Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 4.

The changing colors and patterns of a leaf are seen in Portland, Oregon on Wednesday, Sept. 22, 2010. (AP Photo/Don Ryan)

Poglavlje 1

POUKE IZ PETRIJEVE ZDJELICE:

POHVALA PAMETNIM STANICAMA I PAMETNIM

STUDENTIMA

Nevolje u raju


Drugog dana boravka na Karibima, dok sam stajao pred
više od stotinu vidljivo nervoznih studenata medicine,
odjednom sam shvatio da ovaj otok ne percipiraju svi
kao ležerno utočište. Za te nervozne studente Montserrat nije bio
mirno pribježište nego posljednja šansa za ostvarivanje njihovog
sna da postanu liječnici.
Moja grupa bila je geografski homogena, to su bili uglavnom
američki studenti s Istočne obale, međutim bili su svih rasa
i dobi, uključujući šezdesetsedmogodišnjeg umirovljenika koji je
želio učiniti više sa svojim životom. Jednako raznolike bile su i
njihove pozadine - bivši osnovnoškolski nastavnici, računovođe,
glazbenici, časna sestra te čak jedan krijumčar droge.
Usprkos svim različitostima, studentima su dvije stvari bile
zajedničke. Prva je bila ta da nisu uspjeli proći izrazito kompetitivni
izborni proces kojim se popunjavao ograničeni broj mjesta
na američkim Medicinskim fakultetima. Kao drugo, bili su »borci«
s čvrstom nakanom da postanu liječnici - nisu se željeli odreći
prilike da dokažu svoje sposobnosti. Većina ih je bila potrošila
svoje životne ušteđevine ili su se zadužili kako bi platili školarinu
i dodatne troškove življenja izvan zemlje. Mnogi su se po prvi
put u životu našli potpuno sami, ostavivši svoje obitelji, prijatelje
i voljene iza sebe. Trpjeli su krajnje nesnosne životne uvjete
u kampusu. Pa ipak, unatoč svim preprekama i lošim izgledima
nisu odustajali od svoje potrage za liječničkom diplomom.
Dobro, tako je bilo barem do našeg prvog zajedničkog sata.
Prije mog dolaska studenti su imali tri različita profesora histologije
i stanične biologije. Prvi je predavač ostavio studente na
cjedilu tri tjedna nakon početka semestra, kada se morao posvetiti
nekom osobnom problemu i napustiti otok. U kratkom roku
fakultet je pronašao prikladnu zamjenu koja je pokušala nastaviti
gdje je prethodnik stao; na nesreću, taj se profesor povukao tri
tjedna kasnije jer se razbolio. Sljedeća dva tjedna je jedan profesor
zadužen za drugo nastavno područje studentima čitao poglavlja
iz udžbenika. To je studentima zacijelo bilo na smrt dosadno, međutim
fakultet je slijedio direktivu da ispuni određeni broj sati
predavanja za taj kolegij. Da bi diplomanti fakulteta mogli kasnije
raditi u Sjedinjenim Državama, morali su se ispuniti akademski
standardi što su ih postavili američki kontrolori.
Po četvrti put tog semestra izmoždeni studenti slušali su
novog profesora. Ukratko sam im iznio kvalifikacije kao i svoja
očekivanja... Zatim sam iz svoje aktovke izvukao bunt ispita i rekao
studentima da će rješavati »test samoprocjene«. Sredina semestra je bila
upravo prošla i očekivao sam da će biti upoznati s polovicom gradiva iz tog
kolegija. Test koji sam razdijelio tog dana sastojao se od dvadeset
pitanja uzetih izravno iz ispita iz histologije što se sredinom semestra
provodi na Sveučilištu Wisconsin.
Prvih deset minuta pisanja testa u učionici je vladala nijema
tišina. Tada je studente, jednog za drugim, obuzelo nervozno
vrpoljenje - proširilo se brže od smrtonosnog virusa ebola. Kada
je dvadeset minuta namijenjenih pisanju testa proteklo, razred
je bio u panici. Nakon što sam rekao »prestanite«, nagomilana
nervozna tjeskoba eruptirala je u buku stotinu uzbuđenih razgovora.
Utišao sam ih i počeo im čitati odgovore. Prvih pet ili šest
odgovora bili su popraćeni prigušenim uzdasima. Nakon što sam
došao do desetog pitanja, svaki sljedeći odgovor pratili su sve
glasnijim uzdasima. Najbolji rezultat u razredu bilo je deset točnih
odgovora, nekoliko studenata je točno odgovorilo na sedam pitanja,
