Странице

недеља, 18. јул 2010.

MUDRE IZREKE - BORBA I POBJEDA



Posrćem, padam, ustajem…Teškom mukom nastavljam dalje, ali idem naprijed…Sve sam željnija i sve više i više se penjem. Nazirem sve širi horizont. Svaka je borba – pobjeda.
Helen Keler

Nema te sposobnosti ni te dobre osobine koju mi ne bismo željeli da pripišemo sebi; samo što tu želju ućutkava u nama kontrola razuma, ali ograničeni i jednostavni ljudi ne umiju da je sakriju, nego govore o njoj otvoreno i javno se brukaju i čine smiješnim.
Andrić

Ljutimo se često, ne na one koji su nas uvrijedili već na one koji namjeravaju da nas uvrijede, tako, dakle, vidiš, da se gnjev ne rađa iz uvrede. Gnjev je želja da se zlo vrati zlim.
Seneka

Nesreća nesrećnih ljudi i jeste u tome što za njih stvari koje su inače nemoguće i zabranjene postanu, za trenutak, dostižne i lake, ili bar tako izgledaju, a kad se jednom trajno usele u njihove želje, one se pokažu opet kao ono što jesu: nedostupne i zabranjene, sa svim posljedicama koje to ima po one koji za njima ipak posegnu.
Andrić

Do tog trenutka, putovanja, pomisao da će otići nekud daleko – sve to bilo je samo san – a sanjati je vrlo ugodno, jer nismo obavezni da činimo ništa od onog što zamišljamo. Na taj način ne izlažemo se nikakvoj opasnosti, ne doživljavamo poraze, teške trenutke, a kad jednom ostarimo, uvek možemo optuživati druge – najčešće roditelje, supružnike ili djecu – što nisu dopustili da ostvarimo svoje želje.
Koeljo

Svaki čovjek krije u sebi želje kraljeva. On bi htio da može svašta protiv drugoga, a da drugi ne može ništa protiv njega.
Seneka

Jer, nije ljudska želja ono što raspolaže i upravlja stvarima svijeta. Želja je kao vjetar, premješta prašinu sa jednog mjesta na drugo, zamračuje ponekad njome cijeli vidik, ali na kraju stišava se i pada i ostavlja staru i vječnu sliku svijeta iza sebe.
Andrić

Jedina naša duboka i iskrena želja jeste da se približimo nekome. Od tog trenutka počinju da se sklapaju veze, muškarac i žena ulaze u igru, ali ono što se desi prije toga – privlačnost koja ih je spojila – to je nešto što je nemoguće objasniti. To je nepatvorena želja, u najčistijem obliku. I dok je ta želja još u čistom obliku, muškarac i žena se zaljubljuju u život, proživljavaju svaki trenutak, s punom predanošću i sviješću, iščekujući neprestano pravi čas za objavu posvećenja. Osobe u tom stanju ne osjećaju nikakvu žurbu, ne ubrzavaju događaje nepromišljenim postupcima. Znaju da će se dogoditi ono što je neizbježno, da istina uvek pronađe način da se ispolji. A kad kucne čas, ne oklijevaju, ne propuštaju priliku, ne gube nijedan čarobani trenutak, jer poštuju vrijednost svake sekunde.
Koeljo

POBJEDA I PORAZ


Ja nisam obeshrabren jer je svaki pogrešan pokušaj koji odbacim u stvari korak naprijed. Tomas Edison

Naposljetku, suština saznavanja nije u tome gubimo li igru, već kako gubimo, što s time spoznajemo, čemu nas je poraz naučio i kako nas to mijenja. Gubiti na određeni način znači – dobivati.
Ričard Bah
Pobjednik nikad ne odustaje, jer onaj ko odustane ne može pobijediti. Napoleon Hil
Budeš li se prepirao, ljutio i protivurječio, možda ćeš ponekad i izvojevati pobjedu. Međutim, biće to šuplja pobjeda, jer njome nećeš zadobiti naklonost protivnika.
Bendžamin Frenklin

