Toliko o suprotnostima :)

Depresija posle raskida

Raskid sa voljenom osobom najčešće je praćen tugom a način da se ovaj bol prevaziđe različit je kod različitih ljudi. Neki se upuste u razne aktivnosti koje su im bitne kako bi lakše prevazišli bolni raskid dok drugi padaju u očaj, osećanje praznine, odaju se porocima kao što su alkohol ili pretarano menjanje partnera kako bi sebe uverili da su OK.
Šta je to što određuje način na koji ćemo doživeti raskid? Zašto neki iz raskida izlaze iako tužni i dalje sa čvrstim osloncem na zemlji dok ga drugi doživljavaju kao smak sveta i gubitak životnog smisla uvereni da sa gubikom ljubavi gube i razlog za životom. Odgovor na ovo pitanje možemo pronaći ukoliko se pozabavimo sadržajima koji su nam prezentovani tokom odrastanja, od bajki koje su nam čitali dok smo bili deca do svega onoga čemu smo izloženi putem masovnih medija.
Od malih nogu čitali su nam bajke o princezama i prinčevima koje se nešto kasnije javljaju u formi romantičnih komedija sa čuvenim happy endom. Masovni mediji nas obasipaju romantičnim temama i u glavama mladih ljudi grade formulu po kojoj je sreća u ljubavi jednaka sreći u životu. Sreća u ljubavi nužna je premisa srećnog života. Uvereni smo da moramo biti voljeni da bi bili srećni. Kao posledica ovog uverenja nailazimo na mlade koji posle raskida ne mogu da se sastave. Nije retkost da čujemo rečenice tipa : ”Kada me ostavio moj život više nije imao smisla. Pokušavala sam da izdržim ali sve je bilo bezuspešno. Njegovim odlaskom moj život više nije bio isti” ili “kada me ostavila poželeo sam da me nema” itd… Ovakve rečenice veoma su česte u ljubavnim pesmama koje su popularne i koje potkrepljuju ideju da život bez ljubavi nije ni vredan življenja. Dakle, uverenja koja imamo o samom raskidu a ne raskid po sebi jeste ono što određuje naše emocije. Iz uverenja da se bez ljubavi ne može živeti proizilazi i stanje depresije kada smo suočeni sa raskidom.
Osobe sa ovakvim uverenjem najčešće ne okončavaju vezu u kojoj su dok ne nađu novog partnera sa kojim će započeti vezu i na taj način sebe spasiti od užasavajuće samoće. Za njih je single filozofija potpuno neprihvatljiva. Vrlo često se javlja i zavisnost od partnera tj. ostajanje u odnosu koji je nezadovoljavajući jer je bolja i takva ljubav nego život bez ikakve ljubavi.
Veliki broj ljudi na pitanje da li je ljubav nužna za srećan život će jednoglasno odgovoriti sa DA bez svesti o tome da ih ovakvo verovanje vrlo često vodi u osećanje teške depresije kada se suoče sa raskidom. Naučeni da ne dovode u pitanje ovu ideju, sebe dovode u stanje utučenosti i očaja. Korene ovog uverenja vidimo i u mitovima. Iz čuvenog mita o androginu sledi da svako ima negde samo jednu svoju polovinu, srodnu dušu. Mit o trijumfalnoj ljubavi kaže da za svakoga postoji princ ili princeza koji ga čeka da u sreći i ljubavi prožive život. Mit o ljubavnoj opijenosti govori o tome da svako čeka na osobu zbog koje će da “izgubi glavu”. Ovakve ideje nalazimo i u romantičnih filmova, pričama, pesmama…. Većina single ljudi nakon gledanja romantičnih komedija iz bioskopa izlaze sa osećanjem da su oni samo pola od osobe, očajni jer ne znaju gde je taj “savršeni” drugi. Oni koji su pak u vezama, kupili su kartu i za projekciju filma i za potvrdu da su dostigli taj ideal sreće jer imaju bolju polovinu pored sebe dok gledaju film.
Znamo odakle nam uverenja o ostvarenoj partnerskoj ljubavi kao karti za životnu sreću: od roditelja, iz filmova, bajki, priča itd. Iz uverenja da moramo biti voljeni i prihvaćeni od strane ljudi koji su nam bitni proizilazi i depresija kada se suočimo sa činjenicom da nas je partner ostavio i da nas više ne voli. Kako bismo poštedili sebe depresije posle raskida neopohodno je odustati od ideje da nam je ljubav neophodna.
Daleko od toga da tvrdimo da treba odustati od ljubavi, ona nam ulepšava život ali svakako nije jedini ključ sreće. Život je veoma složen i bogat sam po sebi i njegov smisao ne treba dovoditi u vezu samo sa romantičnim aspektom življenja.
Razmišljajući da vam je u životu ljubav aposlutno potrebna, nanosite sebi više štete nego koristi. Kada ste ubeđeni da vam je ljubav potrebna bićete skloni da brinete o tome koliko mnogo i koliko dugo će vas partner voleti. Ako procenite da mu je dovoljno stalo, brinućete se da li će ta ljubav trajati i sutra. Takvim razmišljanjem, vašim brigama u vezi ljubavi nema kraja!
