Dobrodošli u Pančevo!

NIČE

Nada je mnogo veći životni stimulans nego sreća.

Ne volim humanost koja se sastoji u posmatranju patnje.

Ko ima «zašto», podnosi svako «kako».

Najbolje sredstvo da se svakog dana započne dobro je:

pri buđenju mislite na to, koga biste toga dana
mogli obradovati.

Najpoučniji doživljaji su doživljaji iz naše svakodnevnice.

Svako posjeduje upravo onoliko sujete
koliko mu nedostaje razuma.

Kako malo mašte imamo za bol koji nanosimo drugima.

Ko piše o onom što ga muči jeste tužan pisac,
a ozbiljan pisac je onaj koji nam kaže šta ga je
mučilo i zašto je sada veseo.

Svi tzv. praktični ljudi podobni su da služe:
upravo ih to čini praktičnim; bilo za druge,
bilo za njih same.

Cijenim onoga ko živi da bi učio.

http://www.mudremisli.com/2009/09/nice/

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 37.

Vidi :)

ZAVRŠNA RIJEČ

DUH I ZNANOST

Najljepši i najsnažniji osjećaj koji možemo doživjeti je iskustvo

mističnog. On je pokretačka snaga svake istinske znanosti. - Albert Einstein

Prevalili smo dalek put od prvog poglavlja, kada sam se

suočio sa svojim uspaničarenim studentima i započeo svoje putovanje

u Novu biologiju. Čitavu ovu knjigu nisam se mnogo

udaljavao od teme koju sam predstavio u prvom poglavlju - da

nas pametne stanice mogu poučiti kako da živimo. Sada, kada

smo na kraju knjige, želio bih objasniti kako me je moje proučavanje

stanica pretvorilo u duhovnu osobu. Također, želim objasniti

zašto sam optimističan u pogledu budućnosti našeg planeta,

premda priznajem da je, čitate li dnevne novine, taj optimizam

ponekad teško održavati.

Svoju raspravu Duh i znanost namjerno sam odvojio od

prethodnih poglavlja knjige naslovivši ovaj dio Završna riječ.

Završna riječ je općenito kratak dio na kraju djela u kojem se

obrađuje sudbina njegovih likova - u ovom slučaju to je moja

malenkost. Kada je svjesnost što je potaknula pisanje ove knjige

prije dvadeset godina ušla u moju glavu, u njoj sam vidio nešto

toliko snažno da je trenutačno preobrazila moj život. U prvom

času mog velikog »aha!«, moj mozak je uživao u ljepoti novospoznate

mehanike stanične membrane. Nekoliko trenutaka kasnije

obuzela me radost koja je bila toliko silna i široka da mi se srce

slezalo i suze tekle iz očiju. Mehanika nove znanosti otkrila mi

je postojanje naše duhovne biti i naše besmrtnosti. Za mene, zaključci

su bili tako nedvosmisleni da sam od nevjernika odmah postao vjernik.

Znam da će za neke od vas zaključci koje ću predstaviti u ovom dijelu

biti previše spekulativni. Zaključci izneseni u prošlim poglavljima

ove knjige zasnovani su na četvrt desetljeća istraživanja kloniranih

stanica i ukorijenjeni su u zapanjujućim novim otkrićima koja nanovo

ispisuju naše razumijevanje tajni života. I zaključci koje donosim u

ovoj Završnoj riječi zasnovani su na mojem znanstvenom obrazovanju

- oni ne proizlaze iz mog vjerskog buđenja. Znam da će ih se mnogi

konvencionalni znanstvenici vjerojatno kloniti jer uključuju duh,

međutim ja ih predstavljam sa samopouzdanjem iz dva razloga.