Ono što nas ne ubije to će nas ojačati.
Fridrih Niče
 

Poraz ne može čovjeka da slomi duhom, ali može da ga slomi ako se preda.
Ben Stajn

Niko nikad nije postigao nešto zaista veliko, a da se nije izložio riziku.
Denis Voltli
Nekada pobjedite, nekada učite.
Robert Kiosaki

LJUDI OD KAMENA


Postoje ljudi koji su kao od kamena. To su samo oni koji imaju čvrsto mišljenje o životu i radu i koji žele da stvaraju i rade, čak i nevažne stvari. Uspijeva im da očvrsnu nevidljive mišiće srca, baš kao što im uspijeva i da očvrsnu mišiće svojih ruku. A kada im se nešto desi, to nekako prežive, bog zna kako, i žive dalje, bez ikakvih posljedica.
Kada je čovjek dobre volje duševno povrijeđen, pretrpi svoje bolove i otjera ih.
Ali mislim, da to ne može uspjeti nekome ko je rastao u uvjerenju da je najvažniji na svijetu!
Čim se takvom čovjeku nešto desi, on ne može ništa drugo nego da se zatvori sa svojim bolom i da ga njeguje… on nema zašto da se brani od njega. Kada vam uspije da povjerujete da je svejedno da li ste srećni ili ne, a to vam vjerovatno uspijeva, kada shvatite koliko je mnogo ljudi kojima je
 gore nego vama i koliko ljudi ne bi imalo vremena ni para da njeguje samosažaljenje i da se odaje svojim razmaženostima, naći ćete u sebi volju za životom i volju za zdravljem.
Čim ta volja postoji, pojaviće se i ostale, instinktivno kao kod životinje koja se, kada je ranjena, liječi sama – tajnom zemaljskom mudrošću. Nekada nešto uhvatite i to sredite, i prođe neko vrijeme i još nekoliko uspjelih pobjeda nad sobom da čak i ne znate kako, ali od vas je postao čvrst čovek koji voli život i ne bježi od njega u magareću klupu!
Milena Jesenska

LJUDI SJENKE


Ima na svijetu mirnih, dobrih ljudi
što kroz život nečujno i tiho gaze
kao da nogom stupaju po pamuku,
a naše oči nikad ne opaze
ni njih ni njinu tihu radost ili muku.
Ima ćutljivih patnika na svijetu
što se samo umorno i gorko nasmiješe
na ljude kad se o njih teško ogriješe
i suminu ih nevini, nalik cvijetu.
I ima ljudi usamljenih i bo‘nih,
sa obrazima upalim i žutim
što ne čuje im se ni smijeha ni plača,
što žive kao samotna i divlja drača,
Ali s bodljama unutra okrenutim,
da nijedna nikoga ne ogrebe
i da nijednom nikoga ne ubodu
do samo svoje rođeno srce, i sebe.
Njih ne vidi naše oko kad ih sreta,
kad tiho prođu u mimogredu mirnu,
jer nikog oni ni laktom ne dodirnu
u vječnoj gužvi i vrevi ovog svijeta.
I žive oni tako, nečujni i neveseli,
i mile kao sjenke, kao vrijeme i sati,
i tek kad umru, slomljeni i uveli,
objave crni posmrtni plakati
da su i oni sa nama živjeli.
Ljubomir Ivanović