Ako vam je ljubav uvek potrebna, uvek se morate ponašati kao neko ko se može voleti. Ko zaista može da udovolji tom zahtevu? Čak i kada posedujete osobine vredne ljubavi, nemoguće je pokazivati ih uvek. Ako se upustite u ovaj težak posao, toliko ćete truda uložiti u to da budete voljeni od strane partnera da vam neće preostati energije za druge stvari koje u životu volite. Uvereni da morate biti voljeni moguće je da ćete ispoljavati i ponašanja kojima podilazite partneru, radite sve što mislite da on/ona želi ili bi voleo i na taj način ćete polako da odustanete od sebe i onoga što vi želite. Jednom rečju u borbi da uvek budete voljeni odustaćete od sebe.
Preteran trud da dobijete ljubav i priznanje od osoba koje su vam bitne, njima može biti iritantan i na taj način možete im postati neizmerno dosadni i manje zanimljvi.
Preterana potreba za ljubavlju gotovo uvek prikriva osećanje sopstvene bezvrednosti. Osoba koja je uverena da joj je ljubav neophodna razmišlja na sledeći naćin „Bez ljubavi, ostajem običan bednik i nesposobnjaković, apsolutno sam nesposoban da sam sebe zaštitim i odbranim u ovom svetu i zato moram da obezbedim brigu, pažnju i ljubav drugih koji mi trebaju“. Ovakvo preterano traženje ljubavi prikriva osećanje bezvrednosti koje se nalazi u pozadini a vi ne preduzimate ništa da bi prevazišli to osećanje. Što više budete imali uspeha u ostvarivanju cilja da morate biti neizmerno voljeni to ćete manje težiti da ga eliminišete i više utvrđivati sebe u uverenju da ne možete upravljati sami svojim životom. Postajaćete sve više bespomoćni a sve više zavisni od partnera i od ideje da bez ljubavi ne vredite ništa. Ovakvo razmišljanje vrlo često dovodi i do ostajanja u vezi kojom niste zadovoljni.
Gore navedena obrazloženja govore da je veoma korisno odustati od težnje da pridobijete neprikosnovenu ljubav onih čiju ljubav želite. Mnogo je pametnije prihvatiti sebe, otkriti svoje želje i ciljeve. Opsesivna trka za sticanjem ljubavi u svojoj osnovi ima potrebu za dokazivanjem sopstvene vrednosti. Mislite da vredite onoliko koliko ljubavi dobijate od drugih. Osećanje lične bezvredosti međutim ne dozvoljava vam da ikada odustanete od ove trke. Non stop ste u igri samodokazivanja kroz količinu ljubavi koju dobijate od drugih i naravno nikada nije dovoljno!
Opsesivna potraga za ljubavlju koja proizilazi iz uverenja da nam je ona neophodna najčešće dovodi do nesigurnog i nametljivog ponašanja prema drugima, tako da često na taj način gubimo njihovu ljubav ili poštovanje i zapravo sabotiramo sami sebe.
Način da se izađe iz ovog začaranog kruga jeste samoprihvatanje! Važno je da prihvatite sebe zbog toga što jeste a ne zbog onoga što drugi misle o vama ili zbog pažnje koju vam pružaju ili ne pružaju. Da biste ovo postigli važno je da se okupirate i zainteresujete za ljude, stvari i ideje izvan samog sebe.
Odustajanjem od svoje preterane potrebe za ljubavlju vi ne odustajete i od ljubavi. Želja za ljubavlju ostaje. Ljudi često pogrešno pretpostavljaju da ako nemaju preteranu potrebu za ljubavlju, ni ljubav koju osećaju nema vrednosti. To međutim nije istina. Vi možete uživati u bliskom odnosu sa partnerom bez uverenja da vam od toga zavisi život.
Kada se oslobodite zahteva za dobijanjem ljubavi, kvalitetnije ćete da volite. Jasnije ćete videti privlačne osobine drugih, prestaćete da ih mrzite ako vam odmah ne udovolje, uvidećete šta vam se zapravo sviđa u odnosu, slobodno ćete eksperimentisati sa ljubavlju jer ste shvatili da ako i izgubite voljnu osobu, nikada nećete izgubiti sebe!
Napuštanjem ideje da vam je ljubav neophodna, pružate sebi šansu da kroz raskid prođete sa tugom ali ne i depresijom. Raskid jeste bolan i tugovanje zbog činjenice da smo sami ili ostavljeni je prirodna stvar. Ipak koliko god bolan bio, on nije užasan i nepodnošljiv. Čim ga podnosite, znači da je podnošljiv! Ono što je sve vreme važno imati na umu kada se suočite sa raskidom jeste da vam ljubav nije neophodna, ona je svakako poželjna ali ne i neophodna. Ono što je neophodno za život su voda, vazduh i hrana a ono što vam je potrebno da budete srećni stvar je vašeg izbora. Sreću je moguće naći u raznim stvarima i njeno svođenje samo na jednu stvar, na ljubavni odnos, je ograničavanje sebe i siguran put u depresiju kada ostanemo bez istog.

