Странице

петак, 14. мај 2010.

He's Not The Messiah

SEDAM SVJETSKIH ČUDA

U trećem razredu osnovne škole učenicima je postavljen zadatak
da
od ponuđenih odgovora označe sedam svjetskih čuda.
Nakon
određenog vremena, pojavila se ova lista:

  1. Egipatske piramide
  2. Tadž Mahal
  3. Grand kanjon
  4. Panamski kanal
  5. Empajer Stejt Bilding
  6. Bazilika Sv. Petra u Vatikanu
  7. Kineski zid

Učiteljica je, skupljajući radove, primjetila da jedna djevojčica još uvijek razmišlja.
Pa je upita da li ima problema da sastavi listu.

Ona je odgovorila: „ Da. Ne mogu se u potpunosti odlučiti. Ima toliko mnogo čuda.“

Učiteljica ju je ohrabrivala:“ Pa, kaži nam bar ono što si dosad napisala. Možda ti možemo pomoći.“

Učenica se je u početku malo snebivala, ali je na kraju ipak progovorila:

„Za mene, ovo su sedam svjetskih čuda:

  1. Vidjeti
  2. Čuti
  3. Dodirnuti
  4. Pomirisati
  5. Osjetiti
  6. Smijati se
  7. Voljeti.“

U učionici je zavladao muk.

***

Sve svakodnevne stvari koje se podrazumijevaju, a koje mi ne ostvarujemo, su zaista čuda.
Najdragocjenije stvari u životu su ustvari one koje se ne mogu ni kupiti ni prodati.

NEMOJ, NEMOJ IĆI

Zaboraviti treba
Sve što je moguće
Onog koga nema
Vrijeme rastanka
Izgubljeno vrijeme

Treba znati kako
Preboljeti sate
Što ubiti mogu
Udarcima svojim
Samo srce sreće

Nemoj, nemoj ići
Nemoj, nemoj ići

Pokloniću tebi
Svaki biser kiše
Iz onih zemalja
Gdje ni kiše nema

Prokopaću zemlju
Sve do iza smrti
Da ti skrijem tijelo
Svjetlošću i zlatom

Stvoriću zemlju
Gdje će ljubav biti
I vladar i zakon
Ti kraljica moja

Nemoj, nemoj ići
Nemoj, nemoj ići

Nemoj, nemoj ići
Izmisliću za te
Besmislene riječi
A ti ćeš ih znati

Pričaću ti priču
O zaljubljenima
Što vidješe svoja
Srca gdje se ljube

Pričaću ti priču
O onome kralju
Što je davno umro
Jer te nije sreo

Nemoj, nemoj ići
Nemoj, nemoj ići

Dešava se često
Da izbije vatra
Iz starog vulkana
Što je davno umro

I, čini se, ima
Izgorjele zemlje
Koja žitom rodi
Bolje nego druga

A kad dođe veče
I upali nebo
Zar se stopiti neće
Crveno i crno

Nemoj, nemoj ići
Nemoj, nemoj ići
Nemoj, nemoj ići

Plakati više neću
Govoriti neću
Sakriću se negdje
Samo da te gledam
Kako plešeš srećna

Samo da te slušam
Kako pjevaš srećna
I samo ću biti
Sjena tvoje sjene
Sjena tvoga psa

Nemoj, nemoj ići

Nemoj, nemoj ići.

Žak Brel

7 VRSTA INTELIGENCIJE


Šta znači biti pametan?!

