DVA VUKA

Nekada davno stari indijanac ispriča svome
unuku jednu životnu istinu.
„U duši svakog čovjeka se vodi neprestana borba.
Kao borba između dva vuka.
U duši svakoga od nas.
Jedan vuk predstavlja ZLO.
Predstavlja bijes, zavist, ljubomoru, mržnju,
pohlepu, aroganciju, samosažaljenje,
laž, krivicu, grijeh, srdžbu, pakost, lažni ponos,
sebičnost, podsmijeh…
Drugi vuk predstavlja DOBRO.
Predstavlja ono što pruža užitak, mir, ljubav, nadu, vedrinu, ljubaznost, dobrotu, srdačnost, darežljivost, istinu, saosjećanje, sreću, vjeru…“

Unuk se zamisli na nekoliko trenutaka.

Sve svoje misli vrijedno usmjeri u dubinu djedovih riječi, pa ga upita;
-I koji vuk će na kraju pobijediti?
Stari indijanac, pogleda unuka pravo u oči
i bez ijedne emocije na svom izbrazdanom licu,
odgovori:
-Pobjeđuje uvijek onaj kojeg hraniš.

JEDAN ZABORAVLJENI RANDEVU

Ne znam ko je rekao: “ Pogledaj kakva groblja ima narod,
pa ćeš ga prepoznati”.

Na Piskarevskom groblju, u Lenjingradu,
ja sam video vašu sliku, draga Tanja.
Video sam vaš dnevnik, jedan od najpotresnijih
tekstova u istoriji čovečanstva,
i ja vam, evo, pišem ovo sa jednog ugla Nevskog prospekta.

Poručio bih dve votke od po sto grama i dve kafe.
Vi biste popili kafu, ja obe votke, i ja bih vas voleo.
Ljubio bih vam dlanove,
mila moja, jer ste me tako rasplakali da nikad neću
zaboraviti Lenjingrad.

Počelo je četvrtog septembra 1941. Hitler je štampao
pozivnice za bal u „Astoriji“ povodom osvajanja Lenjingrada.
A nikad ga nije osvojio: 872 dana trajala je blokada.
U vašem dnevniku čitam: Ženja umrla 28. decembra u 12,30 časova 1941.
Babuška umrla 25. januara 42. Leka umro 17. marta u pet časova 1942.
Ujka Vasja 13. aprila u dva časa noću. Ujka Ljoša je u 4 časa 1942.
Mama u 7,30 ujutro 13. maja 1942.
Svi Savićevi su umrli. Ostala samo Tanja. Umrli svi.

Devet listova iskinutih iz notesa. Jedna od najpotresnijih istorija.
A na Piskarevskom groblju leži više od milion ljudi zajedno sa vašom mamom,
babuškom, braćom, sestrama, ujacima.
Vi ste umrli, kako mi ovde kažu, na Putu života, na ledu Ladoškog jezera,
i ja vas uzalud čekam ove noći po ulicama Lenjingrada,
tražim vaše oči u očima žena koje prolaze, vaš osmeh
u osmehu devojke koja u metrou čita Ljermontova,

u gužvi onih što traže kartu više za teatar imena Kirova,
gde ne gledam Žizelu nego vas kako se dižete iz groba… Tanja.

Prever je rekao: Rat je zaista jedna velika svinjarija,
ali to je najmanje što se o tome može reći.
Osećam da bih vas voleo, pio votku, skakao u Nevu,
imao s vama decu, a od svega samo mi u ušima zvone stihovi Olge Bergolc
„Niko nije zaboravljen i ništa nije zaboravljeno“. .

Dvadeset šest hektara mrtvih.
Ispod zemlje čudna neka muzika koja mi razvija živce i dovodi me do ludila.
I jedno srce koje kuca iz zemlje, ljudsko.
Gledam fotografije iz opsade: dečak nalik na skelet, lep kao moj sin, sa očima od neba.
Ljudi koji čine poslednje korake na zemlji i umiru od gladi.
Deset hiljada i četrdeset tri čoveka u jednom danu.
Tanja, ne mogu da vam opišem kako Lenjingrad izgleda danas.
Ja sam nekad govorio da je Pariz najlepši na svetu, a sad se stidim.
Svaki put kad dođem u Rusiju doneću vam cveće.
I kako je naš jedini randevu izgubljen, propao, nema ga,
dajem vam reč da ću svoju decu naučiti da mrze rat i da budu dobri ljudi.
Drugo, sem votke, sem suza, stvarno ne umem.

