Lični doživljaj

BUDUĆEM PESNIKU

Ne poznajem ljude. Beznadezno,
vec godinama ih trazim i bezim od njih.
Ne razumem ljude? Ili ih mozda suvise dobro
razumem? Daleko bolje od ovih
koji imaju jasno oblicje, grubo
meso i kosti sto se brzo lome
na slabasni dasak ako im se priblizis strasno,
razumem one iz legendi, mrtve.
I zivima se vracam od njih
osnazen, sam i druzeljubiv,
kao da idem od skrivenog vrela
reci koja bezvoljno nalazi usce.

Ne razumem reke. Bezglavo jure...
Izvor je obecanje koje more samo ispunjava,
mnogoliko, nepostojano, vazdasnje more.
U buducnosti, kao u dalekom zdencu,
moguce forme zivota spavaju
u snu bez snova, nesvesne nule,
spremne da postanu odraz bozanskih misli.
Medju tim bicima koja ce jednog dana tek biti
sanjas i ti svoj san, nemoguci druze.

Ne razumem ljude. Al' nesto u meni dodaje ovde
da bih tebe razumeo lako, k'o sto razumem
zivotinje, kamenje, lisce,
moje vazdasnje, nemuste, verne drugare.
Sve se u ovom zivotu svodi na problem
vremena, dugog, sirokog vremena ciji se ritam
nikad ne uklapa sa drugim jadnim ritmom
naseg vremena, ljudskog, krhkog i sturog.
Kada bi ljudsko vreme i bozansko
bili jedno, ova beleska koju u meni pokrenu ritam
stopljena s tvojom prirodno bi se slila u dvoglas
i ne bi bez odjeka muklo nestala pred ravnodusnim pukom.

Al' ne cuvam se od zaborava
okruzen telima skoro savremenim
koja su ziva na drukciji nacin nego sto moje telo zivi,
ovo od lude zemlje koje se bori
da bude krilo i da dosegne zid
isprecen izmedju tvojih buducih godina i mojih.
Jedino zelim da spustim ruku na prijateljsku ruku,
da druge oci podele sa mnom ovo sto vidim.
Neces saznati s koliko ljubavi trazim danas
po belom ambisu sutrasnjice
sen tvoje duse da bih naucio od nje
kako cu prema novoj meri da krotim strasti.

Ako me danas vec klasifikuju ljudi
u svoje fise, epohe i fioke,
odbacuju me: jedni sto sam hladan a drugi sto sam cudak,
a u mom ljudskom drhtaju nalaze samo uspomene mrtve.
I ne treba da znaju da je moj jezik,
ako je jednom pevao o svetu, pokretala ljubav, nista vise.
Niti cu moci da ti kazem koliko se borim
da ne umine moja rec, da ne ucuti
sa mnom, nego da stigne do tebe, kao odjek,
kao oluja koja je prosla i ostavila
u mirnom vazduhu uspomenu, nerazgovetne zvuke.

Neces saznati kako vaspitavam strah
da bih pretvorio glas u hrabrost,
dok zaboravu dajem bezvredne udese
koji bujaju naokolo, s glupim uzitkom
spoticu, ruse i gaze nase zivote,
zivot koji ces uskoro biti, koji sam ja skoro vec bio.
Jer predosecam, odvojen tako od ljudi,
da ce morati moj da bude buduci covek,
da ce da nasele ovu samocu jednog dana,
u mome odsustvu, cisti drugovi s tvojim likom.
Ako se odricem danas zivota posle cu ga pronaci
u tvome pamcenju i u skladu sa mojom zeljom.

Kada u kasni sat, citajuci jos uvek
pod sjajem stone lampe, odlozim knjigu
da bih slusao kisu koja podseca, teska,
na pijanicu sto mokri u hladnoj gradskoj tmini,
nesto lomno u meni sapuce tada:
slobodni elementi sputani u mom telu
jesu li samo zbog ovog dovedeni na zemlju?
Zar nema niceg vise? A ako ima gde da ga nadjem?
Dato mi je da zivim samo u ovom svetu
koji je ponekad bez tebe pust. Zelim da me zavolis kao senku,
sa nostalgijom, kao sto ja tokom zivota voleh
istinu nekih davnih ljudi, kroz pesmu iskazanu.