TEORIJA OGRANIČENJA


Jedan od najvećih napredaka u razmišljanju u posljednjih nekoliko decenija opisao je Elija Goldrat u svojoj knjizi “Cilj“, kao „Teoriju ograničenja“. Ova teorija kaže da između vas i svega što želite da postignete postoji ograničenje, ili limitirajući faktor koji određuje koliko brzo možete da stignete tamo gdje želite.
Na primjer, ako vozite putem koji je konstruisan tako da se na određenom mjestu sav saobraćaj sliva u jednu traku, ovo usko grlo postaje ograničenje koje diktira koliko brzo ćete stići do svog odredišta. Brzina kojom prođete kroz ovo usko grlo uveliko će da odredi brzinu cijelog vašeg putovanja.
Prilikom ostvarivanja svakog većeg cilja, uvijek se pojavljuju ograničenja ili uska grla koja takođe morate da prevaziđete. Vaš posao je da ih precizno identifikujete i potom usredsredite svu svoju energiju na ublažavanaje tih ključnih ograničenja. Vaša sposobnost da uklonite takve prepreke ili izađete na kraj s ovim limitirajućim faktorima može da vam pomogne da napredujete brže nego što bi vam to omogućio bilo koji drugi korak koji preduzmete.
“Pravilo 80/20″ odnosi se na ograničenja koja stoje između vas i vaših ciljeva. Ovo pravilo kaže da će se 80 odsto vaših ograničenja naći u vama. Svega 20 odsto će se nalaziti izvan vas, sadržano u drugim ljudima i situacijama. Drugačije rečeno, vi lično ste obično najveća blokada na vlastitom putu, ona koja određuje brzinu kojom ostvarujete svaki cilj koji sebi zacrtate.
Većina ljudi ovo teško prihvata. Međutim, uspješni ljudi su mnogo više zaokupljeni time šta je ispravno nego ko je u pravu. Uspješni ljudi su mnogo više zaokupljeni istinom o situaciji i onim što mogu da urade da bi riješili problem nego zaštitom svog vlastitog ega.
Upitajte se:“Šta je to u meni što me koči?“ Pogledajte duboko u sebe i identifikujte ključna ograničenja u svom karakteru, temperamentu, stručnosti, sposobnostima, navikama, obrazovanju ili iskustvu koja vas možda koče u ostvarivanju ciljeva koje ste sebi zacrtali. Postavljajte sebi brutalna pitanja. Budite kranje iskreni prema sebi.
Primarne prepreke između vas i vaših ciljeva su obično mentalne prirode. Po svom karakteru, one su psihološke i emocionalne. U vama su, a ne u situaciji u kojoj se nalazite. I upravo od tih mentalnih prepreka morate da počnete ukoliko želite da postignete sve ono što zaista i možete.
Brajan Trejsi

VIŠE OD PUTA KOJIM SE REĐE IDE 3.



Dobro, loše i nešto između

Izreka da ste ono o čemu razmišljate potpuno je tačna. Vi ste ono o čemu najčešće razmišljate. Vi ste i ono o čemu ne razmišljate. U suštini, dobro, loše i ono između to dvoje o čemu razmišljamo ili ne razmišljamo mnogo govore o tome ko smo. Kada uprošćeno razmišljamo o svemu, sebe stavljamo u priliku da uvek očekujemo i jednostavne, očite odgovore i jasne rezultate čak i u složenim situacijama. Moramo da se prilagodimo realnosti da mnoge situacije, kao što su da li da se oženimo/udamo ili ne, koju profesiju da odaberemo, kada da kupimo kuću, uključuju rizik. Moramo da se naučimo da živimo s tom nesigurnošću.
Podnošenje nesigurnosti, kako sam naveo u knjizi Put kojim se ređe ide, bitno je za proces preispitivanja naših pretpostavki... Međutim, pošto nikada ne možemo da budemo sasvim sigurni da smo razmotrili neku situaciju iz svih aspekata, spremnost da se duboko razmišlja često dovodi do neodlučnosti. Uvek postoji mogućnost da nešto propustimo i moramo biti spremni da podnesemo bol, koji je obavezan kada smo nesigurni. Suočeni s nesigurnošću, ipak moramo da budemo sposobni da delujemo i u određenom trenutku donesemo odluku. Kada odmeravamo misli i osećanja, najvažnije je da li smo sposobni da se borimo sa ostvarenjem nečega što ne poznajemo u potpunosti. To ne podrazumeva isključivo samoposmatranje već ispoljavanje sumnje. Sumnja je često, po mom mišljenju, početak mudrosti.
...
U uvodnom delu Puta kojim se ređe ide napisao sam da pravim veoma malu razliku između svesti i duha, pa, prema tome, nema razlike između duhovnog i mentalnog razvoja. Ne možete da razdvojite razmišljanje – intelekt – od psihološkog i duhovnog razvoja. Dok sam bio na praksi bilo je moderno da se ne obraća pažnja na intelekt. Jedino je bilo važno da se sagleda emocionalna strana, kao da intelektualno razumevanje nije važno. To je bilo uprošćeno razmišljanje. Mada i ja smatram da, u krajnjem slučaju, emocionalna spoznaja mora da postoji, uglavnom ne možete ni da shvatite emocionalne aspekte pojedinih slučajeva sve dok ne sagledate njihov intelekt...

