Странице

субота, 15. мај 2010.

ŠARGAREPA, JAJE ILI ZRNO KAFE?


Kćerka se žalila svom ocu na težak život i rekla kako ne zna više kako da se suprotstavi životnim problemima i teškoćama, kako nema više snage za borbu; jer čim riješi jedan problem, već je pred njom drugi i teži od prethodnog.
Njen otac, koji je bio kuvar po zanimanju, odveo ju je u kuhinju. Uzeo je tri lonca, napunio ih vodom i stavio ih na vatru. Za kratko vrijeme voda u posudama počela je da ključa. U prvi lonac je stavio šargarepu, u drugi jaje, a u treći nekoliko zrna kafe, zatim ih je ostavio da se kuvaju neko vrijeme.
Kćerka je bila nestrpljiva, jer nije znala šta njen otac tim postupkom želi reći i dokazati.
Otac je isključio šporet, pa je izvadio šargarepu iz vode i stavio je u posudu, a isto je uradio sa jajetom i kafom. Pogledao je kćerku i upitao:

“Šta vidiš?”

“Vidim šargarepu, jaje i zrno kafe”, odgovorila je.

Zatražio je od nje da opipa šargarepu i osjetila je da je šargarepa jako meka i krhka. Onda je zatražio da oguli jaje i vidjela je da je ono tvrdo i skuvano. Rekao joj je da pomiriše kafu, a ona se nasmješila kad je osjetila njen bogati miris.

“Ali šta sve ovo treba da znači?”, upitala je začuđeno.


“Vidiš, kćeri moja, da su i šargarepa i jaje i kafa prošli kroz isto stanje, boreći se sa istim neprijateljem – ‘ključalom vodom’, ali se svaki od njih suprotstavio na različit način. Šargarepa je bila tvrda i jaka, ali je vrlo brzo omekšala i oslabila u ključaloj vodi. Jaje je čuvala njegova jaka ljuska, ali ne zadugo i ono se skuvalo u vreloj vodi i promijenilo iz tečnog u tvrdo stanje. Dok je kafa sasvim drugačija. Njeno zrno je ostalo isto, naprotiv – ona je uspjela promijeniti vodu! A ti?? Da li si šargarepa koja je naizgled jaka, ali čim naiđeš na manje prepreke i teškoće, oslabiš i gubiš snagu?
Ili si jaje mekog srca koje, kad naiđe na probleme, postaje jako. Tvoja ljuska (spoljašnji izgled) se ne mijenja, ali se mijenja tvoja unutrašnjost tako da tvoje srce postaje tvrdo, jako i gorko? Ili si zrno kafe koje izmijeni vrelu vodu (a ona je izvor bola) tako što je čini ukusnom i daje joj lijep miris. Ako si kao zrno kafe, ti svoju okolinu činiš boljom, vrijednijom, ti teškoću sebi olakšavaš tako da ona bude olakšica umjesto teškoće i problema, brige i tuge.
Razmisli, kćeri moja, kako ćeš se suočiti sa svim problemima i teškoćama ovoga svijeta?”

ZA STARU KRNJAVU


Poznajem jednu ženu

Koja stalno kupuje slagalice
Kineske

Slagalice

Pločice

Žice

Djeliće koji se na kraju sklope

U neku cjelinu.

Ona matematički

Rješava sve svoje

Slagalice

Živi pored mora

Iznosi šećer za mrave

I vjeruje

Iz dna duše

U bolji svijet.

Njena kosa je sijeda,

Rijetko se češlja.

Zubi su joj krnjavi.

I nosi široke, bezoblične, radne

Kombinezone na tijelu koje bi

Većina žena voljela da ima.

Godinama me nervirala

Onim što sam smatrao njenim

Hirovima

Kao što je potapanje ljuski od jaja

u vodu (da njom zaliva biljke

kako bi dobile kalcijum)

Ali, kad na kraju razmislim o njenom

Životu

I poredim ga sa drugim životima

Blještavijim, originalnijim

Ljepšim

Shvatim da je povrijedila

Manje ljudi nego iko koga znam

(a pod povrijedila mislim samo to,

ništa više.)