Jednom, kad se oslobode ljudi uzasa, magle
i primitivnog sveta gde smo ponovo dosli,
pa kad sudbina spusti u dugom miru
jos nerodjenu tvoju ruku na knjigu u kojoj leze
zaboravljeni stihovi moji, otvorices je:
znam da ces osetiti kako ti stize moj glas,
ne iz stare knjizevnosti, nego iz zive
dubine tvoje utrobe, s nemustim nemirom
kojim ces umeti da vladas. Saslusaj me i pokusaj da me razumes.

Ako se moja dusa u limbu necega seti
znacice da su u tebi moji snovi i zelje
imali opravdanje. Znacice da sam ziveo.

L.S. (Izvor)

Emocije i telo

Pored toga što emocije predstavljaju subjektivni doživljaj i subjektivnu reakciju na spoljašnje ili unutrašnje okolnosti, emocije se sastoje i od telesnih reakcija. Bez tela, odnosno bez telesnih promena ne bi ni bilo emocija. Zamislite šta bi bio strah bez svih onih telesnih senzacija koje se jave kada se uplašimo. Sve te telesne promene koje se javljaju kada doživaljamo neko osećanje imaju neku svoju adaptivnu funkciju. Na primer, kada se uplašimo, telesne reakcije koje se dešavaju u organizmu imaju funkciju da nas pripreme za bekstvo ili borbu u situaciji koja se procenjuje kao opasna. Kada takvih promena u organizmu ne bi bilo, zamislite kako bi uopšte bilo moguće da pobegnemo ili se borimo kada se nađemo u nekoj situaciji za koju mislimo da preti da ugrozi naš život ili psihički integritet.
S obzirom da same emocionalne reakcije ne traju dugo (ako ih mi ne održavamo) i telesne promene (na primer: promene krvnog pritiska, srčanog pulsa, dubine i ritma disanja, hormonalne promene, znojenje itd.) koje su sastavni deo emocionalne reakcije relativno brzo prestaju, odnosno organizam se vraća u stanje uobičajenog funkcionisanja. Organizam poseduje svoje specifične mehanizme putem kojih vrši unutranju autoregulaciju, odnosno omogućava da se procesi u organizmu ponovo uravnoteže kada na primer opasnost prođe. Ti mehanizmi nisu pod direktnom kotrolom naše volje i osoba ne mora ništa da čini kako bi telesne promene nastale tokom emocionalnog reagovanja se vratile na uobičajeni nivo funkcionisanja.
Telesne promene koje se događaju kada osoba emotivno reaguje mogu nekada biti veoma intenzivne a često i veoma neprijatne (na primer, kada osećamo intenzivan strah, paniku, intenzivan bes itd.). Međutim iako su neprijatne, ove senzacije same po sebi nisu opasne i ne mogu da ugroze vaše telesno funkcionisanje i zdravlje. Međutim, hroničan stres, hronično strahovanje, bes i drugi intenzivni afekti ako traju danima pa čak i mesecima, mogu negativno uticati na vaše telesno zdravlje i dovesti do tzv. psihosomatskih poremećaja.
Kod psihosomatskih poremećaja, usled dugotrajnog, hroničnog stresa može doći do poremećaja u funkcionisanju pojedinih organa ili do njihovog trajnog oštećenja (na primer, visokog krvnog pritiska, migrena, čira na želudcu, dijabetisa, infarkta miokarda itd.). Osobe koje pate od psihosomatskih poremećaja obično ne izražavaju svoja osećanja i ne umeju da misle o svojim osećanjima (ne umeju da ih verbalizuju i mentalizuju) što za posledicu ima to da se ti afekti direktno izlivaju u telo. Samim tim što osoba ne ume da misli o onome što oseća ne može na te afekte ni da utiče. Dakle, u osnovi psihosomatskih poremećaja su emocionalni problemi koji zahtevaju psihološki tretman.
Pošto osećanja imaju svoju telesnu komponentu, jasno je zašto se osećanja nikada ne mogu potisnuti u potpunosti. Vi možete potisnuti misli koje su sastavni deo vaših osećanja (tako što ćete naterati sebe da ne mislite o nečemu što je za vas bolno i sa čim ne umete da izađete na kraj) ali same telesne promene koje su sastavni deo osećanja ne možete potisnuti i eliminisati. Tako na primer, neko ko ima izrazitu tremu pred javni nastup, može zavaravati sebe da se on/ona uopšte ne plaši kada javno nastupa ali zato može imati na primer, dijareju pred svaki javni nastup.
Hronično potiskivanje emocija dovodi do poremećaja u funkcionisanju skoro čitavog organizma. Pored hormonskih promena tu su i promene u krvnom pritisku, načinu disanja itd. Hronično potiskivanje i stres se odražavaju i na stanje mišićne napetosti u telu. Mnogi ljudi koji su pod stresom pate od hroničnih mišićnih tenzija (kojih obično i nisu svesni jer se radi o hroničnom stanju napetosti koje je za njih svakodnevnica) koje takođe mogu izazivati glavobolje (tzv. tenzione glavobolje), bolove u leđima i druge organske smetnje.
Stanje hronične mišićne napetosti karakteristično je za osobe koje stalno strahuju ili se često i intenzivno ljute. Kod ovakvih klijenta pored rada na psihološkim aspektima problema potrebno je raditi i na obučavanju klijenata veštinama relaksacije. To se postiže različitim metodama i tehnikama poput tehnika progresivne mišićne relaksacije, tehnika disanja, biofidbek metoda, autogenog treninga itd.

