NOĆ
Jedna i velika vječna noć na oči ljudi i čaške cvjetova, u paruške lišća, nad ogledala rijeka. Nebo i zemlju je spojila, more i kopno izjednačila; san je java, jer ljudi i stvari imaju boju ljudskih snova.
Duša je svijeta udovica sa crnim velom, a misli ljudske uplašeni noćni leptiri.
Nad vrtom je užas i noć.
Događaju se strahovite stvari; mru pupovi, prosipa se sjeme u mahovima i trune, biju se bitke za grumen zemlje.
U jednom kutu vrta, gdje, kao što biva u jesen, raste najraznoličnije cvijeće zajedno, isprepleten i bez reda, kako je koga vjetar nanosio ili voda naplavila, diže se nad svim sitnim sudbinama Suncokret.Visok i žilav kavalir na ogoljenoj mišićavoj stabljici, koja se već dobro pognula, valjda prema onoj strani, gdje glava ispijena od ognjene strasti, a od njegova divnog mundira ostalo je još malo, latice zlatnog sljema danas su trule i ljepljive.
Njemu je noć najteža, ali on je najsrčanije podnosi.
On, vatreni ljubavnik svih zora, sveštenik sunca i poklonik ognja, nebeski avanturist, gine i propada u mraku, ali ga nada nikada ne napušta, a prkos mu nije manji nego posljednjeg dana, kad je sijalo krepko jesenje sunce i oko glave mu zujale pčele.
Odmah pod njim je Žuta lala; nju je zatekla noć u cvatu, na još nerascvelu čašku pala je studen i tama, i njen je uski list dobio blijedu, samrtničku boju cvijeća, koje raste u podrumima. Jutro nije održalo obećanje, svijetlo nije cjelivalo list, i vjetar nije donio pelud;
prevarena je žuta lala i uvenut će u noći s malo žalbe i malo tuge, kako već podnose žene svoje velike i male jade.
Ladolež, koji nikad u životu nije bio samostalan, klonu prvi.
Pao je i sad leži nevoljno za plotom, niko neće vidjeti kako će poginuti u tami.
prevarena je žuta lala i uvenut će u noći s malo žalbe i malo tuge, kako već podnose žene svoje velike i male jade.
Ladolež, koji nikad u životu nije bio samostalan, klonu prvi.
Pao je i sad leži nevoljno za plotom, niko neće vidjeti kako će poginuti u tami.
Crveni karanfil, koji je nekad, kad bješe dan, bio ohol i plodan i crvenio se u zapućcima tisuća ljudi, sad je malen i nevidljiv, uvukao latice, da sakrije crvenu boju, i kao da bi najvolio, da se nikad nije ni crvenio. On ima čudno mišljenje, da je sva ta noć i jad samo jedan nesporazumak i da bi se sunce dalo nadomjestiti,
sad već ne znam na koji način. Uostalom, on je već odavno to porekao.
sad već ne znam na koji način. Uostalom, on je već odavno to porekao.
Rezede, brižne mlade domaćice, vode svoje kućanstvo u mraku i nastoje da se, kako najbolje umiju, prilagode bijedi. I još uvek mirišu jedva osjetno.
Krupne ljubičice, koje se ne miješaju nikad ni u što, ali imaju mnogo srca i razumijevanja za sve, što se zbiva, obnevideše i umriješe od tuge gledajući plavim očima nesrećni Suncokret, u kog su uvijek bile potajno zaljubljene.
Krupne ljubičice, koje se ne miješaju nikad ni u što, ali imaju mnogo srca i razumijevanja za sve, što se zbiva, obnevideše i umriješe od tuge gledajući plavim očima nesrećni Suncokret, u kog su uvijek bile potajno zaljubljene.
Tulipani, što rastu uz ogradu, visoki su i tušti kao i prije. Ko zna, otkud oni vuku sok i kako uspijevaju bez sunca. Njih očito ne boli nikad ništa, dobro im je i oholi su, ali im cvijet zaudara na đubre.
Crna buba, što stanuje u jednom busenu rondoa i živi od otpadaka cvijeća, tuži se bez prestanka na teška vremena. Po njenu mišljenju je ova noć kazna božja, koja pogađa evo i nedužne zajedno s krivcima.
“I bili su dojadili, mrmlja ona, čim bi sunce zašlo samo za oblačak, a oni svi u jedan glas: Sunce, sunce, sunce, gdje si?! Uvenusmo, izgibosmo od vlage i studeni; gdje si da nas izbaviš i pridigneš, sunce, brate naš? Eto im sad! Tako je, ko traži hljeba nad pogaču” (Crna buba zna mnogo poslovica i njima podupire obično svoje tvrdnje).
O suncokretu ne govori drugačije nego kao o usijanoj glavi, koja je dobila ono, što je tražila, a i ostali su svi, manje ili više krivi. Crna buba sabira po vazdan mrvice po rondou i vuče u svoju jamu pod busenom i po vazdan proklinje čas i sat, kad se rodila.
Crna buba, što stanuje u jednom busenu rondoa i živi od otpadaka cvijeća, tuži se bez prestanka na teška vremena. Po njenu mišljenju je ova noć kazna božja, koja pogađa evo i nedužne zajedno s krivcima.
“I bili su dojadili, mrmlja ona, čim bi sunce zašlo samo za oblačak, a oni svi u jedan glas: Sunce, sunce, sunce, gdje si?! Uvenusmo, izgibosmo od vlage i studeni; gdje si da nas izbaviš i pridigneš, sunce, brate naš? Eto im sad! Tako je, ko traži hljeba nad pogaču” (Crna buba zna mnogo poslovica i njima podupire obično svoje tvrdnje).
O suncokretu ne govori drugačije nego kao o usijanoj glavi, koja je dobila ono, što je tražila, a i ostali su svi, manje ili više krivi. Crna buba sabira po vazdan mrvice po rondou i vuče u svoju jamu pod busenom i po vazdan proklinje čas i sat, kad se rodila.
A oko svega cvijeća na svakom busiću slobodne zemlje raste sitna trava, koja duboko krije žile. Ona je ublijedela i tavori sada crna vremena, ali nije je mnogo i ona će se, ma kako gažena i ništena, podići i klisnuti u vis, čim dođe bolje vrijeme.
Tako izdiše vrt u noći.
Tako izdiše vrt u noći.
*
Vi me pitate za ljude.
Oduvijek je bivalo da su iskušenja silazila na svijet i da je čovjek čovjeku zlo činio,
da je cvijeće venulo i da su nevini stradali, da su pjesnici govorili jezikom tajnovitim u polujasnim slikama, pa kad vam govorim o cvijeću, zašto me pitate za ljude?
Vi me pitate za ljude.
Oduvijek je bivalo da su iskušenja silazila na svijet i da je čovjek čovjeku zlo činio,
da je cvijeće venulo i da su nevini stradali, da su pjesnici govorili jezikom tajnovitim u polujasnim slikama, pa kad vam govorim o cvijeću, zašto me pitate za ljude?
Ivo Andrić
