati preobraća u glazbu.
Koji bi od vas da bude svirala, gluha i nijema, kad sve drugo jednoglasno pjeva?
Uvijek vam govorahu da je rad prokletstvo, a trud nesreća.
Ali ja vam kažem da vi, radeći, ispunjate dio zemljina najdaljega sna, koji vam je određen kad je san taj bio rođen,
I držeći se posla, istinski ljubite život,
A ljubiti život u radu znači biti prisan s najskrovitijom tajnom života.
Ali ako, u boli svojoj, rođenje nesrećom nazivate, a uzdržavanje tijela
prokletstvom koje vam je na čelu ispisano, onda ja odgovaram da samo znoj s čela vašega može sprati ono što na njemu piše.
Također vam govorahu da je život mrak, a vi, u svojem umoru, ponavljate ono što vam rekoše umorni,
I ja kažem da je život mrak, osim kad postoji žar,
A svaki je žar slijep, osim kad postoji znanje. A svako je znanje uzaludno, osim kad postoji rad,
A svaki je rad prazan ako nema ljubavi;
A kad s ljubavlju radite, sa sobom se spajate, i s drugim, i s Bogom.
A što je to raditi s ljubavlju?
To znači tkati ruho od vlakana iz svoga srca, kao da vaše ljubljeno treba da nosi to ruho.
To znači graditi kuću s dragošću, kao da vaše Ijubljeno treba da boravi u toj
kući.
To znači sijati sjeme s nježnošću i dizati ljetinu s radošću, kao da će vaše
ljubljeno jesti plodove.
To znači ispuniti sve što tvorite dahom duha svojega,
I znati da svi blagoslovljeni mrtvi stoje oko vas i motre.
Često sam čuo gdje velite, kao da u snu govorite: »Tko radi u mramoru, i tko otkriva oblik vlastite duše u stijeni, plemenitiji je od onoga tko pluži zemlju.
I onaj tko lovi dugu da bi je na platno metnuo u obličju čovječem, više je od
onoga tko pravi sandale za noge. «
Ali, ja kažem; ne u snu nego u punoj budnosti podneva, da vjetar ne govori
slađe divovskome hrašću nego najmanjoj od svih vlati trave;
A samo je onaj velik tko glas vjetra pretvara u pjesmu što ju je zasladio
vlastitom ljubavlju.
Rad je ljubav koja biva vidljiva.
Ali, ako ne možete raditi s ljubavlju, nego samo s gađenjem, bolje je da se
ostavite rada i da sjednete uz hramska vrata i da prosite milostinju od onih što s radošću rade.
Jer, ako kruh pečete ravnodušno, pečete gorči kruh, koji toli samo pola čovječje gladi.
Ako mrzite mašćenje grožđa, iz vašeg će masta oteći otrov u vino.
Pa makar pjevali poput anđela, ako ne volite pjevanja, vi začipate ljudske uši na glasove dana i glasove noći.

Halil Džubran

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 8.