Jedan razlog je filozofsko i znanstveno pravilo zvano Occamova

britva. Prema pravilu Occamove britve, kada se za objašnjenje neke

pojave nudi nekoliko hipoteza, hipoteza koja je najvjerojatnija i koju

se najprije treba razmotriti je najjednostavnija hipoteza koja objašnjava

većinu opažanja. Nova znanost čarobne membrane u spoju s načelima

kvantne fizike pruža najjednostavnije objašnjenje koje obuhvaća ne samo

znanost alopatske medicine, nego i filozofiju i praksu komplementarne

medicine i duhovnog izlječivanja. Također, nakon tolikih godina osobne

primjene znanosti koju sam opisao u ovoj knjizi, mogu posvjedočiti

njezinoj moći da mijenja živote.

Međutim, iako me je do mog euforičkog trenutka spoznaje dovela znanost,

priznajem da je to iskustvo nalikovalo trenutačnim preobraćenjima kakve

opisuju mistici. Sjećate li se biblijske priče o Savlu kojeg je udarac groma

oborio s konja? U mom slučaju nije bilo udarca groma koji bi došao iz

karipskog neba. No, utrčao sam u medicinsku knjižnicu sav izvan sebe jer

me karakter stanične membrane, što je bio »učitan« u moju svijest u gluho

doba noći, uvjerio da smo besmrtna, duhovna bića koja egzistiraju

odvojeno od svojih tijela. Čuo sam neporecivi unutrašnji glas koji me

obavijestio da sam vodio život zasnovan ne samo na pogrešnoj pretpostavci

da geni upravljaju biologijom, nego i na pogrešnoj pretpostavci da je smrt

fizičkog tijela naš kraj. Proveo sam godine proučavajući molekularne

mehanizme upravljanja u fizičkom tijelu i u tom zapanjujućem trenutku sam

shvatio da proteinske »prekidače« koji upravljaju životom uključuju i isključuju

prvenstveno signali iz okoliša - iz svemira.

Možda ste iznenađeni što je znanost bila ta koja me je dovela do trenutka

duhovne spoznaje. U znanstvenim krugovima, riječ »duh« je prihvaćena jednako

toplo kao i riječ »evolucija« u fundamentalističkim krugovima. Kao što znate,

duhovnjaci i znanstvenici prilaze životu na krajnje različite načine. Kada

duhovnjaci imaju teškoća u životu, oni se za pomoć obraćaju Bogu ili nekoj

drugoj nevidljivoj sili. Kada znanstvenici imaju teškoća u životu, oni otrče do

ormarića s lijekovima po neku kemikaliju. Pomoć vide jedino u lijekovima

kao što je Gastal. Činjenica da me znanost dovela do duhovne spoznaje sasvim

je primjerena jer posljednja otkrića u fizici i u istraživanju stanica stvaraju nove

veze između svjetova znanosti i duha. Ta dva područja razdvojena su prije mnogo

stoljeća, u Descartesovom vremenu. Međutim, ja doista vjerujem da ćemo tek kada

duh i znanost budu ponovno ujedinjeni imati sredstva za stvaranje boljeg svijeta.

Džulijan Asanž: Zašto je svetu potreban "Vikiliks"

http://www.ted.com/talks/lang/scc/julian_assange_why_the_world_needs_wikileaks.html

