Hope is a Gift from The Spirit

The Twin Flame Blessing

LOOK AT YOURSELF AFTER WATCHING THIS

VOLIM TE

- Šta se kaže kada nekoga voliš?
- Pa… ”VOLIM TE” – reče on.

- A ako se uplaši?
- To znači da nije spreman da ga voliš. – reče on.

- I šta se tada radi?
- Čekaš ga. – reče on.

- Kako to?
- Čekaš ga dok ne bude spreman. – reče on.

- A ako nikada ne bude spreman.
- “Ako” su tri mala slova koja, postavljena ispred jedne rečenice, mijenjaju mnogo stvari… – reče on.

- A šta mu onda kažeš? Lažeš li ga?
- Ne, nastavljaš da ga voliš… – reče on.

- A šta se radi, kada voliš nekoga? Ženite li se?
- Ne. – reče on.

- A zašto se onda svi žene?
- Zato što ne znaju, kako je kada se voli? – reče on.

- Ko zna?
- Ti znaš! – reče on.

- Zašto?
- Zato što nekoga voliš… – reče on.

- Zašto misliš tako?
- Inače me ne bi pitala. – reče on.

- A šta radiš, kada ti neko kaže “VOLIM TE”?
- Vjeruješ mu! – reče on.

- Zašto?
- Razumjećeš, kada ti neko kaže “VOLIM TE”! – reče on.

- Zašto misliš, da mi nisu govorili?
- On ti to nije rekao – reče on.

- A ja, kada sam ga srela?
- Kada su se izlazak i zalazak sunca spojili u jedno… – reče on.

- Kako to?
- Razumjećeš, kada ti neko kaže “VOLIM TE”! – reče on.

- A šta radiš, kada te neko upita “VOLIŠ LI ME”?
- Ništa. – reče on.

- Zašto?
- Zato što, ako ga voliš, on će to znati… i neće imati potrebu da te to pita. – reče on.

- A zašto onda svi jedni drugima stalno govore “VOLIM TE”?
- Zato što nisu sigurni… – reče on.

- U šta?
- U svoju ljubav! – reče on.

- A šta se dešava kada ljubavi nestane?
- Ništa. – reče on.

- Zašto?
- Zato što ljubavi ne može nestati! – reče on.

- A zašto se onda ljudi razvode?
- Ljubav i brak nemaju ništa zajedničko. – reče on.

- Je li ti znaš sve odgovore?
- Ne… – reče on.

- Pa kako mi onda odgovaraš?
- Sa velikom željom! – reče on.

- Znaš šta?
- Šta? – reče on.

- VOLIM TE!
- Znam! – šapnu tiho on.

http://www.mudremisli.com/2010/11/volim-te-4/

ŠAH

PAMET

Ništa tako ne umara kao neduhovita pamet.
Turgenjev

Ko ima pameti ne treba mu sreća.
Narodna poslovica

Ko zbog nekih stvari ne izgubi pamet,
taj je i nema.
Lesing

Kada su svi ludi, ludo je biti pametan.
Samjuelson

Pametan misli šta će reći,
budala kaže šta misli.
Narodna poslovica

Juče sam bio pametan zato sam želio mijenjati svijet. Danas sam mudar, zato mijenjam sebe.
Šri Činmoj

Ljudi male pameti rijetko se boje da ne budu dosadni.
Ivo Andrić

Teško je uliti pamet onome ko nema volje, a još teže uliti volju onome ko nema pameti.
Morales

Ko je pametan taj će u razgovoru manje misliti na ono o čemu govori, a više na onoga s kim razgovara. Ako tako bude činio, može biti uvjeren da neće reći ništa zbog čega bi se kasnije mogao kajati.
Artur Šopenhauer