Da li je to postizanje visokih rezultata na testu inteligencije ili
na školskom testu koji provjerava sposobnosti. Jesu li pametni
oni koji imaju izvanrednu memoriju?!
U mnogim školama djecu odvajaju prema rezultatima,
oni sa visokim ocjenama dobijaju više pažnje i više privilegija
od onih sa nižim ocjenama.
U poslu, mi tradicionalno definišemo pamet kao sposobnost
rješavanja problema i brzo razumijevanje. U stvari,
brzina je identifikovana i usvojena kao osobina intelekta.
Ipak mnoga svjetska otkrića nisu došla na osnovu brzine već istrajnosti, kreativnosti i teškog razmišljanja.
Tomas Edison je radio gotovo kao fizi
čki radnik dok nije otkrio sijalicu.
On je bukvalno probao hiljadu puta dok nije uspio.
Dakle, sijalica nije došla brzo. Mnoga naša vjerovanja o inteligenciji su
posljednjih godina poljuljana. Među onima koji su najviše uzdrmali naše
znanje bio je Dr. Hauard Gardner, čija knjiga
Okviri Uma govori o
sedam vrsta inteligencije. On smatra da inteligenciju mjerimo vrlo usko.
Evo Gardnerovih sedam originalnih vrsta inteligencije.
Sedam načina na koji možete organizovati intelekt po kategorijama;
sedam načina da bolje razumijete svoju prirodu.

  1. VERBALNA INTELIGENCIJA. Pamet riječi. Odnosi se na riječi i jezik, spsobnost da zamislimo i komuniciramo kroz verbalne termine. Biti leksički pametan.
  2. VIZUELNA INTELIGENCIJA. Pamet slika. Zasniva se na čulu vida ili sposobnosti vizuelizacije; sposobnost da se misli kroz oblike ili rasporede, da se tumače simboli i zamisle mogućnosti. Ukoliko imate jaku vizuelnu inteligenciju, vjerovatno ćete svoje ideje crtati na papiru i predstavljati slikama.
  3. FIZIČKA INTELIGENCIJA. Pamet tijela. Odnosi se na fizički pokret: sposobnost da se «misli tijelom», da se stvari razumiju uz pomoć fizičkog kontakta; saznanje kroz dodir.
  4. MUZIČKA INTELIGENCIJA. Muzička pamet. Zasnovana na nečijoj mogućnosti da prepozna melodijske motive i da muzički misli, da instinktivno predosjeti melodijske, ritmičke i harmonijske «događaje»; da koristi zvuk i ritam za elokventnije izražavanje misli.
  5. MATEMATIČKA I LOGIČKA INTELIGENCIJA. Logička pamet. Nekada nazivana naučnom inteligencijom, ona se zasniva na moći rasuđivanja i mogućnosti baratanja brojevima i formulama, odnosno izgradnje sistema argumentacije.
  6. INTERPERSONALNA INTELIGENCIJA. Društvena pamet. Usmjerava naše odnose sa drugim ljudima; visoka empatija karakteristična je za ovu vrstu intelekta i pomaže nam da se dobro odnosimo prema svim tipovima ljudi.
  7. INTRAPERSONALNA INTELIGENCIJA. Unutrašnja pamet. Odnosi se na našu sposobnost da gledamo unutar sebe i da razumijemo sebe, svoju suštinu i osjećanja. Jak osjećaj sebe.

Odlomak iz knjige «Potencijal žira», Džim Ketkart



ISTINITA PRIČA O SILVESTERU STALONEU


Silvester Stalone je rođen u siromašnoj porodici u Njujorku. Porodica mu je bila toliko siromašna da ga je majka čak rodila na školskom pragu. Nesreća prilikom porođaja oštetila mu je jedan facijalni živac ostavljajući pritom paralizovanim dio usne, jezik i bradu. Kao za posljedicu imao je nejasan izgovor i oborenu donju usnu.Uprkos njegovim ograničenjima, Stalone je imao kristalno jasnu namjeru, a to je da postane glumac. To nije samo bila obična želja, već potpuno uvjerenje da će postati glumačka zvijezda i bio je neumoljiv u izvođenju svoje namjere.

Priču koja slijedi ispričao je Silvester Stalone jednom svom prijatelju, a ovaj ju je prepričao na jednom od svojih seminara.


Otprilike priča ide ovako…

…Stalone je od početka znao šta hoće da radi i šta hoće da postane.
Znao je da će biti u filmskom biznisu i tačka. Ne samo na televiziji, već na i filmskom platnu. Želio je da inspiriše ljude, ne iz razloga da bi bio popularan, već da bi zaista inspirisao ljude i pokazao im za šta su sposobni, i kako mogu da prevaziđu životne prepreke. Jer u svom pravom životu, osjećao se kao da je to i sam radio.