Miroslav Antić

GLAS SREĆE

Poslije Benkeieve smrti, jedan slijepi čovjek, koji je živio u blizini učiteljevog hrama, reče prijatelju: »Pošto sam slijep, ne mogu da vidim čovjekovo lice, pa moram da mu ocjenjujem karakter po zvuku njegovog glasa. Obično, kada čujem nekog da drugome čestita na njegovoj sreći ili uspjehu, čujem i skriveni ton zavisti.
Kada se izjavljuje saučešće zbog nesreće drugog, čujem radost i zadovoljstvo, kao da je onom što saučestvuje zaista drago što je nešto dobiti ostalo u njegovom sopstvenom svijetu.
Sudeći po onome koliko ja znam, Benkeiev glas je uvijek bio iskren. Kad god je iskazivao sreću, nisam čuo ništa osim sreće, i kad god je iskazivao tugu, tuga je bila sve što sam čuo.«

ZAKON VJEŽBE

„Vježba čini majstora“. U ovoj poznatoj izreci sažet je jedan od vrlo važnih zakona ljudske prirode, a budući da je to zakon, on djeluje uvijek, bez obzira na okolnosti.

Da biste stekli vještinu na bilo kom životnom polju – morate vježbati. Jednostavno nema uspjeha bez vježbe, i što više budete vježbali, pod uslovom da to činite inteligentno, to će se vaša sposobnost povećavati i prije ćete ovladati nekom vještinom. To se odnosi na učenje muzike, stranih jezika, plivanja, klizanja, skijanja, letenja ili bilo čega. Cijena vještine je vježba.

U poslovnom svijetu, ili u bilo kojoj vrsti uprave ili administracije, vježba poprima oblik iskustva, pa je i na tom području vježba ta koja dovodi do savršenstva. Upravo zbog toga se, ako sve ostalo zadovoljava, na odgovorno mjesto obično postavlja starija osoba, radije nego mlađa.

Djelovanje ovog zakona posebno se izražava na području metafizike. Kontrola misli u potpunosti je stvar inteligentne vježbe. Istinska religija mogla bi se ukratko izraziti kao „vježbanje svijesti o Božijoj prisutnosti“. Ali nemojte zaboraviti da sam rekao inteligentna vježba. Nasilno forsiranje nije inteligentna vježba, a isto tako ni monotono vježbanje.

Vježba je tajna umijeća. Mogli bismo parafrazirati Dantea i reći:“Vježba!…samo vježba!!…i opet vježba!!!.“

MAESTROV DODIR

Bila je prašnjava i ružna i aukcionar je mislio da prosto ne vrijedi, gubiti vrijeme na staru violinu, ali ju je ipak podigao sa smješkom.
“Koliko nudite dobri ljudi”-viknuo je.
“Ko će početi da licitira”?
“Jedan dolar, zatim dva. Samo dva?”
“Dva dolara, a ko će ponuditi tri?”

“Tri dolara, prvi put; tri dolara drugi put; ide za tri… ali ne…”
Iz neke prostorije otpozadi došao je sjedokosi čovjek i poklonio se.
Onda je, pošto je obrisao prašinu sa stare violine i zategao opuštene strune, zasvirao jednostavnu i prijatnu melodiju kao kad anđeo pjeva božićnu pjesmu.

Muzika je prestala, a aukcionar je tihim i mirnim glasom pitao:

“Koliko nudite za ovu staru violinu?”
I držao ju je sa naklonom.
“Hiljadu dolara”

“Ko daje dvije hiljade? “Dvije hiljade. Ko nudi tri?”
“Tri hiljade prvi put, tri hiljade drugi put”

“Prodato!” rekao je
Ljudi su se veselili, ali su neki viknuli:

“Ne shvatamo baš najbolje šta je promjenilo njenu vrijednost?”
Brzo je stigao odgovor:

“Dodir maestrove ruke.”

VESLAJ UZVODNO

Vjerujem, da je život poput rijeke i da većina ljudi uskače u tu rijeku, nikad zaista ne odlučivši gdje žele završiti. I tako, za vrlo kratko vrijeme oni bivaju uhvaćeni u struji; struji događaja, struji strahova, struji izazova.

Kada stignu do mjesta gdje se rijeka račva, oni ne odlučuju svijesno kuda žele poći ili koji im smjer odgovara. Oni jednostavno idu, kamo ih voda nosi…
Postoji dio gomile ljudi koju usmjeravaju događaji umjesto njihovih vlastitih vrijednosti.