http://www.mudremisli.com/2010/02/pamet/

Opsesivnost i zavisnost u ljubavi

Opsesivna ljubav podrazumeva očajničku čežnju za voljenom osobom koja se doživljava kao specijalna, različita od svih drugih, misteriozna a posebno kao neuhvatljiva. Dubina ljubavi meri se intenzitetom opsednutosti voljenom osobom. Osobi koja je opsednuta svojim partnerom ostaje malo prostora za druge težnje i interesovanja jer preveliku količinu energije ulaže u razmišljanje o načinima kako da voljenu osobu što više veže za sebe. Bitne komponente ove vrste ljubavi su osećanja uzbuđenja, drame, strahovanja, napetosti, misterije i ushićenosti.
Kada se radi o ženama, izbor partnera najčešće podrazumeva profil muškarca koji im deluje neosvojivo i misteriozno. Njima «fini» momci, stabilni, blagi, pouzdani i zainteresovani za njih, deluju nezanimljivo i krajnje dosadno. Ovakve žene sklone su da se «lože» na nestabilne muškarce koje smatraju uzbudljivim, nepouzdane koji im se čine izazovnim, nepredvidive koje vide kao romantične, nezrele koji deluju tako šarmantno i ćutljive koji su zapravo misteriozni. Na žalost, ono što im na prvu loptu deluje misteriozno, izazovno ili šarmantno na kraju se najčešće ispostavi da je samo maska za niz emocionalnih problema.
Sa ovakvim muškarcima nemoguće je uspostaviti istinski intiman odnos. Veza sa njima uvek je osuđena na borbu da se on promeni što gotovo nikada ne uspeva. Nakon euforije zato što su uspele da «ulove» ovakvog dasu sledi borba za njegovu ljubav koju on nema kapacitete da pruži. Cela veza svodi se na jednu osvajačku igru u kojoj žena radi SVE kako bi ga privolila. Pored borbe za ljubav, bitan element ovakvog odnosa jeste i uzaludno nastojanje da obuzda njegove loše navike. Ovakvi muškarci često su navučeni na kocku, alkohol, drogu, rad, druge žene ili su prosto narcisitični i infantilni, samo traže a ništa ne pružaju zauzvrat!
...
Žene koje se zaljubljuju u muškarce sa problemima (alkoholičari, nasilnici, kockari, švaleri, emotivno distancirani…) sklone su da veruju da će kroz snagu svoje ljubavi uspeti da ih promene i da im pomognu. Nakon što detektuju njihovu „grešku“ one se bacaju na misiju da promene njegovo ponašanje ili njegova osećanja. Razlog zašto ih privlače momci sa greškom leži u njihovoj potrebi da mu budu potrebne što smanjuje rizik da će ikada biti ostavljene. Bitan faktor magične vezanosti za ovakvog muškarca jeste izazov sadržan u zadatku korekcije njegovog ponašanja i nada da će ih on na kraju voleti onako kako zaslužuju.
Ovakve žene seksualno ne privlače muškarci sa kojima se ne bore. Takvi su joj dosadni. Zabrinutost, strah i bol povodom toga da li će partner ostati sa njom i da li će uspeti da ga promeni ona izjednačava sa ljubavlju. Nemir u stomaku koji oseća u ovakvoj vezi za nju je glavni pokazatelj ljubavi. Muškarci koji su joj emotivno dostupni i bez ozbiljnijih životnih problema za nju nisu izazovni. Sa njima nema borbe, neizvesnosti i nemira u stomaku pa samim tim ni ljubavi. One ne znaju kako da se ponašaju sa muškarcima koji su nežni, pažljivi i stvarno zainteresovani za nju. Spremne su za izazov ali ne i za jednostavno uživanje u društvu muškarca. U vezi u kojoj ne mora da manerviše i manipuliše da bi je održala, ona prosto ne zna šta da radi. Pošto je navikla na uzbuđenje i bol, borbu, pobedu ili poraz, veza koja nema ove komponente za nju je suviše ukroćena da bi bila značajna. Ona se čak oseća nelagodno u prisustvu stabilnih i pouzdanih momaka.
Ovakve žene najčešće u svojoj ljubavnoj istoriji imaju niz bezuspešnih veza. Razlog za to je što se zaljubljuju u muškarce koji nemaju kapacitete da pruže ljubav i zato što one nemaju magičnu moć da ih promene. One se često nakon ovih ljubavnih brodoloma pitaju šta sa njima nije u redu, da li su možda „nevoljive“, da li su uopšte vredne ljubavi… Ne shvataju da su njihovi izbori takvi da su unapred osuđeni na propast. Sve dok ne odustanu od koncepta fatalne ljubavi i potrebe da pomažu partneru u prevazilaženju njegovih loših navika i dok ne nauče da se osećaju lagodno sa momkom kome je njena dobrobit jednako važna kao i njegova, one neće uspeti da ostvare uspešnu vezu.
...
Jedan od razloga zašto se neke žene opredeljuju za ovakve fatalne odnose, pune turbulencija i napora da pomognu partneru da „izađe na pravi put“ leži u romantizovanju patnje zbog ljubavi koja je prisutna u našoj kulturi. Od popularnih pesama do opere, od sapunskih serija do priznatih filmova i pozorišnih komada, okruženi smo sa bezbroj primera neuzvraćene i bolne ljubavi koja se glorifikuje. Takvi kulturni modeli stalno nam govore da se dubina ljubavi može meriti bolom koji ona stvara i da oni koji iskreno pate - iskreno vole.
Pored toga, uverenost u terapijsku moć ljubavi takođe ih navodi da biraju one partnere kojima su njihove terapijske usluge potrebne. One ljubav izjednačavaju sa menjanjem partnera i ako nemaju osobu pored sebe kojoj će da pomažu nemaju ni ljubav. Izvor ovakvih verovanja vidimo i u bajkama. Setite se bajke Princeza i Žaba u kojoj posle izvesnog natezanja, princeza poljubi ružnu, ljigavu i krastavu žabu, nakon ćega se ona pretvara u prekrasnog princa. Poljubac kao simbol ljubavi predstavlja terapijsku moć koju ljubav ima i koja pretvara ružno u lepo, zlo u dobro. Ovaj motiv i prikaz ljubavi kao moćnog sredstva da se neko promeni na bolje vidimo i u bajkama: Uspavana lepotica, Lepotica i Zver…
Dakle, uverenost da ljubav znači menjanje partnera na bolje jeste jedan od razloga zašto se neki ljudi opredeljuju za problematične partnere sa kojima će da ostvare odnos. Ipak, to nije jedini razlog. Koji su drugi razlozi?
Čuveni psihološki odgovor na brojna pitanja je nesrećno detinjstvo. Ipak, u ovom slučaju stvar je ipak malo kompleksnija. Verovatno ste u životu čuli za primere devojaka koje su imale očeve alkoholičare, nasilnike koje su u svom ljubavnom životu birale iste takve partnere. Nije retkost da žena koja je imala oca alkoholičara svaki put iznova bira partnera sa istim problemom. Žena čiji otac nikada nije bio emocionalno prisutan, nalazi muškarca za čijom pažnjom žudi, a ne može da je osvoji. Žena iz nasilne porodice pronalazi muškarca koji je bije.
Svako bi se zdravorazumski zapitao šta je to što je tera da sebe ponovo stavlja u situaciju u kojoj će da pati zbog istih stvari zbog kojih je patila u detinjstvu. Ono što se dešava, naravno na nesvesnom nivou, jeste da ih upravo taj bol koje nose u sebi tera da biraju iste muškarce kao što su bile osobe koje su volele u detinjstvu a koje im ljubav nisu uzvraćale ili su je čak zloupotrebljavale. To nužno ne mora biti otac već i neka druga značajna figura u životu. Koji je mehanizam u osnovi ove potrage za muškarcem koji je zapravo loš po nas?
Žene sa bolnim iskustvima sa osobama koje su u detinjstvu volele, pogrešno su shvatile da je razlog zašto im ljubav (najčešće od strane njihovih očeva) nije bila uzvraćena, u njima. One kao devojčice nisu mogle sebi da objasne da sa njihovim očevima nešto nije u redu, da su oni ti koji imaju emocionalne probleme zbog kojih ih zanemaruju ili zlostavljaju. Ono što je njihov dečiji um, kako bi objasnio ovakav tretman, uspeo da zaključi jeste da sa njima nešto nije u redu i da su one te koje nešo rade pogrešno. Kod ovakvih žena prisutan je osećaj inferiornosti zato što su sebe ubedile da nepravedan tretman kome su bile izložene u detinjstvu i zaslužuju. Njihovo samopoštovanje je klimavo a ljubavi prema sebi nemaju mnogo.
Uverene da zbog svog ponašanja nisu dobile ljubav koju zaslužuju one se upliću u večitu borbu za ljubav. I ne samo da se kod njih na osnovu ovakvog iskustva u detinjstu razvila težnja da se za ljubav opsesivno bore nego i da se za tu ljubav bore na pogrešnom mestu, pored muškarca sličnog onome od koga tu ljubav nikada nisu dobile.
Na taj način, one u sadašnjosti obnavljaju one odnose koje su imale u detinjstvu u nadi da će ovog puta uspeti da se izbore za ljubav za koju su u detinjstvu ostale uskraćene. Kao da pokušavaju u sadašnjosti da postignu ono što nisu uspele u prošlosti i na taj način zaokruže celu priču i dokažu sebi da su ipak vredne ljubavi. Paradoksalno, one zapravo birajući ovakve muškarce od kojih je ljubav nemoguće dobiti, sebe utvrđuju u uverenju da sa njima nešto nije u redu i da su „nevoljive“. Kada im to ne uspe sa jednim (alkoholičarem, nasilnikom…), nakon što ne uspeju da ga promene i izbore se za njegovu ljubav one iznova biraju sličnog i ponovo se upuštaju u borbu koja je unapred osuđena na poraz. Idući iz jednog u drugi neuspeh njihovo samopoštovanje je sve labavije, sve su više uverene da nemaju sreće u ljubavi i da verovatno ljubav i ne zaslužuju.
Kao što vidimo, brojni su razlozi koji navode osobu da teži ostvarenju partnerskog odnosa koji će karakterisati neizvesnost, borba, potreba za menjanjem partnerovih loših navika. Način da se izađe iz ovog začarnog kruga u kome neuspešne veze potvrđuju da sa osobom nešto nije u redu i da nije vredna ljubavi, jeste osvešćivanje tih razloga.
Ključni korak u napuštanju ovog disfunkcionalnog ponašanja jeste izgradnja osećanja sopstvene vrednosti i samoljubavi koja je glavni preduslov za ostvarenje uspešnog i ispunjavajućeg emotivnog odnosa. Veliki broj žena koje su suočene sa ovom vrstom problema velku korist nalaze u radu na sebi kroz psihoterapiju. Kroz stučnu pomoć psihoterapeuta one uče da izgrade ljubav prema sebi. Na taj način, izgradnja ljubavi prema sebi vodi oslobađanju od opsesivne potrebe da se uspostavi odnos koji će biti obojen potrebom da drugome budu potrebne, da menjaju svoje partnere i na taj način sebi dokažu da su vredne ljubavi.