Pokušavao je sve vrijeme da nađe posao i filmskom biznisu i nije bilo kao ”Adrijanaaaaa!” (onaj njegov promukli glas) i da su mu odmah rekli da je zvijezda i primili ga da glumi. Nije uopšte bilo tako.
Gledali su ga i govorili su mu da izgleda kao idiot, da treba da radi nešto drugo, „…nema mjesta za tebe, nećeš nikada biti zvijezda u filmovima, niko neće da gleda nekog ko izgleda tako glupo i govori samo sa jedne strane usana.“ I dobijao je ne, ne, ne i ne. Svuda su ga odbijali.
Tom prilikom je rekao: ”Bio sam izbačen više od 30 puta od svake agencije.”
Govorio je: „Došao bih u 4 sata ujutru prvi i sjedio bih do jutra. Iz dana u dan.“
I tako je najzad i dobio svoju prvu ulogu. Glumio je nekog pljačkaša kojeg su pretukli za nekih 20 sekundi. I uradio je takva 3 kratka filma. Nikada nije dobio ništa veliko. Odbijanje, odbijanje i samo odbijanje. I konačno je shvatio da to više ne ide tako. I promjenio je pristup. Rekao je: ”Umirao sam od gladi, nisam imao ni za grijanje u mom stanu, žena mi je svaki ubogi dan gunđala za vratom da idem da tražim posao”. Tu ga je drugar upitao: ”Pa dobro, zašto onda nisi išao tražiti neki posao?” Stalone mu je odgovorio: ”Jer sam znao da ako pronađem posao, zadovoljio bih glad i smirio bih se. Ovo je bio jedini način da uradim to što hoću i da porušim sve ostale mostove iza sebe da se ne bih više mogao vratiti. Ako bih našao novi posao, ušao bih u taj ritam gdje bih imao sigurnost od posla, izgubio bih vatrenu želju za glumom i moj san bi nestao. Želio sam da držim tu glad, ta glad je bila moja jedina prednost. Moja žena to nije mogla da razumije. Mnogo sam se svađao sa njom, bio sam švorc, bilo je hladno, nisam imao para. Užas! Ali jednoga dana otišao sam u javnu biblioteku, jer je tamo bilo toplo. Nisam prosto htio ništa da čitam, već samo da se ugrijem. Bio sam tamo i sjedio sam na stolici i neko je ostavio neku knjigu. Bacio sam pogled na knjigu. Bile su to neke priče od Eda Grauna. Počeo sam da čitam i bilo mi je jasno sve o čemu je pisao.” I drugar ga je pitao: ”I kako ti je ta knjiga pomogla?” Stalone je rekao: ”Ta knjiga me je izvukla. Navela me je da pomislim kako mogu da utičem na druge ljude, da ih dotaknem, da ne mislim samo o sebi. Možda i odlučim da budem pisac, pomislio sam. Pokušavao sam da napišem nekoliko scena, ništa nije uspijevalo, bio sam i dalje švorc. Nisam imao ni 50 dolara. I konačno, jednog dana se desilo da sam prodao jednu skriptu za 100 dolara. Ubrzo sam međutim i potrošio taj novac, pa sam i dalje sam nastavljao po starom. Bio sam toliko švorc da sam prodao i ženin nakit. Znate… postoje neke stvari u životu koje ne biste smjeli nikada da radite. To je bio kraj naše veze. Toliko sam bio propao, nismo imali para, nismo imali hrane. Nismo imali ništa.
Alii najviše na svijetu što sam volio, to je bio moj pas. Volio sam tog psa, jer on mi je pružao neprekidnu ljubav i radost (za razliku od žene). Ali bili smo toliko na dnu da nisam mogao ni psa više da hranim. I otišao sam u prodavnicu alkoholnih pića, bio je to najtužniji dan moga života. Stajao sam ispred te prodavnice i pokušavao da prodam svog psa strancima. Da ga prodam za 50$. I jedan čovjek je naišao i htio je da ga kupi.