CRVENI LISTOVI

Ma koliko da sam svijetom hodio i gdje god sam došao, udario je moj štap o kamenu cestu i pogled moj o bogatašku kuću i misao moja o tvrdo srce. Na pogled vašeg oholog, okrutnog bogatstva ispunjavala mi je dušu isprva gorčinu i strah, a kasnije bijes i mržnja, jer ja sam osjetio koliko je sramota biti čovjek i video da je lice zemlje ruglo svemiru.
Tada sam ostavio ljude, braću po liku a krvnike po svemu drugom i otišao sam u samoću stablima koja rastu u veličanstvenoj ljepoti, bez rugobe ljudskog lica i misli.
I tu je u moju dušu ušao mir i velika potreba da vam kažem svoju ljubav, svoje ogorčenje, svoj prezir i svoju nadu. Lijepo ste podijelili svijet:
Sve za vas, za vašu djecu, za djecu vaše djece i za vaše sluge. Sve što je svjetla i ljepote uzeli ste sebi, a sve što je mraka i tegobe ostavili ste nama, pa sad se svi rađamo sa jasno i neumoljivo predodređenim sudbinama, vi sa svijetlim a mi sa tamnim. Priroda sa suncem, morem, glečerima, i ružama služi kao šaren ćilim za vas i vašu djecu. Religije, umjetnosti, znanosti, izumi i otkrića zato su tu da vaš život čine bogatijim, ljepšim i lakšim, i sama ljubav i dobrota samo su nakit u vašoj velikoj riznici koja se zove svijet.
A nama, nama je dan sav teret života, sve što je teško, oskudno i tamno. Ni sunce, ni mjesec nisu jednako naši kao i vaši, jer naši prozori ne gledaju ni na istok ni na zapad nego u prazninu susjedskih prozora, beznadnih kao što su i naši.
Dobro ste podijelili svijet! Ali vaša podjela je samo grozna, ali ne i vječna. Saznaće gnjev nas i biće vrelo ljeto i trpko voće; djeca vaša će se stidjeti svog imena i odricati bogatstva jer će im ono biti teret i propast.
Već se primiče dan kad ćemo posve oboriti pregrade između ljudi i s prezirom odbaciti sve “ideje” i “principe” što su ih bogati i njihove sluge bacili među siromahe, kao što se iz saona, koje progone vukovi, baca slamom ispunjena lutka. Već se primiče dan kada se svijet neće dijeliti na vjere i uvjerenja, nego kad će sva zemlja biti podijeljena u dva tabora: u siromahe i u bogate, a to će biti i posljednja ura ove velike sramote koja se zove bogatstvo, jer nas siromaha ima toliko da bismo, kad bi svaki od nas digao desnu ruku, zasjenili ne samo sjaj vašeg bogatstva nego i samo sunce.
A dotle, siromasi, trpite i snosite, jer što je veće poniženje naše, to je izbavljenje bliže, brže će se prepuniti mjera i nabujaće bol naš kao bujica kojoj niko neće moći odoljeti.

Ivo Andrić

Racionalna i iracionalna uverenja

Ideja da način na koji razmišljamo određuje kako ćemo se osećati potiče od čuvenog stoika, Epictetusa, koji je u prvom veku stare ere napisao: “Ljude ne uznemiravaju stvari, već način na koji ih posmatraju.” Šekspir je mnogo vekova kasnije ovu misao parafrazirao u “Hamletu”: “Ne postoji ništa ni dobro ni zlo, već ga mišljenje takvim čini.”