Mia Popić, dipl. psihološkinja

Literatura: Žene koje suviše vole, Robin Norvud
http://www.vaspsiholog.com/2010/09/opsesivnost-i-zavisnost-u-ljubavi/

Bruce Lipton - NOVA BIOLOGIJA (Kada se sastanu um i materija)

http://www.youtube.com/watch?v=gDvzZ3arORw
http://www.youtube.com/watch?v=xpcN5qxravA



http://www.youtube.com/watch?v=GAVBC0w4JU8



http://www.youtube.com/watch?v=eV8Ete8Pn5c

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA - DODATAK

Vidi :)

Znanost predstavljena u ovoj knjizi definira kako vjerovanja upravljaju

ponašanjem i aktivnošću gena te posljedično i tokom naših života.

Poglavlje o svjesnom roditeljstvu opisuje kako je većina nas neizbježno

stekla ograničavajuća i samosabotirajuća vjerovanja koja su pohranjena

u naš podsvjesni um kada smo bili djeca.

Kao što sam spomenuo u tom poglavlju, postoji mnoštvo »energetskih«

psiholoških tehnika koje koriste posljednja istraživanja tijela i uma za

brzo pristupanje tim podsvjesnim programima i njihovo reprogramiranje.

Prije nego što vas napustim, želio bih reći nekoliko riječi o jednoj od tih

energetskih psiholoških tehnika koja se zove PSYCH-K™, budući da

imam osobna iskustava s njom i zato što sam siguran u njezinu ispravnost,

jednostavnost i djelotvornost.