Pregovarali smo dugo i prodao sam mu na kraju psa za 25 dolara. Kada sam odlazio odatle, plakao sam. Najgora stvar koja mi se ikada u životu desila!
Dvije nedelje kasnije gledao sam borbu između Muhameda Alija i nekog bijelca (ne znam tačno kako se zvao). I bijelac dobija nevjerovatne batine, ali i dalje nastavlja da se bori! I pala mi je na pamet ideja!
Čim se meč završio počeo sam da pišem scenario. Pisao sam 20 punih sati (za koje nisam spavao). Cijeli film sam napisao za 20 sati. Na kraju sam se tresao, bio sam tako uzbuđen. Znao sam šta sam htio i znao sam zašto sam to htio. Trebalo je samo da to sprovedem u djelo. Krenuo sam konačno sa namjerom da prodam agencijama skriptu. No oni su čitali i govorili, ”pa ovo je smiješno, ovo je predvidljivo”. (Zapisao sam sve stvari koje su mi rekli i pročitao sam ih na noć dodjele Oskara, kad smo pobijedili. Najveća osveta je masovni uspjeh.) Pokušavao sam i dalje da prodam scenario, ali niko nije htio, i dalje sam pokušavao, gladan sam, nemam para. I konačno sam naišao na ljude koji su pročitali scenario i vjerovali u skriptu i zavoljeli je! Ponudili su mi 125 000 dolara za skriptu. Ja sam im uzvratio: “Vi mora da se šalite!“ Ok, rekao sam, prodaću vam pod jednim uslovom, da ja glumim glavnu ulogu u tom filmu. Oni su počeli: ”O čemu ti pričaš?! Pa ti si pisac.” Stalone je odgovorio: ”Ne-ne-ne, ja sam glumac!”, ”Ne-ne-ne, ti si pisac!”, ”Ne-ne! Ja sam GLUMAC! To je moja priča i ja sam Roki’. Moram dobiti glavnu ulogu.”
”Nema šanse, nećemo ti platiti 125 000 da igraš u nekom filmu. To je bacanje para.” Htjeli su Rajana O’Nila da igra Rokija. Stalone je govorio da je on Roki, oni nisu htjeli. I on pobjesni i reče: ”Ako nećete, ne morate.” I krenu da izlazi iz sobe.
(Tu je čovjek, koji mu nudi 125 000 dolara za scenario, on odbija uprkos bijedi u kakvoj je bio. Nevjerovatna vjera i vizija!)
Znao je koliko zaista vrijedi i bio je u potpunosti predan tome.
Nekoliko nedelja kasnije su ga ponovo pozvali. Ponudili su mu sada 250 000 dolara, ali da ne igra u svom filmu.
Odbio ih je opet. Posljednja ponuda im je bila 325 000 dolara!! Željeli su ovu stvar. On je rekao: ”Ne, nema šanse!” i konačno su se sporazumjeli i dali su mu 35 000 dolara. I snimili su film sa malim budžetom, nisu vjerovali da će uspjeti. Ipak nisu htjeli mnogo novaca da troše na njega. Uložili su oko milion dolara u film „Roki“, a na kraju su zaradili 200 miliona!!!
Što je interesantno… drug ga je upitao, i šta si uradio sa svim tim novcem? Tih 35 000 nije mali novac!?
”Prva stvar koju sam uradio, jeste da sam cijeli dan stajao ispred prodavnice alkoholnog pića i nadao se da će doći čovjek kome sam prodao moga psa. Htio sam da ga otkupim.“
Šta se desilo?
”Već treći dan sam stajao tamo i taj čovjek je konačno naišao. Vidio sam ga i nisam mogao da povjerujem…eno moga psa! Pogledao sam ga i rekao mu: Gospodine, da li me se sjećate? Prošlo je oko mjesec i po dana, prodao sam vam moga psa. Onda sam bio bez para i umirao sam od gladi, on je moj najbolji prijatelj, sigurno ga volite takođe, ali moram da ga imam nazad. Znam da ste mi platili 25$, ali ja ću vam dati 100$ za njega. ”Ne, nema šanse, to je moj pas sada, ne možete ga kupiti više”.