Prošla je kroz teške periode

Kada je možda trebalo

Više da joj pomognem

Jer ona je majka mog jedinog djeteta

I nekad smo se mnogo voljeli

Ali prošla je kroz to.

Kao što sam rekao,

Povrijedila je manje ljudi

Nego iko koga znam

I ako se tako gleda,

Eto,

Stvorila je bolji svijet.

Pobijedila je!

Frensis, ova pjesma je za tebe.

-Čarls Bukovski-

ZABILJEŠKE JEDNOG POKVARENJAKA

“Od mojih prvih đačkih ljubavi, ostao sam stidljivo, beznadežno i nesrećno zaljubljen u žene: svaka žena koju sam volio izgledala mi je suviše dobra za mene, gotovo nedostižna. Kao mlad nisam flertovao, nisam nikada imao male ljubavne avanture, i za sve vrijeme svog drugog braka, u kome sam bio duboko nezadovoljan, volio sam žene, čeznuo za njima i izbjegavao ih.

Sada, kada počinjem da starim, žene su svuda oko mene iako ih nisam tražio. Čak je i moja vječita stidljivost nestala. Ruke nalaze moju ruku, usne se priljubljuju uz moje. U mom uskovitlanom i pomalo napornom ljubavnom životu, u mirisu njihove kose, kože, pudera i parfema ja osjećam da neko u meni zna čemu sve to vodi. Zna da će mi i ovo biti oduzeto, da ovaj pehar mora da se isprazni i da se ponovo do vrha napuni, do mučnine; da ova najskrivenija žudnja mora da se utoli i da umre, da ću iz ovog davno priželjkivanog raja uskoro morati da odem, svjestan da je i on bio samo obična krčma iz koje ću pobjeći trom i bez sjećanja.Tako je oduvijek bilo sa svim onim za čim sam žudio: tek kada bih osjetio da se moja želja umara i lagano gasi, nedostupni i željeni plod bi mi iznenada padao u krilo, ali i on je bio samo jedna jabuka kao i sve ostale: čovjek je poželi i pojede i njena draž i čarolija nestanu. To je moja sudbina. Nekada sam čeznuo za slobodom i taj pehar sam već ispio, želio sam da budem sam, kao što sam želio slavu i blagostanje, ali samo da bih se zasitio i da bi me probudila nova žeđ, drugačija, uvijek drugačija. Kad se samo sjetim kako sam kao mlad poštovao brak i djecu, toliko da sam se jedva usuđivao da ih poželim za sebe; imao sam i ženu i djecu, moju dragu djecu koju sam nježno volio – a šta mi je od svega ostalo!
I slava je iznenada došla i brzo me zasitila, bila je tako glupa i dosadna! Jedno vrijeme sam želio da imam samo jednostavan i bezbrižan život bez profesionalnih obaveza, bez slave, jednu kućicu u selu samo za sebe – i to sam dobio; imao sam novac, napravio sam ljupku malu kuću i zasadio lijep vrt – jednog dana ponovo je sve postalo beznačajno i pretvorilo se u prah! Kao što sam u mladosti žarko priželjkivao velika putovanja – Rim, Sicilija, Španija, Japan – i to je došlo, i to je postalo moje, mogao sam da putujem i putovao sam vozom i brodom u mnoge daleke zemlje, obišao sam svijet i vratio se, i taj plod sam okusio i više nije imao onu draž!To isto mi se sada dešava sa ženama. Nekada daleke, dugo željene i nedostupne, sada su moje. Bog zna šta ih je privuklo! Milujem njihovu kosu, uzdrhtale nježne grudi, i s čuđenjem držim u ruci rajski plod koji me mamio i koji sam zagrizao. Ukusan je, sladak i zreo, nema šta da mu zamjerim – samo što zasiti, brzo zasiti i već slutim da ću ga ubrzo odbaciti. Često sam se pitao šta to moji prijatelji vide u meni, šta žene nalaze u meni, jer im nisam odan – ali u suštini sam znao i znam šta ih privlači i šta je to što mi još uvijek daje izvjesnu moć nad ljudima. Oni osjećaju u meni ono što život čini neobičnim i burnim, naslućuju impulse i osjećanja koja su promjenljiva ali snažna, osjećaju moju čežnju, vatrenu i neukrotivu, koja me uvijek vodi ka nečemu novom. Taj impuls i ta žeđ pomažu mi da prođem kroz sva kraljevstva realnog svijeta, da ih iscrpim i učinim irealnim, i da, izgarajući i nadvisujući ih, pobjegnem u bezimeno i nepoznato.