Photo: Bhaskar Banerji

Protein: Gradivo života

Nije teško razumjeti kako je genetsko upravljanje postalo
metafora kada su se znanstvenici sa sve većim oduševljenjem
fokusirali na mehanizme DNK. Organski kemičari otkrili su da
su stanice sačinjene od četiri vrste velikih molekula: polisaharida
(složenih šećera), lipida (masti), nukleinskih kiselina (DNK/
RNK) i proteina. Iako stanici treba svaka od te četiri vrste molekula,
najvažnija pojedinačna komponenta živih organizama su
proteini. Naše stanice su najvećim dijelom skup proteinskih građevnih
blokova. Tako je jedan način promatranja naših trilijunsko
staničnih tijela taj da su ona proteinski strojevi, iako, kao što
znate, osobno smatram da smo više od strojeva! Zvuči jednostavno,
ali nije. Na primjer, u našem tijelu postoji 100.000 različitih
vrsta proteina... Svaki protein je linearni niz povezanih molekula
aminokiselina, što se može usporediti s dječjom ogrlicom od plastičnih kuglica...
Svaka kuglica predstavlja jednu od dvadeset molekula aminokiselina
što ih koriste stanice. Premda volim analogiju s ogrlicom
od kuglica jer svatko zna kako ona izgleda, analogija nije
potpuno točna jer svaka aminokiselina ima malo drukčiji oblik.
Stoga, da budem dokraja precizan, trebate zamisliti ogrlicu s plastičnim
kuglicama koja je malo oštećena u tvornici.
Da budem još precizniji, morate znati da je ogrlica od aminokiselina
koja oblikuje »kralješnicu« (odnosno okosnicu, eng.
backbone; op. prev.) proteina u stanici daleko savitljivija od obične
ogrlice s kuglicamai koja se raspadne kada ju previše savijete.
Struktura i ponašanje povezanih aminokiselina u proteinskoj
kralješnici više nalikuje strukturi i ponašanju kralješnice zmije.
Zmijska kralješnica sastavljena je od velikog broja povezanih po-
djedinica, kralježaka, što omogućava zmiji da se savije u čitav niz
različitih oblika, od štapa pa do zamršene »lopte«.
Varijacije u obliku kralješnice posljedica su različitih rotacija na
spojevima između susjednih dijelova cijevne armature. Poput cijevne
armature, različito oblikovane aminokiseline proteina također rotiraju
kod svojih spojeva (peptidnih veza), omogućavajući
kralješnici da se izvija poput zmije. Proteini mijenjaju svoj oblik,
iako će generalno preferirati dva ili tri specifična oblika...
Fleksibilne veze (peptidne veze) između aminokiselina u proteinskoj
kralješnici omogućavaju svakom proteinu da poprimi
veliki broj različitih oblika. Pomoću rotacije i savijanja njihovih
aminokiselinskih »kralježaka«, molekule proteina po njihovoj
sposobnostii da se previjaju i migolje nalikuju nano-zmijama. Dva
su primarna faktora koji određuju konturu kralješnice proteina i
prema tome njegov oblik. Jedan faktor je fizički uzorak definiran
slijedom različito oblikovanih aminokiselina koji sačinjavaju kralješnicu
što je nalik ogrlici od kuglica.
Drugi faktor tiče se međudjelovanja elektromagnetskih naboja
kod povezanih aminokiselina. Većina aminokiselina ima
pozitivne ili negativne naboje koji djeluju poput magneta: jednaki
naboji dovode do toga da se molekule odbijaju jedna od druge,
a suprotni naboji uzrokuju da se molekule međusobno privlače...
... fleksibilna kralješnica proteina spontano se savija u preferirani
oblik kada se njezine aminokiselinske podjedinice rotiraju i savijaju
svoje spojeve kako bi uravnotežile sile što ih stvaraju njihovi pozitivni
i negativni naboji.
Kralješnice nekih proteinskih molekula tako su duge da trebaju
pomoć posebnih proteina »pomagača« zvanih pratioci koji
im pomažu pri savijanju. Nepravilno savijeni proteini, poput ljudi
s defektima kralješnice, ne mogu dobro funkcionirati. Takve
atipične proteine stanica označava za uništenje; aminokiseline u
njihovoj kralješnici se rastavljaju i ponovno iskorištavaju u sintezi
novih proteina.


Kako proteini stvaraju život

Živi organizmi se od neživih entiteta razlikuju po činjenici
da se kreću, oni su animirani. Energija koja ih pokreće koristi se
za obavljanje »rada« koji karakterizira žive sustave kao što su, na
primjer, disanje, probava i stezanje mišića. Da bi se razumjelo prirodu
života, treba shvatiti kako se proteinski »strojevi« kreću.
Konačni oblik odnosno konformacija (tehnički izraz što
ga koriste biolozi) proteinske molekule odražava uravnoteženo
stanje među njezinim elektromagnetskim nabojima. Međutim,
ukoliko se pozitivni i negativni naboji proteina promijene, proteinska
kralješnica će se dinamički savinuti kako bi se prilagodila
novoj raspodjeli naboja. Raspodjelu elektromagnetskih naboja
unutar proteina selektivno može promijeniti niz procesa, uklju-
čujući: spajanje drugih molekula ili kemijskih skupina kao što
su hormoni, enzimatsko uklanjanje ili dodavanje nabijenih iona,
ili interferencija iz elektromagnetskih polja kao što su ona koje
stvaraju mobiteli. [Tsong, 1989.]
Proteini promjenjivog oblika pokazuju jedno još impresivnije
tehničko svojstvo - njihovi precizni trodimenzionalni oblici
daju im i sposobnost povezivanja s drugim proteinima. Kada
protein naiđe na molekulu koja je njegov fizički i energetski komplement,
oni se povezu slično nekom mehaničkom uređaju s preklapajućim
zupčanicima, na primjer mikseru za jaja ili nekom starijem satu.
...
Kada se zavrti zupčanik A, to uzrokuje vrtnju zupčanika B, a
pokretanje zupčanika B uzrokuje vrtnju zupčanika C i tako dalje.
...
Citoplazmički proteini koji surađuju u stvaranju specifičnih
fizioloških funkcija grupirani su u specifične sklopove poznate
kao putovi. Ti sklopovi se identificiraju po funkcijama. Npr.,
postoje dišni putovi, probavni putovi, putovi stezanja mišića
i zloglasni Krebsov ciklus koji generira energiju, nevolja mnogog
studenta koji mora zapamtiti sve njegove proteinske dijelove
i složene kemijske reakcije.
Možete li zamisliti to uzbuđenje staničnih biologa kada su shvatili
kako ti proteinski sklopni strojevi funkcioniraju?
Stanice iskorištavaju pokrete proteinskih sklopnih strojeva
za opskrbljivanje energijom određenih funkcija metabolizma
i ponašanja. Neprekidno mijenjanje oblika proteina i pokreti koji
iz toga proizlaze - do kojih može doći tisuću puta u jednoj sekundi
- pokreti su koji proizvode život.