Zbog toga osjećaju da nemaju kontrolu. Ostaju u tom nesvjesnom stanju sve dok ih jednog dana ne probudi zvuk razbiješnjele vode. Tada otkrivaju, da se nalaze dva metra od slapova Nijagare u čamcu bez vesla. U tom trenutku kažu: “E, do đavola.”

A tada je već – kasno. Nalaze se pred padom. Ponekad je to emocionalni pad.
Ponekad je pad tjelesni. Ponekad je riječ o finansijskom padu. Velika je vjerovatnoća da je ono što vas trenutno opterećuje u životu moglo biti izbjegnuto boljom odlukom – uzvodno!

BUDI NAJBOLJI ŠTO MOŽEŠ BITI

Ako ne možeš da budeš bor na vrhu brijega,
ti budi žbun na dnu doline,
ali budi onda najljepši žbun na dnu doline.
Budi žbun ako ne možeš biti drvo.

Ako ne možeš biti žbun, budi trava,
budi put i usreći nekoga.

Ako ne možeš biti štuka, budi grgeč.
Ali budi najživlji grgeč u jezeru.

Ne možemo svi biti kapetani,
neko mora biti i posada.

Postoji težak i postoji lak posao.

Ali svi moramo izvršavati svoje zadatke.

Ako ne možeš biti autoput, budi puteljak,
Ako ne možeš biti sunce, budi zvijezda.
Nije veličina ono zbog čega pobjeđujemo ili gubimo.

Već smo veliki ako smo najbolji što možemo biti.

Daglas Malok

BITI JEDNO

Ponekad ne mogu da odredim granice između sebe i ljudi koje volim: gde završavam ja, a gde počinju oni. Kao da smo svi mi jedno, kao da smo isti – ista duša, želja koja traži nešto… zajedničko svima nama.
Svi smo u istom čamcu. A opet, svi smo različiti i posebni, izrazito individualni.

Postoji jedna posebna, retka vrsta ljudi koje ja zovem moji ljudi. To su ljudi koje puštam u svoj prostor, u sebe. Svi moji ljudi su u nečemu isti:

Njihovo traženje je stvaralačko. Oni ne ruše, već nešto grade. Ne žele da vladaju, jer vladanje gubi sjaj u očima…

Moji ljudi imaju isto osećanje života. Nije više bitno kako ćemo nazvati naše odnose i koji će oblik oni imati. Forme naših odnosa se mogu menjati, ali to osećanje povezanosti nečim iznad nas, većim od nas, što nas zove i spaja, ostaje.

Mi nekako nabasamo jedni na druge i naše se sudbine pomešaju zauvek, čak i ako nismo zajedno. Kao da smo neke boje koje se lako mešaju međusobno, a mnogo teže sa drugom vrstom. Boje koje se rastvaraju pomoću svetla…

Nebojša Jovanović

PET PRAVILA ZA OSLOBAĐANJE VAŠEG KREATIVNOG MEHANIZMA

1. Brinite se prije nego što stavite svoj ulog, a ne pošto točak počne da se okreće

Uznemirenost ima smisla pri planiranju i odlučivanju o smjeru akcije, ali kada donesete odluku koju treba sprovesti u djelo, odbacite apsolutno svaku odgovornost i brigu oko ishoda. Jednom rječju, osobodite svoju intelektualnu i razumsku mašineriju.

2. Stvorite naviku svjesnog odgovora na sadašnji trenutak

Svjesno stvorite naviku da se ne uznemiravate razmišljanjem o sutrašnjici, posvećujući svu svoju pažnju sadašnjem trenutku. Vaš kreativni mehanizam ne može funkcionisati niti raditi sutra. Može raditi samo u sadašnjosti – sada. Napravite dugoročne planove za sutra. Ali ne pokušavajte da živite u budućnosti, niti u prošlosti. Kreativno življenje znači spontano odgovaranje i reagovanje na okolinu. Vaš kreativni mehanizam može prikladno i uspješno odgovoriti na sadašnje okruženje – samo ako ste svoju pažnju u potpunosti usmjerili na sadašnji trenutak – i dali mu informacije koje se odnose na ono što se dešava sada. Planirajte sve što želite u budućnosti. Pripremite se za nju. Ali ne brinite o tome kako ćete reagovati sutra, pa čak ni pet minuta odsada. Vaš kreativni mehanizam će prikladno reagovati sada ukoliko obratite pažnju na ono što se dešava sada. On ne može uspješno reagovati na ono što se može dogoditi – već na ono što se događa.