Bilo je kasno kada sam se te proljećne noći popeo na brdo; kiša je tiho pjevušila u dudovom lišću, pod mantilom se uz mene pripijala mala smeđokosa žena dok smo se opraštali. Kada je sa mojih grozničavih usana ispila posljednji poljubac pred svojom seoskom kućom, vidjeh kako se na kišovitom nebu pomaljaju plavetnila i zvijezde. Jedna od njih je bila moja srećna zvijezda, Jupiter. Drugu, tajanstveni Uran, nisam vidio, njoj ja služim i ona je ta koja moju nemirnu sudbinu iz ovog bijednog haosa vodi prema tajni i čaroliji. Ali ona je uvijek tu i uvijek me privlači i upija svojim ćutljivim, mističnim pogledom.”

Čarls Bukovski, “Zabilješke jednog pokvarenjaka”

ADRIJEN

Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
Grudva snega
koju si bacio na mene
u Šamoniju
prošle zime
sačuvala sam je
Eno je na kaminu
pokraj svadbenog venca
moje pokojne majke
koju je ubio
moj pokojni otac
što je giljotiniran
jednog tužnog zimskog jutra
ili proletnjeg …
Grešila sam priznajem
znala sam ostati
duge godine
ne vraćajući se
kući
Ali nikada ti nisam rekla
da je to zato što sam bila u zatvoru
grešila sam priznajem
često sam tukla psa
ali sam te volela

Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
I Vrbova grana
tvoj mali foksterijer
koji je crk’o prošle nedelje
sačuvala sam ga!
Eno ga u frižideru
i ponekad kad otvorim vrata
da uzmem pivo
ugledam jadnu životinju
i to me strašno rastuži!
A ipak to sam ja uradila
jedne večeri da skratim vreme
dok sam te čekala …
Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
Sa vrha kule Sen-Žak
bacila sam se
prekjuče
zbog tebe sam se
ubila
Juče su me zakopali
u jedno divno groblje
i mislila sam na tebe
i večeras sam se vratila
u sobu
po kojoj si se šetao go
u vreme dok sam još bila živa
i čekala te

Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
U redu grešila sam
duge godine nisam se vraćala kući
ali sam ti uvek krila
da je to zato što sam bila u zatvoru!
Grešila sam priznajem
često sam tukla psa
ali sam te volela!

Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!

Žak Prever (1900 – 1977)

RAZMJENA MIŠLJENJA


U slučaju da pokrene i dobije raspravu o budizmu
sa onima kod kojih je, svaki lutajući sve
štenik
mogao bi ostati u Zen hramu. A ako je poražen, mora otići.

U jednom hramu u sjevernom dijelu Japana živjela su zajedno dva brata sveštenika. Stariji je bio učen, a mlađi priglup i bez jednog oka. Jedan lutajući sveštenik naiđe i zamoli ih za

prenoćište, uredno ih pozvavši na diskusiju o uzvišenom učenju. Stariji brat, umoran od napornog rada tog dana, reče mlađem da ga zamjeni. “Idi i zahtjevaj razgovor u tišini”, upozori ga.