Mia Popić, dipl. psihološkinja

Literatura: Vodič u razuman život, Dr Albert Elis

Formule ljubavi, Zoran Milivojević
http://www.vaspsiholog.com/2010/09/depresija-posle-raskida/

TE(K)ST

Ti imas Zelju za Ljubavlju, a ja imam Potrebu da volim.
Nije li To dovoljno, za novi Pocetak?!
Zar ima Zelje bez prave Potrebe?!
Nisu li sve drugo Prohtevi?!

I Prijateljstvo je stvar(a)na Ljubav izmedju dva Dobra Coveka.
A Covek moze biti i Zena (Covecica).
Tek Covek & takva Zena mogu da cine Celinu.

Zato je Samoca ponekad skoro nepodnosljiva.
Kao sto je i b(r)uka ispraznih reci nepodnosljiva.

Tek Licnost & (S)licnost, ako su zaista zaJEDNO, mogu da (s)tvore Ljubav.
Sve ostalo su Bolestine & Budalastine.

Jer, Ono sto dajes zapravo je i Ovo sto dobijas.
Sustina takve Ljubavi i krije se u bezuslovnom Davanju.

P.(M).S.


Ne dozvolite da Vam ikada naknadna Mudrost samo-uvecava Kajanje

(Izvor)

A težina kajanja korelira Signal Processing-u (i to samo linearno - fraktalno je još teže)

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 38.

Vidi :)

Vrijeme odluke

Posljednja znanstvena otkrića vode do pogleda na svijet koji

nije različit pogledu na svijet koji su imale drevne civilizacije,

u kojima se za svaki materijalni predmet u prirodi smatralo da

posjeduje duh. Mali broj preživjelih pripadnika drevnih naroda

svijet i dalje smatra nedjeljivom cjelinom. Domorodačke kulture

ne prave uobičajene razlike između stijenja, zraka i ljudi; svi su

prožeti istim duhom, nevidljivom energijom. Zvuči li vam to poznato?

To je svijet kvantne fizike, u kojem su materija i energija

potpuno isprepletene. I, to je svijet Geje, o kojem sam govorio

u prvom poglavlju, svijet u kojem se čitav planet promatra kao

jedan organizam koji živi i diše te kojeg treba zaštititi od ljudske

pohlepe, neznanja i lošeg planiranja.

Nikad nam spoznaje koje pruža taj pogled na svijet nisu bile

potrebnije. Kada se znanost okrenula od duha, njezina misija dramatično

se promijenila. Umjesto da se trudi razumjeti »prirodno uređenje«

tako da ljudi mogu živjeti u skladu s tim uređenjem, suvremena

znanost zadala si je za cilj kontrolu i dominaciju nad prirodom.