Ako sopstvenim (iracionalnim) mišljenjem sebe uvodite u patnju, utučenost, bes i druge nezdrave emocije vreme je da se upoznate sa njegovim karakteristikama i onim što ga čini iracionalnim. Ono što je ohrabrujuće jeste činjenica da ako nezdrave emocije proizilaze iz vašeg mišljenja, vi možete odabrati šta ćete razmišljati i kako ćete se osećati.
Kada to uvidite, bićete spremniji i da se oprostite od iracionalnog načina rezonovanja i zamenite ga alternativnim, racionalnim razmišljanjem koje će vam omogućiti da se bolje osećate u vezi sebe samih, drugih i uslova u kojima živite (čak i kada nisu savršeni).
... Iracionalno mišljenje karakterišu preterane generalizacije koje je nemoguće proveriti. Šta to zapravo znači? Ako biste (što vam toplo preporučujemo) rešili da rečenice koje govorite sebi i koje vas koštaju nezdravih emocija, logički proverite uvideli biste da one nemaju potporu u realnosti i da su šta više besmislene i da ih je nemoguće dokazati!
...
Iracionalna uverenja u sebi uvek sadrže zahtev da vi, druge osobe ili životni uslovi budu po receptu koji ste vi zamislili. Zahtevom da nešto mora da bude onako kako ste vi to zacrtali, iako u realnosti to nije tako, vi zapravo zahtevate nemoguće. Jer sve što mora da postoji, očigledno i postoji! Umesto da nastavite da zahtevate nemoguće, mnogo vam se više isplati da odustanete od ovih rigidnih zahteva i kažete sebi “voleo/volela bih da stvari budu onako kako ja želim ali ne moraju i to nije užasno već samo nepovoljno“. Isto važi i za zaključke koje donosite ukoliko vaši zahtevi nisu ispunjeni. Često sebi kažete ovo je grozno, užasno, ne mogu da podnesem… Mi vas uveravamo da možete da podnesete i ako logički promislite razumećete da je to tako. Čim podnosite znači da možete da podnesete, teško ili lako podnosite ali činjenica je da podnosite!
... Ako na primer ubedite sebe da je hlađenje vašeg partnera prema vama izuzetno nesrećna okolnost, ovo uverenje implicira da biste bili veoma srećni kada bi uspeli da ga ponovo okrenete sebi, kao i da biste bili jednako srećni da ostvarite vezu sa nekim drugim. Ocenivši ovaj događaj kao nesrećan, motivisani ste da uradite nešto u vezi sa njim (da osvojite ponovo partnerovu ljubav, nađete nekog drugog ili uživate u svojoj slobodi). Ako međutim, hlađenje vašeg partnera ocenite kao užasno, najverovatnije nećete uraditi ništa ili jako malo u vezi sa tim. Verovatno ćete beskrajno mozgati o užasu same situacije, optuživati sebe što se tako nešto desilo, zahtevati da vam se nekom magijom ili višom silom partner vrati, iracionalno tvrditi da više nikada nećete naći drugu osobu koju ćete voleti, za sve kriviti sebe i ubeđivati sebe da ste gubitnik koji i ne zaslužuje ljubav.
Kao što vidite razmišljanje da je hlađenje vašeg partnera ili bilo koja druga okolnost u vašem životu užasna (iako je ona realno samo nesrećna) samo vam odmaže. Vaše gledanje na bilo koji događaj u vašem životu kao na užasan, strašan ili grozan stvara iluziju da njime ne možete upravljati i da ste preslabi da bi se nosili sa užasom date situacije. Koliko god vam neki događaj delovao nesrećno ili nepovoljno, najverovatnije da imate sposobnosti da ga promenite ili da se nosite sa njim. Ako ga međutim smatrate istinski užasnim odričete se svake kontrole koju biste mogli imati nad njim i prepuštate se njegovom zamišnjenom užasu.
Ako ste iskreni prema sebi, uvidećete da kad god neki loš događaj smatrate užasnim vi u stvari mislite da on ne sme i ne treba da postoji. Ne samo da postojanje tog događaja smatrate nepoželjnim, već mislite da život nije smeo da vam ga nametne. Ne mislite da bi bilo bolje da ovaj događaj ne postoji zato što je neugodan već smatrate da on apsolutno ne sme da postoji. Razmišljanje u terminimira mora i ne sme je nerealno i nelogično i košta vas mnogo patnje, besa, utučenosti…
Zbog toga vas savetujemo da se okanite zahteva treba, mora, ne sme i silnog užasavanja nad stvarima za koje ste sebe ubedili da ne smeju da se dešavaju. Život je sačinjen od lepih i manje lepih stvari. One koje vam se ne dopadaju nastojte da promenite. To će vam sigurno lakše poći za rukom ukoliko mislite racionalno tj. ako prihvatite činjenicu da se loše stvari dešavaju iako vam se to ne dopada. U onoj meri u kojoj razmišljate racionalno imaćete i moći da menjate stvari koje se suprotstavljaju vašim ciljevima ili ukoliko uvidite da ne možete da ih promenite onda ćete ih prihvatiti bez silnog kukanja i užasavanja nad njima.

Mia Popić, dipl. psihološkinja
http://www.vaspsiholog.com/2010/09/racionalna-i-iracionalna-uverenja/