Razmišljanje i slušanje

Jedan industrijski psiholog mi je jednom prilikom ukazao da je vreme koje posvećujemo učenju dece određenim predmetima u školi obrnuto proporcionalno učestalosti kojom će ih deca koristiti kada odrastu. Ne verujem da bi bilo dobro da ono što učimo decu u školi bude proporcionalno onome što će biti korisno posle školovanja, ali zaista mislim da bi bilo mudro da decu više uputimo u proces dobrog razmišljanja i slušanja.
U najvećem broju privatnih i javnih škola, praktično se ne uče ti bitni aspekti komuniciranja...
Mnogi smatraju da je slušanje pasivna interakcija. Greše. Dobro slušanje je aktivno vežbanje pažnje, a, po potrebi, i naporan rad. Ti ljudi tako misle zato što ne shvataju, ili zato što ne žele da shvate, da većina ljudi ne sluša pažljivo. Kada se maksimalno potrudimo i pokušamo dobro da razmišljamo i komuniciramo, pravimo korak više ili prelazimo jednu milju više. To radimo suprotstavljajući se inerciji lenjosti ili otporu straha. Dobro slušanje uvek zahteva veliki rad.
Dobro slušanje zahteva da budemo potpuno koncentrisani na drugog, što predstavlja izraz ljubavi u najširem smislu te reči. Bitan deo dobrog slušanja jeste i disciplina izjednačavanja, privremeno napuštanje ili odbacivanje sopstvenih predrasuda, ograda i želja da bi se, što je moguće više, doživeo svet neke druge osobe iz njene perspektive, praktično u njenoj koži. To sjedinjavanje osobe koja govori i osobe koja sluša zapravo je proširenje i produženje sebe, i iz toga se uvek nauči nešto novo. Pored toga što dobro slušanje podrazumeva i izjednačavanje, uključuje i prihvatanje druge osobe. Osetivši to prihvatanje, osoba koja govori biće sve manje ranjiva a sve više sklona da osobi koja je sluša iznese ono što joj stoji na duši. Kada dođe do toga, govornik i slušalac se bolje razumeju. Dobra komunikacija teče i počinje igra ljubavi udvoje. Disciplina izjednačavanja i usredsređivanje čitave pažnje na drugoga zahtevaju toliko mnogo energije da ona može da su uloži samo s ljubavlju, koju ja definišem kao želju da se neko proširi u interesu uzajamnog razvoja.
Najčešće nemamo tu energiju. Iako možda smatramo da na poslu i u društvu dobro slušamo, mi, zapravo, slušamo selektivno. Često u glavi imamo utvrđeni dnevni red i pitamo se, dok slušamo, kako da stignemo do nekih željenih tema, kako da razgovor što pre završimo ili da ga preusmerimo na način koji nam više odgovara. Mnogi ljudi su više zainteresovani da govore nego da slušaju, ili, pak, jednostavno, odbijaju da slušaju ono što ne žele da čuju...
Utvrdio sam da saznanje da vas neko stvarno sluša često ima veoma dobro terapeutsko dejstvo. Kod otprilike jedne četvrtine pacijenata, dece i odraslih, uočio sam znatno, pa čak i naglo, poboljšanje u toku prvih nekoliko meseci psihoterapije, pre nego što se otkrije koren problema ili neko značajno tumačenje. Do te pojave dolazi iz nekoliko važnih razloga, ali je najvažniji, verujte mi, što pacijent oseća da ga neko istinski sluša, često prvi put u poslednje vreme, a u nekim slučajevima i prvi put u životu.