Vladimir Mišić dipl. psiholog
http://www.vaspsiholog.com/2010/09/emocije-i-telo/

Simon Sinek: How great leaders inspire action

http://www.ted.com/talks/lang/scr/simon_sinek_how_great_leaders_inspire_action.html

MUDRE MISLI

Kad je čovjek u dilemi koje je mišljenje najistinitije, treba da se opredijeli za ono koje je najpoštenije. Merime

Ko se sveti za jednu podlost, pričinjava drugu. Didro

Moj način zbijanja šale je da kažem istinu. To je najsmješnija šala na svijetu. Šo

Dokolica je izvor svih poroka, ali je zato porok otac svih umjetnosti. Nesin

Problem 19. vijeka: umro je bog. Problem 20. vijeka: umro je čovjek. Ingmar Bergman

Ne govorimo zlu o đavolu. On je, možda, izaslanik drugog boga. Fernandel

Pravo i dužnost su kao palme koje ne donose plod ako ne rastu jedna pored druge. Tekeri

Kad neko ubije čovjeka, onda je ubica, kad neko ubije milione ljudi, onda je osvajač, a kad ih pobije sve, onda je bog. Rostan

Neki ljudi se svete prije nego što ih neko uvrijedi. Mrozek

Ljudsko društvo nije ni raj ni pakao, jer se u njemu nalaze elementi i jednog i drugog. Hičkok

Najjači je onaj čovjek koji umije da vlada svojim strastima. Singer

http://www.mudremisli.com/2009/09/mudre-misli-3/

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 34.

Izvor

Sjaj u očima vaših roditelja:

Svjesno začeće i svjesna trudnoća

Svi znate za izraz »Dok si bio samo sjaj u očima svojih roditelja«

- frazu koja oslikava sreću zaljubljenih roditelja koji istinski

žele začeti dijete. Ispostavlja se da je to također fraza koja sumira

najnovija genetska istraživanja koja sugeriraju da bi roditelji trebali

kultivirati taj sjaj u mjesecima prije začeća djeteta. Ta svijest

i namjera koje potiču rast mogu stvoriti pametniju, zdraviju i

sretniju bebu.

Istraživanja otkrivaju da roditelji u mjesecima prije začeća

djeluju kao genetički inženjeri svoje djece. U posljednjim fazama

sazrijevanja jajne stanice i spermija, proces zvan »genomski upis«

prilagođava aktivnost određenih skupina gena koje će oblikovati

karakter djeteta koje tek treba biti začeto. [Surani, 2001.; Reik i

Walter, 2001.] Istraživanja pokazuju da ono što se događa u životima

roditelja za vrijeme procesa genomskog upisa ima snažan

utjecaj na um i tijelo njihovog djeteta - zastrašujuća pomisao,

imamo li u vidu u kojoj je mjeri većina ljudi nespremna na djecu.

U knjizi 'Pred-roditeljstvo: Odgajanje vašeg djeteta od začeća'

(Pre-Parenting: Nurturing Your Child from Conception), Verny

piše: »Nije svejedno jesmo li začeti u ljubavi, brzini ili mržnji, te

da li majka želi biti trudna... roditelji čine bolje kada žive u mirnoj

i stabilnoj okolini, slobodnoj od ovisnosti i s podrškom obitelji i

prijatelja.« [Verny i Weintraub, 2002.] Zanimljivo, kulture Aboridžina

tisućljećima su priznavale utjecaj okoline na začeće. Prije

začeća djeteta, par obredno pročišćava svoj um i svoje tijelo.