Tako mladi sveštenik i stranac odoše do oltara i sjedoše. Ubrzo poslije toga putnik ustade, otide do starijeg brata i reče mu:
“Tvoj brat je divan mladić. Porazio me je.”
“Prepričaj mi razgovor”, reče zbunjeno stariji brat.

“Pa”, objasni putnik, “prvo sam ja podigao jedan prst, predstavljajući Budu, prosvijetljenog. Onda on podiže dva prsta, označavajući Budu i njegovo učenje. Ja podigoh tri prsta, predstavljajući Budu, njegovo učenje i njegove sljedbenike. Zatim on prodrma svojom stisnutom šakom pred mojim licem, pokazujući da svi pomenuti potiču iz jedne suštine. Tako on pobjedi, i ja nemam prava ostati ovdje.” Ovo rekavši, putnik napusti hram.

“Gdje je taj čovjek?”, zapita mlađi, dotrčavši do svog starijeg brata.
“Čuo sam da si dobio diskusiju.”
“Ništa ja nisam dobio. Prebiću ga.”
“Reci mi temu diskusije” odgovori, još više zbunjen, stariji brat.
“Čim me je ugledao, podigao je jedan prst, vrijeđajući me kako imam samo jedno oko. Pošto je stranac, pomislih kako trebam biti učtiv prema njemu, te podigoh dva prsta, čestitajući mu što on ima oba oka. Onda taj neučtivi bijednik podiže tri prsta, sugerišući da nas dvojica imamo samo tri oka.
Ja se naljutih i krenuh ga udariti, ali on pobježe napolje i to okonča stvar!”

*********

“Dva su čovjeka gledala kroz zatvorske rešetke; jedan je vidio blato, a drugi zvijezde.”

BITI SREĆAN

U životu ne postoji nikakva dužnost
osim dužnosti: biti srećan.
Samo smo zato na svijetu,
a sa svim dužnostima,
svim moralom
i svim zapovijedima
rijetko činimo jedno drugoga srećnim,
jer i sebe time ne činimo srećnima.
Ako čovjek može biti dobar,
može to samo onda
kada je srećan,
kada u sebi ima sklada,
dakle kada voli.
To je bilo učenje,
jedino učenje na svijetu.
To je rekao Isus,
To je rekao Buda,
To je rekao Hegel.
Za svakoga je na ovome svijetu
jedino važno
njegovo vlastito najunutarnjije,
njegova duša,
njegova sposobnost da voli.
Ako je ona u redu,
onda je svejedno
jede li se proso ili kolači,
nose li se dragulji ili rite;
onda svijet zvuči zajedno s dušom,
onda je dobro.

Herman Hese

U MOJOJ GLAVI STANUJEŠ

U mojoj glavi stanuješ: tu ti je
Soba i mali balkon s kog puca
Vidik na moje misli najtananije.

Ponekad slušaš kako mi zakuca
Srce ko živi leptir iz kutije.

Ja ti odškrinem vrata: niz basamake
Silaziš u vrt za kog niko ne zna.

Na povjetarcu lebdiš poput slamke.

(Dok za to vrijeme, možda: neoprezna
Stojiš na nekom rubu, ispred zamke…)

Nekad (u mojoj glavi dok baš skačeš
U morsku pjenu, ispod sunca, gola)

spazim te kako po kiši preskačeš
Barice i sva u blatu do pola
Žuriš na posao s licem ko da plačeš.

Prolazi dan za danom i sva svota
Vremena tvog se po dva puta zbira:
Pa pola oko moga klupka mota.

Vidim sa tvoga lica punog mira
Da ne znaš kako živiš dva života.

U mojoj glavi stanuješ i dubiš
Crne i bijele hodnike za moje
Misli: kako mi bježiš il me ljubiš?

Van tebe druge misli ne postoje.

Samo dok spavam ti se nekud gubiš…

Stevan Raičković

CVRČAK I NOVČIĆ


Jednom prilikom jedan čovjek pozva svoga prijatelja
Indijanca u goste u veliki grad.
Poveo ga je u razgledanje
grada i dok su šetali Indijanac najednom reče: “Čujem cvrčka!”