Sloboda i razmišljanje

Postoji velika razlika između poremećenog i jasnog razmišljanja. Ali, po pravilu, u psihijatriji ne postoje stvari kao što su loše misli ili osećanja. To je donekle korisno pravilo. S druge strane, ono je suviše uprošćeno.
Moralne ocene možemo da donosimo samo o delima. Ako neko razmišlja o tome da vas ubije i zatim veže za luster, to je loše. Zamišljanje da to radi nije. Po tome se razlikuju intimne misli i „javna“ dela. Ova druga uključuju pokazivanje misli njihovim sprovođenjem u delo. U suštini, nemoguće je proceniti nečije misli ukoliko se one ne iskažu u ponašanju.
Tako stižemo do paradoksa u vezi sa slobodom i razmišljanjem. S jedne strane imamo slobodu da razmišljamo o bilo čemu. Da bismo se izlečili, treba da budemo slobodni, da budemo ono što jesmo. Međutim, to ne podrazumeva da imamo slobodu da bez ikakvih posledica po nas budemo kriminalci, namećemo svoje misli drugima, niti da budemo destruktivni. Prema tome, uz slobodu da mislimo i osećamo šta god hoćemo ide i obaveza da disciplinujemo svoje misli i osećanja. Neki, kao i ja, moraju sebi da dopuste da nauče da plaču. Drugi, koji su veoma osetljivi, treba da nauče da ne plaču suviše. Imamo slobodu da razmišljamo i osećamo, ali to ne znači da treba glasno da izgovorimo svaku misao, niti da uvek otvaramo svoju dušu.
... Sloboda bez discipline može da nam stvori probleme. Zapravo, sloboda da se misli bilo šta nije nimalo jednostavna. Postoje određena pravila ograničenja slobode dobrog razmišljanja, a svako razmišljanje nije dobro razmišljanje. Loše razmišljanje često dovodi i do lošeg ponašanja. Pored toga, kao što smo već videli na primerima uprošćenog, odnosno površnog razmišljanja u društvu, postoji mnogo razloga za oprez, budući da se pokazalo da se mnoga loša i ekstremna razmišljanja tumače kao dobra samo zato što su opšteprihvaćena kao normalna.
Pamtim reči iz pesme Keta Stivensa „Ne možeš ga zadržati“, koja se završava rečima: „Reci šta želiš, želi ono o čemu misliš, misli bilo šta.“ Dopada mi se ta pesma. Međutim, kad kaže „Misli bilo šta“ postajem sumnjičav. Dati ljudima slobodu da razmišljaju o bilo čemu može da bude mač sa dve oštrice. Ali, smatram da moramo da im dopustimo tu slobodu. Istovremeno moramo da priznamo da to ne znači da će svi ljudi misliti dobro. Svesni slobode razmišljanja, ne smemo smetnuti sa uma da možemo da napravimo dobar ili loš izbor. Uz slobodu razmišljanja moramo da naučimo da podnosimo i slobodu da budemo nesigurni.
Najviše mi se sviđa ideja jednog mog prijatelja koji je ovo simbolično opisao. On misli da na Zapadnoj obali treba da postavimo Statuu odgovornosti, koja bi bila u ravnoteži sa Statuom slobode postavljenoj na Istočnoj obali. Tačno je da ne možemo da odvojimo slobodu od odgovornosti. Moramo znati da sloboda misli podrazumeva i odgovornost za način i suštinu našeg razmišljanja i da je na nama da odlučimo da li ćemo iskoristiti svoju sposobnost da razmišljamo i tako sasvim ispuniti svoj život.

Skot Pek