a većina ostalih su, vjerojatno pogađanjem, postigli jedan
ili dva točna odgovora.
Kada sam pogledao razred, suočio sam se s ukočenim, konsterniranim
licima. »Borci« su se našli pred porazom. S više od pola semestra iza sebe,
morali su krenuti ispočetka. Mračno raspoloženje obuzelo je studente
od kojih je većina već dobro plivala u vodama drugih, vrlo zahtjevnih
kolegija na Medicinskom fakultetu. Njihova potištenost ubrzo se pretvorila
u tihi očaj. U dubokoj tišini gledao sam studente, a oni su gledali mene. Osjetio sam unutarnju bol - razred je kolektivno sličio jednoj od onih
Greeenpeacovih fotografija malih tuljana s velikim očima prije
nego što ih bešćutni trgovci krznom palicama zatuku do smrti.
Srce mi se stezalo. Možda su me morski zrak i slatkasti
otočki mirisi već bili učinili velikodušnijim... Bilo kako bilo, nečekivano
sam se našao kako im objavljujem da ću se, ukoliko
i oni ulože odgovarajući trud, osobno založiti da svaki student
bude potpuno spreman za završni ispit. Kada su shvatili kako
sam istinski predan njihovom uspjehu, mogao sam vidjeti sjaj u
njihovim, prije uspaničenim, očima.
Osjećajući se kao borbeni trener koji »nabrijava« svoj tim
prije važne utakmice, rekao sam im da mislim da nisu ništa manje
inteligentni od studenata kojima sam predavao u Sjedinjenim Državama.
Rekao sam im da mislim da su njihove kolege u Sjedinjenim Državama
samo malo vještiji u mehaničkom učenju napamet, te da im je to omogućilo
da postignu bolji rezultat na prijemnim ispitima za Medicinske fakultete.
Osim toga, potrudio sam se uvjeriti ih da histologija i stanična biologija nisu
intelektualno teški kolegiji. Objasnio sam im da priroda, u svoj
njezinoj eleganciji, funkcionira po vrlo jednostavnim načelima.
Ponudio sam im održavanje dodatnih večernjih predavanja, koja
su dodatno stavila na kušnju njihovu ustrajnost nakon dana već
pretrpanih predavanjima i laboratorijskim vježbama. Moj desetominutni
stimulativni govor podigao je samopouzdanje studenata.
Kada je sat završio, izletjeli su iz te učionice »rigajući vatru«,
čvrsti u odluci da neće pokleknuti pred sustavom.
Nakon što su studenti otišli shvatio sam veličinu zadatka
koji sam si zadao. Počele su me salijetati sumnje. Znao sam da je
dobar broj studenata potpuno nekvalificiran za pohađanje Medicinskog
fakulteta. Mnogi drugi su bili sposobni studenti ali s
podlogom koja ih nije pripremila za taj izazov. Bojao sam se da će
se moja otočna idila pretvoriti u frenetičnu, vremenski zahtjevnu
akademsku pometnju koja će završiti s neuspjehom, kako po
moje studente tako i po mene kao njihovog nastavnika. Počeo
sam razmišljati o svom poslu u Wisconsinu i iznenada mi se on
učinio lakim. Na Wisconsinu sam držao samo osam od otprilike
pedeset predavanja koja sačinjavaju kolegij histologije i stanične
biologije. Tamo je teret predavanja sa mnom dijelilo još pet
članova Odsjeka za anatomiju. Naravno, bio sam odgovoran za
materijal na svim predavanjima jer sam bio uključen u prateće
laboratorijske vježbe. Morao sam moći odgovoriti na sva pitanja
studenata povezana s kolegijem. Međutim, poznavanje gradiva
i predstavljanje istog tog gradiva na predavanjima nije jedno te isto!
Imao sam na raspolaganju trodnevni vikend da se uhvatim
u koštac sa situacijom u koju sam se doveo. Da sam na krizu
poput ove naišao kod kuće, moja osobnost tipa »A« vjerojatno
bi me dovela do poslovične omče ispod lustera. Zanimljivo je da
se, dok sam sjedio pokraj bazena i promatrao Sunce kako zalazi
u Karipsko more, potencijalna tjeskoba jednostavno preobrazila
u osjećaj uzbudljive avanture. Počeo sam osjećati uzbuđenje zbog
činjenice da sam po prvi put u predavačkoj karijeri samo ja odgovoran
za taj zahtjevan kolegij, te da se ne moram prilagođavati
načinskim i sadržajnim restrikcijama programa koji se poučavaju u timu.