“Nemoguće je da od ovolike buke, brujanja automobila i galame ti možeš čuti cvrčka”, reče mu prijatelj. ”Nemoguće!”
Indijanac se na to sagnu, razgrnu grm i pokaza mu cvrčka.

“Ali kako?” upita njegov prijatelj.
Indijanac na to zatraži jedan novčić i ispusti ga na trotoar.
Novčić zazveči!
Prolaznici se zaustaviše i okrenuše prema mjestu
odakle je
dolazio zvuk palog novčića.

“Ono što si naučio slušati, čućeš…ma kakva buka bila,
ma gdje bio”,
odgovori Indijanac.

“Vidiš, ovi ljudi su u buci čuli novčić, a ja sam čuo cvrčka.”

DOŠAO SAM TEBI

Došao sam tebi kao što rijeka ide moru
Žrtvovao sam jednim potezom i svoj tok i svoje planine
Napustio sam zbog tebe svoje prijatelje i svoje djetinjstvo
Svaka kap vode moga života upila je so tvoje neizmjernosti
Tvoje sunce uništilo je moju prošlost pretke
Ti vladaš nad mojom krvlju nad mojim snovima nad mojim ludilom
Dao sam ti sve svoje sje
ćanje kao jednu kovrdžu moje kose
Spavam samo u tvojim snjegovima
Razvalio sam svoju postelju rastjerao svoje dobre vile
Odrekao sam se već davno svojih legendi
U kojima su Rembo Kras i Dikas
I Valmor koja plače u ponoći
Konopac Nervalov prekinuo se
I metak koji je ubio Ljermontova prošao je kroz moje srce
Podijeljeno tvojim koracima
Razvejano tvojim pokretima
Ko zaljubljeni vjetar neke šume
Ja idem za prašinom koja se jutrom goni iz kuće
I koja se strpljivo vraća neprimjetno u toku čitavog dana
Bršljan koji raste a da niko ne primjećuje
Dok ga ne sakate u njegovoj vjernosti
Ja sam izlizani kamen silom tvoga stalnog šetanja
Stolica koja te čeka na tvome uobičajenom mjestu
Okno sa koga tvoje čelo gori gledajući u prazno
Petparački roman koji govori samo o tebi
Otvoreno pismo zaboravljeno prije no što je pročitano
Prekinuta rečenica na koju vraćati se nema značaja
Trepatanje soba kroz koje se prošlo
Parfem koji ostavljaš za sobom
A kad izađeš nesrećan sam kao i tvoje ogledalo

**

Luis Aragon

Sunloverz ft Gto - Love Will Set You Free Original Edit

VULKAN I MRAČNA NOĆ


Ja sam vulkan a ti si mračna noć
u kojoj hoću da izgorim.

Treba da si duboki morski talas
oko moje stjenovite obale.

Za mene ćeš biti uvijek dragocjeno biće,
koje se nalazi pored mojih nogu.

Treba da pritisneš svoje grudi na moje,
da mi se nježno približiš
i da mi prošapćeš riječ iz dubine srca.

I kada bure dođu, kada nas strasti obuzmu,
kada se naša srca uzbude -
tada moramo jedno drugo da umirimo od pravih
strahota, da se zagrlimo u ludoj radosti!

Ja sam vulkan, a ti tamna noć
u kojoj hoću da izgorim.

Ako mi dođeš jedne tvoje sentimentalne plave večeri,
kasnije taj naš podivljali dan
(jedan dan mladih uzbuđenja)
ako mi dođeš u taj čas
(ah, među nebeskoplavim radostima
nalazi se jedna mlada bijesna olujna strast!)
ako dođeš čista i nevina i prirodno otkriješ se
kao žena,
tada treba da zagledaš moje oči i moje ruke i da zadrhćeš
kao zategnuto uže na moj dodir -
treba da razumiješ da se nalazimo samo ti i ja
i jedan jedini duboki tren
i da je sve drugo samo pjena na uzburkanoj vodi.