Tehnologija koja je nastala kao rezultat slijeđenja te filozofije dovela

je, poremetivši prirodnu mrežu, ljudsku civilizaciju na rub spontanog

zapaljenja. Evoluciju naše biosfere obilježilo je pet »masovnih

istrebljenja«, uključujući ono koje je pobilo dinosaure. Svaki val

istrebljenja izbrisao je gotovo sav život na planetu. Neki istraživači,

kao što sam spomenuo u prvom poglavlju, smatraju da se nalazimo

»debelo« u šestom masovnom istrebljenju. Za razliku od drugih,

koje su prouzrokovale galaktičke sile kao što su kometi, tekuće

istrebljenje prouzrokuje sila mnogo bliža domu - ljudi. Kada sjedite

na vašem trijemu i promatrate zalazak sunca, uočite njegovu

spektakularnu boju. Ljepota na nebu odražava onečišćenost zraka.

Dok svijet kakav poznajemo propada, Zemlja nam obećava još veći

svjetlosni šou. U međuvremenu, mi vodimo živote bez moralnog konteksta.

Suvremeni svijet se od duhovnih težnji prebacio na borbu za materijalno

bogaćenje. Onaj koji posjeduje najviše igračaka pobjeđuje. Savršena

predodžba znanstvenika i tehnologa koji su nas doveli u takav neduhovni

svijet dolazi iz Disneyjevog filma Fantasia. Sjećate li se Mickeyja Mousa

kao nes(p)retnog šegrta moćnog čarobnjaka? Čarobnjak naredi Mickeyju

da obavlja poslove u laboratoriju dok je on na putu. Jedan od zadataka je

napuniti golemi spremnik vodom iz obližnjeg izvora. Mickey, koji

je bio promatrao čarobnjakovu magiju, pokuša izbjeći posao tako

što začara metlu i pretvori je u slugu koji nosi kante s vodom.

Kada Mickey zaspe, robotska metla napuni, a zatim i prepuni spremnik,

poplavljujući laboratorij. Nakon što se probudi, Mickey pokuša zaustaviti

metlu. No, budući da je njegovo znanje vrlo ograničeno, ne uspijeva u

tome i situacija postaje sve gora. Voda pobjeđuje sve dok se čarobnjak,

koji ima znanje da smiri metlu, ne vrati i ponovno uspostavi ravnotežu.

Evo kako je Mickeyjev neugodan položaj opisan u filmu: »Ovo je legenda o

čarobnjaku koji je imao šegrta. Šegrt je bio bistar mladi momak, pun želje

da nauči tajne zanata. Zapravo, bio je malo prebistar jer je počeo rabiti

neke od magičnih trikova svog učitelja prije nego što ih je naučio

kontrolirati.« Danas se vrlo bistri znanstvenici ponašaju poput Mickeyja

Mousa s našim genima i okolišem a da ne shvaćaju kako je sve na ovom

planetu međusobno povezano - smjer djelovanja koji mora završiti

tragičnim posljedicama.

Kako smo došli do te točke? U jednom je trenutku bilo nužno da se

znanstvenici odvoje od duha, ili barem od Crkvenog iskrivljavanja

duha. Ta moćna institucija bavila se zatiranjem znanstvenih otkrića

kada su ova bila u suprotnosti s Crkvenom dogmom. Nikola Kopernik,

snalažljiv političar kao i nadareni astronom, pokrenuo je razdor između

duha i znanosti kada je objavio svoj slavni rukopis pod naslovom

De revolutionibus orbium coelestium (O gibanju nebeskih tijela).

U tom djelu iz 1543. godine hrabro je objavio da je središte »nebeskih

tijela« Sunce, a ne Zemlja. To je danas bjelodano, međutim u

Kopernikovo vrijeme smatrano je krivovjerjem, jer je ta nova

kozmologija bila u suprotnosti s »nepogrješivom« Crkvom, koja je

objavila da je Zemlja središte Božjeg nebeskog svoda. Kopernik je

vjerovao da će inkvizicija uništiti i njega i njegova heretička uvjerenja pa

je mudro s objavom svog djela čekao sve dok nije bio na samrti.

Njegova bojazan za vlastitu sigurnost bila je dokraja opravdana.

Pedeset i sedam godina kasnije Giordano Bruno, dominikanski

redovnik koji je imao dovoljno smjelosti da progovori i brani

Kopernikovu kozmologiju, spaljen je na lomači zbog te hereze.