I promijenio sam pristup, pa sam mu rekao 500$ za psa!
Čovjek je rekao: ”Apsolutno nema šanse”
Ok, onda 1000$ za psa: ”Nema šanse da ga kupiš za bilo koje pare”

Drugar ga je opet upitao: “I šta si uradio?!“

”Znao sam šta treba da radim, pa sam preuzeo stvar u svoje ruke, još jednom sam promijenio pristup, ali sam na kraju ipak dobio psa!!”

“I? Koliko te je to koštalo?” – nestrpljiv je bio prijetelj.

Stalone je odgovorio: ”15 000 dolara i uloga u Rokiju”.

*****

Snovi nikad ne umiru – umiru samo sanjari.

Blind 5 Year Old Korean Girl Pianist - Child Genius

GENIJALNA KOREJKA

Petogodišnja usvojena Korejka, Je Eun nikad nije uzimala časove klavira. To joj nimalo ne smeta da odsvira bilo koju kompoziciju samo nakon jednog slušanja. Fascinantno, zar ne?

Međutim, to nije sve. Je Eun ima svega pet godina i potpuno je slijepa od rođenja. Ovdje nastupa u popularnoj korejanskoj TV emisiji.

TIRKIZNA OGRLICA


Drаguljаr je sjedio zа stolom i kroz izlog svoje raskošne trgovine posmаtrаo prolаznike.

Nekа se djevojčicа odjednom približilа trgovini i prislonilа nosić uz staklo izloga. Kаo nebo plаve oči rаdosno zаsijаše kаd ugledа jedаn od izloženih predmetа.

Ušlа je odlučno i prstom pokаzаlа tirkiznu ogrlicu.

“To je zа moju sestru. Možete li mi je zаpаkovаti kаo poklon?”

Trgovаc s nevjericom pogledа djevojčicu i upitа: “A koliko novcа imаš?”

Onа se podiže nа prste, stаvi nа pult limenu kutiju, otvori je i isprаzni. Bilo je tu nekoliko mаnjih novčаnicа, šаkа sitnišа, nekoliko školjki i figuricа.

“Hoće li biti dovoljno?” upitа ponosno.

“Željelа bih stаrijoj sestri kupiti poklon. Otkаdа nemаmo mаme, onа obаvljа sve poslove i nemа ni trenutkа vremenа zа sebe. Dаnаs joj je rođendаn. Mislim dа će je poklon veomа obrаdovаti. Njene su oči iste boje kаo tаj dragi kamen.”

Trgovаc je otišаo u prostoriju iza pulta i u zlаtno-crveni pаpir zаpаkovаo kutijicu.

“Uzmi je i pazi na nju”, reče djevojčici.

Onа uze pаketić kаo pobjednički pehаr i ponosno izаđe iz trgovine.

Sаt vremenа kаsnije u trgovinu uđe prekrаsnа djevojkа s kosom boje medа i divnim tirkiznim očimа. Stаvi nа sto kutijicu koju je trgovаc nedavno zаpаkovаo i upitа:

“Je li ova ogrlicа kupljenа u vаšoj trgovini?”

“Dа, gospođice.”

“Koliko je koštаlа?”

“U mojoj trgovini cijene su stvаr povjerenjа, tiču se sаmo mene i mojih kupаcа.”

“Mojа sestrа je imаlа samo nešto sitnišа, sigurno nije moglа plаtiti ovаko vrijednu ogrlicu!”, reče djevojka gurajući kutijicu nazad trgovcu.

Trgovаc zаtvori kutiju, složi omot i vrаti je djevojci.

“Vаšа je sestrа plаtilа nаjvišu cijenu: dаlа je sve što je imаlа”.

ZVJEZDANI SAT

O vrijeme, kad po zvijezdama
mjerim kako se krećeš,

vidim da s njima odlaziš,
a s njima vratit se nećeš.

Gdje ostavljaš tragove nogu,
koje ja stići ne mogu?

Al jao! Tvoj bijeg i put
za me su varka samo:

ti, vrijeme, ostaješ tu,
a ja odlazim tamo.

Luis de Gongora

CRNA I BIJELA KUTIJA


U zabitoj kineskoj provinciji živio je siromašni Kinez koji je cijeli život potrošio radeći najteže poslove, a da ništa do kraja nije stekao. Sve što je imao bio je sin jedinac koga je neizmjerno volio. Naučio ga je da čita i piše, uveo ga pomalo u kaligrafiju i to je bio sav kapital koji mu je ostavio kada je u dubokoj starosti umro.