Bruce H. Lipton

O ŽIVOTU

Čovjek stari i djetinje lice dobija bradu i bore, a čakšire stiču rupe; za tili čas postaneš ružan i nemio gost, a umjesto mladosti i nevinosti samo ti još glad viri iz očiju. Tada je vrijeme da očvrsneš i da nešto naučiš o svijetu, inače ćeš se naći na bunjištu i psi će pišati po tebi. Herman Hese – „Narcis i Zlatousti”

Uči nešto. U ovom času mnogi ljudi već su odustali od života. Ne nerviraju se, ne plaču, samo čekaju da vrijeme prođe. Ne prihvataju životne izazove, a život ih više i ne izaziva. Tebi sad prijeti ta pasnost. Odupri joj se, suoči se sa životom, ali nemoj da odustaješ. Paolo Koeljo

Niko ne žali manje svoj život nego mlad čovjek, a poslije, što više stari i što manje ima razloga da živi više se hvata za život. Meša Selimović

Čovjek je putnik u vremenu i prostoru, a taj put može preći sa više ili manje zadovoljstva, ako uspješno zna zaobilaziti prepreke, odnosno ako ispred svake ne gubi previše dragocjenog vremena. Anoniman

Ne činite nikad ništa što se protivi vašoj savjesti, čak ako to od vas i država traži. Ajnštajn

Ko je živio sa dva lica, umro je bezličan. Anoniman

ŠTA JE ŽIVOT?!

Život je prilika – iskusi je
Život je ljepota – divi joj se
Život je san – ostvari ga
Život je izazov – suoči se s njim
Život je zadatak – izvršavaj ga
Život je igra – igraj se

Život je dragocjen – njeguj ga

Život je bogatstvo – čuvaj ga

Život je ljubav – uživaj u njoj

Život je tajna – pronikni je

Život je obećanje – ispuni ga

Život je tuga - prebrodi je

Život je himna – pjevaj je

Život je borba – prihvati je

Život je tragedija – uhvati se s njom u koštac

Život je avantura – usudi se

Život je sreća – zasluži je

Život je život – brani ga

Majka Tereza

Vilijam Li: Možemo li da jedemo da bismo izgladneli rak?