Roba Williamsa, tvorca tehnike PSYCH-K™, upoznao sam na jednoj

konferenciji 1990. godine na kojoj smo obojica bili predavači. Kao i

obično, na završetku svog predavanja rekao sam svojoj publici da će

ukoliko promjene svoja vjerovanja moći promijeniti svoje živote. To je

bio poznati zaključak s poznatim odgovorom (od) slušatelja: »Pa, Bruce,

to je odlično, ali kako da to učinimo?«

Tada još nisam dokraja shvaćao ključnu ulogu podsvjesnog uma u procesu

promjene. Umjesto toga, oslanjao sam se uglavnom na pokušavanje

nadvladavanja negativnih ponašanja pomoću pozitivnog razmišljanja i

snage volje. Znao sam, međutim, da sam imao samo ograničen uspjeh s

provedbom osobnih promjena u vlastitom životu. Znao sam i da bi pri

mojem nuđenju tog rješenja energija u prostoriji uvijek pala poput olovne

kugle. Čini se da je moja profinjena publika već isprobala, poput mene,

snagu volje i pozitivno razmišljanje s ograničenim uspjehom! Sudbina je

htjela da predavač nakon mene bude psihoterapeut Rob Williams. Robove

uvodne napomene ubrzo su čitavu publiku dovele na rub njihovih sjedala.

U svojem uvodu, Rob je ustvrdio da PSYCH-K™ može promijeniti

dugogodišnja, ograničavajuća vjerovanja u svega nekoliko minuta.

Rob je tada upitao publiku ima li nekoga tko bi želio pokušati riješiti neki

problem koji ga muči. Jedna žena privukla je i moju i Robovu pažnju.

Nesigurno je podigla svoju ruku, pa je spustila, pa je opet podigla. Njezina

plahost bila je opipljiva. Kada ju je Rob upitao koji je njezin problem,

njezino lice se zacrvenilo, a odgovor je bio nečujan. Rob je morao napustiti

predavački podij i otići u publiku kako bi s njom mogao razgovarati, jedan

na jedan. Rob je morao prenijeti publici da je njezin problem »govorenje u

javnosti«. Zatim se vratio na pozornicu, a žena ga je s oklijevanjem slijedila.

Rob ju je zamolio da ispriča publici od gotovo stotinu ljudi nešto o svom

strahu. Ponovno gotovo da nije mogla govoriti.

Rob je radio sa ženom otprilike deset minuta, koristeći jednu od PSYCH-K™

tehnika promjene. Tada je ponovno zamolio ženu da kaže publici što misli o

govorenju u javnosti. Promjena je bila zapanjujuća. Ne samo da je bila

vidljivo opuštenija, počela je govoriti publici uzbuđenim, a ipak opuštenim

glasom. Ženino preuzimanje podija sljedećih pet minuta ostavilo je sudionike

konferencije razrogačenih očiju i otvorenih usta. Toliko se unijela da ju je Rob

morao zamoliti da prestane govoriti i vrati se na mjesto kako bi mogao završiti

svoje predavanje! Budući da je žena bila redoviti sudionik na godišnjim

konferencijama, a ja sam bio čest predavač, mogao sam svjedočiti njezinoj

zapanjujućoj preobrazbi tijekom sljedećih nekoliko godina. Ne samo da je

prevladala svoj strah od govorenja u javnosti nego je i osnovala Klub

Toastmastera u svojoj zajednici (Toastmasters je međunarodna mreža

govorničkih klubova. Web-stranica zagrebačkog kluba toastmaslera nalazi se

na www.toastmasters.hr). Naposljetku je postala nagrađivana govornica!

Život te žene se korjenito promijenio u samo nekoliko minuta. U petnaest

godina otkako sam svjedočio njezinoj brzoj preobrazbi, vidio sam i druge ljude

koji su pomoću tehnike PSYCH-K™ u kratkom roku poboljšali svoje

samopouzdanje i promijenili svoje odnose, financijsko stanje i zdravlje.

Proces metode PSYCH-K™ je jednostavan, direktan i provjerljiv. Kao

sučeljem prema umu/tijelu, koristi se mišićnim testiranjem (kineziologijom),

koje sam (prvi put) otkrio u priručnom uredu studenta-kiroptaktičara na

Karibima, te na taj način pristupa samo-ograničavajućim »datotekama«

podsvjesnog uma. Koristi integracijske tehnike lijeve i desne polutke mozga

kako bi se postigle brze i trajne promjene. Osim toga, PSYCH-K™

integrira duh u proces promjene, baš kao što sam ja integrirao duh u

razumijevanje znanosti. Pomoću mišićnog testiranja, PSYCH-K™

pristupa onome što Rob naziva »supersvjesni« um, a kako bi se osiguralo

da su ciljevi koje je osoba postavila sigurni i prikladni. Te ugrađene zaštitne

mjere omogućavaju da se o tom sustavu osobne promjene pouči svakoga

tko želi preuzeti kontrolu nad svojim životom prelaženjem iz straha u ljubav.

Koristim PSYCH-K™ u osobnom životu. PSYCH-K™ mi je pomogao da

poništim svoja samo-ograničavajuća uvjerenja, uključujući ono o

nesposobnosti da dovršim knjigu. Činjenica da držite ovu knjigu u rukama

jedna je od naznaka snage metode PSYCH-K™! Također, redovito predajem

s Robom. Umjesto da na završetku predavanja preporučim pozitivno

razmišljanje i snagu volje, publiku radosno prepustim Robu. Iako se ova

knjiga bavi Novom biologijom, vjerujem da PSYCH-K™ predstavlja važan

korak prema Novoj psihologiji 21. stoljeća i dalje u budućnost.

Više informacija o tehnici PSYCH-K™ možete pronaći na Robovoj

web-stranici: www.psych-k.com

Za znanstvene novosti i više informacija posjetite:

www.brucelipton.com

• Članci i reference slobodni za download

• Knjige, video-trake i DVD-i

• Rasporedi seminara i radionica

• Linkovi na druge korisne web-stranice

Uživajte u punom učinku zapanjujuće jasne znanosti i dinamičnog

prezentacijskog stila dr. Liptona snimljenima uživo na videu.