Mladić je tugovao kraj očeve postelje gledajući ga kako se polako gasi. Neposredno prije nego što je izdahnuo, otac je izvadio dvije kutijice: jednu crnu, a drugu bijelu i rekao sinu:
“Na žalost, nemam šta da ti ostavim sem ovoga. I zapamti – dobro ih čuvaj. Kada ti jednog dana bude teško, nesnosno teško u životu, otvori bijelu kutijicu. Crnu ćeš otvoriti onda kada ti bude jako dobro.”

Mladić je dostojno ispratio oca, a onda je spakovao svoju činiju za hranu, štapiće, jednu preobuku i one dvije kutijice te krenuo u svijet da zaradi svoju porciju pirinča. Radio je najteže poslove kod gazda koji su ga izrabljivali, spavao napolju… Zimi je bio srećan ako bi ga neko primio da zanoći na zemljanom podu zajedno sa stokom. Ubrzo je postao umoran, nesrećan i beznadan. Poslije par godina takvog života, još uvijek je imao samo zdjelu pirinča dnevno i duboke bore na licu i rukama.

Onda su došle poplave, Jang Ce se izlio i poplavio polja i oranice, nastala je opšta glad i za mladića više nigdje nije bilo ni posla ni nade. Lutao je bespućima, spavao po šumama, peklo ga je sunce i mrzli ga mrazovi. Jednog jutra se probudio i vidio da mu je neko ukrao jedino što je imao – zdjelu za pirinač, pamučnu košulju i dva juana… Potekle su gorke suze i mladić je riješio da se ubije. Sklopio je ruke, zatražio oproštaj od neba za predstojeći čin, i dok ih je spuštao niz tijelo, napipao je maleni zavežljaj ušiven u porub pojasa- dvije kutijice naslijeđene od oca.

Otvorio je bijelu. U njoj je bila malena pirinčana hartija i ništa više. Razmotao je i video očev rukopis. Pisalo je:

“Ovo će proći!”

Shvativši ovo kao očev amanet za dalje življenje, nije se ubio. Zaputio se ka obližnjem gradu. Na ulazu u grad stajala je kolona nepismenih seljaka koja nije mogla da uđe kroz gradsku kapiju, jer niko nije umio da pročita šta piše na velikoj tabli na samom ulazu. Mladić je prišao, pročitao im glasno šta piše i kolona je prošla. Prošao je i on.

Kroz par dana provedenih po gradskim trgovima, našeg mladića je potražio maleni stari Kinez. Rekao mu je da njegovom gospodaru treba hitno pisar, a da je on čuo od seljaka koji su nedavno došli u grad da on zna da čita i piše.

Znao je i dobio je posao kod strogog plemenskog starješine. Radio je teško, ali mirnih ruku i čista srca. Ubrzo su počeli da mu dolaze neznani seljaci kojima je trebalo nešto da se napiše ili pročita ili protumači. Svima je izašao u susret. Strogi gradski starješina je bio pravedan čovjek i znao je uzvrati svom pisaru. Dobro ga je nagrađivao a vrlo brzo mu je odvojio i dio u svojoj kući gdje je mladić počeo da živi.

Sve se promijenilo. U godinama koje su uslijedile, postao je gazda malenog imanja, stekao znatno materijalno bogatstvo, radio je sve više umjesto samog gradskog starješine koji je star i onemoćao povjerio svom mladom pisaru ne samo svoje poslove, nego i svoju kćer koju je naš mladić oženio. Zajedno, u ljubavi i slozi, njih dvoje su rodili mnogo djece i uvećali svoje bogatstvo do neslućenih razmjera. Mladić je mnoge predvečeri provodio ispijajući čaj u dobro ohlađenim prostorijama svog prelijepog doma, razgovarajući sa svojom voljenom ili učeći svoje sinove komplikovanim kineskim karakterima, čitajući Konfučija i prvi put u životu je bio savršeno srećan.