http://www.ted.com/talks/lang/scc/william_li.html

PROROK: O DAVANJU I PRIJATELJSTVU

Dajete samo mrvičak ako dajete od bogatstva svoga.
Kad od sebe dajete, istinski dajete.
Jer što je vaše bogatstvo nego stvari koje čuvate i pazite iz straha da vam sutra ne zatrebaju?
A sutra, što će sutra donijeti preopreznome psu koji zakopava kosti u neutrtu pijesku dok hodočasnike prati do svetoga grada?
I što je strah od nužde nego nužda sama? Nije li žeđ, koje se strašite dok vam se izvor prelijeva, neutaživa?
Ima ih koji daju mrvičak od mnogoga što imaju - i daju to da bi ih drugi prepoznali, i njihova skrivena želja obezvređuje njihove darove.
A ima ih koji imaju malo i sve daju.
To su vjernici života i darežljivosti života, i njihova škrinja nikad nije prazna.
Ima ih koji daju s radošću, i ta je radost njima nagrada.
Ima ih koji daju s boli, i ta je bol njihovo krštenje.
Ima ih koji daju ne upoznavši boli davanja, niti traže radosti, niti daju opominjući se vrline;
Oni daju kao što u dolini mrča širi miomiris u prostor.
Rukama takvih govori Bog, i na njihove se oči smiješi na zemlju.
Dobro je dati kad tko moli, ali je bolje dati nezamoljen, razumijevanjem;
I čovjeku široke ruke veća je radost naći onoga tko će primiti nego samo davanje.
A ima li išta što ćete zadržati?
Sve što imate jednog će se dana razdati;
Stoga, dajite sada, da doba davanja pripadne vama, a ne vašim baštinicima.
Često kažete: »Dao bih, ali samo potrebitima.«
Ali, voćke u vašem voćnjaku ne kažu tako, ni stada na vašem pašnjaku.
Daju da bi mogli živjeti, jer zadržavati znači propadati.
Zacijelo, tko je vrijedan da primi svoje dane i noći, vrijedan je svega što vi imate.
I onaj koji je zaslužio da pije iz oceana života zaslužuje da napuni čašu i iz vašega potočića.
I koja zasIuga može biti veća od one što leži u hrabrosti i povjerenju, dapače u milosrđu, primanja?
I tko ste vi da bi ljudi morali razderati svoje grudi i razgolititi svoj ponos da biste vi mogli vidjeti njihovu vrijednost ogoljelu i njihov ponos postiđen?
Prvo gledajte da sami zaslužite da budete davaoci, i oruđe davanja.
Jer, odista, život daje životu - dok ste vi, koji se smatrate davaocima, samo svjedoci.
I vi primaoci - a svi ste vi primaoci - ne prihvaćajte nikakva tereta zahvalnosti, da ne biste podjarmili sebe i onoga tko daje.
Radije se dignite zajedno s davaocem na njegovim darovima kao na krilima;
Jer, previše se sjećati svojega duga jest sumnjati u plemenitost onoga koji ima prostodušnu zemlju za majku, i Boga za oca.


Vaš je prijatelj zadovoljenje vaših potreba.
On je vaše polje koje zasijavate s ljubavlju, a žanjete sa zahvalnošću.
On je vaša trpeza i vaše ognjište.
Jer, dolazite k njemu gladni, i ištete od njega spokoja.
Kad vaš prijatelj iznosi svoje mišljenje, ne bojite se reći »ne«, niti se suzdržavate od »da«.
I kad on šuti, vaše srce ne prestaje osluškivati njegovo srce;
Jer, bez riječi, u prijateljstvu, sve se misli, sve čežnje, sva iščekivanja rađaju i dijele s radošću koja se ne izvikuje.
Kad se opraštate s prijateljem, ne žalostite se;
Jer, što najviše volite u njemu, može biti razgovjetnije kad je odsutan, kao što je planina planinaru razgovjetnija iz doline.
I neka u prijateljstvu ne bude druge svrhe osim produbljivanja duha.
Jer, ljubav koja traži išta drugo do očitovanja vlastite tajne nije ljubav nego bačena mreža: hvata samo što je beskorisno.
I neka vaše najbolje bude za prijatelja.
I ako mora upoznati vašu oseku, neka upozna i vašu plimu.
Jer, što vam je prijatelj da biste ga tražili da s vama ubija vrijeme?
Potražite ga uvijek da oživite vrijeme.
Jer, njegovo je da vam ispuni potrebu, a ne prazninu;
I neka u slatkoći prijateljstva bude smijeha, i diobe radosti.
Jer, u svježini sitnica srce nalazi svoje jutro i okrepljuje se.