Ova majstorska djela od nagrađivanog učitelja čine se zaista

jednostavnim, a u našu evoluciju kao ljudi unosi veću nadu.

Pogledajte kako su koncepcije predstavljene u knjizi Biologija

vjerovanja - znanstveni dokaz o nadmoći uma nad

materijom oživljene u tri izuzetne prezentacije. Posjedujte

video - zbirku koja ujedinjuje znanost i duh na način koji

nikad prije niste vidjeli.

Posjetite www.brucelipton.com

Preuzeto iz knjige BIOLOGIJA VJEROVANJA - Bruce H. Lipton

U prevodu - izgubljeno

ŠTA SI TI ČOVJEČE?

Radoholici misle da su srećni. Oni se tako zavaravaju. Oni se, zapravo, izgube u radu, tako da nikada ne moraju sebe da pogledaju u oči. Spenser Džonson

Ono od čega bježiš i za šta se vezuješ samo su dvije strane u tebi. Antoni de Melo

Usredsredi se samo na trenutke u kojima si uspijevao ono što si želio – i ta snaga će ti pomoći da postigneš sve što hoćeš. Paolo Koeljo

Nikada ne gledaj tamo gdje ne želiš da ideš. Spenser Džonson

Zlo goveče – june dovijeka. Crnogorska poslovica

Onaj ko voli mora da zna i da se izgubi i da se povrati. Paolo Koeljo

Ne, ništa novo nema da dođe, nego nov treba da bude čovjek u svemu. Isidora Sekulić

Uvijek je potrebno znati kada prestaje jedna etapa u životu. Ako uporno nastojiš da je očuvaš duže no što je neophodno, gubiš radost i smisao onog što ti predstoji. Paolo Koeljo

http://www.mudremisli.com/2010/11/sta-si-ti-covjece/

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 42.

Opstanak onih koji najviše vole

Možda se slažete da su Rumijeve riječi o moći ljubavi plemenite,

međutim možda mislite da se ne uklapaju u ova problematična

vremena, kada se prikladnijim možda čini preživljavanje

sposobnijih. Nije li Darwin u pravu s tvrdnjom da je nasilje u srži

života? Nije li nasilje prirodno u prirodnom svijetu? Što je sa svim

tim dokumentarnim filmovima koji prikazuju životinje kako vrebaju

druge životinje, životinje koje love druge životinje i ubijaju

ih? Nemaju li ljudi urođenu sklonost nasilju? Logika ide ovako:

Životinje su nasilne, ljudi su životinje, dakle ljudi su nasilni.

Ne! Ljudi nisu »zaglavili« s prirođenom, opako natjecateljskom

prirodom ništa više nego što smo zaglavili s genima koji

nas čine bolesnima ili nasilnima. Čimpanze, koje su genetski najbliže

ljudima, nude dokaze da nasilje nije nužno dio naše biologije.

Jedna vrsta čimpanzi, bonobo (još i patuljaste čimpanze, op.

prev.), stvaraju miroljubive zajednice s kodominantnim mužjacima

i ženkama kao predvodnicima. Za razliku od drugih čimpanzi,

zajednica bonoba ne funkcionira na temelju etike vođene

nasiljem, nego na temelju etike koja se može opisati sloganom,

»vodite ljubav, a ne rat.« Kada se čimpanze u tom društvu uzrujaju,

ne upuštaju se u krvave borbe; svoju energiju koja podriva

zajedništvo rasprše upražnjavanjem seksa.

Nedavno istraživanje biologa Roberta M. Sapolskyja i Lise

J. Share sa sveučilišta Stanford otkrilo je da čak ni divlji babuni,

jedne od najagresivnijih životinja na ovom planetu, nisu genetski

predodređeni da budu nasilni. [Sapolsky i Share, 2004.] U jednoj

opsežno proučavanoj skupini babuna agresivni mužjaci umrli su

od zaraženog mesa koje su pronašli u turističkoj kanti za smeće.

Nakon njihove smrti iznova se uspostavilo društveno uređenje

zajednice. Istraživanje sugerira da su ženke pomogle u usmjeravanju

preostalih, manje agresivnih mužjaka u ponašanja koja su više

surađivačka, što je dovelo do jedinstveno miroljubive zajednice.

U uvodniku časopisa Public Library of Science Bilogy u

kojem je objavljeno stanfordsko istraživanje, Frans B. M, deWaal

sa sveučilišta Emory je napisao: »... čak i najdivljiji primati ne

moraju zauvijek ostati takvima.« [deWaal, 2004.]

Pored toga, bez obzira na to koliko ste National Geographicovih

dokumentaraca pogledali, kod ljudi ne postoji imperativ »tko jači

taj kači«. Mi smo na vrhu hranidbenog lanca grabežljivac-plijen.

Naše preživljavanje ovisi o hranjivim organizmima niže hijerarhiji,

međutim nas ne jedu organizmi koji se nalaze više u hranidbenom

lancu. Bez prirodnih grabežljivaca, ljudi su pošteđeni toga da postanu

»plijen« i cjelokupnog nasilja koje taj izraz podrazumijeva.

To naravno ne znači da su ljudi izvan zakona prirode, jer na

posljetku ćemo i mi biti pojedeni. I mi smo smrtni i nakon našeg

kraja, poželjno nakon dugog života bez nasilja, ostaci našeg tijela

će biti pojedeni, prerađeni i vraćeni natrag u okoliš. Poput zmije

koja grize svoj rep, ljude na vrhu hranidbenog lanca naposljetku

će proždrijeti organizmi koje su najniže u tom lancu - bakterije.