Jedne takve predvečeri, sjetio se cijelog svog života koji je prohodao od najgore bijede do kompletne sreće. Sjetio se svih svojih očaja, svoje želje da svojevremeno umre, sjetio se oca. Sjetio se one druge kutije koju mu je otac dao…

Otvorio je crnu kutijicu. U njoj je bili smotan komad pirinčanog papira. Razmotao je, a na njemu je očevim rukopisom bilo zapisano:

“I ovo će proći.”

SNOVI NIKAD NE UMIRU (UMIRU SAMO SANJARI)


Imam prijatelja koji se zove Monti Roberts i koji ima ergelu konja u San Isidrou. Dopušta mi da u njegovoj kući organizujem prijeme na kojima skupljamo novac za projekte namijenjene ugroženoj omladini.
Kad sam posljednji put bio ondje ovako nam se obratio:
Želim vam ispričati zašto sam Džeku dopustio da se služi mojom kućom.
Sve je počelo sa pričom o dječaku koji je bio sin putujućeg trenera konja. Išao je od štale do štale, od trke do trke, od imanja do imanja, uvježbavajući konje. Usljed toga dječakovo se školovanje stalno prekidalo.

Jednom je u školi trebao napisati pismeni sastav o tome šta bi želio biti i raditi kad odraste.
Te je noći na sedam stranica opisao kako želi jednog dana imati ergelu.
Detaljno je opisao svoju namjeru, čak je nacrtao podroban plan imanja od 8 hektara,
prikazujući položaj svih objekata, štala i staze.
Potom je nacrtao precizan tlocrt kuće od 120 kvadrata,
koja će se protezati na zamišljenom imanju od 8 hektara. Unio se u taj zadatak svim srcem i sljedećeg dana je predao pismeni sastav nastavniku.
Nakon dva dana nastavnik je podijelio učenicima ocijenjene radove.

Na prvoj stranici njegovog rada bila je velika crvena jedinica sa porukom: «Pričekaj me poslije časa».
Dječak sa snom došao je kod nastavnika poslije časa i upitao ga: – Zašto sam dobio jedinicu?

Nastavnik je rekao: -To nije realan san za dječaka poput tebe. Nemaš novca. Porodica ti se stalno seli. Nemaš sredstava. Ergela zahtijeva mnogo novaca. Moraš kupiti zemlju. Moraš kupiti rasne konje i plaćati dodatne troškove za rasplodnju. Nema teorije da tako nešto ti možeš postići.
Potom je nastavnik dodao: – Ako ponovo napišeš sastav s realnijim ciljem, promijeniću ti ocjenu.

Dječak je pošao kući i dugo i naporno mislio o tome.
Pitao je oca za savjet.
Otac mu je rekao: – Slušaj sine, tu odluku moraš donijeti sam.

Ipak, mislim da je vrlo važno šta ćeš odlučiti.
Naposljetku, nakon sedam dana razmišljanja,
dječak je vratio nastavniku isti pismeni sastav bez ikakvih izmjena.

Samo mu je ovo rekao: Vi zadržite svoju jedinicu, a ja ću zadržati svoj san.

Monti se tada okrenuo okupljenima i rekao: Pričam vam ovu priču,
jer sjedite u mojoj kući površine 120 kvadrata, usred mog imanja od 8 hektara.
Još uvijek imam onaj sastav uokviren iznad kamina.

Dodao je: – A najbolje u cijeloj toj priči je to što je prije dvije godine
isti onaj nastavnik doveo tridesetoro djece na sedmodnevno logorovanje na mom imanju.

Kad je nastavnik odlazio, rekao je: – Slušaj Monti, sad ti to mogu reći.

Kad sam bio tvoj nastavnik, bio sam poput kradljivca snova.

Godinama sam krao dječije snove.

Na svu sreću, ti si bio dovoljno pametan da se ne odrekneš svojih.

DUŠAN RADOVIĆ


Hrabri muškarci treskaju vratima kad ulaze u kuću, a kukavice samo kad odlaze.


Muškarci čitaju novine, a žene čitaju romane. Muškarcima više odgovora mnogo kratkih uzbuđenja, a žene vole jedno, ali da traje dugo.