Halil Džubran




"When he died his eyes were closed... 
but his heart was open..."

MEDITACIJE LJUBAVI 20.

Ranije ili kasnije, u svakom ljudskom duhu javlja se želja za svetošću i duhovnošću, želja za Bogom, kako god ga nazvali. Mistici govore o „božanskom" što je svu­da oko nas, na dohvat ruke, koje bi dalo smisao našem životu, učinilo ga lepim i bogatim, samo kad bismo zna­li da ga otkrijemo. Ljudi imaju neku nejasnu ideju o to­me i, da bi shvatili šta im je činiti da bi došli do nečega što nazivaju Svetost i Duhovnost, listaju knjige i odlaze kod duhovnih učitelja. Usput operišu najrazličitijim me­todama, tehnikama, duhovnom praksom, formulama; i, na kraju, nakon godina i godina uzaludnih pokušaja, osta­ju obeshrabreni i izgubljeni, pitajući se u čemu je greška. Najčešće, krivicu svaljuju na sebe, uz samoubeđivanje da je tehnike trebalo praktikovati uredno i po propisima, s više marljivosti i upornosti, da bi na kraju došli do uspeha.

Ali do kakvog uspeha? Niko nema jasnu ideju kakva je ta svetost za kojom se traga, i ostaje osećanje da se ži­vot stalno odvija u stanju konfuzije, u duši ostaje magla nemira, nesigurnosti i strepnji, i mi vidimo sebe i dalje kao neelastične, posesivne i rđave u odnosima sa bliž­njim. I tako se ponovo bacamo, s obnovljenim žarom, u napore koji nam se čine neophodnim da bismo dostigli nešto za čim težimo.

Takve osobe nikada nisu zastale da razmotre jedno­stavnu činjenicu: njihovi napori samo su put bez izlaza, oni samo pogoršavaju stvari, kao što se požar pogoršava kad se vatra gasi vatrom. Napor ne podstiče razvoj i zre­lost. Napor - kakav god oblik poprimio: snagu volje, na­viku, tehniku, duhovnu praksu - ne vodi nikakvom pre­obražaju. Može najviše odvesti do neke vrste represije, ili pribaviti lek za bolest koja je duboko ukorenjena.

Napor i tenzija mogu promeniti nečiji stav, ali ne i njegovu ličnost. Zamislite čoveka koji hoće da osvoji lju­bav žene i zato pokušava da popravi svoj izgled, da „obli­kuje" savršenije telo, da učini svoje ponašanje prijatni­jim, a tehnike zavođenja efikasnijim. Ljubav se ne osvaja praktičnim vežbama, već realnošću svoje ličnosti. A do toga se nikada ne stiže puteni napora i tehnika.

Tako je i sa Duhovnošću i Svetošću - ne donosi vam ih ono što činite, one nisu prekrivač koji neko može ku­piti, ili nagrada koja se dobija za svoje zasluge. Od zna­čaja je samo jedno - kakvi ste, šta možete postati. Sve­tost nije plod osvajanja, već milosti. Milosti koja se zove „spoznaja", milosti koja je „gledanje", „posmatranje", „razumevanje". Ako biste pristali da uključite svetlost spoznaje, i da pažljivo posmatrate sebe i svaku stvar ko­ja vas okružuje u svakodnevnom životu; ako biste videli sebe odražene u ogledalu spoznaje na isti način na koji vi­dite svoje lice u ogledalu (znači jasno, oštro, baš onakvo kakvo je) bez ikakvog iskrivljenja i popravki; ako biste na taj način posmatrali sebe, bez ikakve dodatne procene i suda, postali biste najednom svesni čudesnih promena ko­je se dešavaju u vama.