Sada je pravi trenutak da naglasim da Nova biologije nije

povratak u stare dane kada je majka bila kriva za svaku bolest

koju medicina nije razumjela, od shizofrenije do autizma. Iako

je majka ta koja nosi dijete u svojoj maternici, majke i očevi u

začeću i trudnoći sudjeluju zajedno. Ono što čini otac snažno

utječe na majku, koja sa svoje strane utječe na dijete u razvoju. Na

primjer, ako otac ode i majka počne sumnjati u svoju sposobnost

preživljavanja, njegov odlazak duboko utječe na interakciju između

majke i nerođenog djeteta. Slično tome, društveni faktori, kao

kad majka nema posao, dom ili zdravstvenu zaštitu, ili beskrajni

ratovi koji odvode očeve u vojsku, mogu utjecati na roditelje, a

time i na dijete u razvoju.

Suština svjesnog roditeljstva je u tome da i majka i otac imaju

veliku odgovornost u odgajanju zdravog, inteligentnog, produktivnog

i radošću ispunjenog djeteta. Sigurno je da ne možemo kriviti sebe ni

svoje roditelje za promašaje u svom životu ili životima naše djece.

Znanost je usredotočila našu pozornost na stanovištu o genetskoj

predodređenosti, ostavljajući nas u neznanju kada se radi o utjecaju

vjerovanja na naše živote i, što je još važnije, načinu na koji naša

ponašanja i stavovi programiraju živote naše djece.

...

Ako je majka pod stresom, ona aktivira os hipotalamus-hipofiza-

nadbubrežne žlijezde, koja osigurava reakcije borbe ili bijega u

prijetećem okolišu. Hormoni stresa pripremaju tijelo na zaštitnu reakciju.

Nakon što ti majčini signali uđu u krvotok fetusa, oni djeluju na iste

organe i tkiva u fetusu kao što su djelovali i u majci. U stresnoj

okolini krv fetusa najviše odlazi u mišiće i stražnji mozak, pružajući

hranjive elemente potrebne rukama i nogama i području mozga

odgovornom za refleksno ponašanje. Podržavajući funkciju

sustava koji se odnose na zaštitu, krv se povlači iz utrobe i

hormoni stresa suzbijaju funkciju prednjeg mozga... Prolazeći kroz

posteljicu, hormoni majke koja proživljava kronični stres duboko utječu

na distribuciju krvotoka u njenom fetusu i mijenjaju karakter psihologije

djeteta koje se razvija. [Lesage et al., 2004.; Christensen, 2000.; Arnsten,

1998.; Leutwyler, 1998.; Sapolsky, 1997.; Sandman et al., 1994.]

Na Sveučilištu u Melbournu istraživanja E. Marilyn Wintour

na gravidnim ovcama, koje su fiziološki prilično slične ljudima,

utvrdila su da prenatalno izlaganje kortizolu na kraju vodi do

povišenog krvnog tlaka. [Dodic et al., 2002.] Razina kortizola u

fetusu ima vrlo važnu regulatornu ulogu u razvoju bubrežnih jedinica

za filtriranje, nefrona. Stanice nefrona blisko su povezane s

reguliranjem ravnoteže soli u tijelu, zbog čega su važne u kontroliranju

krvnog tlaka. Višak kortizola apsorbiranog iz majke koja je pod stresom

utječe na formiranje nefrona u fetusu. Još jedna posljedica viška kortizola

je da on istovremeno prebacuje i majčin i fetusov sustav iz stanja rasta u stav

zaštite. Kao rezultat toga, višak kortizola koji inhibira rast u maternici

uzrokuje da se beba rodi manja.

Suboptimalni uvjeti u maternici koji vode do niske porođajne težine beba

povezani su s većim brojem zdravstvenih problema kod roditelja koje

Nathanielsz navodi u svojoj knjizi 'Život u maternici' (Life in the Womb),

uključujući dijabetes, srčane bolesti i pretilost. [Nathanielsz, 1999.]