Artur Lundkvist

Clannad- I Will Find You From The Film, Last Of The Mohicans

INDIJANSKE MUDROSTI

Sve što Indijanac radi je u krugu, a to je zato što snaga svijeta uvijek djeluje u krugovima, i sve pokušava biti okruglo. Nebo je okruglo, a čuo sam da je i Zemlja okrugla, a takve su i sve zvijezde. Vjetar, kad je najmoćniji, vitla. Ptice grade gnijezda u krugovima, jer njihova je vjera ista kao i naša. Čak i godišnja doba u svojoj izmjeni čine veliki krug i uvijek se ponovo vraćaju tamo gdje su bila. Čovjekov život je krug od djetinjstva do djetinjstva. I tako je u svemu u čemu se kreće snaga.
Crni Los, Oglala Sioux

Jednom sam bio u Viktoriji i vidio sam veoma veliku kuću. Rekli su mi da je to banka i da bijeli ljudi tu stavljaju svoj novac na čuvanje i da vremenom dobijaju korist. Mi Indijanci nemamo takve banke; ali kada imamo mnogo novca ili ćebadi, mi ih dajemo drugim Indijancima i vremenom to im donosi korist i naša srca se osjećaju dobro. Naš način davanja je naša banka.
Poglavica Maquinna, Nootka

U srcima svih nas postoji skrivena cesta kojom se rijetko putuje, a koja vodi do nepoznatog, tajnog mjesta. Stari su ljudi zaista voljeli Zemlju i na njoj su sjedili i počivali s osjećajem da su blizu majčinske snage. Svoje su šatore gradili na Zemlji, a svoje žrtvenike od Zemlje. Zemlja je umirivala, jačala, pročišćavala i liječila. Zbog toga stari Indijanac još uvijek sjedi na Zemlji, ne ustaje i ne odvaja se od njenih snaga koje život daju. Za njega sjediti ili ležati na Zemlji znači moći razmišljati dublje i osjećati snažnije. On može jasnije proniknuti u tajne života i doći u bliži odnos sa životom oko sebe.
Poglavica Medvjed Koji Stoji, Oglala Sioux

Naše je vjerovanje da je ljubav prema posjedovanju slabost koju treba nadvladati. Ona privlači materijalni dio, a ako joj se dozvoli, s vremenom će poremetiti čovjekovu duhovnu ravnotežu. Zbog toga djeca zarana moraju naučiti ljepotu darivanja. Treba ih učiti da daju ono što najviše vole kako bi mogla osjetiti radost davanja.
Ohiyesa, Wahpeton Santee Sioux

Šta je život? To je treptaj svica u noći. To je dah bufala na zimskoj hladnoći. To je mala sjenka koja juri preko trave i nestaje na zalasku sunca.
Vrano Stopalo, ratnik i besjednik Crnih Stopala

Sve stvari na svijetu imaju svoju svrhu, svaka bolest i biljka koja je liječi, i svaki čovjek sa svojim pozivom. Ovo je indijanska teorija postojanja.
Žalosni Golub, Salish (1888-1936)

Indijanci vide dva puta sa kojima se suočava bijeli čovjek kao put tehnologije i put duhovnosti. Mi osjećamo da put tehnologije vodi moderno društvo ranjenoj i sprženoj zemlji. Može li biti da put tehnologije predstavlja žurbu u uništenje dok put duhovnosti predstavlja sporiji put kojim su Indijanci putovali i koji sada ponovo traže? Zemlja nije spržena na tim tragovima. Trava tamo još uvijek raste.
Vilijem Komanda, Mamiwinini, Kanada

Veliki Duh je u svim stvarima, on je u vazduhu koji dišemo. Veliki Duh je naš otac, a zemlja je naša majka. Ona nas hrani, i sve što stavimo u nju ona nam vraća.

Veliki Grom

Le tour du monde en 80 secondes

JK Wedding Entrance Dance