Međutim, vi ne možete kontrolisati ove promene, ne možete ih unapred planirati, kao što ne možete odlučiti kada i kako će se obistiniti. Samo je ta spoznaja ko­ja ne prosuđuje u stanju da izleči i preobrazi, ali na svoj način i u svoje vreme.

Na šta je najvažnije uperiti svetlost spoznaje? Na vaše reakcije i vaše odnose. Kad god se nađete u prisus­tvu neke osobe ili stvari, bilo kakve da su, u bilo kojoj situaciji, vi imate beskrajno različite reakcije, pozitivne ili negativne. Analizirajte ove reakcije, posmatrajte šta one u stvari znače i odakle potiču, ali bez osude ili okrivIjavanja sebe, bez ikakve želje za bilo čim, a pogotovo bez truda da ih promenite. To (i samo to) se traži od vas da bi svetost napravila prvi korak u vama.

Ali, reći ćete možda, zar nije sama ta spoznaja na­por? Ne, ako ste je bar jednom oprobali. Jer tada shvatate da je spoznaja radost, kao radost deteta koje začuđe­no izlazi da otkrije svet. Čak i kada ova spoznaja otkrije neprijatne stvari u vama, ona uvek u sebi nosi oslobođe­nje i radost.

Na ovoj tački shvatićete da nesvestan život nije vredan da bude proživljen, jer je prezagađen mrakom i pat­njom.

Ako se u početku osećate lenjim da ostvarite ovu spoznaju, nemojte primoravati sebe, jer to bi samo ob­novilo vašu napetost i nemir. Budite jednostavno svesni svoje lenjosti, bez ikakve osude ili okrivljavanja sebe. Shvatićete tada da spoznaja ima u sebi onoliko tenzije koliko i čovek koji treba da ode kod ljubljene osobe, ili toliko napora koliko treba gladnome da ustima prinese komad hleba, ili koliko treba alpinisti da se popne na vrh svoje omiljene planine: velika energija, uz velike teškoće, ali bez ikakve prinude. Sve postaje takoreći kao igra! Dru­gim rečima, spoznaja je aktivnost koja se odvija bez na­pora, bez tenzija.

Da li će vam ova spoznaja doneti svetost koju traži­te? Da i ne.

Činjenica je da nikada nećete moći da proverite. Jer, autentična svetost, ona koja se ne može dostići napori­ma, tehnikama i prinudom, potpuno je nesvesna same sebe. Ako je u vama, vi nemate ni najmanje svesti o to­me. Još više: vi nećete ni misliti o njoj, jer u vama pot­puno nestaje svaka ambicija da postanete svetac ili sve­tica, od momenta kada živite svaki trenutak postojanja koje je spoznaja učinila ispunjenim, srećnim i oslobođe­nim.

Dovoljno je da budete budni i otvorenih očiju...

Antoni De Melo

AJNŠTAJNOV REZON

Značajni problemi sa kojima smo suočeni ne mogu se riješiti na istom nivou razmišljanja na kom smo bili kad smo ih i stvorili.

Nikada do otkrića nisam došao isključivo racionalnim razmišljanjem.

Čitanje, nakon određenih godina, odvraća čovjekov um od njegovih stremljenja. Bilo koji čovjek koji isuviše mnogo čita, a pritom svoj mozak koristi isuviše malo, pada u naviku lijenog razmišljanja.

Prava vrijednost čovjeka sastoji se u tome, u kojoj mjeri je i u kom smislu mogao da se oslobodi svoga JA.

Svijet je opasan po život, ne zbog onih koji čine zlo, nego zbog onih koji to posmatraju i dopuštaju.

Nacionalnost  je dječija bolest. To su ospice čovječanstva.

Ne vjerujem u teološkog Boga koji nagrađuje dobro, a kažnjava zlo.