No, prije nego što zmija zagrize svoj rep, nećemo nužno živjeti

život bez nasilja. Usprkos našem visokom položaju u hranidbenom

lancu, mi smo sami sebi najgori neprijatelj. Ljudi se sukobe jedni s

drugima više od bilo koje druge životinje. Niže životinje se ponekad

sukobe jedna s drugom, međutim i najagresivniji susreti između

pripadnika iste vrste ograničeni su na prijeteće stavove, glasanja i

mirise, i ne završavaju smrću. Također, u društvenim populacijama

koje nisu ljudske, glavni uzrok nasilja unutar jedne vrste je ili borba

za prostor, vodu i hranu nužnih za preživljavanja, ili odabir partnera

za parenje. Nasuprot tome, nasilje u ljudskoj zajednici koje je izravno

povezano s osiguravanjem onoga što je nužno za život je gotovo

zanemarivo. Ljudsko nasilje je najčešće povezano sa stjecanjem

materijalne imovine koja nije nužna za život ili s distribucijom i

kupnjom droga, koje koristimo da bismo pobjegli od noćne more

svijeta kojeg smo stvorili; ili sa zlostavljanjem djece i bračnih

partnera koje se prenosi s naraštaja na naraštaj. Možda najrašireniji

i najpodmukliji način ljudskog nasilja je ideološka kontrola.

Različiti vjerski pokreti i vlade su tokom povijesti uvijek iznova

gurali svoje sljedbenike u agresiju i nasilje kako bi izašli na kraj s

neistomišljenicima i nevjernicima.

Većina ljudskog nasilja nije ni nužna ni nasljedna, genetska,

»životinjska« vještina preživljavanja. Imamo sposobnost i, mišljenja

sam, evolucijski zadatak zaustaviti nasilje. Najbolji način da ga se

zaustavi je da se shvati, kao što sam istaknuo u posljednjem poglavlju

ove knjige, da smo duhovna bića koja jednako toliko trebaju ljubav

koliko i hranu. No, nećemo napraviti sljedeći korak u evoluciji tako

što ćemo samo razmišljati o tome, jednako kao što nećemo promijeniti

vlastite živote i živote svoje djece ako budemo samo čitali knjige.

Pridružite se zajednicama istomislećih ljudi koji rade prema napretku

ljudske civilizacije, temeljeni na shvaćanju da je preživljavanje onih

koji najviše vole jedina etika koja će osigurati ne samo zdrav osobni

život nego i zdrav planet.

Sjećate li se onih loše pripremljenih, podcijenjenih karipskih studenata

koji su se, poput stanica koje su proučavali u svom kolegiju histologije,

udružili i oblikovali zajednicu uspješnih studenata? Iskoristite ih kao uzore

i pomoći ćete stvaranju filmski sretnog završetka ne samo za pojedince

izmučene samosabotirajućim vjerovanjima nego i za ovaj planet.

Upotrijebite inteligenciju stanica da pogurnete čovječanstvo na višu prečku

evolucijske ljestvice, gdje oni koji najviše vole čine više od pukog

preživljavanja - oni cvatu.

Na pragu novog vremena - Elektricni svemir 1/7 (3/40)

http://www.youtube.com/watch?v=pRB7ePnKssM ...

Narcizam i ponašanje narcisa u vezi

Smešak se podrazumeva! On je stalno urezan na našem licu i već znamo iz kojeg ćemo ga ugla pokazati da nam donese najveću korist. (Kristopher Lash)