Kopernik je nadmudrio Crkvu - teško je mučiti intelektualca kada

se ovaj nalazi u svom grobu. U nemogućnosti da ubije glasnika,

Crkva se naposljetku morala suočiti s Kopernikovom porukom.

Stoljeće kasnije, francuski matematičar i filozof Rene Descartes

insistirao je na upotrebi znanstvene metodologije kako bi se ispitale

ranije prihvaćene »istine«. Nevidljive sile duhovnog svijeta, jasno,

nisu bile podesne za takvu analizu. U postreformacijskoj eri,

znanstvenike se poticalo da istražuju prirodni svijet, a duhovne »istine«

protjerane su na područja religije i metafizike. Duh i drugi metafizički

koncepti bili su obezvrijeđeni kao »neznanstveni« jer se njihove istine

nisu mogle procijeniti analitičkim metodama znanosti. Domena racionalnih

znanstvenika postale su »važne stvari« o životu i svemiru.

Ako je razdor između duha i znanosti trebalo dodatno produbiti, to se

dogodilo 1859. godine s Darwinovom evolucijom, koja je odmah pobudila

senzaciju. Darwinova teorija proširila se svijetom poput današnjih

internetskih glasina. Bila je dobro prihvaćena jer su se njezina načela

poklapala s iskustvima koje su ljudi imali pri uzgajanju kućnih ljubimaca,

korisnih domaćih životinja i biljaka. Darvinizam je porijeklo čovječanstva

pripisao slučajnosti nasljednih varijacija, što je značilo da nema potrebe

za prizivanjem božanske intervencije u naše živote odnosno našu

znanost. Suvremeni znanstvenici nisu osjećali manje strahopoštovanje

prema svemiru od klerika/znanstvenika koji su im prethodili, međutim

s Darwinovom teorijom pri ruci nisu više vidjeli potrebu za prizivanjem

Ruke Božje kao velikog »graditelja« kompleksnog prirodnog poretka.

Najistaknutiji darvinist Ernst Mayr je napisao: »Kada pitamo kako je nastalo

ovo savršenstvo, čini se da nailazimo samo na proizvoljnost, nesistematičnost,

nasumičnost i slučajnost...« [Mayr, 1976.]

Iako Darwinova teorija navodi da je svrha života borba za preživljavanje,

ne navodi sredstva koja se trebaju koristiti za ostvarivanje tog cilja. Očito,

u toj borbi »sve je dozvoljeno«, jer cilj je jednostavno preživljavanje/opstanak

- svim sredstvima. Umjesto oblikovanja naših života prema moralnim zakonima,

Mayrov darvinizam sugerira da svoje živote živimo po zakonu džungle.

Neodarvinizam u suštini tvrdi da oni koji imaju više to i zaslužuju. Na Zapadu

smo prihvatili neminovnost civilizacije koju karakteriziraju »oni koji imaju« i

»oni koji nemaju«. Ne želimo se suočiti s činjenicom da u ovom svijetu sve ima

svoju cijenu. Na žalost, to uključuje, osim bolesnog planeta, beskućnike, kao i

djecu radnike, koja šiju naše dizajnerske traperice... oni su gubitnici u toj bitci.

Set Pribeč: Sloj igre povrh sveta

http://www.ted.com/talks/lang/scc/seth_priebatsch_the_game_layer_on_top_of_the_world.html

SMIJEH

Ko se samo jednom od srca nasmije
nije nepopravljivo loš. Rik Karlajl

Ljudi kod kojih je smijeh uvijek
afektiran i usiljen, lake su intelektualne
i moralne vrijednosti. Šopenhauer

Osmijeh – to je druga najbolja stvar koju
možeš uraditi sa svojim usnama. Anoniman

Nastojim da se svemu smijem, i to od straha da ne bih morao zbog svega plakati. Bomarše

Ima osmijehá gorih od suza. Turgenjev

Mir počinje sa osmijehom. Majka Tereza

Dan u kome se nisi nasmijao je izgubljen dan. Čarli Čaplin

Osmijeh će ti dati još deset godina života. Kineska poslovica

Nađi vremena za smijeh, smijeh je muzika duše. Jevrejska poslovica

Ako je neko umoran da ti podari osmijeh, podari ti njemu svoj. Kineska poslovica

Koristite svaku priliku za smijeh. To je najjeftiniji lijek. Bajron