BORO KAPETANOVIĆ
Mravu je more i voda u rakijskoj čašici, ali ozbiljnom piscu književni kritičar ne može biti brdo. Jeste, ja sam za direktan strujni udar pisca sa čitaocem. Bez dobrog čitaoca ni ja nisam dobar. Ako me čitalac ne potvrdi, ja sam falsifikovana potvrda. Književni kritičar može da me potvrđuje koliko hoćeš – ako me nije potvrdio čitalac, ja sam škart roba.
Ono što ljudi ne gledaju, i nije za gledanje. Ono što ljudi ne slušaju, i nije za slušanje. Ono što ljudi ne čitaju, i nije za čitanje. To je istina, a mi možemo hvatati muvu, a hvaliti se kako smo uhvatili sokola. Zna muva da nije soko!
Najviše kukaju oni koji imaju najmanje razloga za kukanje. Kad vide ko sve kuka, oni što bi baš trebali kukati – ne kukaju. Sramota ih. Sad je u modi da kad ti je nikako, kažeš da ti je super, a kad ti je super, kažeš kako gore ne može biti.
Nas ne brine što smo nepismeni nego što smo siromašni. Ovaj narod teže podnosi ako mu nestane kartica za mobilni telefon nego sloboda. Ako je i imao nekakav stil života, danas je i bez njega ostao. Vjerujem da mu je teško. Ali to ne znači da ima pravo da se budaleše!
Manje čovjeka unizuje kad neko nešto vrijedno ne zapazi, nego kad mu nešto bezvrijedno svi zapaze.
Primijetio sam da naši radnici u kulturi više brinu o plati i godišnjem odmoru nego o kulturi. Zarade li oni te pare? Moje je mišljenje da ih dobijaju više nego što ih zarađuju. S te strane oni našem Ministarstvu za kulturu moraju biti zahvalni. A nisu. Uglavnom su to ljudi podjednakog neznanja. Dopušteno im je da rade šta hoće i kako hoće. A ne znaju ni šta hoće ni kako hoće. Pa onda obično bude kako ispadne. A ispada tako da su nezadovoljni i oni i njihovi potrošači. Svaku dobronamjernu opomenu doživljavaju kao ličnu uvredu. Rezultat njihovog rada jeste rezultat naše kulture.
Uvijek sam bio za jednostavnost. Jednostavnost vode koja teče. Jednostavnost orla u letu. Jednostavnost limara kad pravi oluk. Jednostavnost majke kad doji dijete. Jednostavnost i uživanje u onom što se radi, to je poezija.
Ja znam da se ljubav ne može fotografisati, a, kako koja godina prolazi, ja se plašim da se ona ne da ni opisati. Čovjeka pčela nikad ne ubode iz mržnje, nego iz ljubavi. Njoj to lijepo. A tebe boli. Jedno je pisati ljubavne pjesme, a sasvim drugo penjati se na Margaritu koju voliš.
Kao pisca mene ne brinu oni što ne idu u biblioteke, nego oni koji idu a za čitanje traže Harija Potera. Za one koji ne idu još ima nade, oni drugi su gotovi, njih je Poter potrao za sva vremena.
Tamo gdje ne znaš nikog prije ćeš upoznati sebe.
Neko opasno radi na tome da nas zarazi pesimizmom, a zaraziti narod pesimizmom gore je nego da ga zaraziš kolerom.
I kad krmaču pod nerasta vodi, čovjek bi morao imati stila.
Danas, kada ljudi više vjeruju meteorolozima, nego piscima; više gatarama, nego filozofima; više jagodama iz frižidera, nego jagodama iz šume, sasvim je opravdano pitati za koga pisci pišu. Bez obzira što se slažem s američkom pjesnikinjom Majom Andželou da ptica ne pjeva zato što ima odgovor, nego zato što ima pjesmu, odgovoriću vam. Pišem za one koji još uvijek znaju razliku između žirafe i košute, cigle i crijepa, snijega i mlijeka u prahu.