Niko ne vjeruje lijepim ženama. Suviše su lijepe da bi bile vjerne. Takav je slučaj i sa pametnim muškarcima.


Ima žena koje vole samo svoje muževe. Nisu ništa posebno ti muževi, već te žene.


Žene vole da vole, a manje im je važno koga će voljeti. A muškarci vole da su voljeni, ali bi htjeli da biraju ko će ih voljeti.


Udvarajte se malo svojoj ženi – kao da vam nije žena, kao da vas ne voli, kao da ima nekog drugog, kao da može da bira. A žena nije nezahvalna. Na tu pažnju ona će odgovoriti sa mnogo dobrote – kao da vas voli, kao da nema drugog, kao da ne može da bira.


Ko prvi djevojci, njegova djevojka. Ko posljednji djevojci, njegova žena.


Ako nekoga zaista iskreno volite, ostavite ga na miru. To je najviše što možete učiniti za voljenu osobu.


Prije nego što krenete da tražite sreću, provjerite – možda ste već srećni. Sreća je mala, obična i neupadljiva i mnogi ne umiju da je vide.


Nema ljepše slike nego vidjeti dvije glave na jednom jastuku. Lijepo je čak i onda kad su se našle na jednom jastuku jer nisu imale drugi. Dobra je muka koja nas povezuje i loše je svako dobro koje nas razdvaja.

BALKANSKO ŽITIJE

Homo balcanicus. Posmatram ljude koji počinju svoj put u nauci, u poeziji ili u filmu, i kod većine zapažam isto prokletstvo. Za svako i najmanje ostvarenje u umetnosti ili nauci potreban je jedan minimum samoodricanja, neophodno je za trenutak ne samo potisnuti u pozadinu nego i sam zaboraviti svoju ličnost i svoje lične interese. To je samo trenutno i prolazno, jedan akt volje pri kojem samo prividno gubimo. Ali ti ljudi nisu sposobni ni za to. Zbog toga, što god svojim darom, veštinom i znanjem stvore, to ne može da se održi kao umetnost ili nauka, jer iz svake crte i svakog retka zjapi njihovo neplodno, golo, gladno i nezajažljivo ja.
Andrić

Nesreća je što kod nas niko ne misli da je na pravom mjestu, i svako svakome je mogući suparnik; ljudi preziru one koji ne uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih; navikni se na prezir ako želiš mir, ili na mržnju ako pristaneš na borbu. Ali ne ulazi u okršaj ako nisi siguran da ćeš oboriti protivnika. Ne upiri prstom na tuđe nepoštenje ako nisi dovoljno jak da to moraš dokazivati.
Selimović

Suviše je ovaj narod patio od nereda, nasilja i nepravde, i suviše navikao da ih podnosi sa podmuklim roptanjem ili da se buni protiv njih, već prema vremenima i okolnostima. Izme?u zlokovarnih, osvetničkih misli i povremenih pobuna prolazi im gorak i pust vek. Za sve drugo, oni su neosetljivi i nepristupni. Ponekad se čovek pita da nije duh većine balkanskih naroda zauvek otrovan i da, možda, nikad više neće ni moći ništa drugo do jedno: da trpi nasilje ili da ga čini.
Andrić

Jedan stranac govori. Ono što često koči mnoge poslove kod vas, to je hiper-trofija ličnosti koju susrećemo na svakom koraku. Tu se kao pijani ili mamurni često ponašaju i oni koji nikad ne piju alkoholna pića. Vaš čovek ne ume da govori ni o čemu bez aluzija, a sporove voli da raspravlja prepirkom ili sva?om. On je pun ambicija koje bi, da su normalno upućene, mogle biti vrlo korisne. Nevolja je što je njegova ambicija redovno već u samom početku pogrešno postavljena. Umesto da ima u vidu cilj i rezultat rada, vaš čovek stalno misli na stav i ulogu svoje ličnosti pri tom radu. Čak ni šoferu ili nosaču nije stalo toliko do toga da što racionalnije i što pravilnije izvrši posao, pa čak ni da što više zaradi, koliko da pri poslu ispolji svoju volju i istakne svoju ličnost u što povoljnijoj svetlosti.
Andrić