SLOBODA

Je li život tako dragocjen i mir tako sladak da ga vrijedi kupiti po cijenu lanaca i ropstva? Ne dao svemogući Bog! Ne znam kuda će ostali, ali, što se mene tiče, dajte mi slobodu, ili mi dajte smrt! 
Petrik Henri

Svaki čovjek ima dvije strane života: život lični, koji je utoliko slobodniji ukoliko su mu interesi apstraktniji, i život stihijski, život gomile, u kome čovjek neizbježno vrši propisane mu zakone.
Tolstoj

Ako bi se država mogla personifikovati proizašao bi individuum ili, pak, monstrum koji je uduhovnom i etičkom pogledu daleko ispod nivoa većine pojedinaca koji je čine, jer on predstavlja psihologiju mase u najvećoj potenciji. Ukoliko je veća zajednica, utoliko se više individuum moralno i duhovno poništava i time se takođe koči jedini izvor moralnog i duhovnog napretka društva. Bez slobode nema morala.
Jung

Ljudi više vole izvjesnost neslobode nego neizvjesni ishod promjene.
Danilo Kiš

Teško je prihvatiti ideju da u vaseljeni ne može biti reda, jer bi se time narušile slobodna volja i svemoć Boga. Stoga je Božja sloboda naša osuda, ili barem osuda naše oholosti… Zar tvrditi da je Bog apsolutno svemoguć i apsolutno prijemčiv za svoje vlastite izbore nije isto što i dokazivati da Bog ne postoji?
Eko

Kaže se, raja se odmetnula, raja je neposlušna i nevaljala. Jeste. Ali treba znati da raja ne diše svojom dušom, nego sluša dah gospodara. To vi dobro znate. Uvijek se gospoda prvo iskvare, a raja samo prihvati. A kad se jednom raja otme i pohasi, idi slobodno pa traži drugu, jer od te nema više ništa.
Andrić

Davno je rečeno da slobodu nije dovoljno steći, nego je mnogo važnije postati dostojan slobode.
Andrić

UMETNOST MALOG NARODA

Na izložbi jugoslovenske likovne umetnosti u Londonu, pre neku godinu. Hodamo i posmatramo zajedno sa prijateljem Englezom. Iz očiju nam se čita da razno vidimo i mislimo. Priznajemo najzad uzajamno da je tako. A za vreme priznanja osmejci naši su učtivi i ljubazni kao dve zastave na brodovima koji se polako i paralelno razmimoilaze.

Pa će onda Englez: „Jasno je, opaža se, da ti umetnici imaju evropskog, i jesu Evropljani, i rade evropski, pa ipak sve to i nije. A ne mogu da uhvatim gde prestaje ono što jesu i počinje ono što izgledaju.“ 
– „Znate, s nama, s našim umetnicima i s nama uopšte, i s našim evropejstvom, tako je nekako kao sa onim šumskim duhom koji je pridobio princezu i odveo je kući, ali ju je tu morao čuvati više no oči u glavi, jer je ona, pored simpatija za novu okolinu i život, pokazivala i izvesne naklonosti da beži. Jednoga dana, duh zadrema posle ručka malo temeljnije no obično, a princeza utekne. Samo malo posle toga duh se prenuo, skočio, video šta se desilo. S najvećom snagom i najvećim svojim korakom jurne za odbeglicom. Snaga i skok njegov bili su međutim toliki, da je već sa prvim raskorakom premašio i daleko za sobom ostavio princezu. Lutao je posle još dugo, ali nije uspeo da nađe i vrati svoje blago. Kod kuće je udario u gorko plakanje: što je nemoćan da jedno tako nežno, pri tom toliko voljeno stvorenje, sačuva, ili bar dostigne kad pokušava da beži.“ – Da li je naš prijatelj ovu pričicu razumeo tačno onako kako je mi razumemo, nismo saznali...
...
Svi mali narodi, zato što su usamljeni, nose u sebi jednu melanholičnu stidljivost, koja rastvara aktivnost. Sad su samouvereni, pobedni, srećni, sad su skrušeni pred sobom i pred svojim najgorim neprijateljima. U umetnosti malog naroda to se naročito ispoljava.

