MALI DJEČAK

Jednom je jedan mali dječak otišao u školu.
Bio je jako mali dječak.
A to je bila prilično velika škola.
Ali, kad je mali dječak
otkrio da može da uđe u svoju učionicu
pravo iz dvorišta,
bio je srećan.
I škola mu više nije izgledala
toliko velika.

Jednoga jutra
kada je došao u školu,
učiteljica reče:
“Danas ćemo crtati.”
“Divno!” – pomislio je mali dječak.
Volio je da crta.
Mogao je sve da nacrta:
lavove i tigrove,
piliće i krave,
vozove i čamce.
I izvadio je bojice
i počeo da crta.

Ali, učiteljica je rekla
“Sačekajte! Još nije vrijeme da počnete!”
I čekala je dok svi ne budu spremni.
“Sada ćemo” – rekla je učiteljica,
“Da crtamo cvijeće.”

“Divno!” – pomislio je mali dječak,
volio je da crta cvijeće.
I počeo je da crta lijepo cvijeće
ružičastim, narandžastim i plavim bojama.

Ali učiteljica je rekla
“Čekajte! Pokazaću vam kako.”
I nacrtala je cvijet na tabli.
Bio je crven sa zelenom drškom.
“Evo!” – rekla je učiteljica.
“Sada možete da počnete.”

Mali dječak gledao je učiteljicin cvijet.
Onda je pogledao svoj cvijet.
Više mu se sviđao njegov cvijet.
Ali, to nije rekao,
samo je okrenuo list
i nacrtao cvijet kao učiteljičin.
Bio je crven sa zelenom drškom.

Jednoga dana
kada je mali dječak
potpuno sam,
otvorio dvorišna vrata,
učiteljica je rekla:
“Danas ćemo praviti nešto od gline.”

“Divno!”-pomislio je mali dječak,
volio je glinu.

Umio je da pravi sve stvari od gline:
Zmije i Snješka Bijelića
Slonove i miševe,
Automobile i kamione.
I počeo je da gnječi
svoj grumen gline.
Ali učiteljica je rekla
“Sačekajte! Još nije vrijeme za početak!”
I sačekala je dok svi ne budu spremni.
“Sada ćemo” – rekla je učiteljica
“Da pravimo činiju.”
“Divno! ” – pomislio je mali dječak,
Volio je da pravi činije
Svih oblika i veličina.
Ali učiteljica je rekla:
“Čekajte! Ja ću vam pokazati kako se to radi.”
I pokazala je svima kako da naprave
jednu duboku činiju.
“Evo!” – rekla je učiteljica.
“Sada možete da počnete.”

Mali dječak gledao je učiteljicinu činiju.
A onda je pogledao svoju.
Njegova mu se više dopadala.
Ali to nije rekao.
Ponovo je zamijesio veliku loptu od svoje gline,
I napravio činiju kao učiteljicinu.
To je bila duboka činija.

Vrlo brzo
Mali dječak je naučio da čeka
I da gleda,
I da sve pravi isto kao učiteljica.
A onda ubrzo zatim
Više nije znao sam da pravi stvari.

Tada se dogodilo
Da se mali dječak sa svojom porodicom
Preselio u neki drugi grad.
I mali dječak
Morao je da ide u drugu školu.

Ta škola bila je još veća
nego ona tamo,
I nisu postojala dvorišna vrata koja su vodila
Pravo do njegove učionice.
Morao je da se penje uz nekoliko stepenica
I da ide dugim hodnikom
Da bi stigao do svoje učionice.

I baš prvog dana
Kad je tu stigao, učiteljica je rekla:
“Danas ćemo da crtamo.”

“Divno!”-pomislio je mali dječak,
I čekao je da mu učiteljica
kaže šta da radi.
Ali učiteljica ništa nije rekla.
Samo je šetala učionicom.

Kad je stigla do malog dječaka
Upitala je: ”Zar ne želiš da nacrtaš neku sliku?”
“Želim” – odgovorio je mali dječak. “Šta da crtam?”
“Ne znam dok ne nacrtaš” – rekla je učiteljica.
“Kako ću to da nacrtam?” – zapitao je mali dječak.
“Kako god želiš” – rekla je učiteljica.
“A kojom bojom” – pitao je mali dječak.
“Bilo kojom” – rekla je učiteljica.
“Ako svi crtaju isto
i koriste iste boje,
kako bih znala ko je koji crtež nacrtao,
i čiji je koji?”
“Ne znam” – rekao je mali dječak
I počeo je da crta ružičasto, narandžasto
i plavo cvijeće.

Volio je svoju novu školu
Iako ona nije imala dvorišna vrata
Koja su vodila do njegove učionice!

Helen E. Bakli