3. Pokušajte da radite samo jednu stvar u jednom trenutku

Drugi uzrok zbrke i prateće nervoze, žurbe i uznemirenosti jeste besmislena navika pokušavanja da se obavi nekoliko stvari u isto vrijeme. Možemo «raditi» samo jednu stvar u jednom trenutku. Ako ovo razumijemo i potpuno se ubijedimo u ovu jednostavnu i očiglednu istinu, to će nam omogućiti da prestanemo mentalno da «radimo» ono što je sljedeće na redu i da svu svoju svjestnost, svu svoju spremnost da pravilno odgovorimo, usredsredimo na ovu jednu stvar koju radimo sada. Kada pri radu zauzmemo ovakav stav, opušteni smo, oslobođeni užurbanosti i uznemirenosti i u stanju smo da se usredsredimo i razmišljamo najbolje što umijemo.

Nevolju ne prouzrokuje posao, već način kojeg se uporno držimo razmišljajući o njemu.

4. Prespavajte!

Ako ste se cijeloga dana rvali sa problemom bez nekog vidljivog napretka, pokušajte da ga izbacite iz glave i odložite donošenje odluke dok ne budete u prilici da je «prespavate». Zapamtite da vaš kreativni mehanizam najbolje radi kada se vaše svjesno «ja» previše ne upliće. U snu, kreativni mehanizam ima savršenu priliku da, ukoliko ste mu ptrethodno pustili točkove u pogon, radi nezavisno od svjesnog uplitanja.

5. Opuštajte se dok radite

Svjesno obratite pažnju na različite dijelove tijela i malo ih opustite. Otrkićete da se uvijek možete svjesno opustiti do izvjesne mjere. Možete prestati da se mrštite i opustiti čelo. Možete malo opustiti napetost u vilici. Možete opustiti šake, ruke, ramena, noge. Radite ovo pet minuta, a zatim prestanite da obraćate bilo kakvu pažnju na mišiće.

Svakodnevno fizičko opuštanje praćeno je i «mentalnim opuštanjem» i «opuštenim stavom» koji nam pomažu da bolje svjesno kontrolišemo svoj automatski mehanizam. Fizičko opuštanje, uz to, samo po sebi ima moćan uticaj na oslobađanje od negativnog uticaja naših negativnih stavova i reakcija. Nastavite da se svakodnevno opuštate i postajaćete sve uspješniji u tome.

Maksvel Molc

JUST DO IT

Izbjegavaj negativne izvore,
osobe, stvari i navike.

Vjeruj u sebe.

Ne odustaj i ne popuštaj.

Uživaj u životu danas; juče je prošlo,
a sutra možda nikada neće doći.

Čvrsto se drži svojih snova.

Ignoriši one koji te pokušavaju obeshrabriti.

Učini to!

Voli prvo sebe i najviše sebe, jer ne možeš
pomoći drugima ako prvo ne voliš sebe.

Otvori oči i gledaj stvari kakve su one zaista.

Preuzmi kontrolu nad sopstvenom sudbinom.

Želi to više nego išta.

Ubrzaj svoje napore.

Ti si jedinstven/a. Ništa te ne na ovome
svijetu ne može zamijeniti.

Naciljaj svoju metu i kreni ka cilju.

Daj više nego što si planirao dati.

Pokušavaj, nije važno koliko teško izgleda. Biće bolje.

Vježba čini majstora.

Porodica i prijatelji su skriveno blago. Potraži ih i uživaj u njihovom bogatstvu.

Razmotri stvari iz svakog ugla.

Pokreni se. Učini da se nešto desi.

Nikada ne laži, ne varaj i ne kradi. Ostani dosljedan.

Čitaj, proučavaj i uči o svemu važnom u tvom životu.

Prestani oklijevati.

Upoznaj sebe, jer to je najbolji način da upoznaš druge.

Dočaraj sebi nešto. Maštaj.

CRNI BALON

Jedan crnački dječak na seoskom sajmu gledao je čovjeka koji je prodavao balone. Očigledno, čovjek je bio dobar trgovac, budući da je pustio crveni balon da se visoko digne u zrak i tako privukao priličnu grupu mogućih kupaca.
Potom je pustio i plavi balon, pa žuti, pa bijeli. Svi su se dizali u zrak sve dok nisu nestali iz vidokruga.