Najteže je kod malog naroda sa onim što taj narod izgleda. U jednostavnom, tako da kažemo lokalnom životu malog naroda, ne može se i ne vredi „izgledati“. A u svetu, spoljašnji izgled malog naroda zavisi od utiska i ocene velikih naroda, ili jednog velikog naroda, od tuđinca dakle koji su „proputovali i proučili narod“, ili koji imaju s njim posla i veza kroz dobropoznate „sfere“. Pri tome se dobronamerno i zlonamerno velikog naroda vrlo mnogo ogrešuje o mali narod. Veliki narodi obično počinju sa traženjem i merenjem tradicije kod malog naroda, i svršuju sa nenalaženjem onoga što traže. I objavljuju: da je to narod bez tradicija, dakle sasvim primitivan narod. Ti veliki narodi zaboravljaju da se bez tradicija ne može biti nikakva individualnost, pa ni rasna; da je u toku života najmanjeg naroda, često jednog plemena, ili samo jedne kaste, moralo biti životnog plana, volje za redom i načelima, pripitomljavanja društva i shematizovanja egzistencija. Čuveno kavaljerstvo hinduskih najnižih slojeva, parija, stvar je tradicije. Poznati muzički talenat Cigana koji sviraju sa samosvešću i prose s elegancijom, stvar je tradicije. Veliki narodi se varaju u pitanju tradicije kod malih naroda. Veliki narodi ne znaju čitati te tradicije. Oni teško mogu da uhvate duboko intimne osetljivosti koje nose u sebi i vladari malih naroda, i ceo narod, a tek umetnici njegovi! Mali narodi su puni vitalnih protivrečnosti, i baš zato materija od koje bi se svakog časa mogao stvoriti predrugojačen narod. Umetnici malih naroda, na obuci kod velikh naroda, to su đaci koji ne mogu „svršiti školu“ do kraja, jer su njihovi unutrašnji i spoljašnji koncepti, po nužnosti, dosta i mnogo drugačiji.

Kod velikih naroda, svoje ja, suverenitet, već je odavno nešto apstraktno. Kod malih naroda suverenitet zavisi, sad od nečeg što je mutno i nespiritualno do tog stepena da je skoro samo fizička nužda, a sad opet od neke gorostasne rasne težnje koja Bog jedan zna dokle dopire. U progresu malog naroda ka dostojanstvu ima mnogo nesvesnog truda, i mnogo iznenađujućih rezultata koji nisu došli iz hotenja. Veliki narodi, stojeći pred dramama u životu malih naroda, mogu često s punim pravom, ali sa svoga gledišta samo, ponoviti ironičnu reč mirnog Getea nad čudnim dramama protivrečnog Klajsta: da su te drame određene za neki „nevidljivi teatar“...
...
U malim narodima, od vladara do čobanina – pevača, na svakoj tačci drhti i kida se nešto između dve ravnoteže, jedne koja prolazi, druge koja nastaje. U malim narodima dejstvuje ono što istorija umetnosti zove renesans, a što priorodne nauke, mnogo bolje, zovu događajnim elementima. Mali narodi, odista, manje su evropski, više su vaselenski materijal, koji, po Božjoj volji, može začas ući u nove događaje, postati nov svet; naravno, po Božjoj volji, može začas biti gurnut još dublje među elemente. To je igranje na ivici noža, to je bleskanje i gašenje u kapljici rose. To je poezija malog naroda svugde, pa i u slikarstvu.

Umetnik malog naroda Simeon Stolpnik: stoji na tankom stubu iznad haoskog kolebanja događajnih elemenata, i koleba se i sam. Ti umetnici stvaraju uvek preteško i nikad savršeno. Ti umetnici i vole nesavršenstvo, jer još ne znaju i ne vole zanat stvaranja, i ne vole dovoljno ni ovaj život u kojem sede ostrag. Oni neguju nesavršenstvo u usavršavanju, jer je to simbol njihovih života i sudbina: imanje i nemanje, čar i bol, odmor pa umor. Ali, može li to znati i razumeti onako kako mi to znamo i razumemo – naš prijatelj Englez?

(1932)

Odlomak iz knjige Balkan Isidore Sekulić

POVJERENJE

Jednom su ljudi pitali čuvenog kineskog mudraca Konfučija:

“Šta je najznačajnije za dobru državu?”

“Hrana, oružje i povjerenje naroda”, odgovorio je Konfučije.

“A kada bi država morala nečeg da se liši, šta bi bilo prvo?”

“Oružje.”

“A zatim?”

“Hrana?”

“Ali narod može početi da umire bez hrane!” Na to je Konfučije odgovorio.

“Smrt je oduvijek neizbježna sudbina ljudskih bića, ali narod koji nema povjerenja u svoje državnike zaista je izgubljen.”