Na primjer, dr. David Barker sa Sveučilišta u Southamptonu u Engleskoj

otkrio je da muško dijete koje pri porodu teži manje od 2,5 kilograma ima

50 posto veće izglede da će umrijeti od srčane bolesti od djeteta s većom

porođajnom težinom. Istraživači s Harvarda otkrili su da ženska djeca koja

pri porodu teže manje od 2,5 kilograma imaju za 23 posto veći rizik od

kardiovaskularnih bolesti od ženske djece koja se rađaju s većom masom.

A David Leon, iz londonske Škole higijene i tropske medicine, otkrio je da

je dijabetes triput češći kod šezdesetogodišnjaka koji su pri porodu bili mali

i mršavi.

Nov fokus na utjecajima prenatalnog okoliša širi se i na istraživanja kvocijenta

inteligencije, kojeg su genetski deterministi i rasisti nekada povezivali

isključivo s genima. Međutim, godine 1997. Bernie Devlin, profesor psihijatrije

s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Pittsburghu, pažljivo je analizirao 212

ranijih studija koje su uspoređivale kvocijente inteligencije blizanaca, braće, te

roditelja i njihove djece. Zaključio je da su geni odgovorni za samo 48 posto

faktora koji određuju kvocijent inteligencije. A kada se uračuna i sinergijski

učinak miješanja majčinih i očevih gena, prava naslijeđena komponenta

inteligencije pada još niže, na 34 posto. [Devlin et al., 1997; McGue, 1997.]

Devlin je, s druge strane, otkrio da uvjeti tijekom prenatalnog razvoja znatno

utječu na kvocijent inteligencije. On otkriva da do 51 posto potencijalne

inteligencije djeteta kontroliraju faktori iz okoline. Ranija istraživanja već

su otkrila da uzimanje alkohola ili pušenje tijekom trudnoće može uzrokovati

smanjenje kvocijenta inteligencije kod djece, kao i izlaganje olovu u maternici.

Lekcija za ljude koji žele biti roditelji: možete radikalno zakinuti inteligenciju

svoga djeteta jednostavno načinom na koji pristupate trudnoći. Te promjene

u inteligenciji nisu slučajne: one su izravno povezane s promjenama krvotoka

u mozgu koji je pod stresom.

Na svojim predavanjima o svjesnom roditeljstvu citiram istraživanja, ali

također prikazujem i video snimak jedne talijanske organizacije za svjesno

roditeljstvo, Associazione Nazionale Educazione Prenatale, koji slikovito

ilustrira međuzavisni odnos između roditelja i njihovog nerođenog djeteta.

Na tom videu majka i otac započinju glasnu svađu dok je žena na sonogramu.

Jasno se može vidjeti kako je fetus poskočio kad je počela svađa. Preplašeni fetus

izvijao je tijelo i poskakivao kao na trampolinu kad je svađa prekinuta razbijanjem

stakla. Moć moderne tehnologije, u obliku sonograma, pomaže nam u rušenju mita

da nerođeno dijete nije dovoljno sofisticiran organizam da reagira na bilo što drugo

osim svoje prehrambene okoline.

LEDINA

Sve ima svoje vreme i svoju priču, devojko.

Zora, stara kurva, opet dolazi, ali pevca o kojem je reč, 

to više ne zanima.

Nema pesme, devojko.

Pas koji je lajao na sve živo, opružen na ledini, škilji i ne mrda.

Na ledini, leži pas, i uopšte se ne trudi.

Sve se strmoglavilo.

I ovi oblaci po nebu samo se bez veze vucaju po nebu.

One što su nekada pohađale školu baleta sada pohađaju kurseve pletenja u staračkom domu.

Macani što su zviždali za devojkama koje pohađaju školu baleta sada tove telad i zalevaju bašte.

Zar je to bilo to, devojko?

Ja znam da jeste, a ti odrasti i saznaj curice.

To se uvek sazna, ako si na vreme prostrla novine ispod sebe, 

da te ne škaklji trava kad budeš brojala zvezde sa njegovim uzdasima na sebil

I nije kasno.

Ljudi kažu da je kasno kako bi manje patili.

Ne veruj ljudima, devojko.

Veruj mravima.

Mravi znaju koliko je duboka voda u fildžanu.

Mravi znaju da nema puta koji ne vodi nekud.

Samo krenuti treba, devojko.

Otisni se.

Toliko njih nije smelo, ali ti, koja ljubiš kao da sahranjuješ, ti ćeš zagaziti.

Boro Kapetanović

http://www.mudremisli.com/2010/11/ledina/