Crnčić je dugo stajao pored tezge i gledao u crni balon, a potom i upita: “Gospodine, ako pustite taj crni balon, hoće li se i on onako visoko dići kao i drugi?”
Prodavač balona ljubazno se nasmiješi dječaku, potom pusti konac koji je držao balon, i dok se balon dizao u zrak, reče: “Sinko, ne radi se o boji. Ono što je u njemu diže ga u zrak.”

***

Nije bitna veličina psa u borbi; bitna je veličina borbe u psu.

LEKCIJA BISERNE ŠKOLJKE

Kako i zašto dolazi do toga da školjka proizvodi biser? Kao prvo, to je zrno pijeska koje je prodrlo u školjku i predstavlja teškoću za nju, nervira je.

„Ah“, kaže ona sebi, “kako da se oslobodim ovoga? Grebe me, nagriza me. Šta da radim?“

I evo je gdje počinje da razmišlja; sabire se, meditira, traži savjet do dana kada shvati da neće moći nikada da se oslobodi tog zrna pijeska, već da može da ga obradi na takav način da ono postane glatko, sjajno, oblo. I kada joj to uspije, ona je srećna i kaže sebi:

„Ah, savladala sam jednu teškoću!“
Hiljadama godina biserna školjka obrazuje čovječanstvo, ali ljudi nisu shvatili lekciju. Koja je to lekcija? Da ako uspijemo da obavijamo naše teškoće i sve što nas nervira u svijetlu, prozračnu i blagu materiju, imaćemo neprocjenjivo bogatstvo. To treba razumjeti.

Zato već od ovog trenutka, umjesto da se žalite, kukate i jedete se u sebi ne preduzimajući ništa, potrudite se da proizvedete tu izuzetnu i specijalnu materiju kojom ćete obaviti svoje teškoće.

Omram Mihail Ajvanov

CITATI - SLAVIŠA PAVLOVIĆ

Ne znam šta tražim, ni gdje treba da tražim, ali sam u jedno siguran – da je to negdje blizu i da ću ga nekako prepoznati i osjetiti.

Neki ljudi pobjeđuju, osvajaju, ali osjećaj gubitništva ih tjera da se iznova dokazuju, pa tako nastavljaju sa pobjedama, sve do trenutka kada, istrošeni, padnu pod noge neprijatelju. Onda tek shvate da su sve dotadašnje pobjede pretvorili u životni poraz, jer nikad nisu pobijedili srcem, već su, u želji da budu pobjednici u očima drugih, nesvjesno pobijedili sebe.

Kada čovjek dotakne dno, obično se preda, zastaje, i tako pasivan, ukočen od svoje ogorčenosti i poraza, ostane na dnu. To se zove pesimizam. Rijetki su ljudi koji to dno, taj poraz i tu ogorčenost razumiju na pravi način, pa ponovo, nepredano kreću, sa mnogo više sigurnosti, svjesni da od dna ne mogu dalje i da svaki pokušaj, bez obzira koliko loš bio, vodi ka uzvišenju. Skoro uvijek, ljudi tog tipa, pronađu svoje mjesto na piramidi uspjeha, pa tako bezbrižni i iskusni, gledaju dno kao najobičniju odskočnu dasku. To je za mene optimizam.

PSIHIČKA REUMA

Čovjek nema volju, pa samim tim, nema šta ni da ojača. Ono što ljudi zovu voljom je nešto malo jača želja, ne i volja. Isuviše smo podijeljeni iznutra da bi rad na volji urodio plodom. Ljudi, recimo, vježbaju koncentraciju, upinju se iz sve snage, i malo ko primijeti da im je moć usredsređivanja vremenom sve lošija.

Slaba koncentracija uzrokovana je unutrašnjom tenzijom, a sama koncentracija je nova vrsta tenzije. Ako napetost “oslobađamo” napetošću, rezultat je psihička reuma: potpuna zakočenost praktikanta. Takav rad je uništavanje volje. Zbog toga rad na sebi uvijek počinje od svjesnosti.

Svjesnost je ono što nam omogućava da se objektivno posmatramo pri svakodnevnim (ili bilo kojim drugim) aktivnostima. Ako nam je svjesnost dovoljno jaka, u stanju smo da precizno sagledamo sopstvene mogućnosti. Kakvi su nam planovi? Veličanstveni. A mogućnosti? Smiješno male. No bilo kako bilo, to je sve što za sada posjedujemo. Da se energija ne bi uludo rasipala, mudro je planove prilagoditi mogućnostima, jer to je jedini način da se mogućnosti povećaju.

Da bi ono što je moguće postalo ono što je stvarno, ne smijemo da imamo nestvarne predstave o svojim mogućnostima.