“Neka te svi primećuju, jer ti to zaslužuješ!…” glasi slogan reklame za prodaju farbe za kosu. U njemu je sažeta ideja koja je dominantna u narcističkoj kulturi u kojoj živimo. Svaki dan, mediji nas bombarduju sa porukama tipa „budite savršeno zategnuti, neka vaša koža bude savršena, izgledajte mlađe…“ Muškarci se vrbuju za konzumiranje onog piva koje će uticati da se osećaju kao „pravi muškarci“. Izloženi imperativu lepote, mladosti i zdravlja, veliki broj mladih ljudi teži ka savršenstvu.
I ne samo da moramo da budemo savršeni, nego vredimo i samo onoliko koliko uspemo da nas drugi vole. You are nothing, till somebody loves you, you are nothing till somebody cares!... su stihovi ljubavne pesme koja ide u pozadini reklame za ponudu besplatnih minuta na mobilnom isključivo za parove! Dakle, ideja je da budemo savršeni i voljeni!
Šta dobijamo postavljajući pred sebe ove visoke zahteve? Najčešće frustraciju i osećanje potištenosti kada nas realnost demantuje… a često nas demantuje! Većini ljudi koji su po svojoj prirodi pogrešivi i puni mana teško je da dostignu kriterijume savršenosti koje savremeno društvo propagira. Kada im to ne pođe za rukom (a uvereni su da bi im moralo poći za rukom) osećaju se depresivno i bezvredno.
Glavni produkt narcističke kulture u kojoj živimo jeste narcistički tip ličnost. Smatramo da bi bilo korisno da opišemo ovaj tip ličnosti i način njegovog ophođenja prema drugima kao i njegovo ponašanje u partnerskim odnosima.
Zdravorazumsko shvatanje narcizma svodi se na ideju da su narcisi osobe koje vole samo sebe i nikoga drugog. Ono što je međutim istina jeste da je narcistična osoba u toj meri prazna da ona ne voli sebe niti ima kapacitete da voli bilo koga drugog. Ono što narcis voli jeste ideja kakav bi on voleo da bude. On je zaljubljen u zamišljenu savršenu sliku sebe.
Za narcisa je karakteristično da nema čvrsto uporište u sebi samom i da nema ličnost za sebe. On sliku o sebi stiče kroz mišljenja koje drugi imaju o njemu. To mu je jako važno i stoga on teži da se dopadne drugima i na taj način izgradi sebe. Drugim rečima, njegova ličnost je uvek lažna jer se formira u skladu sa očekivanjima drugih a ne njegovim sopstvenim. On teži da stekne tuđe dopadanje i na bazi toga gradi svoje samopoštovanje. Iako često deluje kao da mu drugi nisu potrebni, oni su mu preko potrebni jer bez njih on je ništa. S obzirom da predstava o sebi zavisi od toga koliko se on dopada drugima, bez drugih on ostaje prazan nemajući predstavu o sebi samom, bez drugih on ostaje bez sopstvenog identiteta.
Suočen sa pritiskom savršenog izgleda, narcis se vrlo često okreće intenzivnom bavljenju svojim telom. Zahtevajući od sebe savršenu figuru, on besomučno vežba, panično broji svaku kaloriju i podleže estetskim korekcijama. Svi ovi napori u svojoj osnovi imaju činjenicu da se izgled i vitka linija izjednačavaju sa ličnom vrednošću. Narcis smatra da što je lepši, zgodniji, uspešniji, jednom rečju savršeniji to više i vredi kao ličnost.
Polazeći od premise savršenstva, narcis poseže za svim sredstvima kako bi sebi dokazao sopstvenu superioronost. Njegova težnja svodi se na to da bude savršen, da ga drugi vole, da ga obožavaju i da mu se dive. Da bi mu to pošlo za rukom, on mora da glumi. Za narcisa, ceo život je scenski nastup, igranka u kojoj on igra ulogu „savršenog sebe“. On unapred ima razrađenu scenografiju, kostimografiju i pomoćne uloge u svojoj životnoj drami koje će mu pomoći da potvrdi svoju savršenost. Tako i partneri sa kojima ostvaruje odnos dobijaju status pomoćnih uloga u predstavi koju narcis igra. Što mu bolje uspeva da stekne obožavanje svog partnera to se više učvršćuje u svojoj ideji da je savršen. Narcis je nesposoban da se veže, da pripada, nesposoban za voljenje i ljubav. Ljubavni odnosi koje ostvaruje u funkciji su sticanja divljenja i obožavanja.
S obzirom da sebe ne vidi realno jer se u potpunosti identifikuje sa svojom idealizovanom slikom, on nije u stanju ni drugu osobu da vidi onakvu kakva ona zaista jeste. Narcis je sklon idealizaciji drugih, te ih vidi kao potpuno savršene ili ako ih ne idealizuje onda ih uopšte i ne vidi! Takvi, nesavršeni drugi nisu vredni njegove pažnje. Ukoliko osobu vidi kao potpuno savršenu, narcis se u nju zaljubljuje i teži sa njom da ostvari ljubavni odnos. Na taj način, ako „ulovi“ nekoga ko je savršen, dokazaće sebi i sopstveno savršenstvo. Partner poprima funkciju ogledala u kojoj se narcis ogleda i kroz drugog stiče sliku o sebi kao o savršenoj osobi. Kada se partnerski odnos uspostavi, narcisu nije dovoljno da ga partner voli ili da ga poštuje, on mora da mu se divi! S obzirom da on kroz partnera vidi sebe, ukoliko se ova veza prekine i ogledalo pukne, narcistička ličnost se u potpunosti raspada.
Narcistične osobe vole da su u centru pažnje. One u razgovoru sa drugima najčešće koriste reči kao što su „ja“ ili „moje“, ističu sopstvena postignuća, bogatstvo i poznanstva sa važnim uticajnim ljudima. Nemaju običaj da se interesuju za ono što bi sagovornik eventualno imao da kaže osim ako se to ne odnosi na primećivanje njegovog dobrog izgleda ili nečega lepog što on poseduje na sebi. Vole da se kreću među poznatima i da drugima stave do znanja da se u „visokim krugovima“ osećaju kao kod kuće. Kroz nizanje profesionalnih uspeha, sticanje bogatstva i poznanstava sa važnim ljdima, oni nastoje da kompenzuju osećanje manje vrednosti i prazninu koju konstantno osećaju.
Važna odlika narcizma jeste i manipulacija. Kao što je već rečeno, u cilju sticanja tuđeg obožavanja, narcis se služi raznim sredstvima. Dobar izgled i osmeh se podrazumevaju.Osmeh je stalno urezan na našem licu i već znamo iz kojeg ćemo ga ugla pokazati da nam donese najveću korist. (Kristopher Lash)
Ukoliko osmehom i dobrim izgledom ne dođe do onoga što je hteo, narcis zapada u stanje narcističkog besa. Narcistički bes posledica je svesti o tome da svet neće da igra onako kako narcis svira… on u jednom momentu biva suočen sa činjenicom da se drugi ne pokoravaju diktatu njegove volje. Vođen potrebom da bude poseban i važan, kada u drugima ne pronađe potvrdu (koja mu je preko potrebna) da je to zaista tako, on zapada u očaj, depresiju i osećanje niže vrednosti. Iz ovog stanja često se vadi uz pomoć droga, alkohola, seksa ili kroz kupovinu luksuznih stvari.
Za razliku od narcisa koji želi sebe da uveri da je veličanstven u svojoj posebnosti, postoji i ona vrsta “negativnog narcisa”. Ovakve ljude karakteriše zarobljenost u mržnji koju osećaju prema sebi. Oni su uvereni da je ceo svet loš pa samim tim da su i oni loši. Oni se rukovode idejom da je “čovek čoveku vuk” i da u ljudskoj prirodi nema ničega lepog i dostojanstvenog. Ono po čemu su oni superiorni u odnosu na druge jeste njihova svest o tome da ne valjaju kao što ne valja ni društvo u kome žive. Drugi toga nisu svesni i to ih čini inferiornima. Ono zbog čega se ovi narcisi osećaju kao posebni jeste njihov intelekt koji im omogućava da sagledaju sav užas ovog sveta i svu ništavnost sopstvenog bića.

I na kraju, kako prepoznati narcisa?

On je sklon da priča samo o svojim ljubavni problemima i o tome koga zna od glumaca, pevača, književnika, reditelja… On ne dozvoljava drugima da dođu do reči. On ističe svoja postignuća i svoje grandiozne planove. On zahteva od sebe da uvek u svakom momentu izgleda sjajno i da niže uspeh za uspehom. On misli da bi njegov nos bio lepši kada bi ga samo malo “secnuo”. On misli da je debeo čak i onda kada mu okolina kaže da je mršav. On kapira ono što je većina ljudi glupa da shvati a to je da su svi glupi i da je svet jedno ružno mesto za življenje.
Hajde da priznamo, svako od nas nosi izvesnu dozu narcizma u sebi. Ipak, nije loše da ponekada preispitamo svoje razloge zašto želimo da doktoriramo, da se krećemo u društvu poznatih pevača, glumaca ili reditelja, operišemo nos, besomučno vežbamo u teretani, držimo dijetu, kupujemo luksuzne stvari…
Da li je to nešto što istinski želimo ili je to deo perfekcionističkog programa koji smo sami sebi nametnuli kako bi dokazali da kao ljudska bića ipak vredimo?

Mia Popić, dipl. psihološkinja
http://www.vaspsiholog.com/2010/09/narcizam-i-ponasanje-narcisa-u-vezi/

PRAVO PRAVCATO ČUDO

Za mene još i sad nema većeg čuda od dvoje koji se vole. Vidim ih na nekom trgu punom automobila i užurbanih prolaznika, na stepenicama, na uglu svoje ulice, na klupi u parku, po kojoj se nahvatala slana. Savršeno odsutni i nepomični oni se grčevito drže jedno drugog, a iznad njih, vidim kako se sama od sebe zida kuća - njihov budući dom: vidim prozore sa zavesama od nežnog tila, dečiju sobu i kuhinju u kojoj se savijaju palačinke sa džemom! Vidim im i oči, ali one me ne primećuju. Sami su u gužvi: koža uz kožu, dah uz dah, usne uz usne. Omamljeni tetrebi, zaljubljeni jeleni, sanjivi galebovi, umorni od ljubavnog leta… Taj prastari prizor uvek je za mene kao nov, poput tek pronađene obale Amerike kad je ugledao onaj pijani mornar sa Kolumbovog broda – oaza u poslovnoj pustinji, čamac na pučini u očima na smrt izmorenog brodolomnika, vatra na Aljasci – uvek je to za mene pravo pravcato čudo! I uvek se pred tim prizorom osećam kao stranac, jer svaki ljubavni par ima svoj tajni jezik, svoj šlager, svoj stih i časovnik ispod kojeg čeka, svoj rukopis, svoj način hoda i svoj zagrljaj u hodu. Zaista je tačno rečeno: “Ljubav je sve ono što se dešava između dvoje koji se vole…”

Za dvoje koji se vole svet je opasan protivnik. Oko njih ratovi, diplomatske peripetije, oko njih poplave i uspesi preko noći, svađe i ruševine, mržnja i ravnodušnost, krunisanje i otkrića, avanture i trke na život i smrt, a oni nepomični ćute i drže se jedno drugog savršeno odsutni u svojoj nevidljivoj kući, zagledani u nepostojeću pucketavu vatru peći, bez reči, bez nadmetanja u duhovitostima, bez zadnjih misli, bez planova, bez ičega, sem tog jednostavnog dodira u tišini. Viknuo bih: gle, čudo nad čudima! Ali prolazim pokraj tog večnog para na klupi u parku, kao lopov koji je upravo ukrao parče sreće; prolazim na prstima da ih ne probudim iz sna i smejem se u sebi onima kojima su za vođenje ljubavi potrebni postelja, svetla pod abažurom, skupa pića i bademi za grickanje, isključeni telefoni i fotografija nagih lepotica za nadraživanje, mirišljava kupatila i organizovano vreme, pa ipak ljubav ne dolazi u te skupe krletke, već dreždi u vetrovitom parku, na klupi sa koje se ljušti boja, pod nebom sa kojeg sipa prljava decembarska susnežica, u večnom strahu da će biti povređena i oterana baterijskom lampom. Podignuto je toliko dosadnih spomenika ljudima koji su činili zlo u ime neizvesnog dobra, toliko spomenika sujeti izlivenoj u bronzu,  pogrešnim otkrićima i netalentovanim pesnicima, mrzovoljnim akademicima i lukavim ministrima, a još se niko nije setio da u nekom parku podigne spomenik ljubavnom paru koji je presedeo na jednoj klupi toliko dugo a nije primetio ni kišu, ni vetar ni sneg: začaran sopstvenim čudom na čijim temeljima stoji ovaj stari svet. Pitam se čemu ova nepravda i ubrzo pronalazim odgovor: dvoje koji se vole na jednoj klupi u parku sami su svoj sopstveni spomenik – trijumfalna kapija ljubavi.

Momo Kapor

http://www.mudremisli.com/2010/11/pravo-pravcato-cudo/